POZNATI SLAVONSKI LIČANI

      Kaže jedan bećarac "Slavonijo nek' ti bude dika što te naselila Lika". Namjera nam je sakupiti osnovne podatke o ličkim porodicama od one godine kada su doselili u Slavoniju, prvenstveno u Slavonski Brod i okolicu. Kako smo to zamislili možete vidjeti neke primjere na ovim stranicama. Po mogućnosti tekst bi trebalo poprati slikama, posebno onim iz Like pred seljenje u Slavoniju i one nakon doseljenja u Slavoniju, naravno ovisno o tome što je sačuvano. Molimo sve one koji žele nešto napisati o svojoj obitelji neka nam se jave.
      Točnije podatke o naseljavanju Broda i Brodskog posavlja postoje iz vremena nakon oslobađanja od Turaka, iza 1692. god. Najprije je izgradnja nove tvrđave (Festung) privukla puno ljudi različitih struka na ovo područje. Ličani u značajnijem broju dolaze krajem 19 st. i početkom 20. st. kao i nakon II svjetkog rata.
      U knjizi Anke Simonović "O Brodskom Vinogorju" saznajemo tko su bili vinciliri u vinogradima u Brodskom Vinogorju prema popisu iz 1910. god. Bili su to Mađari, Srbi, Njemci, Bosanci i najviše Ličana. Ličani u Slavoniji i njihovi potomci, ostavili su duboki trag, ne samo u Slavoniji, nego i u Hrvatskim okvirima.


Ivan Brezić - Gips

      U Slavonskom Brodu većina je čula ili poznaje Gipsa ili Ivana Brezića, posebno ono koji imaju bilo kakve veze sa brodskim sportom. Uvijek nam je drago razgovarati s tim nasmijanim i veselim čovjekom. Zato nam je bilo posebno drago kada smo saznali da je naš Gips dobio priznanje Grb grada Slavonskoga Broda 2014. god. On ga je sigurno zaslužio.

Brod portal Slavonski Brod
Uručena javna priznanja i nagrade zaslužnima

      Središnja svečanost ovogodišnjeg obilježava blagdana Sv.Ivana Nepomuka, zaštitnika grada Slavonskog Broda upriličena je u dvorani Glazbene škole, gdje su zaslužnima uručena javna priznanja i nagrade.
      U četvrtak navečer u crkvi Presvetog Trojstva služena je svečana sveta misa, u petak prijepodne položeni su vijenci i zapaljene svijeće poginulim i umrlim Brođanima kod središnjeg križa na gradskome groblju, kod spomenika poginulim braniteljima i kod spomenika poginuloj djeci u Domovinskome ratu. U 11 sati u petak održana je u dvorani Glazbene škole svečana sjednica Gradskoga vijeća, kojoj su nazočili brojni uzvanici i gosti, među kojima i msgr.dr.Đuro Hranić, nadbiskup i metropolit đakovačko-osječke nadbiskupije, župan brodskoposavski Danijel Marušić, i dr.
      Na svečanoj sjednici, po tradiciji u prigodi obilježavanja Dana grada, uručena su ovogodišnja javna priznanja i nagrade Grada zaslužnima.
      Povelja počasnog građanina Slavonskoga Broda dodijeljena je pateru Domagoju Šimunoviću, priznanje Zlatna čaplja Anti Klariću. Priznanje Grb grada Slavonskoga Broda dobili su Dubravka Zrnčić-Kulenović, Branko Banković, Ivan Brezić-Gips, Župa Duha Svetoga i tvrtka Mobilar.
Priznanje Štit Berislavića uručeno je Ivi Juriću, Štefici Šarčević, Ivici Franjiću, Matiji Mijač-Agatić i Lavu Uličnom.
      Uime nagrađenih nazočnima u dvorani biranim riječima obratili su se pater Domagoj Šimunović i Ante Klarić. -Ponosan sam i ponosni smo što smo dobitnici ovih visokih priznanja. Brod je časno izašao iz Domovinskog rata, dao je najviše što je mogao za neovisnu Hrvatsku, podnio velike žrtve. Ponosni smo i trebamo biti ponosni na sve to, ovaj grad Brod ima budućnost-kazao je, uz ostalo, laureat Ante Klarić.

Ivan Brezić-Gips Slavonski Brod
OBJAVA: 16.05.2014., AUTOR: BrodPortal

Ivan Brezić-Gips Grb grada Slavonski Brod

Ivan Brezić-Gips Grb grada Slavonski Brod

Ivan Brezić-Gips Sport kao život

Ivan Brezić-Gips Grb grada Slavonski Brod
Ivan Brezić-Gips odluka o nagradi Grba grada Broda Ivan Brezić-Gips Pioznanje nagrada Grba grada Broda
Ivan Brezić-Gips životopis Ivan Brezić-Gips životopis
Ivan Brezić-Gips životopis

Ličanin Samaržija - domar “Prve hrvatske”

