STARA LIKA - Sveti Rok i Lovinački kraj

Glavni izbornik     Sadržaj rubrike

Povodom 25 god. postojanja Udruge Ličana "Vrilo mudrosti" Slavonskio Brod, 1991.-2016.

SVETI ROK U LICI

Sadržaj

Uvod
Zemljopisni podaci
   Lovinački kraj
   Sveti Rok
   Vodni resursi
      Opsenica i jezero Sveti Rok
      Radučica
      Potok Krušnica
      Potok Holjevac
      Izvor Kozjan
      Izvor Vrilo mudrosti
   Velebit
      Sveto Brdo
      Prevoj Mali Alan
   Špilje i jame
      Babina jama
   Prometni položaj
      Stare ceste prije Austrije
      Ceste koje je gradila Austrija

Stanovništvo
   Kratki pregled razvoja stanovništva Like
   Lovinački kraj
   Sveti Rok
   Naseljavanje Lovinačkog kraja nakon Turaka
   Iseljavanje iz Lovinačkog kraja

Malo povijesti
   Lovinački kraj
   Sveti Rok
   Župna crkva Svet Rok

Poznate ličnosti iz Svetog Roka
   Mile Budak    Milan Japunčić
   Petar Vidaković
   Miloš Božić
   Zdenka Topolovac, rođ. Šulentić

Domovinski rat u Lovinačkom kraju
   Progon stanovništava 1991. god.
   Obljetnica stradanja Hrvata lovinačkog kraja / Priopćenje

Ostali podaci o Svetom Roku
   Lički krumpir
   Spmeni Aneri
   Planinarski pohod "Tragom zbjega Lovinačkog kraja 1991."
   Biciklizam
   Punionica vode Sveti Rok
   Kuća za odmor Sveti Rok
   Hostel Sveti Rok
   Restoran Braja
   Pivnica "Pupi"
   Olimpijada starih sportova

      Zavičajna udruga Ličana (ZUL) "Vrilo mudrosti" Slavonski Brod je najstarija udruga Ličana u Slavoniji, osnovana 1991. god. Osnivači su slavonski Ličani porijeklom iz Lovinačkog kraja. Tada se udruga zvala Zavičajno društvo Lovinac. Razlog osnivanja Udruge bila je želja pomoći prognanim Ličanima iz lovinačkog kraja koji su spašavajući živu glavu pobjegli pred četnicima preko Velebita. Današnje ime udruga je dobila 1996. Nestali su prvobitni zadaci udruge, pomoć ratnim prognanicima iz Like, pa se pokrenuo kulturno, društveni i humanitarni rad koji će se razvijati u slijedećim godinama. Rad udruge je proširen novim slavonskim Ličanima.
      Ime udruga nosi prema izvoru u Svetom Roku. Ovim tekstom želimo se malo detaljnije upoznati sa Lovinačkim krajem, o povijesti i sadašnjosti i nešto detaljnije sa Svetim Rokom.

Na početak

      Općina Lovinac sastoji se danas od slijedećih mjesta: Gornja Ploča, Kik, Ličko Cerje, Lovinac, Raduč, Ričice, Smokrić, Sveti Rok, Štikada i Vranik. Bivša naselja su Donja Ploča, Tepšin Dol i Vagan. Naselje Vranik ne samo da je najviše općinsko naselje (na koti 920 m n.m.) nego i jedno od najviših u Hrvatskoj. Ima površinu od 317,27 km2. Lovinački kraj spada u najkišovitije u Hrvatskoj. Velebit i podvelebitski dijelovi općine primaju najviše padalina (oko 3000 mm god.), jer su kao reljefna prepreka vlažni ,,otok" obzirom na nižu okolinu. [4]


Do 1997. godine Lovinac je bio u sastavu Zadarsko-Kninske Županije. U Ričicama postoji kolodvor na željezničkoj pruzi Gospić - Gračac, koja je 15. lipnja 1922. predana prometu.

Na početak

      Selo Sveti Rok dobilo je naziv prema svecu kojem je posvećena crkva na tom području – Svetom Roku. Crkva je izgrađena 1763. godine, a 1790. godine osnovana je i župa Svetog Roka u kojoj se dalje formira istoimeno selo s brojnim zaselcima.
      Sveti Rok je na nadmorskoj visini 569 m, smješten ispod gorostasnog Velebita. Ime naselja je od 1971. do 1991. bilo Rok. Sveti Rok se do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj nalazio se u sastavu stare općine Gračac. Nalazi se 4 km jugozapadno od Lovinca. Mjesto je sa raštrkanim kućama u brojnim zaselcima. [4]
      Mjesto Sveti Rok najveće je naselje u općini Lovinac, koja se nalazi nalazi se u južnom dijelu Like, u mikroregiji Otuča. Nalazi se na sjevernoj strani južnog Velebita ispod najviših vrhova Vaganskog vrha (1757 m n.v.) i Svetog brda. Klima je predplaninska u nižim predjelima i planinska u višim planinskim predjelima. (wikipedija)

Na početak

Vodni resursi

      Područje općine Lovinac obiluje riječicama, izvorima i jezerima. Riječice su: Ričica, Obsenica, Radučica, Ljutički potok, Krušnica, Holjevac, Jadičevac, Brnčevo, Banica, Rakitovac, Ploča i Suvaja.
      Vrela su: Kuduzovac, Klokotuša, Kozjan, Vrilo mudrosti, Bakovac, Studena vrela, Virine, Vrilo, Crveni potok, Ivanovo vrilo, Zdenac, Zirovac i Šestanovac. Jezera su prirodna (krška). U Svetom Roku stalna vrela podvelebitskog područja izuzetno su jaka i nikada ne presušuju. Najznačajnija su Kozjan (pored kojeg se nalazi i poznata punionica pitke vode «Sveti Rok») i čuveno Vrilo Mudrosti.
      Prirodna su Jezero Šarića u Pereginom polju, Jezerine. Umjetna jezera su akumulacijska za hidroelektranu Obrovac. Veće jezero je u Štikadi čini Ričica a manje akumulacijsko riječice Opsenice u Svetom Roku, omiljenog ljetnog izletišta stanovnika Općine s uređenom šljunčanom plažom.

      Riječica Obsenica (Opsenica) nosi naziv prema svom krivudavom toku kojim prolazi kroz područje Svetog Roka i „opasuje” zaselke pa je prema tome i dobila ime.
      Opsenica izvire u Svetoročkom zaseoku Lipać na koti 580 m n.v., a ponire nakon osam kilometara, ispod japodskih Vrkljanskih gradina, u ponoru Opsenice. Duboka je 50-400 cm. Široka je 5-10 m a dužina toka je 8 km. Glavni pritok joj je potok Radučica koja daje glavninu vode. Opsenica sa pritokama ima 23 km vodotoka. Na Opsenici kod Sv. Roka izgrađena je akumulacija koja je dio hidroenergetskog sustava za RHE Velebit – to je jezero Sveti Rok, omiljeno kupalište stanovnika lovinačkog kraja ali i okupljalište brojnih ptica močvarica koje se i gnijezde u zamočvarenim rukavcima jezera. Jezero Sveti Rok, dužine je oko 2,5 km, širine 200-800 m. Prostire se na 90 ha površine. Vode Opsenice se kanalom dužine 1230 m odvode u Ričicu. Nekada su preko Opsenice prelazila četiri mosta i na njoj su bile vodenice i valjaonice sukna, ali danas su vidljivi samo njihove ruševine. [1]

Akumulacijsko jezero Opsenica u Svetom Roku

Kod brane na jezeru

Brana na jezeru u Svetom Roku

      Izvire na području Ošiljak na Velebitu iz pet izvora koji se sastaju u Radučkom polju, Tok joj iznosi 12 km i uljeva se u Opsenicu. Nekada je bilo mlinova na ličkim riječicama pa i na Radučici. [13]

      Riječicu Krušnicu formiraju dva izvorišna bujična kraka koji izviru podno Velebita. Jedan izvire ispod istočnih padina vrha Buzdovan, na nadmorskoj visini od 660 m, dok drugi izvire ispod sjevernog podnožja masiva Kuk na nadmorskoj visini od 580 m. Krušnica ponire blizu zaselka Šilovići u Lotićima na 536 m n.m. (najniža kota u općini). Desna pritoka joj je potok Prosinjak. Velika visinska razlika (124 m od izvora do ušća) uvjetuju njenu veliku brzinu i erozionu snagu. Srednji godišnji protok joj je 0,5 m/sek. Krušnica sa pritokama ima ukupno 7 km vodotoka. Preko Krušnice prelazi stari kameni most i povijesna, danas omiljena turistička cesta, koja iz Sv. Roka preko Malog Alana vodi u Dalmaciju.


      Potok Holjevac izvire u zaseoku Krpanska Draga na visini od 590 metara i teče kroz selo Sveti Rok. U srednjem dijelu toka, obogaćuju ga vode iz čuvenog izvora "Vrilo mudrosti". Holjevac nakon 4 km toka ponire u špilji Vrbanov ponor. Lijeva pritoka mu je potok čije vode izviru iz nepresušnog Crkovnog vrila u blizini Crkve Svetog Roka.

Izvor nije nikada presušio. Kraj izvora je punionica vode Sveti Rok koja je opisana pri kraju ovog teksta.

