POZNATI SLAVONSKI LIČANI

      Kaže jedan bećarac "Slavonijo nek' ti bude dika što te naselila Lika". Namjera nam je sakupiti osnovne podatke o ličkim porodicama od one godine kada su doselili u Slavoniju, prvenstveno u Slavonski Brod i okolicu. Kako smo to zamislili možete vidjeti neke primjere na ovim stranicama. Po mogućnosti tekst bi trebalo poprati slikama, posebno onim iz Like pred seljenje u Slavoniju i one nakon doseljenja u Slavoniju, naravno ovisno o tome što je sačuvano. Molimo sve one koji žele nešto napisati o svojoj obitelji neka nam se jave.
      Točnije podatke o naseljavanju Broda i Brodskog posavlja postoje iz vremena nakon oslobađanja od Turaka, iza 1692. god. Najprije je izgradnja nove tvrđave (Festung) privukla puno ljudi različitih struka na ovo područje. Ličani u značajnijem broju dolaze krajem 19 st. i početkom 20. st. kao i nakon II svjetkog rata.
      U knjizi Anke Simonović "O Brodskom Vinogorju" saznajemo tko su bili vinciliri u vinogradima u Brodskom Vinogorju prema popisu iz 1910. god. Bili su to Mađari, Srbi, Njemci, Bosanci i najviše Ličana. Ličani u Slavoniji i njihovi potomci, ostavili su duboki trag, ne samo u Slavoniji, nego i u Hrvatskim okvirima.
Prpićeva "Prva brodska pekarna Lika"

Prpić-Slavonski Brod
    Vjerujemo da nema brođana koji nije bar jednom kupio kruh u pekari Prpić. Prpići su živjeli u Krivom Putu, na Velikoj Kapeli iznad Senja. Bilo je šestero braće i tri sestre. U Krivom Putu ostali su Ante Prpić i sestra Lucija, Marijan je otišao u Kanadu, Ivan u Zagreb, a Josip (rođ. 1912.), Milan, Dragutin, Milka i Slavica doseliše u Brod na Savi. Josip je pekarski zanat izučio u Novom Sadu. U Brod na Savi došao je 1930. god. te je radio kod brodskih pekara. Brat Marijan u Kanadi također je izučio pekarski zanat i imao se namjeru vratiti. Poslao je novac i kupljena je kuća u Starčevićevoj 35 i napravljena pekara koju su nazvali "Prva brodska pekarna Lika". Posao su vodila braća Prpić a kruh je ubrzo posato pojam kvalitetnog kruha u Brodu.
Zvonimir Toldi: 101 brodska priča - Zašto pekari imaju lijepu djecu?, Posavska Hrvatska, 30.09.2011.
    Prpići su Bunjevci. Ovaj snažan rod u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić; tamo poznat kao Rudy Perpich, bio je i guverner države Minnesote).

Matija Mesić
    Današnja Mesićeva ulica u Slavonskom Brodu nekada se zvala Rasolska ulica ili kraće Rasol. 1890. god. je ulica dobila današnje ime prema slavnom hrvatskom povjesničaru, akademiku i prvom rektoru zagrebačkog sveučilišta Matiji Mesiću. Početkom 19. st. su Mesići u Brod na Savi doselili iz Like (Stajnice) a Matijin otac Nikola, opančar, je u današnjoj Mesićevoj ulici kupio kuću. Nikola se često hvalio “kako je pop Marko Mesić, osloboditelj lički, s njime istoga roda”.
    Matija je rođen 19.02.1826. god. u Brodu na Savi a majka mu je bila sestra poznatog brodskog ilirca, svećenika Stjepana Ilijaševića. Pučku je školu završio u Brodu a gimnaziju u Požegi i Zagrebu. Studij filozofije završio je na Kraljevskoj akademiji znanosti 1844., a studij teologije na bečkom Pazmaneumu 1848. Za vrijeme nauka naučio je sve slavenske jezike. Nakon dovršenih nauka 1848. godine zaređen je za svećenika, i protiv svoje volje poslan u Božjakovinu kod Dugog Sela kao kapelan, no već u siječnju 1851. odlazi kao kateheta u zagrebačkoj gimnaziji. Nakon toga upućen je na studije, kako bi se osposobio za srednjoškolskog profesora. Od 1851. do 1853. studirao je povijest i zemljopis u Beču i Pragu. Tu se posvećuje proučavanju povijesti Hrvata i svih Slavena. Nakon završetka studija vraća se u Zagreb gdje je imenovan profesorom austrijske povijesti na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji, a poslije i kanoničkog prava. Na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu imenovan je profesorom 1854., a od 1871. obavljao je na toj visokoškolskoj ustanovi dužnost ravnatelja.
Matija Mesić kao brodski đak sa svojom tetkom
Spomen ploču Matiji Mesiću koju je izradio kipar Milan Cindrić, profesor brodske gimanzije, otkriva 08.09.1926. god. brodski gradonačelnik Vjekoslav Tauchman u prisustvu đakovačkog biskupa Antuna Akšamovića, povjesničara Rudolfa Horvata, ministra dr. Nikića i drugih uglednih građana Broda.
    Treba napomenuti da je god. 1872. bio i narodni zastupnik u Saboru, gdje se istakao u radu školskog odbora.
    Godine 1874. izabran je za redovitog profesora hrvatske povijesti na Mudroslovnom fakultetu. Profesoru Mesiću pripala je čast i dužnost prvoga rektora Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Prilikom imenovanja i promocije održao je čuveni govor koji je započeo riječima: “Velik je dan, što ga danas slavi vaskolik narod hrvatski.” U prigodi te svečanosti, 19. listopada 1874., u svom poznatom govoru upozorio je na važnost modernog sveučilišta i iskazao širinu vlastitih gledišta.
    Bio je vrlo aktivan u JAZU, osobito u njezinim upravljačkim tijelima. Istakao se zajedno sa nekoliko tadašnjih hrvatskih intelektualaca u borbi protiv Bachovog apsolutizma i vrlo snažne germanizacije koja se provodila u Hrvatskoj. Redoviti je član JAZU od 1867. Sudjelovao je u radu Hrvatskog sabora i bio je predsjednik Matice ilirske.
    Bavio se životopisom bana Nikole Zrinskog Sigetskog i o njemu je napisao 1866. godine djelo koje je i danas od velike vrijednosti, jer je pisano temeljem arhivskih dokumenata. Sustavno i kritički obradio je razdoblje hrvatske povijesti kasnog srednjeg vijeka u doba dinastije Jagelovića. Još su mu poznata djela “Banovanje Petra Berislavića za kralja Ljudevita II.”, “Hrvati nakon bana Berislavića do Mohačke bitke”, i druga. Ovim djelima spada među najvažnije povjesničare na polju hrvatske historiografije. Mesić je umro u Zagrebu 1878. god. Osim što je Mesić veliki hrvatski povjesničar, smatra se ocem srednjevjekovne povijesti Brodskog Posavlja. Njegova rasprava "Pleme Berislavića" (izdano 1869. god.) je i danas nezaobilazno djelo za upoznavanje najstarije brodske povijesti.
U     U Slavonskom Brodu brodska gimanzija također nosi ime Matije Mesića a od 1928. ulica na Šalati u Zagrebu diči se njegovim imenom. [1]
Spomen ploča u Slavonskom Brodu

Izdavač: Grad Slavonski Brod, 2010. god.

    U doba komunizma Mesić i njegov rad nisu bili dobrodošli. Nije ga bilo na popisu znamenitih osoba čije obljetnice treba obilježavati, te je bio prepušten zaboravu. No, Mesić nije zaboravljen. Izdana je knjiga "Matija Mesić-prvi rektor Sveučilišta u Zagrebu, objavljeno u izdanju zagrebačkog sveučilišta i Povijesnog instituta u Slavonskom Brodu. Održani su znanstveni skupovi o Mesiću u Zagrebu i Slavonskom Brodu, 1996. god., izdan je Zbornik 1997. god. i dvije knjige njegovih rasprava, 1996. i 2000. god. Sva ova izdanja bacaju novo svjetlo na rad našeg velikana, Matiju Mesića koji je postavio temelje znanstvenog rada u hrvatskoj povijesti. Za spomenuti je rad Ivana Jelića "Brod u Mesićevo vrijeme" i Mate Artukovića "Pisma Matije Mesića u Arhivu obitelji Brlić".[2]
[1] Brodski kalendar, 1990. god.
[2] Slavonski narodni kalendar, 2007.
Glavni izbornik    Početak rubrike

Katinka Tomljenović
    Katinku Tomljenović smatrali su jednom od najljepših žena u Brodu na Savi, inače kćer Ličanina Tome Tomljenovića, željezničara, strojovođe i četiri godine gradskog zastupnika. Učila je modisteraj i galanteriju bečke škole. Bila je vođa podmlatka u Hrvatskom katroličkom društvu "Orao". Bila je rado viđena na brodskim zabavama a kavaliri su se otimali za nju.
    Otvorila je kitničarsku radnju u Zrinskoj 66, salon šešira. Nakon tri godine je otišla u Zagreb gdje je radila u salonu "Agneza" i udala se za šeširdžiju Ivana Marića-Vedriša. U II svj. ratu je ostala udovica pa se nakon rata vratila u Slavonski Brod. Radila je u ugostiteljstvu, "Crnoj mački" u Štamparevoj, kod Filakice, u "Centralu" i "Najlon bašći".
    Onda joj je rečeno da preuzme kao ugostiteljski objekt jednu baraku kraj stadiona ondašnjeg BSK-a. Barka nije ni naziv imala. Katinka ili Ketika kako su je zvali, dala je ime "Otok sreće" koji je postao legendarni brodski ugostiteljski objekt a s njim u brodsku legendu je otišla i Ketika. Kartalo se tamo do zore, dobro jelo i pilo a brodski bećari su tu "u štetu" dolazili.
    Restorana "Otoka sreće" danas nema. Na tom mjestu je podignut restoran "Brođanka". No, ime "Otok sreće" nije zaboravljen. Jedna splav na Savi nosi to ime.
Prema tekstu "Feš crnka - puna šika" iz knjige Zvonimira Toldija: 101 Brodska priča, Slavonski Brod, 2002. god.