Nikola Samarzija Slavonski Brod       - Otac Nikola Samaržija, rođen 1903., Ličanin je iz Krasna. Kao momak bio je žandar u Brodu. Duga prizemnica žandarmerijske stanice nalazila se tada na Željezničkom kolodvoru, preko puta Mađarske škole, samo nešto južnije. Put koji vodi na današnji Autobusni kolodvor ostatak je te ceste kojom se dolazilo na "staru" stanicu". A ranije je otac s bratom Josipom radio kao šumski radnik, prošavši tako radeći pola Europe, kako se kaže i na kraju sjekli su drva u šumama oko Velike, kod Požege. Odsluživši vojsku, otac je otišao u žandare. Onda je bio natječaj za radno mjesto podvornika banke",Prve hrvatske štedionice" na Jelačićevom trgu, on se javio i bio primljen. To je bilo oko 1926./27. godine. Oženio se 1931. Majka je Terezija Rac s Budainke, išla je u Mađarsku školu i u govoru griješila u padežima. Prvo su otac i majka stanovali u Šenoinoj ulici, preko od tvornice rublja "Ivanić i Vujić" (bila na mjestu današnje"Metalke'). Kada je otac dobio stan u "Prvoj hrvatskoj" nije mi točno znano, ali to je bilo poslije 1934. godine. Moj brat Božidar rođen je 1931., a ja sam rođen 1933. - kaže gospodin Ivan Samaržija iz Strossmayerove ulice.
      Stan podvornika Samaržije bio je u suterenu južnog krila, gledao je na gostionicu Joce Sremca u Lackovićevoj kući. Podvornik se brinuo o održavanju zgrade i dvorišta. Samo je banka imala centralno grijanje, ostali stanari su si ložili svatko sam, a u podrumu su bile šupe za drva. Vodovod je bio iz dva bunara u dvorištu, pa se voda izvlačila pumpanjem i punio rezervoar na tavanu zgrade, te je voda do stanova dolazila prirodnim padom. U stanu, u kuhinji podvornika, bio je manometar, pa kad bi vidio da je pritisak opao, trebao je samo uključiti električnu pumpu da se rezervoar napuni. Ali ta voda nije bila za piće i kuhanje, niti za pranje veša, jer je imala previše željeza i bila je crvenkasta, te se po pitku vodu išlo na bunar u gimnazijsko dvorište. Kad su se stanari kupali, vodu su najprije omekšali sapunom koji bi pokupio crvene čestice, potom su s površine skinuli pjenu i išli se prati. Naravno, te predradnje obavIjale su služavke milostivih gospođa, jer ove luksuzne peterosobne i šesterosobne stanove u "Prvoj hrvatskoj" mogli su si priuštiti samo bogati građani. Za pranje veša u podrumu je bila veškujna s kotlom za iskuhavanje i prostorijom za sušenje veša. Po vodu se išlo na Savu, a veš se i ispirao u bistroj savskoj vodi na splavima. No, ni to nisu milostive radile.
      Kako je bila navala na bunar u gimnazijskom dvorištu, o tome je raspravljalo i gradsko zastupstvo 2. listopada 1934. Zaključeno je da svi oni iz okolnih kuća koji tu vodu koriste ubuduće za uzdržavanje bunara mjesečno plaćaju 10 dinara. I, uz stanare "Prve hrvatske", nabrojani su: trgovac Stjepan Tomašić, prokurista Slavko Brdarić, gostionica Sremac, Srpska banka, dr. Pandak, dr. Petrić, brijač Rogić, gostioničar Spitzmuller.
      Od 1941 . godine, kad je počeo rat, mnogo se toga na trgu promijenilo. Nijemci su na četiri visoka kandelabra električne rasvjete postavili velika slova V, što je samouvjereno značilo Viktorija (pobjeda). Slova su bila drvena, obojana crveno. Na te rasvjetne stupove vješani su i uhvaćeni partizani i njihovi simpatizeri, što je bio jeziv prizor. Jednom je puknuo štrik i obješenik je živ pao na zemlju, ali ponovno je obješen. Moćni razglasi grmjeli su trgom o sjajnim njemačkim pobjedama na svim bojištima, posebno na istočnom. Nedjeljom, učenici su morali doći pred škole i onda su u povorci išli u "veliku crkvu" na misu, a poslije na Korzo slušati govore ili vojnu pleh-muziku. Zaredale su parade. Gospodin Ivan sjeća se velike ustaške parade koja je bila 15. lipnja 1941. Velebna pozornica napravljena je između "Prve hrvatske" i Lackovićeve kuće. Služena je i misa na ulici, a govorio je doglavnik Mile Budak. Trg je bio ispunjen mnoštvom Ijudi i vojske. Ali, Budak je rekao: "Da, plješćete, plješćete, a polovica prisutnih vas je komunista!"
      Kroz par mjeseci zgradu "Prve hrvatske" zauzela je vojska, a stanari su morali iseliti. Prvo su odvedeni Židovi. Domar je ostao u svom stanu i dalje vršio službu. Na prvi kat je uselilo Zapovjedništvo II domobranskog zbornog područja Brod, u stanovima su bile sobe oficira.
      Imali su i kuhinju. Gospodinu Ivanu ostao je u sjećanju kuhar Antun Mokricki iz Sibinja. On je tako spretno pekao palačinke u dvije tave i u zraku ih istovremeno okretao. Izučio je za kuhara u Dubrovniku i plovio na prekooceanskim brodovima. Dio zgrade zauzeli su i Nijemci, a u dvorištu su imali telefonsku centralu u koju su se ukapčali svi priključci iz Bosne. U trezor banke jedan veletrgovac iz Sarajeva pohranio je vagon porculana.
obitelk Nikole Samarzije Slavonski Brod
      - Moje društvo bili su dječaci iz toga dijela grada: Štraub, Rakovac, Tanić, Muhvić, Juso Vučkić... Svakodnevno smo se igrali u Klasiji, išli se kupati na vojno kupalište prema tada srušenom mostu. Puštali su nas prijepodne, jer popodne su dolazili na kupanje oficiri. Išli smo i na Repićećo kupalište, kraj kojega je izgraden drveni most za prijelaz u Bosnu. Gledali smo kako ustaše preko mosta vode kolone uhvaćenih srpskih seljaka. Neki su se pokušali spasiti skakanjem s mosta u Savu, ali na njih je pucano i svi su pobijeni. Onda su počela bombardiranja grada. Koje smo ludosti tada radili! Još bombardiranje nije niti prošlo, a mi trčimo po Korzu, kroz kratere od bombi, pa kroz razvaljena vrata i polupane prozore uletimo u bivšu trgovinu Židova Mahlera i pokupimo bombone. E, da je to otac znao kako bi mi tur isprašio! Kada je postalo preopasno, otac nas je preselio u ovu kuću u Strossmayerovoj, koju je ranije kupio od šnajdera Toše Milojčića. Otud smo na preduzbune bježali sve do Ruščice, ili još dalje, jer su preblizu bile bitnice na Bjelišu i u Bosni.
Srušena Prva hrvatska štedionica Slavonski Brod
      Govorilo se da je podrum banke siguran od bombardiranja, a i zgrada da se ne može srušiti. Ali, kada je "Prva hrvatska" dobila direktne pogotke razornih bombi, urušilojoj se cijelo južno krilo.
      -Taj dan, kao da je tati sam dragi Bog rekao i on je zaključao podrum u tom "našem"dijelu, pa su se svi sklonili u podrum od Korza i ostali su živi. A da su bili u drugom podrumu, svi bi stradali i bili zatrpani. Bomba je pala i u jedan od bunara, pa je još drukom odozdol naprosto digla i trezor. Pred gostionu Sremca pala je velika bomba i nije eksplodirala. Nju su Nijemci otkopali, a u njen krater pokopan je jedan pas jazavčar, takoder tada stradao. Doveo ga je iz Bosne šofer Nijemac Hermann Scheffer i bio mu je jako privržen.
      I oštećena banka nastavila je rad, preselivši u sjeverni dio prizemlja, u prostor Menovićeve pivane. Domar Nikola savjesnoje svaki dan dolazio na posao, plaću nije primao. Dječak Ivan i njegovo društvo znalo je kroz ruševine ulaz u trezor otkuda su iznosili neoštećene šalice, tanjure i prodavali ih snašama. Naravno, niti to otac nije smio znati. Preostali porculan predan je staklani Fišer. Banka je radila do 1946. godine, misli gospodin Ivan, kada su mijenjane kune u dinare po kursu 7:1.
      - Tata je na koncu ostao sam, nikoga više nije bilo. Onda je Alojz Šetina u istom prostoru osnovao Komunalnu banku. Tata ga je pitao što će biti s njim. "Ti ćeš ostati!, rekao je Šetina. Ali tata je bio baš pravi bistri Ličanin, prihvatio se učenja, išao je na tečajeve, doškolovanje, postao komercijalist. Napredovao je i u mirovinu je otišao iz Narodne banke (danas FINA) kao viši bankovni službenik.
      Poslije rata neoštećeni stanovi u zgradi "Prve hrvatske štedionice" su i dalje korišteni. Samo, kako je u gradu bila oskudica stambenog prostora, bilo je po više stanara u jednom stanu. Ipak, zgrada nije obnavljana, već 1950. godine do temelja srušena.
Zvonimir Toldi, 101 brodska priča, Posavska Hrvatska 10.05.2013.