      Sada smo u ovom tekstu na kultnom mjestu Zavičajne udruge Ličana "Vrilo mudrosti" Slavonski Brod, jer je udruga mudro nazvana prema ovom izvoru. To je stalno vrelo u centru Svetog Roka, na putu prema staroj Alanskoj cesti preko Velebita.
LEGENDE O NASTANKU VRILA MUDROSTI U SVETOM ROKU (četiri kratke priče)
      Jedna od najčešćih je i priča o vitezu koji se „napi vode gdje jabuke u nju padaju, odmori se i pobi Turke”. Legenda kaže da se neznani vitez odmarao i pio vodu na izvoru u Sv.Roku koji ljudi prozvaše Vrilo mudrosti, smatrajući ga središtem svijeta, a ljude koji tu vodu piju - mudrima.
      Stariji Svetoročani rado spominju kako je vrelo uredio neimenovani austrijski inženjer 1830. i 1831. god. koji je tada radio na izgradnji ceste preko Velebita. Svoje djelo je poklonio Sv. Roku i u znak zahvalnosti i ljubavi prema jednoj svetoročanki koja ga je zadivila mudrošću i dobro pripremljenom hranom.
      Treća priča vezana je, također, uz izgradnju ceste preko Velebita u doba vladavine Marije Terezije, a koja prolazi kraj današnjeg Vrila mudrosti. Legenda kaže da je samoj izgradnji znatno doprinio mladić čije ime nikome ni dan danas nije poznato. Jedino što ljudi znaju, ili su znali, jest da je mladić po zanimanju bio inženjer, ali inženjer čega -ni to nisu znali. Nadalje, u blizini legendarnog vrila živjela je starica koju ljudi opisuju kao udovicu sa svojih stotinjak godina, izuzetno dobronamjerne naravi i veselog duha. S obzirom da jemladi inženjer došao iz tko zna kojeg dijela zemlje, osjećao se usamljeno u novoj sredini te se starica znala sažaliti nad njim i nerijetko mu pružiti utočište i toplinu svog doma. Mladić oduševljen dobrotom starice, u znak velikog poštovanja izgradi Vrilo mudrosti koje će vječno podsjećati na velikodušnu staricu.
      Četvrta priča kazuje kako je za vrijeme Austro-Ugarske, na području gradine, nedaleko od zaseoka Serdari, obitavala vojska Austro-Ugarske. Vojskom je zapovijedao vojskovođa kojeg su ljudi zvali Komandant. Legenda kaže da bi Komandant svaki dan znao slati svog kurira imenom Ivica, da mu konjem donose čiste vode sa vrila Mutiuk u blizini današnje Udbine. Kurir je svakodnevno odlazio svom nadređenom po vodu sve do jednog dana kad se desilo nešto što mu je olakšalo tu zadaću. Tog dana, kao i svakog prethodnog, kurir je opremio svog konja i krenuo na Udbinu. Tek nekoliko km udaljenih od gradine, prolazio je kraj malenog vrila na kojem je opazio vrlo mladu i privlačnu djevojku. Nije mogao ne zastati i popričao je s njom. Nakon samog upoznavanja djevojka ga je počela nagovarati da zahvati vode sa tog malenog izvora te da ne prevaljuje toliki put radi nekoliko kantica hladne i jednako dobre, ako ne i bolje, vode. Kurir se neko vrijeme nećkao, no zadivljen ljepotom djevojke odluči zahvatiti vode sa tog vrila. Za ono vrijeme koje je kurir trebao provesti putujući po vodu i nazad, to vrijeme je iskorištavao za očijukanje sa djevojkom sa vrila. U vrijeme kada je vojskovođa trebao dobiti vodu, kurir napuni kante zajedno sa djevojkom i odnese mu da se okrijepi. Komandant bijaše oduševljen vodom ne znajući da to nije voda sa njegovog uobičajenog izvora. I od tog dana kurir je svakog dana odlazio na djevojkino vrilo te ga po malenoj prijevari djevojka i mladić-kurir nazvaše “Vrilo mudrosti”. [1]

Na početak

      Najveća i najdulja naša gora, simbol i znak hrvatstva, čuvar hrvatskog obzorja, veličanstven u svojoj gordosti, opjevan u tisućama pjesama, utkan u tisućama priča, sanjan u snoviđenjima slobode. Paradigma neuništivosti, životnosti i vječnosti. (Pero Budak)
      Najviše kote u općini su velebitski vrhovi: Sveto brdo (1753 m), Babin vrh (1744 m) i Debelo brdo (1441 m).

      Po visini je drugi velebitski vrh - samo 6 metara je niži od Vaganskog vrha. Na samome vrhu stoji velik metalni križ i ploča na kojoj je ispisano deset Božjih zapovijedi.
      Sa vrha Svetog brda pruža se jedan od najljepših i najširih vidika na Velebitu. Sveto brdo se jasno ističe na obzoru gledanom s morske strane Velebita, na području od otoka Paga do otoka Pašmana.
      U narodnom smislu Sveto brdo je značilo vrhovno razgledište domaje. Ono svoju religioznu simboliku vidno sa svojim pogledom prenosi na četiri strane svijeta: od otočja preko niskog tla između mora i Dinare, pa preko Dinare u Bosnu, zatim preko Like u gornju Hrvatsku. Sve to simbolički povezuje u sebi teritorijalno i religiozno, jer mu je takav položaj a služilo je u ranoj i srednjovječnoj narodnoj povijesti i kao opažalište za davanje znakova vatrom, kad bi se neprijatelj pojavio.

      Veliki Alan i Mali Alan prijevoji su na Velebitu. Predivan krajolik Malog Alana bio je poprište borbi u vrijeme Domovinskog rata. Na tom prijevoju specifične su Tulove grede (1120 m n. v.), podno kojih su se prema legendi legli zmajevi. Svojim su čudnovatim oblicima Tulove grede u narodu su izazivale strahopoštovanje. Preko ovog prevoja prolazila je i rimska cesta.

Na početak

      Posebno se može izdvojiti špilja Debeljača, pronađena prilikom eksploatacije kamena za izgradnju autoceste, buduća velika turistička strakcija, zatim Rokina špilja, Vranička špilja, Strmotića ponor i Babina jama. Špilja u kamenolomu Debeljača (820 m n.v.) nalazi se u južnom dijelu Like, 5 km sjeverno od naselja Lovinac na istoimenom uzvišenju koje je sastavni dio Ličkog sredogorja. Babina jama, Mršinska jama i Strmotička jama su u Svetom Roku. [4]

Babina jama
      Babina jama je velik i razgranat speleološki objekt. Provedeno je detaljno istraživanje s ciljem eksploatacije vode. Premda se u nju ulazi niz 40 m duboku vertikalnu jamu, objekt karakterizira splet pretežito horizontalnih kanala ukupne dužine 1230 m. Geodetskom izmjerom utvrđeno je da se u Babinoj jami voda nalazi na apsolutnoj koti 492,7 m n.m.. Prenašanjem ciljane pozicije u jami na površinu terena konstatirano je da dubina do vode s površine terena jest 96,9 m, što znači da je predvidiva dubina eksploatacijskog zdenca oko 110 m.

Ulaz u Babinu jamu

Na početak

Stare ceste prije Austrije
      Prije dovršenja Knežićeve Velebitske ceste vodila je od Sv. Roka u Lici stara jahaća staza preko Rukavinskog bunara na Mali Halan, a odanle kroz Kraljčina vrata na Prag, odakle se podno Tulovih greda strmo spuštala kroz Nikolinu dragu do Obrovca. Radi velikih strmina mogla se roba ovim putem prenositi jedino konjima i magarcima.
      Još u srednjem vijeku postojala je cesta, koja je od Svetoga Roka kod Lovinca vodila preko Velebita u Obrovac i dalje u Zadar. Ta se cesta zvala »Crna kraljica« možda zato, što je građena u vrijeme Barbare Celjske (»Crne kraljice«), žene kralja Sigismunda. Kako je ta »Velebitska cesta« bila uska i strma, teško se na njoj odvijao promet. [14]

Ceste koje je gradila Austrija su:
- dio ceste Karlovac - Senj, poznatija kao Jozefinska cesta
- cesta Gospić - Karlobag, s dvije trase poznate kao Terezijanska i Karolinska cesta
- cesta Sv. Rok - Obrovac
Majstorska cesta, Sveti Rok - Obrovac
      Ova cesta je prvi suvremeni cestovni spoj Dalmacije i kopnene Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada 1832. godine. Cestom Obrovac-Mali Halan-Ličko Cerje svladao je Knežić gordi Velebit, vjekovnu planinsku barijeru, koja se ispriječila između posavske i dalmatinske Hrvatske, postavši tako građevno-inženjerskom pretečom sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a sačuvani stari granični kamen na Malom Halanu (Croatia-Dalmatia) ostao je tek samo kao povijesna uspomena.
      Krajiška uprava je g. 1827. povjerila kapetanu Knežiću, da izgradi preko Velebita novu cestu. Od godine 1825.-1827. gradila se 24 km duga dionica od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana. U to doba granica Dalmacije i Hrvatske bila je na Malom Alanu. Nakon toga je počela izgradnja 17 km duge ličke dionice od Malog Alana do Sv. Roka, gdje se kod tzv. Stare pošte.
      Gradnja te 41 km duge prometnice potpuno je završena 1832. godine kada je svečano puštena u promet pod nazivom Majstorska cesta. Naime, način na koji je Knežić proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između klisura i kukova u to je vrijeme predstavljao veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5% što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica. Po toj novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog, od početka se odvijao i poštanski promet između Beča i Zadra.
      Ministarstvo kulture je u prosincu 2007.g. donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da povijesna cesta Sv. Rok –Mali Alan-Obrovac (Majstorska cesta) ima svojstvo kulturnog dobra vezano uz Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

      Kroz Sveti Rok prolazi autocesta Zagreb-Split, a u blizini naselja nalazi se poznati Tunel "Sveti Rok", koji prolazi kroz Velebitski masiv povezujući kontinentalni i primorski prostor hrvatske. Lička pruga Lovinačkim krajem prolazi od 1922. god.
      Tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.), Lička pruga je devastirana. Prvo njezino miniranje 4. listopada 1990., koje je najavilo početak ratnih događanja, bilo je između kolodvora Plavno i kolodvora Zrmanja, i to dizanjem u zrak pruge kod Mokrog usjeka. Godinu dana poslije, 24. srpnja 1991. prekinut je promet između kolodvora Oštarije i kolodvora Knin. Promet je ponovno uspostavljen 26. kolovoza 1995., kada je iz Zagreba prema Splitu krenuo “Vlak slobode”.