Mato Klišković
    Današnja Zrinska ulica nekada se zvala Lončarskom. Iz kataloga Velike zanatske izložbe 1934. god. u Brodu na Savi saznajemo da je izlagao brodski lončar Mato Klišković. Njegov brat Joso je također bio lončar a njegov sin Rade Josip (1911.-1992.) koji je radio do 1961. god., bio je posljednji izučeni brodski lončar.
    Kliškovići potječu iz Otočca. Obiteljska priča kaže da su dva brata još u vrijeme Vojne krajine kao ratna siročad dospjela najprije u Kloštar a kasnije u Brod. U Registru brodskih obrtnika 1877. god. zapisano je lončar Klišković Ana Rade. Oni su možda Matini i Josini roditelji. Mato je imao kuću prekoputa bolnice a Joso u Zrinskoj. Josin sin Josip izučio je zanat kod strica Mate. Kuću u Strossmayerovoj 35 kupio je 1935. god. [1]
[1] Slavonski narodni kalendar, 2005.
Glavni izbornik    Početak rubrike

Miloš Krpan
    27. srpnja 1862. god u Lipama kod Gospića rođen je Miloš Krpan, jedan od osnivača radničkog kreta Hrvatske i Slavonije, učitelj i novinar. Realnu gimnaziju završio je u Gospiću a učiteljsku školu u Petrinji gdje dolazi u doticaj s djelima srpskog socijaliste Vase Pelagića. Prvo učiteljsko mjesto putem javnog natječaja dobiva u Duboviku kod Broda gdje ostaje do smrti 23. studenoga 1931. Njegova supruga živjela je u Duboviku sve do 1980. god.
    Prvih godina učiteljevanja Krpan se osim podučavanjem djece bavio i praktičnim seoskim poslovima, ali i učenjem jezika (njemačkog, engleskog i francuskog) pripremajući se za putovanja koja je kasnije više puta poduzimao. U razdoblju do 1895. Krpan je putovao u Palestinu, SAD, Njemačku, Francusku, Belgiju i Englesku. Putujući Evropom i Amerikom uspostavljao je i osobne veze s istaknutim ličnostima socijalističkog pokreta i istraživačima svjetskog glasa.
    Na svojim putovanjima svijetom, od Azije do Amerike, upoznaje se sa životom radnika tih zemalja i sa mnoštvom istaknutih ličnosti znanosti, kulture i politike od Tesle, Edisona, Pastera, Engelsa do Bebela, Libknehta i Zole. Često hapšen zbog svojih stavova nepoćudnim vlastima i suđen kao 1897. na velikom procesu pri Sudbenom stolu u Zagrebu, Miloš Krpan će čitav svoj život posvetiti borbi radničke klase za bolji život. Jedan je od prvih intelektualaca koji se priključio radničkoj borbi za svoja prava. [2]
    Socijalističku agitaciju na području Broda Krpan je počeo u prvoj polovici 1890.-ih zajedno s učiteljem Bobincem iz Glogovice i Markom Augustinovičem iz Majura kod Kostajnice. Socijalističke ideje među seljaštvom kotara Brod Krpan i drugovi šire pod utjecajem Vase Pelagića čije su knjige čitali još u učiteljskoj školi u Petrinji. Njihovu djelatnost budno su nadzirale vlasti, čekajući priliku da se obračunaju s tim »pogibeljnim agitatorima« i širiteljima »socijalističkih i anarhističkih načela«. Do toga je i došlo nakon saborskih izbora (održanih od 19. do 22. V 1897.) i u vrijeme progona socijalista u Srijemu i Slavoniji u ljeto iste godine. Naime, vlasti su Krpana uhapsile zajedno s Markom Augustinovićem, Jakovom Bobincem, knjižarom Larschyem iz Broda i seljakom Šimom Valićem i priveli ih Sudbenom stolu u Zagrebu »gdje su odsjeli više mjeseci pod istragom«.
    Optužnica protiv uhapšenih podignuta je tek 20. X 1897. a Krpana je teretila zbog veleizdaje. Taj teški čin, koji se vrlo oštro kažnjavao, tužilac nije Krpanu uspio i dokazati pa ga je sud oslobodio krivice prihvaćajući braniteljevu tvrdnju da je optuženi letke, koji su kod njega pronađeni, pisao i rasturao u neuračunljivom stanju. Naravno, nije bilo govora o Krpanovoj neuračunljivosti, makar i trenutnoj, nego je obrana vješto iskoristila nalaz »psiatričkih vještaka« (vjerojatno Krpanu sklonih) koji su ustvrdili da njihov pacijent »boluje od kroničnog ludila skopčanog s precjenjivanjem svoje osobe«. Međutim, pošto je »sasvim miran i nepogibeljan čovjek pod nadzorom svoje supruge ili skrbnika mirno kod svoje kuće živiti može«.
    Iz ludnice u Vrapču Krpan je otpušten u veljači 1898. godine, ali se kod kuće nije dugo zadržao jer kotarske vlasti nisu baš mnogo vjerovale zagrebačkim psihijatrima pa su Krpana i dalje maltretirale smatrajući ga opasnim za mir i poredak. Odlazi u Beč gdje je neko vrijeme (vjerojatno do početka srpnja 1898.) živio kao »tikva preko plota kod Hofmana« (pripadnika »Napredne omladine okupljene oko časopisa »Mladost«). Za vrijeme boravka u Zürichu Krpan se bavio novinarstvom i tako osiguravao minimalna sredstva za život s čime je bila upoznata i austro-ugarska diplomatska služba koja ga je nadzirala. Iz izvještaja austrijskog generalnog konzula u Zürichu vidi se da je Krpan ovdje ostao do listopada 1898. kada je otputovao u Beč. Krpan je nakon nekoliko mjeseci provedenih u Zürichu (srpanj-listopad 1898.) odlučio napustiti ovaj grad i vratiti se u Dubrovnik. Na putu u Brod kraće vrijeme se zadržao u Beču, a zatim pred kraj 1898. stiže kući, opet pod nadzor veleslavne kraljevske kotarske oblasti. Sada već bivši i službeno umobolni učitelj (Krpan je penzioniran 1898.) i dalje je za vlasti predstavljao opasnost jer je i takav bio u stanju »neuku svjetinu« pridobivati za »pogubni socijalizam«. Krpan naime, nije odustao od socijalističke agitacije među seljacima, nastojeći u tom pravcu djelovati i na nove učitelje s područja Broda. Zalazi i u Bosanski Brod, gdje je poslije povratka iz Beča boravio nekoliko dana uspostavljajući kontakte sa svojim istomišljenicima.
    Nakon prisilnog i preranog odlaska u penziju (kao učitelj Krpan je radio tek 15 godina) 1899., Krpan se još više posvetio političkom radu, ali i svakodnevnim praktičnim poslovima.
    apatiji ili se predao očaju nego je vrlo aktivno, uporno i s velikom energijom provodio socijalističku agitaciju u dva oblika: pisanom riječju i usmeno stalnim pojedinačnim kontaktima s ljudima i govorima na političkim skupštinama. Početkom 1903. piše u »Hrvatskoj« članak o nacionalnom pitanju i odnosu socijalista prema njemu pa je tako pokrenuo polemiku u kojoj je sudjelovalo i vodstvo Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. U proljeće 1903. kada je u cijeloj Hrvatskoj došlo do otvorenog otpora Khuenovom režimu (to je takozvani skupštinski pokret za financijsku samostalnost Hrvatske koji je prerastao u opće narodni pokret protiv Khuena i mađaronstva), Krpan u Brodu priprema brodske socijaliste i seljake za demonstracije. Do njih je i došlo u noći 10. na 11. svibnja kada je 50-60 vinogradarskih radnika i seljaka iz okolnih sela napalo i demoliralo brodski kolodvor. Poslije demonstracija Krpan je uhapšen jer su kotarske vlasti znale da je jedan od organizatora nemira ali, izgleda, u nedostatku dokaza nije suđen. Nakon Khuenovog pada 1903. jača radnički pokret u Hrvatskoj, a također i u Brodu, o čemu svjedoči i prvi štrajk u koji su mjeseca kolovoza 1904. stupili stolarski radnici »Slavonije« dioničarskog društva izborivši skraćenje radnog vremena od 12 na 10 sati. Sljedeće, 1905. godine, oko 150 brodskih građevinskih zanatlija — zidara i tesara — organizira prvi veći sastanak, a zatim (sredinom lipnja) i uspjeli štrajk za skraćenje radnog vremena od 12 na 11 sati. Na ovom sastanku govorio je i Krpan a vjerojatno je pomogao i u organiziranju štrajka. Radnički pokret u Brodu u naredne dvije godine (1906. i 1907) sve više se razvija: organiziraju se radnici različitih struka, manje ili više uspješni štrajkovi, prvomajska proslava, javni zborovi socijalista itd. U svim ovim akcijama brodskih radnika, u pripremama ili govorima sudjeluje i Miloš Krpan. U povodu 1. maja 1906. koji se tada u Brodu prvi put obilježavao, Krpan u prisustvu 300-400 radnika govori na prvoj javnoj skupštini koju su brodski socijalisti organizirali. Osmog srpnja iste godine brodski socijalisti ponovo organiziraju javnu skupštinu koja raspravlja o tiskovnoj reformi.