Prva hrvatska štedionica 1925 Brod na Savi
Zgrada podružnice Prve Hrvatske štedionice u Brodu na Savi 1925. god. Gradnja je započela 1921. god. a teško je oštećena u II svj. ratu i kasnije srušena. Većini brođana je neizmjerno žao što je velebna zgrada srušena, posebno što je na njenom mjestu RK "Vesna" koja izgledom samo narušava izgled Korza.

Oštećena zgrada Prve hrvatske štedionice u II sv ratu-Slavonski Brod
Teško oštećena zgrada Prve hrvatske štedionice u II svj. ratu
Mia Čorak Slavenska

      Jedna velika umjetnica 20-tog stoljeća, balerina Mia Čorak Slavenska rođena je u Brodu na Savi 20.02.1916. god. Umrla je 05.10.2002. god. u Los Angelesu u Kaliforniji (SAD). Kao malena, jednogodišnje dijete odselila je s roditeljima u Zagreb. Tek je povremeno dolazila na ferje kod tetke Dore Majevski-Parma, učiteljice klavira. Brođani su je upamtili po egzibicijama na savskom Repićevom kupalištu. [1] Nakon što je 1934. postala primabalerina HNK-a Mia je prestala dolaziti u Brod ali ostalo je zapisano sjećanje na njene dolaske jednog od njenih vršnjaka: "... Mi smo lumpali svoju mladost i uglavnom pronalazili ono što nismo tražili, a ona je ljeti, nakratko upadala među nas, vitka, lijepa, inteligentna, jednostavna, srdačna, odišući porukom kako je pronašla ono što je tražila i kako već živi život u kojem utire trag i pripada samoj sebi.." [2]
      Miu smatraju jednom od najveće tri svjetske balerine 20-tog stoljeća. Roditelji Mie Čorak su otac, ljekarnik mr. Milan Čorak, majka Hedviga Čorak rođena Palmer a stanovali su u Starčevićevoj 3. Krštena je 22. travnja kao Mia Teodora Dragica a kumovi su bili Katarina Kuhner i Dragutin Šefer. Otac Mie Čorak, Milan Čorak je porijeklom iz Čorkove uvale, iz Like. Majka Hedviga inzistirala je na preseljenju u Zagreb. Maloj Miji je vrlo rano bilo jasno da se želi baviti plesom, a njezina majka, naslučujući izuzetan talent, odlučuje obitelj posvetiti tom zadatku. Ona preuzima brigu oko kvalitetnog glazbenog i plesnog obrazovanja kao i održavanja stroge discipline života i rada. [3]
      Danas se u rodnoj kući "Najveće i najnadarenije plesne umjetnice, koja je proizašla iz hrvatskog naroda" - kako je prije šezdeset godina zapisao dr. Slavko Batušić u četvrtom tomu Hrvatske enciklopedije, nalazi pezzeria "Mamma mija" čiji naziv, potpuno slučajno, zvučno asocira na ime Mia. U Brodu je Mia Čorak nastupila u Hrvatskom domu 1929. kao već afirmirana i popularna balerina. 2004. godine je u povodu 88. godišnjice rođenja na rodnu kuću Mie Čorak postavljena spomen-ploča koja je 2007. god. dopunjena medaljonom čiji je autor akademski kipar Ratko Petrić. Plesna publicistica Maja Đurinović je autorica prve hrvatske monografije o Miji Čorak Slavenskoj. Njezin rodni Slavonski Brod, zapravo brodski ogranak Matice hrvatske i Kazališno-koncertna dvorana, u suradnji s Hrvatskim društvom profesionalnih baletnih umjetnika iz Zagreba pokrenuli su manifestaciju u čast ovoj velikoj plesnoj umjetnici. Jakov Sedlar je snimio prvi hrvatski dokumentarni film o Miji Čorak Slavenskoj.
Mia Čorak Slavenska
      Svi smo čuli za Plitvička jezera, većina vas je vjerojatno uživala u ljepotama jezera i slapova, ali manje je poznato da se u sklopu Parka, i to u njegovom sjeverozapadnom dijelu, nalazi prašuma Čorkova uvala. Prašuma Čorkova uvala prostire se na 80 hektara i čini je šuma bukve i jele (Abieti-Fagetum dinaricum ). 1965. godine proglašena je specijalnim rezervatom šumske vegetacije. Odlikuje se osebujnim reljefom krša u kojemu se pojavljuju vrtače, škrape, strmine i kameni blokovi. Danas se održava u Saborskom, na obroncima višestoljetne prašume "Čorkova uvala", unutar prostora Nacionalnog parka "Plitvička jezera" Ples Sunca i Mjeseca. Eto iz tog egzotičnog dijela potiče otac Mie Čorak koji je imao brata Luju i dvije sestre, Margitu i Klaudiju. O njihovim roditeljima za sada ništa nam nije poznato. Lujo je odselio u Ivanić Grad, a Milan u Brod na Savi a kasnije u Zagreb gdje je i umro. Sestre su duže ostale u Lici i nakon II svj. rata također završile u Zagrebu. Lujo je imao dva sina, Ratimira i Mladena. Margita Čorak, udana Tomljenović imala je dvije kćeri Nadu i Ljerku. Klaudija se isto udala (Živoder). Podatke o obitelji Čorak dobili smo od Ksenije Horvatić, rođ. Čorak, kćerke Mladena Čorka iz Ivanić Grada.
      Od svoje četvrte godine Mia statira na pozornici HNK-a. Balet je učila kod Josefine Weiss i Margarite Froman, kasnije u Beču. Već 1919. nastupa u operi Madame Butterfly. Dvije godine kasnije briljira solo točkom na proslavi Dječjeg dana. Te, 1921. godine u Zagreb dolazi ruski balet pod vodstvom Margarite i Maksa Froman. Margarita preuzima zagrebački balet i kazališnu baletnu školu, pa tako Mia nastavlja plesno obrazovanje u jakoj ruskoj školi. Pleše u HNK u La Sylphide i 1924. god. kada je premijerno izvođen Baranovićev balet "Licitarsko srce". S dvanaest godina Mia Čorak je solistica zagrebačkog baleta, i već radi samostalne programe, pa tako 2. ožujka 1928. održava samostalnu baletnu večer u Splitskom kazalištu!