Na početak

      Prvi stanovnici Like bile su iz paleolitika. Ilirsko pleme Japodi su prvi povijesno poznati stanovnici Like gdje im je bilo sjedište. Formirani od 12.000 do 8.000 g.p.n.e. U 4 st.p.n.r. u Liku prodiru Gali (Kelti) donoseći svoju kulturu. Rimljani su 33 g.p.n.e. pokorili Japode i djelomično romanizirali zatečeno stanovništvo. Slaveni dolaze na Balkan krajem 5 st. Hrvati u Liku dolaze u 7. st. a s njima i dosta Avara. Hrvati su asimilirali starosjedioce i nametnuli svoju državu. Od ovdašnjih etničkih grupa najviše su svoj plemenski entitet sačuvali starosjedilački Romani. Oni su kao stočari nomadi živjeli po strani od svojih susjeda. Ženili su se isključivo iz svoje etničke sredine, govorili su svojim romanskim jezikom i obdržavali svoje životne i radne običaje. Hrvati su te romanske stočare na svom jeziku nazivali Vlasima a bili su rimokatolici. Na području Like tih Vlaha bilo je sigurno toliko koliko Hrvata i Slavena zajedno. Kasnije će se pokazati da su upravo ti Vlasi imali značajnu ulogu u etnogenezi današnjeg ličkoga stanovništva.
      Većina stanovnika Like pobjegla je pred Turcima do 1526. god. Autohtono stanovništvo je ostalu u Gackoj dolini i Brinju. Nastao je prvi prekid kontinuiteta naseljenosti Like. Novi doseljenici su bili pravoslavni Vlasi i nešto Turaka. Nakon izgona Turaka 1689. god. iz Like, stanovnici koje su naselili Turci, vratili su se u Bosnu. Austrija planski naseljava Liku novim hrvatskim stanovništvom i pravoslavnim Vlasima, što je detaljnije opisano. Ostaci malobrojnog starosjedilačkog stanovništva su samo u Sjevernoj Lici. Iza progona Turaka formirano je današnje stanovništvo Like. Krajem 20. st. Četnici su bezuspješno htjeli formirati neku svoju državnu tvorevinu. Rezultat četničkog poraza je da je glavnina srpskog stanovništva napustilo Liku i tako smo došli do današnjeg stanja.

Na početak

      Lovinačko područje je planski naseljavano u razdoblju 1691.-1712.god. kada i nastaje većina današnjih naselja. Prva evidencija o broju stanovnika iz 1712.god. pokazuje da je u lovinačkom području živjelo oko 2000 stanovnika. Krajiškim popisom iz 1857.god. zabilježeno je 8385 stanovnika u kumpaniji Sv. Mihovil - Lovinac. Tada je dostignuta najveća naseljenost ovih prostora i najveći, ikada zabilježen, broj stanovnika općine Lovinac. [4]
      Naselja su se formirala uglavnom tijekom 18.st. kada se stabilizirala naseljenost. Većina današnjih naselja nalazi se u blizini nekadašnjih srednjovjekovnih gradina.
      Među prvim mjestima, koja su od godine 1690. bila ponovno stalno naseljena, bili su Vrebac, Korenica i Pazarište. Udbina, Srednja Gora i Lovinac naseljeni su od 1698. god. Kapetanija Lovinac imala je 1712. god. 2907 stanovnika a 1746. god. 4301. [9]
      Prije Domovinskog rata, u Općini Lovinac 1991. živjelo je 3054 stanovnika. Prema popisu 2011. god. općina Lovinac imala je 1.007 stanovnika u naseljima: Gornja Ploča 45 stanovnika, Kik 4, Ličko Cerje 88, Lovinac 257, Raduč 12, Ričice 76, Smokrić 23, Sveti Rok 279, Štikada 216 i Vranik 7 stanovnika. Od ukupnog broja Hrvata je 835 i 162 Srba.

Na početak

      Broj stanovnika Svetog Roka po godinama je: 1834. god. - 1484 st (1478 rimokatolika), 1857. god. - 2145 stanovnika, 1869. g. - 2076 st, 1880. g. - 1666 st, 1890. g. - 1830 st, 1900. g. - 1991 st, 1910. g. - 1728 st, 1921. g. - 1762 st, 1931. g. - 1747 st, 1948. g. - 1404 st., 1953. g. - 1312 st, 1961. g. - 1130 st, 1971. g. - 997 st, 1981. g. - 727 st, 1991. g. - 654 st, 2001. g. - 292 st. i 2011. g. - 279 stanovnika.
Nacionalni sastav:
1991. - 654 (Hrvati - 629, Srbi - 6, Jugoslaveni - 2, ostali - 17)
1981. - 727 (Hrvati - 679, Jugoslaveni - 21, Srbi - 13, ostali - 14)
1971. - 997 (Hrvati - 951, Srbi - 21, Jugoslaveni - 11, ostali - 14)

Na početak

      Turskim osvajanjem Like i Krbave, svo domaće stanovništvo je pobjeglo u sigurnije krajeve. Turci su naselili uglavnom pravoslavne Vlahe. Izgonom Turaka nakon 150 god. otišli su i okupatori. Lika je uglavnom bila pusta. Samo je u Sjevernoj Lici ostalo nešto starosjedilačkog stanovništva.
      Kapetan Antun Coronin 1697. javlja da je lovinačko područje nenaseljeno. Prema tome to je zemljište naseljeno 1698. ili 1699, otprilike u isto vrijeme kada su stanovništvo stekle i Korenica, Bunić i Udbina. Već je 1700. biskup Brajković u svom opisu crkvenoga stanja u senjskomodruškoj biskupiji izvijestio da se u Lovincu nahodi 80 kuća Bunjevaca. Godinu dana kasnije krajiški popis našao je u Lovincu već 94 kuće Bunjevaca. Još je Brajković pod Lovincem zabilježio oko 30 kuća Srba, a isto ih je tako na tom tlu našao i krajiški popis od 1701. ali u 21 kući. U njemu je zapisano i mjesto Parčić, u kojemu su ti Srbi živjeli. To će biti kasnije i da­ našnje selo Kik, u kojem žive Srbi, a nalazi se pored Parčića, gdje su sami Hrvati. [15]
      Austrija provodi plansko naseljavanje. Doseljavaju se Hrvati starosjedioci, zatim Hrvati Bunjevci i vlaško stanovništvo. Prvi su u Lovinački kraj doselili Bunjevci: Kovačevići, Budaci, Ivici, Vrbani, Brkići, Serdari, Krpani i Vrkljani.
      Selo Ričice, kroz koje teče potok Ričica, osnovao je pop Marko Mesić godine 1691., kada je doveo prve žitelje i u selo Sveti Rok.
      Za organizaciju naseljavanja lovinačkog područja bio je od strane krajiške uprave zadužen satnik Stojan Kovačević. On je ovamo doveo svoje zemljake, Bunjevce, sa smiljanskoga i pazarišnog područja, te nešto njih iz okolice Baga. Među doseljenicima manji broj potjecao je iz Liča, Ledenica, Senja i Krmpota.
      U drugom seobenom valu, između 1714. i 1716. godine, stigli su na lovinačko područje: Badžeci, Brkljačići, Budaci, Čavičići, Došeni, Ivanupići, Jagari, Margete, Markovinovići, Matovinovići, Peršići, Prpići, Račići, Rončevići, Rukavine, Skenderi, Zdunići i Žagari. Posljednje dvije obitelji došle su iz goranskog i ledeničkog kraja, a ostale iz podvelebitskog primorja. Novi doseljenici osnovali su sela Cerje, Ričice, Smokvić i Sveti Rok. [11]

[13] Luka Pavičić i suradnici: Lovinac monografija, Lovinac 1987.