    Miloš Krpan jedna je od najznačajnijih ličnosti radničkog pokreta u Brodu i okolici, pa i šire, do oko 1910. godine. S pravom mu pripada jedno od prvih mjesta među ličnostima koje su u Slavonije počele objašnjavati radničkoj klasi i seljacima sadržaj i cilj socijalističke ideje. Veoma obrazovan, odličan govornik s dubokim osjećajem za pravdu i primjernim načinom života, Krpan je kao narodni tribun, kojem se zbog tih kvaliteta vjerovalo, zaista mnogo učinio na polju socijalističke propagande. Nije u potpunosti bio marksistički obrazovan a naginjao je i idejama anarho-sindikalnog pokreta što se može objasniti njegovim nezadovoljstvom, oportunističkom politikom socijaldemokracije. Zbog toga je i istupio iz Socijaldemokratske stranke čiji program nije mogao zadovoljiti njegov revolucionaran duh. Pogrešnim putem pokušao je samostalno ostvariti barem dio socijalističko-revolucionarnih težnji (osnivanjem anarho-komunističke kolonije), ali mu se to ne može posebno zamjeriti ako se imaju u vidu mjesto, vrijeme i prilike u kojim je živio. [7]
    1906. god. osnovana je u Brodu na Savi Socijal demokratska stranka, a 1907. god. održan je veliki štrajk u drvnoj industriji "Slavonija" koji će se pretvoriti u prvi generalni štrajk brodskih radnika. Povodom toga štrajka Miloš Krpan je zapisao u svojim bilješkama: "Po priznanju protivnika radnička ideja prikupila je pod svoj barjak preko 6000 sljedbenika i pokazala svojim protivnicima što vrijedi njihov novac, a što radnička ruke. Mi smo udarili svoj tabor na glavnom trgu i odlučili pod svaku cijenu i preko mrtvih glava postići ono za što smo se već po drugi puta podigli." Brod je 1900. god. imao 7310 stanovnika a 1910. god. 9142 žitelja.[5]
    U eri borbe protiv Khuena odgovarajući jednom brodskom političaru u Brodsu, Krpan ističe program koji treba usvojiti: "Sjedinjenje hrvatskih zemalja i tako sjedinjenih nezavisnost i sloboda u svakom pogledu. Povijesni grobari Hrvatske dobro su nam poznati, a isto tako i bijeda naroda. [4]
    1899. god. Miloš prelazi u Bos. Brod nakon izdržane kazne u zagrebačkom zatvoru, u nadi da će u Bosni izbjeći kontrolu redarstvenih organa. Međutim, u izvješću kotarskog predstojnika Zemaljskoj vladi u Zagrebu navodi se da Krpan "socijalističku agitaciju pokretati i širiti ne prestaje". [3]
    1919. pristupio je SRPJ i kao njen kandidat izabran na izborima 1920. za prvog komunističkog načelnika u Podvinju. [2] 1923. god. održani su parlamentarni izbori. Kako je KPJ (Komunistička partija Jugoslavije bila zabranjena), komunisti su se na izbore prijavili pod imenom Nezavisna radnička partija Jugoslavije (NRPJ). U izbornim kotarevima Brod I i Brod II kandidirali su Aloisa Eduarda Bradića, a zmjenik mu je bio Miloš Krpan, učitelj iz Dubovika. [1]
Kuća Miloša Krpana u Duboviku
    Objavio je za života mnoštvo članaka, putopisa, polemika u novinama »Sloboda«, »Glas naroda«, "Posavska Hrvatska", "Peuple du Geneve" (Švicarska), "Hrvatski branik", "Crvena sloboda", "Slobodna rieč", "New York Herald Tribune" i drugima. Tiskao je i dvije knjige "Drevna priča" i "Umovanje starog grešnika Jude Iškarijota". [2]
    U brojevima 15, 16 i 17 Posavske Hrvatske Miloš Krpan piše opširini članak na vlastitu odgovornost "Tko širi pijanstvo, ljenčarenje i blud oko gore Dilja i po Dilju". U natpisima piše o gospodi udruženoj s vlasti koja harači po Dilju. [5]
    U Zagrebu je promovirana knjiga "IZABRANI SPISI Miloša Krpana" u subotu 27. 3. 2010. u 13 sati u knjižnici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5. Knjigu su predstavili: Hrvoje Jurić, Dejan Dedić i Zoran Senta. Odluka DAF-a da objavi knjigu izabranih spisa napisanih prije sto godina iznenađujuće je smislena jer se Krpan ne razlikuje mnogo od današnjih anarhističkih aktivista – njegovi tekstovi su beskompromisni, borbeni, aktivistički, on je podjednako zainteresiran za svjetsku politiku i aktualnu misao kao i za lokalne teme i dileme (posebno su zabavni njegovi neprestani sukobi sa socijaldemokracijom i socijaldemokratima). Mnogo toga se promijenilo od vremena kada je Miloš Krpan pisao svoje tekstove, no suština – borba za pravednije društvo – ostala je ista. [7]
    Miloš Krpan nije, kao što bi se to kolokvijalno moglo reći, tek zaboravljena povijesna ličnost, on je jednostavno izbrisan i to dva puta – komunistička povijest ga je u svom stilu uglavnom prešutjela, dok je nacionalna povijest za njegov slučaj pokazivala još manje interesa. [7]
    Pokušaj da se početkom dvadesetog stoljeća osnuje anarhističko-komunistička kolonija u Duboviku kraj Slavonskog Broda od strane Miloša Krpana, učitelja i jednog od pionira socijalističkog pokreta u Brodu i okolini, predstavlja interesantan i nesumnjivo jedinstven poduhvat ovakve vrste u historiji našeg radničkog pokreta. Miloš Krpan, začetnik ove akcije, nije nikada postao marksistički obrazovan socijalist. D. N. Plavšić ga naziva učenikom Vase Pelagića, koji je ostao više, kao i Pelagić, »slobodan mislilac«. Poznaje Marxa, Engelsa, Lassallea, Bakunjina, Proudhona, Reclusa, Kropotkina, povremeno se zanosi i idejama građanskih mislilaca kao što su Rousseau, Voltaire, Tolstoj, itd., dok poslije 1907. godine, sve do Prvog svjetskog rata. Djeluje većim dijelom samostalno i pada sve više pod utjecaj ideja anarhokomunizma. Stoga poslije toga razdoblja, a osobito u vremenu od 1909. do 1910. radi veoma intenzivno na ostvarenju ideje koju je namjeravao, kako sam kaže da provede još od kraja devetnaestog stoljeća, tj. da osnuje jednu anarhističko-komunističku koloniju nedaleko od Dubovika, na obroncima Dilj gore.[7]
Nespjeli pokušaj
    Miloš Krpan stupa u vezu s bečkom grupom anarhista iz Općeg sindikalnog saveza za Donju Austriju i javlja o svojoj namjeri da osnuje anarhističkokomunističku koloniju. U pismu od 13. jula 1909. jedan od vodećih bečkih anarhista Josef Čehal javlja Krpanu da su drugovi iz Beča primili znanju njegovu ponudu o osnivanju anarhističko-komunističke kolonije i da će je objaviti u sljedećem broju lista Wohlstand fur Alle.
    U brodskom listu »Posavska Hrvatska« nalazimo 1912. vijest da su se u kraj oko Sovskog jezera na Dilj-gori doselila tri Švicarca i kupila »5 jutara brda i šikare«, kao i to da se javilo 10 većih obitelji iz Švicarske koje namjeravaju kupiti zemljište u površini od oko 500 k.j. Po svemu izgleda da je ova vijest u vezi s utopističkom akcijom Krpana, koji je još uvijek težio da osnuje anarhističko-komunističku koloniju. Očigledno je da se Krpan nije odrekao ove ideje, iako je njegova zamisao, i pored dolaska nekolicine anarhista iz Češke, Austrije i Švicarske, pretrpjela neuspjeh. Nešto kasnije, vjerojatno pred Prvi svjetski rat, Krpan se dopisivao i sa svojim sinovcem Karlom Krpanom, koji je živio u Pittsburghu i iznosio mu svoju zamisao o osnivanju kolonije. Krpan mu javlja da je počeo da piše jedan rad u čast takve kolonije, čije je mjesto zbivanja Texas ili Kalifornija i govori o tome kako bi, prema njegovoj zamisli, trebalo da izgleda život u jednoj takvoj naseobini.[7]
    Osnovni razlog zbog čega je Miloš Krpan težio osnovati anarhističko-komunističku koloniju treba svakako tražiti u njegovom, razočaranju i nezadovoljstvu s djelatnošću socijaldemokracije i njenim oportunizmom u praksi, što je osobito došlo do izražaja za vrijeme velikih štrajkova radnika u pilani u Brodu 1906. i 1907, naročito prilikom generalnog štrajka (lipanj 1907,), kada je on došao u otvoreni sukob, sa nekim članovima vodstva Socijaldemokratske stranke. Krpanova utopistička zamisao bila je unaprijed osuđena na propast usprkos njegovom višegodišnjem nastojanju da je realizira uz suradnju inozemnih anarhista. [7]

[1] Ivica Miškulin: Parlamentarni izbori u Brodskom kotaru 1923. god., Scrina Slavonica 3, 2003.
[2] Brodski kalendar, 1988. god.
[3] Brodski kalendar, 1989. god.
[4] Brodski kalendar, 1992. god.
[5] Vladimir Rem: Stari Brod, 1984. god.
[6] Dtjepan Blažanović: Novine Brodskog posavlja, 1984. god.
[7] web strabica: Centar za anarhisitčke studije (nevladina neprofitna udruga čiji je cilj proučavanje anarhističke teorije, prakse i povijesti)

Tekst nadopunjen 2010. god.
Tekst podignut 2008. god.
Glavni izbornik    Početak rubrike