      U Zagrebu prvu baletnu večer priređuje 9. studenog 1928. godine u Glazbenom zavodu, koja završava ovacijama publike i uzvikom poznatog glumca Ive Rajića: “Zvijezda nam je rođena!” Kritika je prihvaća hvalospjevima i prati njezino usavršavanje u europskim centrima s oduševljenjem i ponosom. O njoj se piše u novinama i časopisima. Crvenokosa ljepotica je osvojila Hrvatsku.
      U Zagrebu, Mia s Vujanićem održava niz samostalnih Komornih večeri klasičnog i modernog plesa, za koje postavlja koreografije i nacrte kostima, otvara svoju školu, a u Narodnom kazalištu potpisuje ugovor kao primabalerina za sezonu 1934/35., što znači da s 18 godina postaje prva hrvatska plesačica koja nosi taj naslov.
      U Beču kod Gertrude Kraus studira modernu plesnu umjetnost, osvještavajući svoje kreativne ne samo plesačke nego i koreografske mogućnosti. Klasični balet izrađuje u Parizu kod Preobraženske, Kšesinske i Jegorove. Također, zajedno s dugogodišnjim partnerom Antonom Vujanićem, prolazi na audiciji Ruskih baleta Bronislave Nižinske i tamo, u Théatre des Champs Élysées nastupa tijekom sezone 1933/34.
      Očito je da Mia pripada suvremenoj baletnoj europskoj, odnosno svjetskoj sceni, i da se sve više udaljava od sitnih domaćih, klanovskih i političkih shema, koje imaju potrebu sve, pa tako i umjetnost, držati pod kontrolom. Izuzetna i beskompromisna po pitanju umjetnosti. Mia piše tekst o krizi baleta i nepoštivanju plesne umjetnosti u kulturnoj politici Jugoslavije, koji je objavljen u Jutarnjem listu 22. kolovoza 1935. Bio je to “početak kraja”: na jesen joj nije produžen ugovor, a kad je sama priredila plesnu večer posvećenu Pavlovoj, 23. siječnja 1936., pljesak publike je prerastao u žestoki protest protiv uprave koja ovakvom politikom tjera našu djecu van, što je opet imalo za posljedicu zabranu daljnjih Mijinih nastupa! (Također je u posljednji trenutak, brzojavom iz Beograda, zabranjen njezin nastup na službenoj jugoslavenskoj priredbi za vrijeme svjetske izložbe u Parizu, s obrazloženjem da je premlada da predstavlja državu...) [3]
      Najveća hrvatska balerina svih vremena i jedna od najutjecajnijih umjetnica svoga vremena. Nastupala je na pozornicama širom svijeta, uključujući Južnu Ameriku, Afriku i Aziju, postavši primabalerina Metropolitan opere u New Yorku 1954.-55. godine.
      Na olimpijadi u Berlinu, u srpnju 1936. godine organiziran je i plesni turnir, na kojem nastupa i Mia s plesnom točkom, koju je nazvala "Iz moje domovine". Bilo je riječ o hrvatskom narodnom plesu, koji je izvela u originalnoj posavskoj nošnji. Njemačka publika je ostala očarana plesom i ljepotom narodne nošnje, pa su o tom nastupu pisale mnogobrojne novine, a kritika je pisala o "doživljaju nad doživljajima". Ukratko, zvijezda je bila rođena! Za nastup na Plesnoj olimpijadi u Berlinu, Mia Čorak uzima ime Slavenska, i u svjetskoj konkurenciji ravnopravno dijeli prvu nagradu s Wigmanovom i Kreuzbergom, prvim plesačima njemačkog Ausdrucktanza. “Konačno jedna plesačica, koja pleše istinsku muziku!” primijetio je dirigent koji ju je pratio, kritika je uspoređuje s Pavlovom, a berlinska publika je petnaest puta poziva pred zastor. Berlinski nastup otvorio je mladoj Slavenskoj vrata Europe.
      Za nastup na Plesnoj olimpijadi u Berlinu, Mia Čorak uzima ime Slavenska, i u svjetskoj konkurenciji ravnopravno dijeli prvu nagradu s Wigmanovom i Kreuzbergom, prvim plesačima njemačkog Ausdrucktanza. “Konačno jedna plesačica, koja pleše istinsku muziku!” primijetio je dirigent koji ju je pratio, kritika je uspoređuje s Pavlovom, a berlinska publika je petnaest puta poziva pred zastor. Berlinski nastup otvorio je mladoj Slavenskoj vrata Europe. Serge Lifar, tadašnji šef baleta, prvi plesač i koreograf baleta pariške Opere poziva Slavensku za partnericu u svom novom baletu Trijumfalni David (prosinac 1936.) i odmah sljedeće godine ponovno je angažira za, kažu, jedan od najboljih plesnih filmova uopće, Smrt labuda, (La Mort du Cygne), u režiji Jeana Benoita-Lévya, u SAD prevedenog kao Balerina. (U Zagrebu je film prikazan 1938. godine.)
      Prvi veliki međunarodni angažman, odmah iza Olimpijade, dogodio se prilikom otvaranja Rockefellerovog kazališta u Parizu, gdje Mia Čorak nastupa zajedno sa zvjezdanim Sergejom Lifarom kao partnerom u baletu "Triumf Davidiv". Miinu plesačku veličanstvenost još je više naglašavala njena upadljiva crvena kosa i pojava kojom je zračila.
      Uvijek joj je najvažnija bila umjetnost, no politika Kraljevine Jugoslavije je bila protiv nje. Trebala je predstavljati Jugoslaviju na Svjetskoj izložbi u Parizu ali, prisjećala se s tugom, političari su smatrali da bi njezin nastup za Jugoslaviju bio štetan. Impersario Arnold Meckel u Parizu bio je osupnut: "Država protiv umjetnice – učinit ću Miju slavnom, a Jugoslavija će to platiti!" uzviknuo je i zatražio od jugoslavenskih vlasti da mu plate otkazivanje Mijinog nastupa na Elizejskoj poljani. Tim je novcem organizirao njezin solo koncert u Salle Pleyel, kojega Jugoslavija nije mogla spriječiti jer za koncert nisu postojale ulaznice u prodaji nego samo pozivnice. Očekivalo se da će Slavenska postati zvijezda pariške Opere. Lifar odbija inicijativu njezina impresarija Meckela da Mia bude primabalerina. Jugoslavija nije trebala europsku zvijezdu, Francuska nije htjela strankinju kao prvakinju. Ta priča završava, prema Lifarovim memoarima posve tragično, jer povrijeđena Slavenska odbija zaljubljenog Meckela, koji se ubija.