Na početak

      Razlozi su spor gospodarski razvoj općine, nepovoljna gospodarska struktura (najveći udio primarnih djelatnosti), sve veći udio starog stanovništva i loša prometna povezanost ubrzali su iseljavanje od početka 60-ih godina do početka 90-ih godina prošlog stoljeća.
      Unutarnje migracije tijekom prve polovice 20. stoljeća bile su vezane za Slavoniju. Odlazilo se na sezonske poslove u šume i ciglane. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, te u prvim desetljećima 20. stoljeća najčešći odlasci izvan Hrvatske bili su u Sjedinjene Američke Države. Žene su velik dio života provodile kao bijele udovice, živeći same s djecom ili sa suprugovim roditeljima koji su o svemu odlučivali. Privremene migracije su pomalo postajale stalne. Nakon II sv. rata počimaju masovne trajne migracije u Hrvatsku i inozemstvo.
      Tragedija koja je zadesila Hrvatsku 1991. godine, u općini Lovinac prekinula je stoljetnu naseljenost u rujnu 1991.godine. Preživjeli stanovnici otjerani su u progonstvo, a u svoj razrušeni zavičaj počinju se polagano vraćati nakon 1995.godine. [4]
      Donosimo popis prezimena koja možemo naći na brodskom području a smatramo da su porijeklom iz Lovinačkog kraja. O prezimenima je jako teško pisati pa ne smatramo ovaj popis potpunim. To su prezimena: Babić, Balen, Baričevič, Blažević, Brkić, Čuljak (Čuljat), Dragičević, Delač, Filipović, Ivaniš, Jagar, Jerković, Kovačević, Knežević, Kljaić, Katalinić, Krpan, Lazić, Matijević, Markovinović, Mašić, Matijević, Matovinović, Mataić, Pavičić, Pavelić, Pavičić, Pešut, Prpić, Rukavina, Rupčić, Sekulić, Smolčić, Simeon, Serdar, Šulentić, Šarić, Šikić, Tomičić, Tomljenović, Zupčić, Zdunić i Župan.

Na početak

Povijest nam ne služi da u njoj čitamo prošlost – nego da u njoj čitamo budućnost

      No naseljenost lovinačog kraja seže još u prapovijest. Arheološka i paleontološka istraživanja u nedalekim Cerovačkim pećinama (kod Gračaca) otkrivaju nalazišta iz paleolitika, ostaci životinja i ljudi. Tragovi japodske keramike pronađeni su i u špiljama u neposrednoj blizini naselja Vranik.
      Utvrđeno je da su Japodi naseljavali ovo područje u prvom tisućljeću p.n.e. Smatra se da su Japodi formirani od 12.000 do 8.000 g.p.n.e. Kultura Kelta (Gala) prodire u Liku u 4. st. p.n.e. donoseći svoje tekovine. Prožimanjem dviju kultura stvara se ratničko-stočarska organizacija ilirskih i ilirokeltskih plemena. Ostaci nekropola, ali i japodskih naselja poput Vrkljanskih gradina, Rukavinske gradine, Cvituše i Razvale, svjedoče o životu tih plemena na ovom prostoru. [4]
Spomenimo da su Japodi nosili brončanu kapu s resama, prtotip ličke kape. [13]

      Rimljani su 33. g.p.n.e. pokorili Japode. Lika je ušla u sastav rimske provincije Dalmacija s glavnim gradom Salonom. Osim što su Japode pokorili, car August je i razrušio japodske gradove.
      Pravih Rimljana u japodskim naseljima bilo je malo. Manji dio Japoda prihvatio je bez sustezanja rimsku vlast i bio je voljan s njome surađivati. Veći dio njih bio je u tom pogledu nezainteresian. Japodsko stanovništvo živjelo je pod rimskom vlašću prema svojim plemen­skim uredbama, a životnu egzistenciju nalazilo je u nomadskom stočarstu. Rimska vlast je to tolerirala, smatrajući da time nije ugrožena. Kako je spome­nuto, velika većina ovdašnjeg stanovništva bila je orijentirana na nomadsko stočarstvo. Zaključimo da se romanizacija antičke Like nije odvijala onim intenzitetom kao po većim primorskim mjestima.
      Dvije su se rimske ceste spajale kod Lovinca. Jedna je iz Salone preko Gračaca i Lovinca vodila do Otočca i dalje, a druga iz Zadra preko Velebita (Alana) i Lovinca prema unutrašnjosti. Na ulazu u mjesto Lovinac, pored Ričice, ispod brda Cvituša, gdje su Rimljani imali svoju postaju, pronađeni su tragovi rimske ceste u dužini od 70 metara.

      Hrvati u to područje dolaze u prvoj polovini sedmog stoljeća. Živjeli su u rodovsko-plemenskim zajednicama. Legenda kaže da je jedan od braće Lovelos na području današnjeg Lovinca utemeljio svoju zajednicu.
      Povijesni podaci govore da je početkom 14. st. na tom prostoru postojala starohrvatska župa Hotuča. Ostaci starohrvatskih gradina na lovinačkom području svjedoče o tom vremenu - grad Lovinac, Novak grad sa Štulića kulom, Vranik, Budak grad, Zagon i Lukavac. [1]
      Dotursko lovinačko naselje ležalo je na zemljištu današnjega Svetog Roka, od radučke međe oko potoka Opsenice do župske granice prema Hotuči, koja je tu počinjala od današnje Ričice. Središte je toga mjesta bilo oko današnje Crkvine. Taj se položaj zove i sada Stari Lovinac. Nekako oko 1400. u blizini naselja sagrađena je na brdu tvrđava, prostrana i jaka, koja je potrajala nekoliko vjekova. Ona se navodi i u popisu onih kaštela koje su Turci 1577. zaposjeli. Glavinić napominje da se nalazi na brdu koje je pod Velebitom. Lovinačko je utvrđenje preko Zrinskih 1509. stekao Ivan Karlović. Ta činjenica pokazuje da nije pripadao Mogorovićima. U 16. st. pominje se plemenita porodica Lovinčića, za koju se zna da je potjecala iz Like. Sudeći po prezimenu, ona je bila porijeklom iz Lovinca.[15]
U rukama kneza Ivana Karlovića nalaze se 1509. tvrdi gradovi Počitelj, Belaj, Barlet, Lovinac, Slivnik, Novaci i Novi grad. [15]


      Drži se, da su Lovinac u srednjem vijeku posjedovali plemići Lovinčići. Oni se kasnije od straha pred Turcima preseliše u okolicu Bosiljeva. Tamo je Martin Lovinčić godine 1531. od kneza Vuka Frankopana dobio posjed u Radovcu na rijeci Kupi. [8]
Ime naselja Lovinac potječe vjerovatno od svojih tadašnjih vlasnika, plemića Lovinčića.       Početkom 16. vijeka pripadao je Lovinac krbavskom knezu Ivanu Karloviću. Razabiramo to iz ugovora, što ga je knez Nikola Zrinski: 10. kolovoza 1509. u svome gradu Zrinu sklopio s Ivanom Karlovićem. Zrinski se naime vjenčao s Karlovićevom sestrom Jelenom. Kako su obakneza (Karlović i Zrinski) tada bili jedini muški članovi svojih rodova, obvezaše se ugovorom, da onaj od njih, koji bi umro bez djece, ostavlja preostalom drugu i rođaku sav svoj imetak. Zrinski je tada posjedovao 9 »gradova« (utvrđenih dvoraca) s imanjima, a Karlović 22 »grada«, od toga 3 u krbavskoj, a 7 u ličkoj županiji. Među ovim potonjima navodi se u spomenutom ugovoru od godine 1509. također »grad Lovinac«. [8]
      Sa sjeverne strane Lovinca na obližnjoj glavici Cvituša utvrđeni su ostatci iz predhrvatskog doba. U ranom srednjem vijeku Hrvati su na ovome položaju izgradili novo utvrđeno naselje, koje je dugo vremena bilo didina plemenitih Lovinčana. S. Pavičić navodi da se u središtu mjesta nalazi neka "Crkvina" iz doturskog vremena, a Cvituša da je Stari Lovinac. U bližoj okolici Lovinca nalaze se neka stara naselja i tvrđa Zagon, ali i ostatci neke srednjovjekovne "Crkvine". Poviše brijega su ostatci neke starije tvrđe, moguće starog Zagona. [12]
      Turci su često provaljivali u Liku i Krbavu. Tako propadaše mnogi gradovi kneza Ivana Karlovića, jer ih nije imao tko uzdržavati i braniti. Među tako propalim gradovima bijaše i Lovinac. Zato Karlović godine 1522., kad obnavlja svoj ugovor s Nikolom Zrinskim, ne spominje u tome ugovoru Lovinca. Vjerojatno se grad Lovinac tijekom 16. vijeka pretvarao u ruševinu. Kasnije ga obnoviše Turci, te je po svoj prilici u Lovincu stanovao kakav aga, ili je u njemu bila turska posada. Ruševine »grada« Lovinca vide se još na brdu Cvituša. Grad bijaše okružen 1 metar debelim zidom, a imao je oblik pačetvorine (dug 33, a širok 19 metara). Unutar zida razabira se ostanci dviju kula. Nedaleko tih ruševina postoje 2 ponora: Vrkljanski i Pećina. U prvi ponor ponire potok Opsenica, a u drugi potok Holjevac.
      Osmanlije su ovaj prostor vojnički zaposjeli 1527. godine. Hrvatsko stanovništvo bježi pred njima i sklanja se na sigurnija područja, dok osvajači počinju naseljavati novo stanovništvo – Vlahe, kršćane pravoslavne vjere. Osmanska vlast se zadržala do 1683. godine. Izgonom Osmanlija uglavnom odlazi i njihovo stanovništvo. Jedini materijalni trag iz tih vremena jest kula u Vraniku.
      Ferhadpaša je u proljeće 1577. najprije doveo jake čete u te krajeve, a onda je popravio dvadeset starih gradova i najposlije je u njih uveo stalne posade. Na krbavskom području tom prilikom naseljeni su Podlapac, na ličkom Lovinac, Vranik, Raduč, Medak; Ribnik. [15]
      U ratovanju od 1685. do 1689. za oslobođenje Like od Turaka, vojska na lovinačkom području nije ni ratovala jer je tursko stanovništvo pobjeglo preko Une nakon pada Udbine. Lovinačko područje je 1689. god. bilo pusto.
      Austrija dobiva u posjed Liku 1699. godine (mirovni ugovor u Srijemskim Karlovcima). Bečka dvorska komora je Liku 10. veljače 1692. prodala grofu Zinzendorfu. U tome kupoprodajnom ugovoru spominje se i grad Lovinac. Da je tada u Lovincu doista bio utvrđeni dvorac (»kaštel«), svjedoči nam i senjski biskup Glavinić. Opisujući naime Liku, spominje Glavinić godine 1696. i »castellum Lovinac«. [8]
      Austrijski pokušaj civilnog organiziranja prostora nije uspio i južna je Lika 1712. godine pripojena Vojnoj krajini. Polovicom 18. st. organizirana je Lička pukovnija (sjedište u Gospiću) u sklopu koje je uređena Kumpanija (satnija) sv. Mihovila sa sjedištem u Lovincu. Kapetanija Lovinac sastojala se od sela Lovinac, Ploča i Raduč, kapetanija Bilaj od Bilaja i Ostrovice.
      Za nove doseljenike Bunjevce, 1704. god. je sagrađena rimokatolička crkva sv. Mihovila. Po toj crkvi zvao se Lovinac neko vrijeme (od godine 1751. do godine 1861.) službeno »Sankt Michael«. Lovinac je g. 1826. dobio trivijalni, a g. 1892. poštanski ured.
      U krajiškom razdoblju formiraju se nova manja naselja uz postojeća starija (Lovinac, Cerje, Sv. Rok, Ploča, Ričice, Vranik, Smokrić, Kik). Grade se nove ceste i popravljaju stare. Godine 1789. izgrađena je cesta Gospić - Lovinac - Gračac (dio ,,dalmatinske ceste" koja povezuje Žutu Lokvu preko Like s Kninom). Godine 1832. sagrađena je cesta Sv. Rok - Mali Halan - Obrovac i tako je ostvarena najkraća veza između Like i Sjeverne Dalmacije. U Svetom Roku je Ilirska škola osnovana 1854. god. Vojna je krajina razvojačena 1873., a konačno ukinuta 1881. godine. [1]