Sofija Krpan
    Sofija je kćerka Miloša Krpana iz Dubovika, rođenog u Lipicama kraj Gospića. Sofija je rođena je Duboviku 1899. god. Spada u jednu od najznačajnijih ličnosti radničkog pokreta do 1910. god. Bila je, razumljivo pod snažnim utjecajem socijalističkih ideja svoga oca, Miloša Krpana. Nakon osnovnog obrazovanja, željela je proširiti svoje zanje pa je otac šalje u Pariz na školovanje.
    Ostala je poznata po zbirci pjesama "Vjetrić s Motajice" koju je 1907. god. izdala u vlastitioj nakladi u tiskari D. Zdravkovića u Brodu. U svojim stihovima Sofija osuđuje tuđinsku tiraniju (mađarsku u to vrijeme) i kapitalističko izrabljivanje, piše o ekonomskoj emigraciji, zalaže se za zbližavanje jugoslavenskih naroda, za emancipaciju žena, ogorčena je socijalnim nepravdama. Umrla je od tuberkoloze, vrlo mlada, 1909. god. [1], [2]
[1] Brodski kalendar, 1989. god.
[2] Vladimir Rem: Brodske teme i dilemem,
Glavni izbornik    Početak rubrike

Marija Račan (rođ. Draženović)

Ivica Račan
    Jedna žena iz Like, katolkinja Marija rođ. Draženović iz Križopolja u Lici imala je doista filmski dio života. U Drugom svjetskom ratu Mariju su u njezinu rodnom Križpolju u Lici uhitili njemački vojnici i odveli u zarobljenički radni logor u mjestu Ebersbach u Njemačkoj. U logoru je upoznala i svog budućeg muža Ivana Račana iz Osijeka, te s njim zanijela.
    Mariju u poodmakloj trudnoći spašava jedna Njemica koja ju je poslala kod svoje sestre u Dresden gdje je pomagala u kućanskim i poljoprivrednim poslovima. Vrlo je vjerojatno da je Marija Draženović kao ratna zarobljenica radila u obitelji Schaefer (Alfred Georg i Marie Schaefer) koji su imali imanje u Ebersbachu gdje je rođen 24. veljače 1944. Ivica i navodno tu kršten. 1945. god. preživljavaju, majka Marija i tada jednogodišnji Ivica stravično bombardiranje Dresdena, a nalaze ih četiri dana poslije u podrumu.
    Oca, Ivana Račana iz logora oslobađa američka vojska. Nakon završetka rata zahvaljujući američkom Crvenom križu, Marija se nalazi s ocem svoga sina te su se zajedno, nakon nekoliko mjeseci života u Bratislavi gdje se rodila kćerka Zdenka, vratili u Hrvatsku. Živjeli su u više mjesta: u Glini gdje je rođena druga kćer Ivanka, Božjakovini kraj Zagreba, Kutini da bi se na kraju skrasili u Slavonskom Brodu 1955. god. gdje Ivica Račan provodi djetinjstvo, mladost i završava brodsku gimanziju. Zatim je otišao na studij prava u Zagreb gdje je ostao živjeti do smrti. U Slavonskom Brodu su živjeli u starom kvartu Vijuš na kojem je kasnije otvorena deponija smeća. Marija je do smrti živjela u Slavonskom brodu.
    Otac Ivan preminuo je od srčanog udara 1966. Majka Marija, koja se 1970. preselila u stan u Slavonskom Brodu, iznenada je umrla 03.11.1999.god., tri mjeseca prije nego što je njezin sin 3. siječnja 2000. pobijedivši na parlamentarnim izborima, postao hrvatski premijer. Ivica Račan je umro u Zagrebu 29.04.2007. god. a ostati će zapamćen kao predsjednik SDP-a, utemeljitelj socijaldemokracije i otac demokracije u novoj Hrvatskoj.
Glavni izbornik    Početak rubrike

TADIJANOVIĆEV DJED I BAKA
Dragutin tadijanović
Dragutin Tadijanović
    Evo zanimljivosti koju vam želim reći. Svi znamo što Tadiji znači Slavonija, njegovo rodno Rastušje, zavičaj koji je zauvijek zapisan u njegovu srcu i u njegovim pjesmama. Ali, Tadija ima još jedan zavičaj! — Liku. Njegov djed i baka po majci, Mijat Kegljen i Franjka Duić, Ličani su koji su oko 1870. iz Like stigli u Rastušje.
    Gospodin Tadijanović proljetos je i posjetio kraj svojih predaka. Dana 29. travnja bio je u Podlapcu, rodnom mjestu djeda Mijata, i u Pazarištu, gdje je rođena njegova baka Franjka. Uspomena na njegov posjet ostat će trajna. Ne samo u našem sjećanju i u srcima našim. Svatko tko dođe u Liku: u Podlapac, u Kegljenov dol, vidjet će hrastove koje je zasadio gospodin Tadijanović, ove godine, dvijetisućite, kada slavimo ovako veliku godišnjicu.
2000. god. Vijenac br. 176
Glavni izbornik    Početak rubrike

MARIJAN MATIJEVIĆ - JUNAK IZ LIKE
Sadržaj
  • Nastupi u Brodu
  • Biografija
  • Što je mogao raditi ?
  • Marijana Matijević
  • Andrija Matijević i Stjepan Tomić iz Županje
  • Brođani o Matijeviću
  • Vjesnik, 1981. god.
  • Ličko-senjski tjednik, 2003. god.
  • Nedjeljni Vjesnik, 2003. god.
  • Jutarnji list, 2006. god.
  • »Junaku iz Like« otvoriti memorijalnu kuću
  • Misa za Marijana, 2007. god.
  • Zaboravljeni Ličanin, 2008. god.
  • 1. olimpijada starih ličkih športova - Marijan Matijević, 2009. god.

  •     Što napisati o čovjeku koji je proslavio Hrvatsku i Liku diljem svijeta. Dovoljno je na internetu u pretraživaču potražiti Marijan Matijević i saznati ćemo puno. Pokušati ćemo spomenuti o Marijanu i oko Marijana ono što se manje spominje.
        Ipak ponovimo da je rođen u Gračacu, 10.01.1878. god. a umro je u 21.12.1951. god. u Zagrebu, a sahranjen u Županji. Nastupao je diljem svijeta, osim u Australiji. Bio je najjači čovjek na svijetu. U Carigradu na prvom neslužbenom prvenstvu svijeta u hrvanju pobijedio je Marijan i mogli bi još puno toga nabrojiti. Najveći dio zarađenog novca darovao je u humanitarne svrhe.

    Nastupi u Brodu
    Tri gavrana     U Brodu na Savi nastupio je nekoliko puta. 1920. god. nastupao je dva dana zaredom u "Tri gavrana" uz veliki interes brođana, a dio zarade je poklonio invalidima i ratnoj siročadi. Od Andrije Matijevića saznali smo da je Marijan nastupao u Brodu u 16.07.1946. god. i poslao nam original dozvole nastupa u Brodu, Andrijevcima, Đakovu i Valpovu.
    Potvrda
    Dozvole Marijana Matijevića za nastupe 1946. god.
    Tri gavrana
    Sala svratišta Tri gavrana u Mesićevoj, 1924. god.