      Iz Hrvatske joj je prvi i posljednji poziv da dođe i preuzme balet upućen 1941. Nije ga mogla prihvatiti jer je bila na turneji u Americi — što je uostalom bila i sreća s obzirom na dalji tijek političkih i ostalih događanja u ovom dijelu Europe.
      Godine 1938. odlazi Slavenska u Sjedinjene Države, gdje niže uspjeh za uspjehom u svjetski poznatom Metropolitanu. U Ameriku je došla s Ballet Russe de Monte Carlo, a plesala je sve poznate baletne uloge, no zauvijek će biti zapamćena njena interpretacija Blanche DuBois u "Tramvaju zvanom žudnja".
      Mia se 1946. udala za Kurta Neumanna, doktora filozofije, ekonomije i političkih znanosti, te dugogodišnjeg menađera za različite Hurokove znamenite umjetnike, a godinu dana kasnije je prihvatila državljanstvo SAD-a, i rodila kćer Mariju. Upravo je Maria Ramas snimila cjeloviti dokumentarni film o Miji prema Mijinoj (neobjavljenoj) autobriografiji.
      Tijekom desetak godina Slavenska, kao plesačica i “jedna od najljepših balerina sviju vremena” i kao koreograf, “jedna od rijetkih ženskih baletnih zvijezda koje sjedinjuju u isto vrijeme obje umjetnosti”, vodi vlastite trupe: Slavenska Tihmar, Slavenska Variante Ballet i Slavenska Franklin Ballet s kojima pravi velike turneje po obje Amerike, Kanadi, i Japanu.
      Mia se još jednom vraća u Europu, gostuje u Londonu s Festival baletom; jednu sezonu (1955/56) je primabalerina Metropolitan Opere; nastupa kao star na televiziji; vrlo je cijenjena i koreografski a priznanja, poput medalje Nižinski dobiva još i 2000.
      U New Yorku 1960. godine otvara baletni studio, pa se sve više posvećuje pedagoškom radu, da bi 1963. i konačno napustila kazališne daske. Pedesetih je imala i svoju trupu (Slavenska-Franklin Ballet). Nakon što se 1969. preselila u Los Angeles predavala je balet na Kalifornijskom institutu za umjetnost pri UCLA. Odgojila je većinu najznačajnijih američkih umjetnika modernoga plesa. Pedagoški je aktivna do 1991. god.
Ploča u Brodu       U međuvremenu Slavenska je napisala memoare ali ih ne objavljuje jer je izdavač zahtijevao previše promjena, da bi bilo zanimljivije! Uvijek i svuda Njegovo Veličanstvo Dolar! napisala mi je u pismu. Jedina osoba iz Hrvatske s kojom je posljednjih desetak godina održavala toplu prijateljsku vezu bio je Zvonimir Podkovac, plesač koji je dugo vremena nastupao, i sad živi, u Francuskoj, gdje je slijedio Mijine “tragove” i fasciniran svojim otkrićima, nakon više pokušaja uspio uspostaviti kontakt s njom. On je godinama sakupljao podatke i izvatke iz kritika, što je bio temelj zajedničke monografije i akcije vračanja Mije Čorak Slavenske u domovinu. Pridružio se i Mijin rodni Slavonski Brod i Udruženje baletnih umjetnika, a Jakov Sedlar ju je uspio posjetiti u staračkom domu i snimiti razgovor čiji su dijelovi prikazani u njegovom dokumentarnom filmu Slavenska nostra. Na žalost, nije uspjela ideja da je dovedemo natrag u njoj tako drago kazalište, na promociju knjige i filma, da prisustvuje skidanju zabrane njezina nastupa na sceni HNK, koje je nakon 68 godina proglasio intendant Mladen Tarbuk. [3]
      Crvenokosa ljepotica, umrla je u Los Angelesu 05.10.2002. godine uvjerena da je u domovini zaboravljena. Čak su HINA i domaći tisak vrlo diskretno ili nikako popratili, posve nesvjesni činjenice da nas je to, tada, napustila najveća hrvatska balerina svih vremena.Zapravo, možda nije bila zaboravljena, ali je sigurno bila prešućena. Ipak, posmrtno joj se vraća ugled koji joj pripada. Urna s posmrtnim ostacima najveće hrvatske i jedne od najvećih svjetskih balerina, Mije Čorak Slavenske, prenesena je iz SAD i pohranjena na Mirogoju u ponedjeljak, 18.04.2005. god. u 11 sati. Ceremonija je održana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Ureda za kulturu grada Zagreba i hrvatskog narodnog kazališta. U čast Miji Čorak Slavenskoj tri je dana prije, 15. travnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno izvedena baletna predstava "Tramvaj zvan čežnja", predstava u kojoj je Slavenska svojom umjetničkom izvedbom dosegla vrhunac svjetskog plesnog umijeća. U predvorju HNK je u nedjelju, 17. travnja, otvorena i izložba fotografija koje dokumentiraju umjetničke dosege Mije Čorak Slavenske. Posmrtne ostatke Mije Čorak u Hrvatsku je dopratila njena kći Maria Ramas i filmska ekipa koja je, u suradnji s Hrvatskom televizijom, u Hrvatskoj snimila posljednje dijelove za film "Odiseja hrvatske plesačice" za kojega je, prema majčinoj autobiografiji, scenarij napisala Maria Ramas. [3]