Na početak

      Ostaci japodski naselja su Vrkljanske gradine. Radi se o dvije gradine, jedna do druge. Iznad zaselka Katalinići je Brkina gradina do koje se može doći sa stare ceste Sveti Rok - Gračac. Iduća japodska gradina u Svetom Roku je Rukavinska gradina na uzvisini 650 m.
      Prema nalazima, posebno brončanih narukvica i rimskih novaca nalaznika poštara Nikole Omčikusa i prema popisu iz 1876. god, možemo zaključiti da su na području današnjeg Svetog Roka živjeli stari Rimljani.
      Sveti Rok zaštitnik je mjesta prema kome je mjesto dobilo ime. U čast i slavu Svetoga Roka, svake godine 16. kolovoza, na spomendan, održava se velika svečanost (koja se u narodu zove: Rokovo).
      Poštanski ured, koji se prije nalazio u nedalekom selu Cerju, premješten je godine 1832. u Sv. Rok radi nove umjetne ceste, koja je tada bila izgrađena preko Velebita do Obrovca i dalje do Zadra. U Sv. Roku ostade poštanski ured do 1. listopada 1892., kada je premješten u Lovinac, gdje je sjedište upravne općine. Pučka je škola u Sv. Roku otvorena godine 1854. [8]

Na početak

      Župna crkva sv. Roka izgrađena je 1763. god. na mjestu nekadašnje srednjovjekovne crkve u istoimenoj župi koja je osnovana 1790. godine. Prije toga bijaše tamo stalan (t. zv. lokalni) kapelan, podređen župniku u Gračacu. Crkva je posvećena 1804. godine. Građena je donacijama uglednih svetoročana, dodatno ju je uredio 1824. god. barun i general Josip Vrkljan. Crkva je produžena i proširena, a iz tog vremena je i zvonik. To je bila jednobrodna građevina s drvenim krovištem, pokrivena limom. Izvorna kapa zvonika je usljed dotrajalosti pala 50-tih godina XX. stoljeća pa je zamijenjena novom kapom u obliku niske piramide. Na sastavu lađe i svetišta bio je zanimljiv i u našim krajevima jedinstven trijumfalni luk. Imala je bogat inventar iz vremena gradnje s glavnim i pobočnim oltarom od kamena. Na glavnom oltaru je bio kameni kip sv. Roka, patrona župe, a ispod kipa i kameni tabernakul. Pobočni oltar je bio posvećen Gospi. Sa sjeverne strane naknadno je bila dograđena sakristija na dvije etaže.
      U Domovinskom ratu je crkva razrušena kao i ostale u Lovinačkom kraju. Obnovljena je u izvornom obliku 1999. kada ju je 16. kolovoza blagoslovio dr. Mile Bogović, tada pomoćni biskup Riječko-senjske nadbiskupije, a danas biskup Gospićko-senjske biskupije. Kraj crkve nalazi se groblje. [1], [5]

Obnovljena crkva u Svetom Roku kraj groblja Mrkobraduša

Poznate ličnosti iz Svetog Roka

Mile Budak

      Hrvatski književnik i političar. Rođen je u Svetom Roku 30.08.1889, a pogubljen u Zagrebu 07.06.1945. Bio je ministar bogoštovlja i nastave u prvoj vladi NDH. Od studenoga 1941. do travnja 1943. bio je poslanik NDH u Berlinu, a zatim do studenoga 1943. ministar vanjskih poslova. U svibnju 1945. povlačio se iz Zagreba. Zarobila ga je engleska vojska, a vlasti Velike Britanije izručile su ga jugoslavenskim vlastima 18. V. 1945. Vojni sud osudio ga je kao ratnog zločinca na smrt, nakon čega je pogubljen.
      U književnom djelovanju nasljeduje jezični izraz i tematiku tradicionalnih ličkih pripovjedača; realističkom narativnom tehnikom prikazuje likove i prizore iz seoske svakodnevice izražavajući naklonost prema patrijarhalnomu moralu, osjećaju vezanosti za rodno tlo i solidarnost unutar takve zajednice. Opisuje sukob gradske i industrijske civilizacije s tradicionalističkim, idealiziranim svijetom ličkoga zavičaja koji utjelovljuje vrline hrvatskog etnosa. Sklon je jakim izrazima emocija i melodramatskomu koncipiranju odnosa među likovima. Premda je knjige počeo objavljivati tek 1930-ih, ostavio je iznimno bogat opus, u kojem se izdvajaju romani Na ponorima (1932), Ognjište (I–IV, 1938), Direktor Križanić, rodoljub i dobrotvor (1938), Rascvjetana trešnja (I–IV, 1939), San o sreći (I–II, 1940), Na vulkanima (I–II, 1941), Musinka (1941), te tri romana iz ciklusa Kresojića soj (Kresina, 1944., Gospodin Tome, 1944. i Hajduk, 1945), zbirke pripovijedaka Pod gorom (1930), Opanci dida Vidurine (1933), Na Veliki petak (1939) i Privor (1941), uspomene Ratnom roblju (I–II, 1941–42), u kojima je opisao svoja sjećanja na I. svjetski rat, zarobljeništvo i povlačenje sa srpskom vojskom preko Albanije. [6]

11. XI. 1880.– U Sv. Roku rođen Milan Japunčić, publicist, umro u Gospiću 30. V. 1945. Maturirao u gospićkoj gimnaziji 1900, diplomirao slavistiku i klasičnu filologiju na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1905. Radio kao profesor u Zemunu 1905-06. i Gospiću 1906-14. gdje je od 1929. do 1932. bio ravnatelj kad je premješten u kragujevačku gimnaziju i umirovljen. Pisao crtice, pjesme, kraće pripovijetke, članke o Otočkoj pukovniji, ličkim narodnim običajima i jezičnom blagu te zapise o ratnim uspomenama. Objavio kratak putopis Od Gospića do Debra, popularno pisanu knjižicu Kratka povijest Like i Krbave, koja je bila temelj kas­nijim djelima o povijesti ličkoga kraja. [7]

23. III. 1933. – U Svetom Roku rođen gospodarstvenik dr. Petar Vidaković, umro u Zagrebu 25. IV. 2004. Osnovnu je školu završio u Svetom Roku, srednju u Zagrebu a Ekonomski fakultet u Rijeci. Isprva je niz godina bio generalni direktor NP Plitvička jezera. Potom je prešao u diplomatsku službu i više je godina proveo u Münchenu kao generalni konzul SFR Jugoslavije. Nakon povratka u zemlju uključio se kao ekonomist u rad Privredne komore Hrvatske, u kojoj je i potpredsjednik. Doktorirao je na Zagrebačkom sveučilištu s temom iz zaštite prirode nacionalnih parkova i turizma. Bio generalni direktor Nacionalnog parka Plitvička jezera, od 1970. do 1977. Tvorac je njegove jedinstvene organizacije kojom je objedinjena zaštitarska i turistička sastavnica upravljanja, čime je Park postao primjernim i u svjetskim razmjerima. [7]