    Biografija
        Marijan Matijević rođen je 10. siječnja 1878. godine pored Gračaca u zaseoku zvanom Duboki Dol. Roditelji, otac Filip i majka Ika, imali su brojno potomstvo, spominje se čak sedamnaestero djece, no ostaje upitno koliko ih je preživjelo do odrasle dobi. Proučavanje matičnih knjiga rođenih i krsnih listova u župnom uredu u Gračacu potvrđuje kako su djeca iz obitelji Matijević bila krštena u rimokatoličkoj crkvi. Otac, šumski radnik, i majka domaćica, imali su kuću u zaseoku Grab pored Gračaca, na dijelu koje lokalno stanovništvo zove Mrtve bare. Znao je reći “Rođen sam gdje se sije rđa, a junaci niču”. Nije imao prilike za osnovnoškolsko obrazovanje u obližnjem Gračacu, izjavio je: „Tuneli i tvornice bili su mi škole, a budak, sjekira i pila – pero i olovka!“.
    Roditeljski dom napušta oko četrnaeste godine kada odlazi tražiti posao po rudnicima u Istri i Primorju.
    Odlazak od kuće, 1894. god.
        Nakon mukotrpnog rada u rudnicima labinštine pretpostavljamo da je 1894. odlučio krenuti put europskih zemalja, zajedno sa svojim sunarodnjacima, potaknut obećanjima o većoj i lakšoj zaradi.
        1898. god. Matijevića je sudbina odvela do sjevera Njemačkog carstva i izvjesno je da je radio na kopanju kanala zvanog „Kaiser Wilhelm“.
        Nakon završetka rada na kanalu Keiser Wilhelm, 1895. g. uputio se dalje u potrazi za poslom te došao do Berlina. Za vrijeme boravka ondje jedna zgoda presudno je utjecala na njegov budući životni put. Navodno je poznati njemački hrvač, Hugo Weber, prilikom svakog nastupa izazivao gledatelje na hrvanje, no nitko mu se nije usudio suprotstaviti. Potaknut nagovorima svojih prijatelja Ličana i kolega radnika, koji su poznavali njegove iznimne fizičke mogućnosti, pristao je na okršaj. Nakon pobjede nad Weberom, koja se, dogodila 1898. godine, njegov je pustolovni duh prevladao. Isprva se priključio tom istom cirkusu s kojim je obišao njemačke zemlje i susjedne teritorije.
    Amerika, 1899. god.
        Početkom 20. stoljeća kročio je na tlo Sjeverne Amerike. Fizički jak, ni intelektualno nije zaostajao, jer nakon što je usvojio osnove njemačkog jezika, u Sjevernoj Americi naučio je engleski, iako je praktički bio polupismen. Možemo pretpostaviti kako je njegova prva prekooceanska turneja okvirno trajala između 1899. i 1903. godine, no ostaje neistraženo kada i kamo se točno vraća nakon te turneje.
    Odlikovanje Otomanska zvijezda
        Godine 1904. organiziran je Marijanov odlazak na Portu gdje je svoje vještine prezentirao samom sultanu Abdulu Hamidu II (1842. – 1918), koji vlada od 1876. do 1909., a zbog svog despotizma znanom i kao „krvavi sultan“. Osvojivši prvenstvo u hrvanju s lokalnim hrvačima, znanim kao pelivani, biva odlikovan visokim odličjem, tzv. „Otomanskom zvijezdom“, koja se danas čuva u džamiji u Gunji pokraj Županje. Prema predaji, bio je jedini kršćanin na carigradskom dvoru koji nije pao ničice pred sultana te taj čin objasnio time „da se klanja samo onome tko je jači od njega“.
    Vojnik Marijan
        Spominje se kako je bio vojnik u sastavu 79. pukovnije, zvane regimenta „Grof Josip Jelačić“, sa sjedištem u Otočcu. Sam Marijan u intervjuu danom Fuisu ističe kako je na odsluženju vojnog roka trošio „šest litara mlijeka i tri kilograma mesa na dan“, te kako je nehotice polomio sedam pušaka. Ovaj podatak o njegovom velikom apetitu govori nam nešto o fiziološkom ustrojstvu njegova metabolizma; sam za sebe isticao je kako mu je tijelo „mala tvornica šećera“. Kasnije je saznao da boluje od dijabetesa što je pritajeno narušavalo njegovo zdravlje.
    Sukob s Talijanima u Rijeci
        Također, znamo da je sudjelovao u uličnim sukobima izazvanim protuhrvatskim demonstracijama u gradu Rijeci, krajem 1906. i početkom 1907 (Goldstein, 2003: 218). Tada su riječki Talijani i Mađari napali pripadnike „Hrvatskog sokola“, koji su se nakon I. hrvatskog svesokolskog sleta, održanog u Zagrebu u rujnu i listopadu 1906., vraćali preko Rijeke svojim kućama u Istru i Dalmaciju. Talijani su tada preoteli sokolima hrvatski i sokolski barjak, koji je navodno Marijan junački vratio nazad. Spominje se još i to da je pobijedio četvoricu talijanskih hrvača, te da su ojađeni i zavidni Talijani gradom počeli raditi nerede. Po legendi, njih dvjestotinjak napalo je Matijevića, no on se herojski othrvao, iako je iz okršaja izašao slomljene ruke i s nekoliko rana od uboda nožem. O samom incidentu izvijestio je i tadašnji urednik „Riječkog novog lista“, i prvak Hrvatsko-srpske koalicije, Frano Supilo. Nemiri su otišli tako daleko da su građani Rijeke stali u obranu hrvatskih navijača, koji su bodrili Marijana i nastavili nerede po ulicama Rijeke. Sporadični sukobi trajali su par mjeseci dok se nije umiješala vojska i primirila ih. Sukob je i opjevan pod naslovom „Junačtvo Marijana Matijevića - našeg hrvatskog junaka i atlete prigodom bune na Rijeci (Fiumi) 1907.“ Osam mjeseci proveo je na liječenju i rehabilitaciji u Budimpešti njegova desna ruka, koja je u sukobu s Talijanima bila slomljena, ostala je blago povijena, no, čini se, i dalje jednako snažna.
    Amerika, 1908. god.
        Nakon oporavka kreće na svoju drugu turneju preko Atlantika, 1908. ili 1909. godine. Tomić navodi kako je 1912. nakon nastupa u Chicagu dopustio liječnicima da ga pregledaju i ustanove uzrok njegove nadljudske snage. Kako je takva snaga bila misterij i fenomen mnogima, liječnici su obavili pretrage i uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da njegove mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo. Sačuvana kopija fotografije iz toga vremena svjedoči tomu.

    Članovi kluba „Atletion Comission“ dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom „The World Strongest Man“ – najjači čovjek na svijetu.
    Na jednoj velikoj priredbi u SAD-u, voditelj predstave najavio ga je ako „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska još bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Marijan ga je ispravio i rekao: „Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac, ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita, tamo di se rđa sije, a junaci niču…,
    Ponekad je na svojim nastupima nosio tradicionalnu „ličku kapu“ i isticao za sebe „No, I am Croat! Io soy Croato!“.
    Orašje, 1914. god.
        Najkasnije početkom 1914. vraća se u hrvatske krajeve. U lipnju 1914. nastupao je u Orašju na Savi, kada je njegov nastup na klaviru pratila Irena Kohn, rođena 1893., kći židovskog bankara i vlasnika hotela „Kej“, Adolfa Kohna. Dvoje su mladih ubrzo razvili obostrane simpatije te se nakon prvotnog protivljenja njezina oca, zbog pripadnosti različitim vjeroispovijestima, ipak vjenčali.
    Irena Kohn, vjenčanje 1915. god.
        Marijan je iz Like završio u Županji, naravno zbog ljubavi. Kohnovi za Matijevića nisu htjeli ni čuti, a još manje da im kćer oženi. Tako je Marijan, prema priči Stjepana Tomića iz Županje, oteo Irenu. Razvalio je željezne rešetke prozora gdje su Irenu zatvorili, što je za njega bila igrarija. Čamcem su zatim bježali preko Save a potjera je zapucala za njima. Metak je slomio veslo pa je Marijan otkinuo dio čamca i tako veslajući su pobjegli. U Županji je Matijević kupio kuću gdje su živjeli i imali 8-ero djece.
        U spomenutom intervjuu iz 1939. Marijan izjavljuje kako je Irena tri puta bježala zbog njega od kuće ali su ju uvijek vraćali, sve dok Marijan nije stvar riješio nasilno: „Potegao ja revolver ranio nju i oca joj i dospio pred sud… Ona u bolnicu a ja u tamnicu… Odsjedio ja četiri mjeseca u Lepoglavi a poslije ona pobježe i po četvrti put… Oženili se.“ Osim ovog zapanjujućeg svjedočanstva o fatalnoj ljubavi, koje zvuči pomalo neuvjerljivo, stoji pisani dokaz o zasnivanju njihove bračne zajednice. Vjenčani list dokazuje da su crkveno vjenčani 06. veljače 1915. u crkvi Sv. Marije u Zelinovcu, okružje Bihać, kotar Bosanski Petrovac. Ovaj izrazito važan dokument također donosi podatak o mjestu stanovanja - Vrtoče, kod Bosanskog Petrovca. S Irenom je imao osmero djece od kojih je šestero poživjelo.
    Kanada. 1922. god.
        Zvuči gotovo nevjerojatno, no on je 02. lipnja 1922. poslao razglednicu iz mjesta Lorain, okrug Ohio u Kanadi, a par mjeseci poslije i iz Seattlea.
        Kako je sin Nikola rođen 06. ožujka 1922., evidentno je da je Matijević, u želji za novom turnejom, napustio dom i suprugu sa novorođenčetom i troje malodobne djece.

        Iz dokumenta zvanog „Obiteljska izvjesnica (Izvadak iz puko-popisne listine)“, vidljivo je kako je Irena rodila 1925. i dvojicu blizanaca – Marijana Zvonimira i Petra Aleksandra, koji nisu poživjeli.
    Dolazak u Županju, 1925. god.
        Matijević se po svoj prilici morao vratiti u Vrtoče tokom 1924. godine, Irena ostaje trudna, i cijela se obitelj zajedno s obitelji Marijanova bratića seli u „plodnu Slavoniju“. Toj odluci je mogla doprinijeti i Irenina želja za povratkom u rodni kraj, blizu roditeljskog doma, jer je njen otac proširio posao i posjedovao dućan i pekaru u samoj Županji.
    Susret s Teslom, 1927. god.
        Jedan od bitnih dijelova njegove biografije pripada godini 1927. U pretisku jednog novinskog članka Marijanov sin Marko piše: „Tesla je jednom zapisao (to je ne tako davno bilo objavljeno i u 'Politici'): 'Ogromna želja da živim i da nastavim svoj rad i podrška koju mi je pružio jedan odani prijatelj i atleta – učinili su čudo. Zdravlje mi se vratilo, a s njom i umna snaga…' Taj odani prijatelj i atleta koga pominje Tesla, bio je moj otac Marijan Matijević. Posetio je Teslu 12. aprila 1927. godine u Njujorku.
    1928. god. nastupa u Južnoj Americi.
        Pred Uskrs 1929. godine nastupa u Buenos Airesu, iduće dvije godine daje „produkcije“ po Peruu, Čileu i Urugvaju. Za sve to vrijeme šalje novac u domovinu obitelji, ali i kao pomoć potrebitim krajevima.
    Kina 1931. god.
        1931. dospio je u Kinu, i izgledno je pretpostaviti kako je do tamo došao plovidbom preko Tihog oceana. Moguće da ga je na tu odluku potakla i Velika gospodarska kriza koja je nesmiljeno potresala cijeli svijet, ali ponajviše američko kopno. Nakon nastupa u Pekingu kreće dalje put Indije i prema Bliskom istoku.

        Logično je pretpostaviti da se u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju vratio tokom 1932. a najkasnije početkom 1933., jer mu se kćer Mira rodila 1933. godine.
        Tomić naglašava kako se Marijan „prije početka Drugog svjetskog rata vratio u Liku, a ubrzo zatim preselio se u Županju, gdje je živio do svoje smrti.“. Ne želimo nagađati leže li razlozi povratka u Liku u nostalgičnim pobudama vraćanja korijenima, ili mogućem neuklapanju u novu okolinu, u okrilju obiteljske kuće iz koje je tako često izbivao.
    II svjetski rat
        Iako još uvijek iznimno jak i snažan, tokom Drugog svjetskog rata odbio se boriti na bilo kojoj strani. Poznata je epizoda kada su početkom Drugog svjetskog rata hrvatske domobranske ili pak ustaške postrojbe ušle u kuću Matijevićevih želeći prisiliti Irenu da, kao Židovka, nosi žutu traku. Marijan je ljutito poručio da donesu još sedam traka za njega i djecu. Vojnici se više nisu vratili. Ali obitelj je ipak platila danak; mlađi sin Nikola pridružio se domobranskim postrojbama, te postao časnik, dok je stariji Marko završetak rata dočekao kao kapetan partizanske postrojbe. Tih ratnih godina Marijan vježbao u dvorištu obiteljske kuće, kako bi ostao u snazi i formi.