[1] Zvonimir Toldi: 101 brodska priča, Slavonski Brod, 2002 .god.
[2] Blog: Divan skitnje
[3] Maja Đurinović: Najveća hrvatska balerina svih vremena
MARKO LOVINČIĆ - prvi predsjednik "Vrila mudrosti"

     Rođen je 02.01.1948. god. u Starom Slatiniku, gdje je i umro 17.07.2009. god. Gimanziju je završio u Slav. Brodu a Pravni fakultet u Zagrebu. Radio je u Vodnoj zajednici kao novinar lista Sava. U mirovinu je otišao 2006. god. Kao novinar surađivao je u Vjesniku, Večernjem listu, Brodskom listu, Novom brodskom listu i Posavskoj Hrvatskoj. Iza Marka je ostalo šest knjiga o Starom Slatiniku i sedma nedovršena.
     Sa grupom slavonskih Ličana utemeljuje u Slavonskom Brodu 6. rujna 1991. god. Zavičajnu udrugu Ličana "Vrilo mudrosti" čiji je i prvi predsjednik. Neizmjerno je volio svoj Stari Slatinik pa je utemeljio i bio prvi predsjednik Zavičajnog društva Stari Slatinik.

Oproštaj s Markom Lovinčićem (02.01.1948.-17.07.2009.)
BIO JE HRVAT DUHOM I DAHOM
     Hodao je uspravno i bio domoljub duhom i dahom, ili da kažem točnije - bio je Hrvat duhom i dahom. Ne mogu a da ne započnem tako ovih nekoliko riječi oproštaja od našeg Marka. Jer, kad tako kažem, to daje u potpunosti sliku Marka Lovinčića, iznimnog čovjeka, suradnika i prijatelja. Iako ovaj rastanak s njim nije neočekivan, otišao je ipak nenadano brzo, u svakom slučaju prerano otrgnut od života i od nas.
     Preminuo je, eto, u svojoj 62. godini, u dobi kad je mogao svome kraju, svome Starom Slatiniku, svojim ljudima i onima koji iza nas dolaze, dati još podosta toga od svog bogatog iskustva i znanja.
     Zbog svojih izrazitih karakterih i moralnih svojstava od kojih nije nikada odstupao, kao i zbog svoje nezatajene nacionalne svijesti u onom vremenu neslobode, ali i u vremenu ovom u kojem mnogo toga nije onako kako bi trebalo biti (što svi znamo i osjećamo), nije se Marko uklapao u zbivanja ove i ovakve naše stvarnosti, ali se svim svojim žarom i s neskrivenim entuzijazmom posvetio staroslatiničkom zavičajnom društvu, kojega je osnovao i bio mu (do svoga, nažalost, neizbježnog kraja) na čelu. Sastavio je, sa suradnicima, nekoliko vrlo korisnih i zanimljivih knjiga iz kojih se već danas može učiti i saznavati štošta o onome što se dosad zbilo u ovome kraju, ali i o onome čemu se danas teži. Već njegov prvijenac pod naslovom "Stari Slatinik - najdraži dio domovine" izazvao je niz pozitivnih dojmova i mišljenja, pa i usmjerenja u pravcu istraživanja, izučavanja povijesti ovoga sela i ovog kraja. Već i zbog toga njegova je smrt ogroman gubitak ne samo za njegov Stari Slatinik, nego i za cijelu društvenu zajednicu, koja ostaje bez bogatog spektra njegova djelovanja. Jer, upravo je on svojim radom želio poticati i druge sredine na obradu svojih lokalnih sadržaja, pa su upravo stoga u njegovu djelovanju prisutni, pored zavičajnih, i nacionalni naboji u vremenu kada je opet na djelu prešućivanje i potiskivanje nacionalne hrvatske misli.
     U svome pisanju Marko se potvrđuje kao dobar poznavatelj zbivanja i dogadanja o kojima piše, pa su njegovi tekstovi tematski i motivacijski utemeljeni na stvarnim činjenicama koje je nastojao proniknuti na samo njemu svojstven, pa i tvrdoglav, način. Doista, svih šest knjiga koje je pripremio Marko Lovinčić zasigumo će, ponavljam, privlačiti i sutra pozornost i biti zanimljivo štivo o ovome selu i ovome kraju.
     Okrenut ljudima oko sebe, zainteresiran za svakog zanimljivog sugovornika i za svaku zanimljivu sugestiju, Marko je s tom osobinom razvio vještinu koja se baš tako često ne susreće. Imao je talent za prepoznavanje dobrih i pravih ljudi, a i talent za povezivanje s njima. Bio je, da tako kažem, majstor ljudskog umrežavanja. Dok se to danas najčešće radio zbog samopromocije ili unapređivanja vlastite karijere, u njegovu je slučaju taj motiv bio potpuno isključen. Njegovo je pravilo uvijek bilo da sam pokuša sve učiniti. Od Marka se, osim toga, moglo naučiti da i onaj tko nešto zna mora biti odgovoran za znanja drugih.
     Još jedno moje zapažanje o Markovoj osobnosti. Ljutio se što je kod nas kriterija sve manje ili su sve niži, i neznalice i kojekakvi pojedinci negativnih profila mogu postati visokopozicionirani ljudi u strukturama društva. Smetalo ga je što je sustav vrijednosti poremećen. Nije prihvaćao relativiziranje svih vrijednosii što je postalo načinom ponašanja, a da je sve jednako vrijedno, odnosno nevrijedno, pravilom. Često smo raspravljali o tome kako je sve dublji rascjep izmedu onih koji zagovaraju očuvanje tradicijskih (kršćanskih) vrijednosti, na kojima smo izrasli i na kojima se oblikovalo naše kulturno poimanje svega, i s druge strane onih koji smatraju da treba odbaciti religijsku, kršćansku, matricu iz suvremenog duhovnog obzora.
     Na kraju bih ovo kazao. Markova smrt nije došla neočekivano. Naslućivalo se to prije nekoliko mjeseci kad operacije nisu uspjele zaustaviti prodor teške bolesti. Na svoj način samozatajan, Marko nije svoju okolinu opterećivao vlastitim tegobama, štoviše, zavaravao nas je svojevrsnim nehajem za svoje zdravstvene probleme. U takvom, do kraja neprekinutom radnom kontinuitetu, činilo se da je stalno u svemu prisutan i da se samo moramo pozdraviti do idućeg susreta. Ni smrt ga, rekao bih, nije iznenadida. Usnuo je, valjda, znajući da zauvijek odlazi.
A to što se danas s njim opraštamo i kažemo mu zbogom, uz zahvalnost za sve što je učinio, ne udaljuje ga iz našeg pamćenja.
On je i dalje tu, s nama. Naš Marko.
Vladimir Rem, Posavska Hrvatska, 24.07.2009.