8. I. 1851. – U Svetom Roku rođen matematičar Miloš Božić, umro u Osijeku 20. XII. 1921. Osnovnu školu i gimnaziju završio u Senju, filozofiju u Beču. Od 1873. profesor je matematike. Službovao je 33 godine u Zemunu, Srijemskoj Mitrovici te najposlije u realnoj gimnaziji u Osijeku. Osim matematike predavao je i trgovačku aritmetiku u Višoj trgovačkoj školi te stenografiju u Velikoj gimnaziji u Osijeku. Napisao je nekoliko stručnih radova. [7]

Rođena je 07.11.1950. god. u Svetom Roku, u Lotićima. Od 1955. god. živi u Slavonskom Brodu. Završila je Medicinski fakultet u Zagrebu i spcijalizirala dermatologiiju. Suautor je brojnih stručnih radova iz dermatologije. Cijeli radni vijek provela je u Općoj bolnicu "Dr. Josip Benčević" Slavonski Brod. Krajem 2015. god. je umirovljena. Aktivna je članica Predsjedništva županijske Lige protiv raka i Hrvatskog dermatovenrološkog društva. Članica je Zavičajne udruge Ličana "Vrilo mudrosti" Slavonski Brod od osnivanja 1991. god. a predsjednica od 2001. god. Ima velike zasluge što je 2012. god. Udruga je dobila nagradu Grb Grada Slavonskog Broda za "djelovanje Udruge u promicanju ugleda grada Slavonskog Broda, razvijanja suradnje i prijateljstva s brojnim institucijama i udrugama iz Like osobito na kulturnoj, gospodarskoj i humanitarnoj razini, njegovanja kulturnih osobitosti stanovnika grada Slavonskog Broda doseljenih iz Like."

Na početak

Kao kuriozitet može se spomenuti da je Glavni Štab TO SAO Krajine u napad na Lovinac uputio čak i oklopni vlak.
      U Domovinskom ratu Sveti Rok je bio okupiran i razrušen. Oslobođen je 6. kolovoza 1995. godine. Na početku Domovinskog rata, krajem rujna 1991. god., Župnu crkvu i uz nju župnu kuću pobunjeni Srbi zapalili. Ostali su samo goli zidovi. Južno od crkve je groblje koje je u Domovinskom ratu znatno devastirano.

      Stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaseoka su 24. rujna 1991. morali napustiti svoja ognjišta i kuće, kako bi spasili živote od razularenih četnika i bivše JNA koja im je obilato pomagala granatiranjem golorukih i nedužnih ljudi i njihovih domova. Preko Velebita su otišli u Karlobag. Oko tisuću ljudi u starosti između 8 i 88 godina posljednjim naporima izbjeglo je četničku kamu, a oni koji su ostali ubijeni su i zapaljeni zajedno s kućama. Pri zbjegu najveću pomoć pružili su pripadnici specijalne jedinice MUP-a. Preko Malog Alana nisu mogli jer je bio u rukama četnika. Smjer zbjega je bio Sveti Rok – Egeljac – Lišćani Bunari – Dušice - Lički Doci – Ivanjska Lokva (Crkvica Svetog Ivana). Prognanici su bili razne životne dobi, bilo je bolesnih, starih, nepokretnih, sa štakama i na nosilima i njihovo spašavanje je jedna od najdramatičnijih epizoda Domovinskog rata.
      Nakon egzodusa u Lovincu je ostalo oko 100 uglavnom starih osoba, od kojih je ubijeno 45 i to: nožem, metkom u glavu, a bilo je i živih zapaljenih u svojim kućama, neki su umrli nakon mučenja ili ranjavanja. Neki su oslobođeni zamjenom zarobljenika. Ukupno su ubijene ili poginule 54 osobe.
      U spomen tom tragičnom događaju organizira se od 2008. god. planinarski pohod pod nazivom „Tragom zbjega Lovinačkog kraja 1991.“.
      Četnički napadi na Lovinac: 04.04.1991.; 27.07. i najjači napad 05.08. U kolovozu 1991. je u postaji u Lovincu bilo oko 20-ak policijskih djelatnika što je bilo jako malo za obranu tog mjesta. Zapovijed da se napusti Lovinac izdana je 24. rujna 1991. u 20.10 minuta. Organizirano je napušteno sve, izvučen je sav narod iz okolice na zborno mjesto od kuda su oko 23 sata krenuli u pravcu Velebita, gdje su prenoćili. [3]

Na početak

      Više od tri mjeseca stanovnici lovinačkog kraja, velikom većinom Hrvati, bili su blokirani, odnosno okruženi većinskim srpskim selima u kojima su postavljene barikade s naoružanim stražama. 24.09.1991. godine više od tisuću ljudi, većinom civila te malobrojnih branitelja iz lovinačkog kraja je krenulo u zbjeg pred srpskim snagama koje su ih napale, u jedinom mogućem pravcu - preko Velebita.
      Među prognanima iz naselja Lovinac, Ričice, Ličko Cerje, Sveti Rok, Vranik i Smokrić je bilo i djece i puno ljudi starije dobi, no nešto manje od stotinu njih, uglavnom nemoćnih, ostalo je u svojim kućama. Više od trećine onih koji su ostali ubijeni su u svojim kućama i dvorištima, gotovo sve kuće i obje crkve su zapaljene, a dio ljudi je odveden u kninski zatvor gdje je nekoliko njih umrlo od posljedica premlaćivanja.
      Za petnaestero ljudi ni danas se ne zna gdje su nestali ili se potražuju njihovi posmrtni ostaci, a najmanje petero je mučeno i/ili ubijeno hladnim oružjem, dok je više žrtava zapaljeno.
      Prvo stradanje dogodilo se još 20.07.1991. kada je od gelera granate ispaljene sa srpskih položaja u svome dvorištu poginula 70-godišnja Marija Matajić. Dva tjedna kasnije, 05.08.1991., ubijeno je još petero Lovinčana od kojih je jedan, Marko Pavičić, star 77 godina. Najstarija žrtva lovinačkog kraja bio je Josip Račić rođen 19.03.1897. godine, a tek godinu mlađa Milka Šulentić rođena 11.11.1898. godine. Ukupno je ubijeno/nestalo 37 civila, a čak 19 žrtava bilo je starije od 80 godina.
      Osim za zločin počinjen 05.08.1991., za koji je u odsutnosti osuđen samo Radoslav Čubrilo na 15 godina zatvora, nitko nije odgovorao za ostale počinjene zločine niti su obitelji civilnih žrtava dobile odgovarajuća obeštećenja ( Nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) postupka 18. listopada 2011. objavljena je presuda kojom je opt. Radoslav Čubrilo u odsutnosti proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Prvotno je postupak bio vođen protiv petorice optuženika, no Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci odustalo je od kaznenog progona četvorice optuženika (Milorada Čubrila, Milorada Žegarca, Petra Hajdukovića i Gojka Mrkajla).
      Ove godine obilježavanje stradanja ljudi ovoga područja održalo se 19. rujna memorijalnim pohodom pod nazivom "Tragom zbjega lovinačkog kraja", biciklijadom te misom i polaganjem vijenaca kod spomenika civilima i braniteljima ubijenima i umrlima u jesen 1991. te 1992. godine, u čemu je sudjelovala i Documenta.

Ubijeni i nestali
      U nastavku donosimo popis ubijenih/nestalih civila po spomenutim selima uz osnovne identifikacijske podatke te opis okolnosti svakog pojedinačnog stradanja:
LIČKO CERJE
Ika (Pavao) Mataić, r. Račić, r. 01.01.1909. - nestala sredinom listopada zajedno sa svojim suprugom Petrom Mataićem te kćeri Mandom Rupčić i zetom Josom Rupčićem, nakon višetjednog skrivanja od srpskih snaga na području Ričica i Ličkog Cerja
Petar (Mate) Mataić, r. 01.01.1908. - nestao sredinom listopada zajedno sa svojom suprugom Ikom Mataić te kćeri Mandom Rupčić i zetom Josom Rupčićem, nakon višetjednog skrivanja od srpskih snaga na području Ričica i Ličkog Cerja
Kata (Bartol) Brkljačić, r. Vrkljan, r. 01.01.1901. - ubijena i zapaljena u svojoj kući 24.09.1991 zajedno sa suprugovom sestrom, a svojom šogoricom Ikom Brkljačić te susjedom Ikom (zvanom Ana) Zubčić Ika (Ante) Brkljačić, r. 18.05.1906. - ubijena i zapaljena u svojoj kući 24.09.1991 zajedno sa bratovom suprugom, a svojom šogoricom Katom Brkljačić te susjedom Ikom (zvanom Ana) Zubčić Ika (nad. Ana, otac Pavao) Zubčić, r. Župan, r. 01.01.1928. - ubijena i zapaljena u kući svojih susjeda Ike i Kate Brkljačić – traže se posmrtni ostaci