        Nakon završetka rata, 1946., šezdesetosmogodišnji Marijan kreće ponovno na turneju, ovaj put po gradovima FNR Jugoslavije. Mit o njemu se širi, svi žele vidjeti egzibicije vitalnog i snažnog starca, kojega je svjetska publika odavno upoznala. I otada on ulazi u balkanski imaginarij kao dični heroj, snažan, dobar i prostodušan, čovjeka iz naroda, kojemu su potrebe kolektiva ispred njegovih vlastitih.
        Tomić donosi zapis i svjedočenje Mile Vulića kojeg je Matijević 1942. godine iz jednog zagrebačkog sirotišta doveo u svoju obiteljsku kuću u Županji i praktički posvojio. Mile je bio izrazito jake tjelesne konstitucije i kao takav postao je Marijanov vježbenik i pomagač. Ipak, razišli su se 1946., pa Matijevića na poslijeratnim nastupima po Jugoslaviji prati šestero pomagača iz Županje. I sam Josip Broz Tito, saznavši za njegov osebujni život i uspjehe, odlučuje ga odlikovati 1947. Ponudio je Matijeviću autobus za nastupe, privatni automobil uz vozača, odlikovanja i doživotnu mirovinu. Marijan je pristao na odlikovanja, te na automobil i vozača ali je doživotnu mirovinu odbio riječima: „Dok sam živ, ja ću sa svojih deset prstiju svoju djecu hraniti.“ Isto tako dobio je svečanu uniformu, za koju se smatra da ju je nosio sam Tito, a na koju je okačio svoje brojne medalje i odlikovanja.
        U prosincu 1951., nakon održane predstave, obolio je od naizgled lakšeg oblika prehlade, no i poslan je u Zagreb na liječenje. Tamo je ubrzo preminuo 23. prosinca, a pokopan je na županjskom groblju, na sam Božić. Irena je umrla 1971. god.

        Tomić smatra da je Marijan u životu izveo oko dvije tisuće nastupa i bio odlikovan oko četrdeset puta.
        Neprocjenjiv je njegov doprinos humanitarnim institucijama njegova vremena, ponajviše Crvenom križu. Brojne donacije koje je poklanjao ograncima te organizacije, u zemlji, i diljem Europe svjedoče o pacifističkoj strani njegove ličnosti.
        Potrebe ljudi stradalih u ratovima bile su ispred njegovih, čak i ispred potreba njegove obitelji. Pomagao je kako je najbolje znao i umio – svojim sportskim duhom koji mu je omogućio brojna priznanja i nagrade. Iako njegovi nastupi nisu u tehničkom smislu bili čisto sportske manifestacije, Matijević je bio figura zaslužna i za promoviranje športa i zdravog načina života. Istina da je „producirao“ po svijetu kroz razne forme fizičke aktivnosti, koje izlaze izvan olimpijskih formi i standarda, ali to ne umanjuje njegov doprinos teškoatletskim i hrvačkim vještinama u povijesti hrvatskog športa.
        Zanimljiva priču donosi i baka Mara Bušić; svaki put kada bi se Marijan vraćao sa svojih turneja po svijetu, odlazio bi u lokalne dućane i namirivao dugove upisane u bilježnice, sa listama dužnika, za svoje susjede koji su ga od milja svi zvali ćaća. Nije bio škrt i nije pravio razliku između svoje vlastite djece i djece iz susjedstva.

    Što je mogao raditi?
        Navodi se kako je tokom svojih nastupa s lakoćom kidao lance, savijao željezne štapove, lomio drvene grede, razbijao kamen, derao debele špilove karata, ili pak držao ruke skupljene tako čvrsto da ih ni par konja nije mogao rastaviti, vukući lance kojima se ruke bile povezane. Postoji i fotografija na kojoj Marijan zubima drži bure od pedeset litara. Usmena predaja kaže kako je prstima mogao savijati željezni novac, ili primjerice dlanom zabijati čavle u dasku pa ih vaditi prstima. No neka izvješća o njegovoj nadljudskoj snazi sigurno su preuveličani. Primjerice, legenda da je prilikom nastupa držao rukama drveni podij sa šest članova koji su izvodili njegovu omiljenu pjesmu „Junak sam iz Like“. Znana je priča, na granici fantastike, kako je za vrijeme boravka u SAD-u golim rukama zadržao avion u polijetanju. Ovi imaginarni prikazi doprinose mitologizaciji njegova lika i udaljuju nas od stvarnih činjenica. No i te hiperbole ukazuju na percepciju Marijana kao junaka, ličkog Samsona, Herkula, nadčovjeka, kroz mit koji je hranjen i održavan među širom populacijom.
        Starija generacija Županjaca prisjeća se kako je u svojoj sedamdeset i drugoj godini života znao vući vagone na željezničkom kolodvoru ili savijati teške metalne šipke, tjelovježbe radi. Sa sobom je često znao nositi željezni štap težak 10,7 kilograma, koji se danas čuva u vinkovačkom muzeju.
        Od mnogih priča koje i danas kruže o Marijanovoj snazi neke su već poprimile mitske razmjere. Posebno je fascinantna ona iz New Yorka, kada je u luci rukama povukao dva trgovačka broda povezana pomoću užadi. Drugi primjer je kada je golim rukama držao zrakoplov u polijetanju. Naime, priča se kako je za zrakoplov bilo privezano uže, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Matijević mu primivši uže rukama, nije dopustio da se pomakne sa mjesta. Marijan je zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil karata. Bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvarao konobar, jer je laganim stiskom prstiju drobio grlo. Imao je tako snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić.
        Na svim su mogućim svjetskim jezicima opisane čarolije njegove snage.
    - Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebno 20 konjskih snaga - napisano je u jednom listu u američkom Santiagu 1929. nakon njegova zadivljujućeg nastupa. Fosne od osam centimetara lomio je rukama na glavi, rukama je savijao željezo, koje kilavci nisu mogli ni nositi. Hrvatski Samson držao je jednu bačvu piva od 50 litara u zubima, a drugom, istom takvom, udarao je po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo. U Americi postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s 20 ljudi bezuspješno pokušavaju rastaviti Marijanove ruke. Gotovo je nezamislivo da je u svojim zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil od 80 karata, bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvorio konobar jer je laganim stiskom prstiju odstranjivao grlo. Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Na američkim pozornicama činio je čuda. Za svaki nastup pripremao je nešto novo, što je iziskivalo fizičke pripreme. Mnogi su se pitali odakle mu tolika nadljudska snaga.
        Dospio je i do Kine. Kinezi su se divili njegovoj snazi, osobito kad su gledali kako rukama lomi konjske potkove i kada je bio jači od para konja kojima nije dopustio da pokrenu kola.
        Mnogo puta proputovao je svijetom dajući priredbe u teškoatletskim disciplinama – hrvanju i dizanju tereta, ali i lomljenju lonaca, natezanju sa zapregama. Porazio je najpoznatije hrvače svoga doba: Zavattu, Nikolova, Tiberija, Webera.
        U ringu se hrvao protiv drugih i nikada nije izgubio. Posebno je teško porazio tadašnjeg talijanskog svjetskog boksačkog šampiona teške kategorije Prima Carneru visokog preko dva metra i teškog 120 kila, kojega je podigao s ringa i odbacio ga u gledalište.
        Njegova krupna konstitucija i snaga koju je posjedovao u rukama omogućile su mu da tokom svojih nastupa s lakoćom kida lance, savija željezne štapove, lomi drvene grede, razbija kamen, dere debele špilove karata, ili pak drži ruke skupljene tako čvrsto da ih ni par konja nije mogao rastaviti. Postoji i fotografija na kojoj Marijan zubima drži u zraku bure od pedeset litara. Prstima je mogao sa lakoćom savijati željezni novac, ili primjerice dlanom zabijati čavle u dasku pa ih vaditi prstima.
        Junak iz Like, drži u ustima 950 lbs (430 kg), na sebi je u stanju izdržati 2500 lbs (1130 kg). Bio je jak kao 20 konja.
        Neke od demonstracija snage koje je redovito prikazivao bile su i savijanje debele željezne šipke, razbijanje kamena od 150 kilograma na prsima i mnoge druge nevjerojatne stvari koje su tog „ličkog Herkula“ proslavile u svijetu.
        Baka Slavica Vulić, supruga pokojnog Mile Vulića, priča kako je tokom ratnih godina (II svjetski rat) Marijan vježbao u dvorištu obiteljske kuće, kako bi ostao u snazi i formi. Tada bi pozvao dvadesetak mladića iz susjedstva i pripremio za njih uže od crkvenog zvona. Po desetak mladića bi prihvatilo krajeve užeta sa obje strane a Marijan je stajao u sredini pa bi lijevom i desnom rukom povukao obje strane a mladići bi završili na hrpi te bi nastao opći metež. Zanimljivo je i to da susjed Verković priča kako nitko nije vjerovao da u zubima Marijan može držati burad od pedeset litara, punu vode, a tu sumnju on osobno opovrgava jer je on taj koji je punio burad vodom. Osim u snazi on je bio rekorder i u jelu. Tako je za ručak mogao pojesti četiri kilograma telećeg mesa, a ka da bi se dobro iscrpio, „stradalo“ bi i cijelo janje.
        Podvizi Marijana Matijevića liče na podvige antičkih junaka i titana iz najljepših klasičnih mitova i legendi. Čovjek ne može realno predočiti ljudsko biće takve snage. Grudima je kidao lance debelih poput malog prsta, bacao goleme medvjede kao male psiće, vezao oko vrata gvozdene obruče kojima se okivaju kotači teških zaprežnih kola, i to s takvom lakoćom kao da veže kravatu.
        Bio je praznik kada se Marijan Matijević iz „bijela svijeta“ vratio u Županju da obiđe porodicu i poznanike. Netko u šali dobaci da se on igra praznom vinskom buradi i vara da je snažan. Na to Marijan pozva okupljene ljude pred Njergešov mlin, pa zamoli konobara da donese litru vina, sifon-sodu, čaše, tri stolice i jedan manju stol. Marijan iz mlinice iznese golemi kameni kotač staroga žrvnja. Podigne ga na pleća i naredi da pomoću ljestava na žrvanj postave stol, stolice i piće. Kad sve to bi gotovo, Marijan okupljenom narodu reče da izaberu trojicu najtežih ljudi koji će se ljestvama popeti na žrvanj, sjesti za stol i počastiti se vinom i sodom, bez žurbe, natenane. Ljudi su trljali oči i štipali obraze da se uvjere da ne sanjaju, dok su trojica stokilaša za stolom na žrvnju polako ispijala čaše.
        Vjerojatno se više nikad na svijetu neće roditi čovjek poput tog kršnog Ličanina, koji je golim rukama savijao željezo i od njega radio kravate, rukama razbijao kamenje, zubima razgrizao debele čavle i šakama ih zabijao u drvene grede. Iznad glave je svojim snažnim rukama držao drveni podij i na njemu orkestar od 5-6 članova, koji su mu svirali "Junak sam iz Like". Jednom je čak rukama zadržao zrakoplov u polijetanju.
        Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja u pokretu.