Zavičajno društvo Stari Slatinik: IN MEMORIAM
Monday, 20 July 2009
MARKO LOVINČIĆ ( 2.1.1948. – 17.7.2009.)
17. srpnja 2009. godine prestalo je kucati srce inicijatora osnivanja i prvoga predsjednika Udruge "Zavičajno društvo Stari Slatinik, Marka Lovinčića.
     Markov život nije bio nimalo lak. Obilježen je u samom početku tragičnom smrću oca u poslijeratnim čistkama. Samohrana majka Milica odgajala ga je u teškim uvjetima, ali ipak mu je omogućila završetak gimnazije i diplomu na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Od malena je Marko odgajan u kršćanskom i domoljubnom, hrvatskom duhu, te nije čudo da se za vrijeme studija u Zagrebu pridružio "Hrvatskom proljeću" kojom prigodom se aktivno družio sa tadašnjim vođama ovoga pokreta, Draženom Budišom, Markom Veselicom i drugima.
     Nakon završetka studija Marko se zapošljava u tadašnjoj Vodnoj zajednici (danas Hrvatske vode) gdje se naročito aktivira u uređivanju njihovog časopisa "Sava". Nakon toga, do konca devedesetih obavlja dužnost tajnika Saveza organizacija za fizičku kulturu tadašnje Općine Slavonski Brod (danas Zajednica športskih udruga Brodsko-posavske županije).
     Što se tiče društveno-političkog rada, početkom osamdesetih aktivan je u Hrvatskoj demokratskoj stranci svojeg prijatelja Marka Veselice a kasnije je jedan od osnivača Hrvatske čiste stranke prava u našoj Županiji.
     Bez obzira na svoje stavove koji nisu bili u skladu sa tadašnjom službenom politikom, Marko je u razdoblju od 1974. do 1984. godine biran za predsjednika Mjesne zajednice te daje izraziti doprinos kulturno zabavnom i sportskom životu u selu pri čemu je zaslužan za izgradnju značajnih infrastrukturnih objekata.
     Najveći doprinos kulturnom i zabavnom životu ovoga naselja Marko Lovinčić daje u najnovijoj povijesti ovoga naselja kroz Udrugu "Zavičajno društvo Stari Slatinik" koja se na njegovu inicijativu osniva u svibnju 2006. godine. Marko je sve ovo vrijeme, unatoč teškoj bolesti koja ga je nedugo nakon toga pogodila, spiritus movens ove Udruge. Udruga je do sada izdala 6 vrijednih knjiga čiji je urednik i autor velikog broja priloga naš Marko. U društvenom domu uređena je Zavičajna zbirka sa velikim brojem vrijednih izložaka koji govore o povijesti našega naselja. I ovdje je veliki Markov doprinos. On je osobno od kuće do kuće skupio veliki broj izložaka, sačuvavši ih tako od daljnje propasti.
     S tugom smo na posljednji počinak ispratili, kišovitoga dana 17. srpnja na mjesnom groblju u Starom Slatiniku ispratili našega Marka, ali istovremeno smo ponosni što smo u svoj sredini imali ovakvog čovjeka. Markov život bio je ispunjen davanjima. Malo toga je za uzvrat tražio i primao, osim naravno pohvala za njegov rad koje su bile duboko opravdane.
     U posljednjih nekoliko godina, unatoč bolesti koja je neumitno napredovala, može se slobodno reći da je živio isključivo za Stari Slatinik, za Zavičajnu udrugu i knjige koje je kroz nju uređivao i izdavao. Čak i posljednjih dana, kada nije mogao ustati iz bolesničke postelje i već polako gubio kontakt sa okolinom Markove misli bile su usmjerene na narednu, sedmu knjigu, koju na žalost nije uspio završiti. Kroz ove knjige došao je do izražaja Markov spisateljski i nadasve pjesnički talent, te su njegovi radovi zabilježeni za slijedeće generacije.
     Pred sam kraj života Marko je napisao tekst koji nosi naslov "U traganju za dušom", koji je trebao biti uvod u njegu posljednju, nedovršenu knjigu. Ovaj tekst glasi:
"Stari Slatinik, mjesto našega iskona, neodoljivi je dio nas koji smo u njegovu okrilju ugledali svjetlo dana i svojim prvim dječjim koracima krenuli neizvjesnom cestom života.
     On je naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošlost koja je ostala iza nas budimo u našim sjećanjima, kako bi u život vratili naš hod po neizvjesnima stazama života.
     Sadašnjost udišemo punima plućima, upijajući u sebe njezinu ljepotu i vonj njezine druge, neizbježne strane lica.
     Na put u budućnost krećemo široko raskriljenih krila i ispunjeni nadom u bolje dane, ali i ispunjeni zebnjom od udaraca zle sudbine, koja nas je kroz prošla vremena tako često pohodila.
     Tu, u Staromu Slatiniku, pod humkom napaćene zemlje hrvatske stići ćemo na zadnju postaju svojega ovozemaljskoga života. To je dio usuda koji u sebi nosimo još od rođenja i koji nitko nije uspio izbjeći. Taj smiraj snova o vlastitoj vječitosti neodvojivi je dio naše sudbine kojom upravlja Svevišnji.
     Stari Slatinik duga je, burna i nedopisana priča, koja još uvijek traži svoju dušu, za kojom je tako dugo lutao po bespućima naše najčešće tragične prošlosti.
     Nošen tragikom minulih stoljeća hrvatske povijesti, još uvijek – tražeći tu svoju dušu nastojeći dohvatiti ju i obgrliti ju toplinom svoje neizmjerne ljubavi.
     Tražeći tu svoju dušu, dolazimo do jedne nepobitne spoznaje. neodvojivi smo dio naroda koji nakon svake od svojih Kalvarija širi krila i njima dodiruje visine neba, uživajući u pobjedi nad zlom.
Dio smo te neumrle duše, plemenite i nepobjedive. To je duša hrvatska."
Laka ti bila staroslatinička zemlja.
Neka ti je vječna slava.
Zavičajno društvo Stari Slatinik
Josip Butorac - pisac crkvene povijesti