LOVINAC
Marija (Dane) Matajić, r. 17.06.1921. - poginula od granate u svome dvorištu 20.07.1991. godine
Petar (Frane) Matajić, r. 09.04.1909. - krajem listopada iz sela Medak poslan pješice s još nekolicinom starijih ljudi prema Gospiću. Nije mogao hodati, niti su ga stari ljudi mogli nositi te je ostao pored ceste. Pronađen mrtav 2011. godine pri razminiranju, plitko zakopan blizu mjesta gdje je ostao.
Stana (nad. Marija, otac Ivan) Prpić, r. Pavičić, r. 01.01.1919. - rafalnom paljbom teško ranjena u rujnu 1991. godine nakon što je srpskom vojniku odbila dati kravu, umrla od posljedica par mjeseci kasnije
Josip (Fabijan) Račić, r. 19.03.1897. - ostao u kući Milke Šulentić u Svetom Roku kada su civili i branitelji s toga područja bježali pred srpskim snagama 24.09.1991. preko Velebita. Oboje su ubijeni, no samo je Milkino tijelo pronađeno, a Josipovi posmrtni ostaci se do danas potražuju.
Ivan (Pavao) Brkić, r. 22.06.1921. - ubijen 24./25.09.1991. godine u svome dvorištu. Imao je ubodnu ranu od noža u predjelu vrata (ključne kosti) te prostrijelnu u glavi. Na njegovom tijelu je naložena vatra te je tijelo napola izgorjelo.
Marko (Dane) Pavičić, r. 07.04.1914. - ubijen 05.08.1991. zajedno s četvoricom pripadnika rezervnog sastava hrvatske policije u blizini Lovinca na predjelu zvanom Skelište
Jakov (Stjepan) Sekulić, r. 04.11.1908. - 26.09.1991. u dvorištu kuće svoje kćeri u Lovincu mučen je hladnim oružjem zajedno sa suprugom Anom, a potom ubijen.
Ana (Pavao) Sekulić, r. Račić, r. 26.05.1907. - 26.09.1991. u dvorištu kuće svoje kćeri u Lovincu mučena je hladnim oružjem zajedno sa suprugom Jakovom, a potom ubijena.
Tomo (Vid) Sekulić, r. 01.01.1912. - krajem prosinca 1991. ili početkom siječnja 1992. u Lovincu umro od posljedica mučenja i premlaćivanja u kninskom zatvoru. Obdukcijom ustanovljeno da su mu izvađeni gotovo svi zubi te polomljene brojne kosti, a posmrtni ostaci pronađeni su u đubru, tek poslije akcije "Oluja".
Kata (Pavao) Šarić, r. 01.01.1909. - istog dana kada su pripadnici srpskih paravojnih fomacija ubili petoricu Lovinčana, 05.08.1991., u kuću Kate Šarić bacili su bombu od čije je eksplozije Kata teško ranjena. Preminula je tri tjedna kasnije od posljedica u gospićkoj bolnici.

RIČICE
Mile (Ivan) Skorup, r. 01.10.1934. - u studenom 1991. godine u kninskom zatvoru pretučen je na smrt nakon što je odbio pjevati "Oj, vojvodo Sinđeliću", mrtvo tijelo obitelji je predano 27.11. iste godine u Pakovu Selu kraj Drniša
Ivan (Jure) Tomičić, r. 14.11.1920. - 07.10.1991. Ivan je uhvaćen na cesti između zaseoka Razbojno (Ričice) i Štikade, sudskim vještačenjem ustanovljeno da su mu nožem iskopane oči, a ubijen je vatrenim oružjem, s više metaka ispaljenih u prsa
Jerko (Nikola) Šikić, r. 22.05.1924. - ubijen 24.09.1991 u svojoj štali u koju se bio sakrio, iz automatskog oružja Marija (nad. Marica, otac Pavao) Skorup, r. Mašić, r. 01.01.1906. - ubijena u svome selu iz vatrenog oružja 24.09.1991.
Manda (Petar) Rupčić, r. Mataić, r. 02.12.1937. - nestala sredinom listopada zajedno sa svojim suprugom Josom te majkom Ikom Mataić i ocem Petrom Mataićem, nakon višetjednog skrivanja od srpskih snaga na području Ričica i Ličkog Cerja
Joso (Nikola) Rupčić, r. 02.03.1928. - nestao sredinom listopada zajedno sa svojom suprugom Mandom te punicom Ikom Mataić i puncem Petrom Mataićem, nakon višetjednog skrivanja od srpskih snaga na području Ričica i Ličkog Cerja
Manda (Josip) Rupčić, r. 01.01.1919. - ubijena u svome selu, nakon što su isto zauzele srpske snage 24.09.1991. Ika (Josip) Badžek, r. Balen, r. 05.09.1913. - odvedena u kninski zatvor početkom travnja 1992., dan prije dolaska UNPROFOR-a, gdje je i umrla 2 tjedna kasnije, 19.04.1992., bez nužnih joj lijekova i njege. Obitelj nikada nije dobila tijelo, potražuju se posmrtni ostaci.
Kata (Mile) Mataić, r. Dragičević, r. 01.01.1913. - odvedena zajedno s Ikom Badžek i još nekolicinom starijih mještana Ričica u kninski zatvor gdje je umrla pod nepoznatim okolnostima oko mjesec dana nakon zatvaranja. Traže se posmrtni ostaci.

SMOKRIĆ
Kata (Dane) Sekulić, r. 15.02.1936. - 22.09.1992. godine Kata je trebala iz svoga sela biti odvedena na punkt UNPROFOR-a na sastanak s bratom, no petorica pripadnika srpskih vojnih formacija iz Rudopolja su to spriječili odvevši je u obližnju šumu Resnik gdje su je ubili, a potom zapalili njezinu kuću. Tijelo do danas nije pronađeno.
Bartul (Ivan) Krpan, r. 02.04.1905. - Bartul je bio nemoćan te nije mogao nastaviti bijeg preko Velebita s ostalim hrvatskim civilima i braniteljima kada su cijelo područje 24.09.1991. zauzele srpske snage pod vodstvom JNA. Ostao je u zaseoku Babići u kući Luke Budaka. Otada mu se gubi svaki trag.
Mile (Ivan) Pavičić, r. 01.01.1931. - braća Mile i Joso Pavičić su bili gluhonijemi, a ostali su u svojoj kući kada su Smokrić te cijelo lovinačko područje zauzele srpske snage 24.09.1991. godine. Ubijeni su 25.09.1991., a poslije "Oluje" pronađeni su djelomični posmrtni ostaci – lubanje obojice te kičma jednog od ubijene braće.
Joso (Ivan) Pavičić, r. 01.01.1929. - braća Mile i Joso Pavičić su bili gluhonijemi, a ostali su u svojoj kući kada su Smokrić te cijelo lovinačko područje zauzele srpske snage. Ubijeni su 25.09.1991. kod svoje kuće, a poslije "Oluje" pronađeni su djelomični posmrtni ostaci – lubanje obojice te kičma jednog od ubijene braće.
Nikola (Mile) Pavelić, r. 01.01.1901. - braća Nikola i Petar Pavelić ubijeni su u svojoj kući zajedno s prijateljem Matom Šarićem koji se iz Vranika sklonio kod njih u Smokrić. Sva su trojica ubijena nakon pada Lovinca i okolnih sela, a kuća u kojoj su bili je zapaljena. Tijela do danas nisu pronađena.
Petar (Mile) Pavelić, r. 01.01.1908. - braća Nikola i Petar Pavelić ubijeni su u svojoj kući zajedno s prijateljem Matom Šarićem koji se iz Vranika sklonio kod njih u Smokrić. Sva su trojica ubijena nakon pada Lovinca i okolnih sela, a kuća u kojoj su bili je zapaljena. Tijela do danas nisu pronađena.

SVETI ROK
Dane (Ante) Župan, r. 25.10.1926. - ubijen strojnicom na livadi ispred svoje kuće 24.09.1991. godine od pripadnika srpskih snaga koje su tada zauzele selo
Manda (Jure) Pavičić, r. Miletić, r. 01.01.1906. - 24.09.1991. ubijena je i zapaljena u svojoj kući, a posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni
Milka (Pavao) Šulentić, r. Krpan, r. 11.11.1898. - ubijena rafalnom paljbom u svojoj kući između 24. i 30.09.1991. godine, tijelo je pronađeno nakon "Oluje"
Martin (Marko) Rukavina, r. 25.10.1905. - nakon pada Svetog Roka, Martin je odveden u Gračac u ispitivanje, no navodno i pušten kući, odnosno kamionom dovezen u Sveti Rok i pušten u blizini svoga doma. No, otada mu se gubi svaki trag.
Ante (Pavao) Šulentić, r. 15.06.1911. - bio je nepokretan te je ostao u svojoj kući kada su lovinački kraj zauzele srpske snage 24.09.1991. Ubijen je i zapaljen u svojoj kući. Na zgarištu su poslije "Oluje" pronađeni njegovi djelomični posmrtni ostaci.

VRANIK
Mate (Petar) Šarić, r. 09.11.1903. - bio je u kući svojih prijatelja u Smokriću, braće Nikole i Petra Pavelića kada su selo zauzele srpske snage te ih svu trojicu ubili. Kuća je zapaljena, a posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
Ante (Marko) Kovačević, r. 29.03.1916. - krenuo je u zbjeg preko Velebita 24.09.1991., no onda se odlučio vratiti kući koja je u međuvremenu spaljena. Odveden u Ploču gdje je premlaćen, a stariji mještani su ga pokušali spasiti predajom policiji u Udbini. Otamo je odveden u kninski zatvor gdje mu je premlaćivanjem slomljena ključna kost te 14 rebara. Ubio ga je zatvorenik srpske nacionalnosti koji je u zatvoru imao pravo nositi oružje kako bi se "zaštitio" od zatvorenika Hrvata. Natjerao je Antu da stavi bajunetu u svoja usta, nakon čega je istu potegao i time ga ubio. Tijelo je obitelj dobila 17.11.1991. na razmjeni.
[2] Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću

Na početak

      Poliklinika Sveti Rok m.d. je smještena u poslovnom centru Almeria, novoizgrađenom prostoru na raskrižju Ulice grada Vukovara i Heinzelove.