    Marijana Matijević
        Marijana Matijević, nećakinja Marijana Matijevića, iako ni približno popularna kao junak iz Like, bila je vjerojatno najjača žena na svijetu. Stariji stanovnici iz Perušića, u kojem je neko vrijeme živjela, dobro je se sjećaju jer je 50-ih godina prošlog stoljeća, priređujući predstave, demonstrirala svoju neviđenu snagu. Bila je srednjeg rasta, mišićava i nijedan joj se muškarac nije mogao suprotstaviti.
    - Gledao sam kako šakom razbija veliko kamenje i kako velike čavle jednim udarcem rukom zabija u gredu - prisjeća se Vjekoslav Malekin.
    Svakodnevno je vježbala dižući teške utege.
    - Imala je izvanrednu fizičku snagu i ne vjerujem da u svijetu danas postoji tako jaka žena - kaže Mandica Lulić, poznanica junakinje iz Like, koja je imidž snažne žene, osim zahvaljujući snažnoj građi, gradila i na čuvenom rođaku. Ljudi pričaju da je osim ruku imala i snažne zube. Znala je posjesti na stol nekoliko ljudi, sve ih dignuti zubima u zrak i nekoliko ih minuta nositi po dvorani. Zarade od svojih predstava "Marijana Šampionka" uplaćivala je u humanitarne svrhe. I njoj je umjesto novca bilo važnije da se vidi koliko je jaka.
        Postoji i zanimljiva priča kako je Marijana, koja je ostala živjeti u Perušiću mogla zaustaviti petotonski kamion.

    Andrija Matijević i Stjepan Tomić iz Županje
        Sramotno je da danas ni jedno športsko društvo ne nosi njegovo ime. U Županji Zavičajna udruga Ličana nosi ime Marijan Matijević. Svoj doprinos da se Marijan ne zaboravi između ostalih dali su Andrija Matijević i Stjepan Tomić iz Županje.
    Udruga Ličana Marijan Matijević

    Udruga Ličana Marijan Matijević
        Posebno treba izdvojiti knjigu Stjepana Tomića iz Županje, "S Herkulom zlatna srca Marijan Matijević - junak iz Like". Knjiga je izdana 2003. god. u Županji. Nakladnik je Hrvatski crveni križ - Društvo Crvenog križa Vukovarsko-srijemske županije.
    Knjiga      Pjesma Stjepan Tomić
    Stjepan Tomić

    Brođani o Matijeviću
        O Marijanu Matijeviću pisao je i naš poznati brođanin Zvonimir Toldi u Posavskoj Hrvatskoj u rubrici Brodske priče, od 1995. do 1999. god. Od objavljenih 150 priča, napravljen je izbor i izdana je 2002. god. knjiga "101 Brodska priča". Priča o Marijanu našla je mjesto u knjizi.
    Knjiga
    vm-naslovna-101prica
    Knjiga
    vm-19Matijevic-1
        Još jedan poznati brođanin, novinar u penziji, ali ne i "mirovini", Joža Ščrbašić aktivan je i danas na kulturnoj sceni Broda, pisao je o Marijanu Matijeviću.
    Clanak
    Joža Ščrbašić, Večernji list


        O Marijanu se dosta pisalo. Donosimo neke preslike natpisa iz novina.
    Članak Članak
    Marko Šarčević, Vjesnik, 20.09.1981. god.

    Članak Članak
    Članak Plakat
    Dražen Prša, Ličko-senjski tjednik, 2003. god.

    Članak Vjesnik2003

    Članak Vjesnik2003
    Članak
    Članak
    Članak
    Članak Članak
    Željko Popović, Jutarnji list, 2006. god.

        Kao što smo napisali na početku ovog priloga, nije nam bio cilj ponavljati već poznato o Marijanu nego pomalo na drugi način prikazati mali dio napisanog o Marijanu. Svakako preporučamo posjetiti web stranicu Andrije Matijevića www.art-matijevic.com gdje možete pročitati o Marijanu. Isto tako ako imate priliku nabavite knjigu Stjepana Tomića iz Županje, "S Herkulom zlatna srca Marijan Matijević - junak iz Like".
        Zahvale
    Zahvaljujemo se Joži Ščrbašiću na ustupljenom materijalu o Marijanu Matijeviću i ideji da to stavimo na web stranicu. Također zahvala Andriji Matijeviću na sugestijama u svezi pisanja o Marijanu.
    Priredio Zdravko Grčević, ožujak 2009. god.

    Stjepana Tomić: S Herkulom zlatna srca Marijan Matijević - junak iz Like, Županja, 2003 .god.
    Joža Ščrbašić: Moderni Samson na županjskom groblju, Slavonski kalendar, 2003. god.
    Web stranica Andrije Matijevića www.art-matijevic.com
    Zvonimir Toldi: Junak sam iz Like ja, 101 Brodska priča, Slavonski Brod 2002. god.

        
    Pratimo i dalje što se događa oko uspomene na Marijana Matijevića.


    NA INICIJATIVU ČLANOVA UDRUGE LIČANA IZ ŽUPANJE
    »Junaku iz Like« otvoriti memorijalnu kuću

        Riječ je o Marijanu Matijeviću koji se rodio pred 130 godina, a tijekom života postao je u cijelom svijetu poznat po svojoj snazi pa su ga zvali »moderni Samson« i »Herkul zlatnog srca«
        GOSPIĆ – Lika je dala jednog od najpametnijih ljudi svijeta i jednog od najvećih znanstvenika Nikolu Teslu. To je činjenica koju manje-više svi znaju. No brojnim čitateljima manje je poznato da je Lika dala i jednog od najjačih ljudi svijeta. Naime, ove godine navršava se 130 godina od rođenja Marijana Matijevića kojega su kasnije prozvali najjačim čovjekom na svijetu i kojega su krasili nadimci »moderni Samson« i »Herkul zlatnog srca«. I danas na prikupljanju i sistematiziranju povijesne građe o Marijanu Matijeviću rade članovi Udruge Ličana iz Županje koja je utemeljena 2006. godine i koja nosi njegovo ime. Želja im je upoznati širu javnost s likom i djelom ovog velikog čovjeka, sportaša i dobrotvora, sina kršne Like. Želja im je i otvaranje memorijalnih kuća u Gračacu i Županji, postavljanje spomenika Marijanu, publiciranje biografije o njegovom liku i djelu, a sve kako bi Hrvatska upoznala ovog velikog patriota i kozmopolita. Za sada se u Gospiću samo razgovaralo i svi daju verbalnu podršku ideji Županjaca, ali dalje od toga se nije otišlo.
        Marijan Matijević rođen je 10. siječnja 1978. u Dubokom Dolu kod Gračaca. Životni put odveo ga je u Njemačku, u Berlin, gdje se sa 19 godina zaposlio. U jednom cirkusu okušao je svoju snagu u borbi s najpoznatijim hrvačem toga doba Hugom Weberom. Pobjeda nad Weberom označila je i početak Marijanove egzibicionističke karijere. Najprije je bio član jednog cirkusa, no uskoro se osamostalio i obišao cijeli svijet demonstrirajući svoju snagu.
        Tijekom svoje egzibicionističke karijere borio se s brojnim protivnicima, nikada nije izgubio, a svakako je zanimljivo da je na plakatima ispod njegove slike na hrvatskom jeziku uvijek pisalo »Junak iz Like«. Gdje god je išao, uvijek je isticao svoje ličko i hrvatsko podrijetlo, a na nastupima je na glavi nosio ličku kapu. Proputovao je svijet dajući priredbe u teškoatletskim diciplinama, hrvanju, dizanju utega, lomljenju lanaca i natezanju sa zapregama. Zakucavao je čavle golim rukama u debele daske, dizao bačve od 50 litara zubima, držao ruke tako čvrsto skupljene da ih ni par konja nije mogao rastaviti. U hrvačkim borbama porazio je neke od najčuvenijih hrvača toga doba Zavattu, Nikolova, Tiberija. Posebno je dojmljiva pobjeda nad boksačkim svjetskim prvakom, talijanskim divom Primom Carnerom.
         No osim po snazi, čini se da Matijeviću niti po dobroti nitko nije bio ravan. Cijeli svoj život darivao je zarađeni novac u korist ratom stradalih krajeva, slao je novac u Hrvatsku Crvenom križu pomagao domove invalida i ratnu siročad. »Junak iz Like« osvojio je brojne medalje i odličja, proslavio se na sjevernoameričkom kontinentu, čak i u Kini. Od odličja se posebno izdvaja »Otomanska zvijezda«, najviše odlikovanje Otomanskog Carstva koje je Marijan za pobjedu u hrvanju 1904. godine dobio od turskog sultana Abdula Hamida Drugog. Prema brojnim navodima znao se družiti i sa svojim suvremenikom, 22 godine starijim velikim Ličaninom Nikolom Teslom, a 1927. godine organizirao je i nekoliko nastupa s kojih je prikupljeni novac donirao za Teslu i njegove izume. Umro je 1951. godine u Zagrebu od upale pluća, sahranjen je u Županji. I tu je poveznica sa Županjom, odakle je krenula ideja da se još jednom Ličaninu s pravom – »skine kapa«
    Preuzeto sa http://www.novilist.hr/