      Dr. Josip Butorac bio je pisac i opće crkvene povijesti i povijesti Crkve u Hrvata, a najviše pisac povijesti Crkve u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Puno je pisao o rodnom požeškom kraju. Već njegovo prvo povijesno djelo »Ruševo i okolica« obrađuje njegov uži zavičaj.
     Dr. Buturac je tvrdio da je njegovo porijeklo imalo utjecaja na njegov život i rad. A on, iako rođen u Slavoniji, iako je najviše obrađivao povijest Požeštine, ipak je neprestano isticao svoje hrvatsko-bunjevačko-ličko porijeklo. Tako je već davne 1938. u Subotičkim novinama objavio članak »Ustanak Bunjevaca u Lici 1702.« Ističe hrabrost Butoraca i njihova vojvode Marka Butorca. U drugoj polovici 18. stoljeća dolaze Butorci iz Like u požeški kraj pa tako i u Buturčevo zavičajno mjesto Djedinu Rijeku. U Djedinu Rijeku, župe i općine Ruševo, kotara požeškog, dolazi 1780. godine iz Like, iz Podastrane, Župe Sv. Jakova u Donjem Pazarištu, obitelj Pavla Butorca.
     Direktni preci Josipa Buturca od doseljenja u Slavoniju 1780. su: Pavao, sin mu Ivan, unuk mu Matija, praunuk Pavlov, a pradjed Josipov Stjepan, djed Josipov Ivan, otac Josipov Antun i sam Josip rođen u sedmoj generaciji. Butorci su nekoliko godina nakon dolaska u Slavoniju promijenili prezime iz Butorac u Buturac. Tako i Josip nosi prezime Buturac.
     Josip Buturac je rođen 14. studenoga 1905. godine u selu Grabarju kod Požege, župe Požeške Sesvete od oca Antuna i majke Franjke, rođene Svoboda. Već kao jednogodišnjak dolazi s roditeljima u roditeljsku ili djedovsku kuću u Djedinu Rijeku. Tu on odrasta, pa to selo smatra svojim zavičajnim, na neki način i rodnim mjestom.
     Gimnaziju Josip polazi u tri različita grada. Prva tri razreda (1917-1920) u Požegi, četvrti (1920-1921) u Travniku i više razrede (1921-1925) u Zagrebu. Maturirao je 1925. u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.
     Bogoslovne je znanosti završio na Teološkom fakultetu u Zagrebu (1925-1929). Profesor crkvene povijesti mu je dr. fra Julijan Jelenić, koji ga je zainteresirao za crkvenu povijest. Kod profesora Jelenića piše Buturac seminarske radove, koji dobivaju posebno vrijedne nagrade, a prvi od njih »Ruševo i okolica u prošlosti« objavljen je 1927. kao Buturčevo prvo samostalno djelo.
     Objavio je četrdesetak temeljito proučenih samostalnih radova i oko 550 članaka, prikaza i natuknica iz naše crkvene i kulturne povijesti, najčešće na temelju neobjavljene arhivske građe, zalazeći u povijesno-topografske, migracijske i demografske pojave u prošlosti hrvatskog naroda, napose u pitanjima nataliteta i mortaliteta u našim sjevernijim područjima.
     Doktorska je dizertacija bila »Katolička Crkva u Slavoniji za turskoga vladanja«. Nakon što je položio doktorski ispit iz opće teologije i iz povijesno-pravne grupe, 16. rujna 1944. branio je doktorsku dizertaciju i obranio je s izvrsnim uspjehom. Šest dana kasnije, 22. rujna obavljena je u Rektoratu Sveučilišta svečana promocija Josipa Buturca u čast doktora teologije.
     Uz pastoralni i povijesno-istraživački rad, dr. Josip Buturac je velik dio svoga radnoga vijeka posvetio radu u zagrebačkim arhivima i to u Nadbiskupskom, Kaptolskom i Državnom arhivu Hrvatske. Za arhivara u Državnom arhivu postavlja ga uprava Banovine Hrvatske 23. XII. 1940. godine. Dekret je potpisao sam ban Šubašić. U ovom Arhivu Buturac radi od 2. I. 1941. do 1. I. 1966. god.
     Nakon što je 1. siječnja 1966. Buturac umirovljen, otišao je u Rim, gdje je dva mjeseca obavljao istraživanja u Vatikanskom arhivu. Kad se vratio iz Rima s 1500 snimljenih dokumenata, osjećao je potrebu za nekim mirnim mjestom, gdje će moći proučavati svoje snimke. Ovo je mjesto pronađeno - to je Samostan časnih sestara milosrdnica u Lovrećina Gradu kod Vrbovca. Tu nastavlja istraživati crkvenu povijest i pisati svoja djela. Ovdje boravi 27 godina, sve do svoje smrti, kao duhovnik časnih sestara.
     Tu je i umro 5. listopada 1993. godine u 88. godini života, u 65. godini svečeničkog i 75. godini književničkog rada. Pokopan je dva dana kasnije, 7. listopada u svojem Ruševu, mjestu gdje je proveo djetinjstvo, polazio osnovnu školu i prije 64 godine slavio svoju mladu misu.
Vid Došen - pisac i svećenik

     Vid Došen rođen je u selu Tribnju podno Velebita 1720. godine, a umro 06.04.1778. godine u Duboviku kod Slavonskog Broda. Školovao se u Zagrebu i Gracu. Nakon završene teologije, postao je svećenikom u Senjskoj biskupiji. Za svećenika je zaređen 1744. god. Služio je kao kapelan u Zagrebačkoj biskupiji , gdje je postao kućni kapelan obitelji grofova Pejačevića. Od 1756. god. župnik je u Duboviku, kraj Slavonskog Broda.
     1767. god. izlazi njegova prva knjiga "Jeka planine", napisana u osmercu. Knjigu "Aždaja sedmoglava" izdao je 1768. god. koja je ocjenjena kao jedinstvena pojava u starijoj hrvatskoj književnosti.

ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD        Glavni izbornik    Početak rubrike