U Sv. Roku je izgrađen dom za starije osobe koji je 2005. god. blagoslovio biskup Mile Bogović.

      Duga je i skupa, a nekima i poslovni gubitak, bila je procedura priznavanja i upisivanja Ličkoga krumpira, kao autohtone marke posebne kakvoće. Krumpir je u Lici dokazane izvrsnosti zbog klimatsko ekoloških i geografskih uvjeta, ali marka podrazumijeva striktno držanje utvrđene tehnologije te stalno stručno kontroliranje. Zamah proizvodnji pokušava dati općina Lovinac koja je pripremila sadnju 50 ha te osnovala gospodarski subjekt Agro-Velebit koji će to raditi.

      Lik iz Budakova djela 'Ognjišta' koji je „više umjetnički nego stvarni, ali zaslužuje poštovanje, a zove se Anera“. Anera je „najsvjetliji i najsvetiji ženski lik u ličkoj književnosti. Ona je utjelovljenje ličke dobrote i ličke svetosti. Budući daje prvenstveno umjetnički lik, ne možemo ga častiti kao neku osobnu ličku veličinu, ali možemo kao oličenje dobrote i ljubavi koja je živjela na ovim prostorima, u majkama, ženama i djevojkama. Spomenik je postavljen kraj župne crkve. Otvorenje spomenika je bilo 16.08.2014.

Na početak

      Stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaseoka su 24. rujna 1991. morali napustiti svoja ognjišta i kuće, kako bi spasili živote od razularenih četnika i bivše JNA. Preko Velebita su otišli u Karlobag. U spomen tom tragičnom događaju organizira se od 2008. god. planinarski pohod pod nazivom „Tragom zbjega Lovinačkog kraja 1991.“.
      Pješačenje planinara počima u Egeljcu na petom kilometru stare ceste od Svetog Roka prema Obrovcu pravcem kojim su 24. rujna 1991. stanovnici ovog kraja pošli u neizvjesnost s najnužnijim stvarima i prtljagom. Smjer kretanja je bio Sveti Rok – Egeljac – Lišćani Bunari – Dušice - Lički Doci – Ivanjska Lokva (Crkvica Svetog Ivana).
      Težina staze spadau u zahtjevne planinarske staze zbog visinske razlike i duljine staze. Izlet je primjeren isključivo za planinare dobre fizičke spreme (ukupno oko 7,5 sati hoda). Visinska razlika je 1.200 m.

Na početak

      Biciklistička staza. Velebit route kreće iz centra Lovinca preko mlina Travič u pravcu Svetog Roka pored jezera Sveti Rok prema impozantnom Velebitskom masivu. Majstorskom cestom prolazi pored Vrila Mudrosti, Crkovnog vrila i Vrbanove pećine u smjeru Malog Alana. Nastavlja makadamskim usponom do Malog Alana, gdje se pruža prekrasan pogled sve do skretanja na Kraljici desno prema Libinjama. Zahtjevnim usponima nastavlja preko Bukve na Libinje gdje se prije spusta u Modrič nalazi zanimljivo odmorište s prekrasnim panoramama velebitskog kanala. Spušta se u selo Modrič i lijevo asfaltnom cestom nastavlja kroz Rovanjsku i Jasenice prema skretanju za Sveti Rok kod tvornice Glinica. Dugim usponom dolazi iznad južnog ulaza tunela Sveti Rok gdje se makadamskom cestom nastavlja uspon pored crkve Svetog Frane u Podpragu, kamenoloma i Tulovih greda do Malog Alana. Spustom prema Svetom Roku ruta nastavlja u pravcu Lovinca gdje završava.

Na početak

       Punionica je započela sa radom 1.srpnja.2002.godine. Može proizvoditi 6000 boca u jednom satu. Sveti Rok postaje prva hrvatska tvrtka koja prodaje vodu u Saudijsku Arabiju. Zadarski poduzetnik Željko Grbić je uložio u izgradnju punionice vode u Svetom Roku 30 milijuna kuna, a u prvome novome industrijskom pogonu u Lici posao će naći 30 ljudi. Vodu koju Ličani zbog kvalitete nazivaju "vrilom mudrosti".
      Voda se puni iz izvora Kozjan u Svetom Roku. Prirodna izvorska voda crpi se na dubini od 90 metara, a prirodno je obogaćena mineralima, posebice kalcijem i magnezijem. Prednost ovog izvora je što voda ima stalnu temperaturu od 9 Celzijevih stupnjeva, a mikroorganizmi se razmnožavaju tek iznad 10 stupnjeva što osigurava konstantnu kvalitetu vode.

Na početak

      Nalazi se u mjestu Sv. Rok, udaljenom 10 min vožnje automobilom od naplatnih kućica na ulazu / izlazu Sv.Rok na autocesti Zagreb - Split. Na blagoj uzvisini, okružena hrastovima, izgrađena je kuća za odmor od prirodnih materijala (drvo, kamen i opeka), sa čije se terase pruža prekrasni pogled na drugi najveće vrh Velebita, Sveto brdo (1752 m), do kojega se može doći planinarskom stazom iz predjela Egeljac.
      Okućnicu čini voćnjak površine 3.000 m2 sa zasađenih 120 stabala autohtonih sorti voćaka iz Like (kruške, jabuke, trešnje, višnje, šljive i dunje) okuliranih (kalemljenih) na divlje podloge te ograđeni eko povrtnjak površine 300 m2.

      Hostel Sv. Rok renovirana je i novo uređena oaza u srcu Like. Izvrsna usluga, začinjena modernim interijerima od tradicionalnih materijala i ljepote prirode koje okružuju hostel, pružaju ugodnu atmosferu i siguran smještaj tijekom cijele godine. Ukupan kapacitet hostela Sv. Rok je 50 kreveta. Imajući na umu sve potrebe naših gostiju, osigurali smo besplatan parking, besplatan pristup Intenetu, kuhinju i blagavaonu.

Na početak

      Članovi ZUL "Vrilo mudrosti" Slavonski Brod su često na ručku kod Braje u okviru svakogodišnjih izleta u Liku. Hrana je uvijek bila izvrsna, posebno janjetina.

      Smještena je u Svetom Roku. Ovo je klasična pivnica koja je u mogućnosti spremiti klasićan pivnički obrok sa lokalnom prilagodbom - Pivničke kobase sa Ličkim Polama i lokalnim sirom.

Na početak

      Tisuće gledatelja, stotine kršnih momaka u borilištu, veliko narodno veselje, predivne su slike sa 1 OLIMPIJADE STARIH SPORTOVA MARIJAN MATIJEVIĆ koja se u subotu održala u Svetom roku (2009. god.) sa koje je poslana poruka " JAKI SMO KAO MARIJAN MATIJEVIĆ. Olimpijada starih sportova je pokazala da ljudi vole narodne običaje i da ovakve manifestacije imaju veliku budućnost. Natjecalo se u skoku u dalj s mjesta, bacanju kamena s ramena, kličku, borbi na gredi i povlačenje konopa



I što na kraju napisati, nego hrvatski pozdrav

Na početak

[1] http://www.lovinac.hr/page/opcina-lovinac      Web stranica Općine Lovinac
[2] http://www.documenta.hr/hr/obljetnica-stradanja-hrvata-lovinačkog-kraja-priopćenje.html      Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću
[3] Zločin u Lovincu, izvještaj sa pračenja suđenja 17.10.2006.
[4] http://www.geografija.hr/      Lovinac - zemljopis
[5] http://www.franjevci-split.hr/      Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja - Split
[6] Leksikografski zavod Miroslav Krleža
[7] Ličke novine - Lički leksikon
[8] Dr. Rudolf Horvat : Lika i Krbava - povijesne slike, crtice i bilješke, svezak i. opći dio, Zagreb 1941
[9] Popis Like i Krbave 1712. god.
[10] Fra Lika Ibrašimović i Pop Marko Mesić Hrvatski junaci
[11] CRO-eu.com Promjene u strukturi stanovništva nakon protjerivanja Turaka
[12] ANTE GLAVIČIĆ: PREGLED STAROKRŠĆANSKE I SREDNJOVJEKOVNE BAŠTINE LIKE, PODGORJA I GRADA SENJA
[13] Luka Pavičić i suradnici: Lovinac monografija, Lovinac 1987.
[14] Rudolf Horvat-Lika i Krbava dio1-1941
[15] Stjepan Pavičić-Seobe i naselja u Lici
[16] Mirko Marković: O etnogenezi stanovništva Like, 1995, Zbornik br53, dio1 .
[17] Marijeta Rajković Iveta – Martina Mišetić: Migracije i njihov odraz na obiteljski život stanovništva Lovinačkog kraja

ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD
Pišite nam na e-mail: vrilo-mudrosti@vrilo-mudrosti.hr