    Misa za Marijana
    Dana 04.03.2007. god. u Županji u župnoj crkvi Nikola Tavelić biskup iz Gospića Mile Bogović služio je misu za junaka iz like Marijana Matijevića, a milostinja je bila za gradnju crkve u Udbini.

    Zaboravljeni Ličanin
        Dva najslavnija Ličanina proslavila su Liku i Hrvatsku, a to su Nikola Tesla i Marijan Matijević »junak iz Like«. Prvi je opravdano slavljen, imenovani su po njemu trgovi i ulice te postavljeni spomenici i spomen-ploče, a drugi je potpuno nepravedno lišen svega. Najslavniji Gračanin, rođen. 10. siječnja 1878., kršten u mjesnoj crkvi Svetoga Jurja (neki izvori govore da je rođen u obližnjem Dubokom Dolu na Velebitu), bijaše slavan u čitavom svijetu, a za nevjerojatnu snagu odlikovao ga je i posljednji turski car. Po svim kontinentima, osim Australije, nastupao je s ličkom kapom na glavi, slaveći tako svoju Liku i Hrvatsku. Bijaše prava lička ljudina i veliki dobrotvor. Ipak, ni u Gračacu, a ni u Gospiću i Zadru, nijedna ulica ili trg ne nosi njegovo ime, a još manje spomen-ploču ili spomenik. Stoga dižem glas protiv nepravednoga zaborava »junaka iz Like« Marijana Matijevića i predlažem imenovanje po njemu ili trga ili ulice u Gračacu, Zadru i Gospiću. Gospić ima idealnu lokaciju za spomenik Marijanu Matijeviću, a ove godine jubilarna je 130. obljetnica rođenja junaka iz Like.
    Vjesnik, Ivan Došen, 15. lipnja 2008.

    1. OLIMPIJADA STARIH LIČKIH ŠPORTOVA - MARIJAN MATIJEVIĆ
    SVETI ROK – Prva olimpijada starih sportova održana je pod imenom Marijana Matijevića negdašnjeg »junaka iz Like« koji je u prvoj polovici XX. stoljeća svojom snagom zapanjio tadašnji svijet. Organizatori su bili Portal »Slobodna Lika.com«, Ličko-senjske županije i Općine Lovinac, a pod vodstvom Dražena Kocijana »Kocke« i Ivane Devčić, glasnogovornice župana Milana Jurkovića te uz sudačko umjeće Ivana Teklića. Na startu se okupilo ukupno 11 ekipa iz cijele Hrvatske.
    05.09.2009. god.

    2. OLIMPIJADA STARIH LIČKIH ŠPORTOVA
        U Subotu, 14 kolovoza, 2010. g., održala se Olimpijada starih ličkih športova (poteznaje konopa, bacanje kamena s ramena, potezanje klička, skok s mjesta u dalj, borba na gredi i obaranje ruke) u Svetom Roku. Za razliku od lani, ovaj put je bilo obaranje ruke s poznatim klubovima, a to su UFC Likos iz Gospića i Artkos iz Otočca. Borce nije omela kiša da osvoje prvo mjesto, gosti su se mogli počastiti s hranom, pićem i bogatom tombolom.
        Zabavni dio dana su se pobrinuli HKUD Vrilo iz Lovinca i 'Bavaria' bend. Nadamo se da ćemo i iduće godine imati tu čast i po treći put prisustovati na Olimpijadi starih ličkih športova u čast našem Ličkom Samson, Marijanu Matijeviću. Sve pohvale našim Konopašima ličko-senjske županije, svim sponzorima i drugima koji su na bilo koji način pomagali da taj dan bude uveličan.
    Piše: Lovinac Info, 02.09.2010. 22:30:45
    RUŽA SERTIĆ - NAJSTARIJA HRVATICA
        DONJI ANDRIJEVCI - Nema više baka Ruže Sertić, Donjoandrijevčanke, koja je preminula u listopadu 2002. u 110. godini života i koja je slovila kao najstariju Hrvatica. Rođena je 16. svibnja 1893. u Podlapači (Lika) u obitelji Bunčić, gdje je dugovječnost, unatoč mukotrpnom životu, bila uglavnom nasljedna. Preko svojih pleča pregrmjela je tri rata od kojih su dva svjetska, nadživjela cesare, careve, vladare, poglavare, predsjednike... "Promijenila" više carstava i država, a da se nije makla iz Hrvatske... Rođena u jednom, živjela u drugom, a smrt je dočekala u trećem stoljeću. Iza sebe ostavila je dvije kćeri, šestero unučadi (Spomenku, Renatu, Čedomira, Zlatka, Višnju i Mandicu), 12 praunučadi i dvoje šukununučadi. Prije par godina proglasili su je medicinskim fenomenom kada je u 103. godini operirala kuk, a u 105. godini i drugi.
    Željko Mužević

    U POSJETU POČASNOJ ČLANICI ZAVIČAJNE UDRUGE "VRILO MUDROSTI" ROŽI SERTIĆ
    BAKA ROŽA VOLI GOSTE
       DONJI ANDRIJEVCI - "Eh, neka naše Like", sjetno je prozborila prisjećajući se prvih pola stoljeća tegobna života provedenog u Podlapači, Roža Sertić najstarija Hrvatica i počasna članica zavičajne udruge "Vrilo mudrosti" u susretu s brodskim Ličanima koji su je posjetili uoči 109. rođendana. Iako se vitalnoj starici, koja je prije četiri godine postala medicinski fenomen, operiravši u brodskoj bolnici i drugi kuk, zdravlje nedavno naglo pogoršalo, dolazak svakog gosta djeluje blagotvornije od bilo kojeg lijeka.
       Okružena toplinom brojne obitelji (dvije kćeri, šest unuka, 12 praunučadi) najviše se raduje čestim dolascima prvog šukununuka, jednoipolgodišnjeg Lukasa. Prikovana uz postelju vrijeme najdraže krati gledanjem televizije. Vid je još odlično služi, a nedavno je čak htjela posjetiti stomatologa nakon što ju je zabolio jedini preostali zub.
    - Svojim posjetom produžili ste joj život. Kad god se okupi obitelj i osobito kada dode liječnik, odmah živne - kazala je najstarija unuka Spomenka Jelinić, koja sa suprugom Zlatkom svakodnevno navrati u Trnavačku 27 do bake Rože i tetke Marice.
       Zaželjevši da se s prvom počashom članicom susretnu i na 110. rodendanu, predsjednica brodskog "Vrila mudrosti" dr. Zdenka Šulentić-Topolovac primijetila je da bi na prirodnom tenu lica baki Roži mogli zavidjeti i upola mlađi.
    M. Krpan, Večernji list 22.05.2002.   (vm-roza-sertic2002)

    JOSIP MARKOVINOVIĆ - TRENER MARSONIE
         U Brodsko-posavskoj županiji živi preko 3000 ličana. Boraveći u ovoj županiji točnije u Sl. Brodu potražili smo nekada uspješnog nogometaša, a sada mladog i ambicioznog nogometnog stručnjaka i sportskog djelatnika Josipa Markovinovića. Upoznali smo ga sa temom i zamolili intervju za naš list Vila Velebita koji je on sa zadovoljstvom prihvatio i potekao je razgovor...

    Vila: Budući da je tema razgovora poznati ličani u Brodsko-posavskoj županiji, a vi ste poznati ovdje kao javna osoba koja je vrlo ponosna na svoje ličko porijeklo, molim Vas recite nam za uvod gdje ste rođeni, gdje živite i nešto o sebi?
         Rođen sam 13.9.1969. godine u Gundincima nedaleko od Sl. Broda, gdje sam proveo i djetinjstvo. Sada živim u Sl. Brodu sa suprugom Jasminkom i dvije kćeri Mihaelom i Marielom.

    Vila: Otkud Vaša veza s Likom?
         Moj otac Mile Markovinović rođen je u Boričevcu (općina D. Lapac). Doselio se u Gundince 1941. godine, gdje se trajno nastanio ne vračajući se više nikada u Liku.

    Vila: Zašto baš u Slavoniju i iz kojih razloga?
         U noći izmedu 1. i 2. kolovoza 1941. godine Srbi iz obližnjih sela napali su njegovo selo, Boričevac, te su dio stanovništva pobili, a ostatak protjerali i selo spalili. Započeo je II. svj. rat, bilo je ratno vrijeme i trebalo je nekako preživjeti i nahraniti obitelj, a Slavonija kao regija se ipak činila u to vrijeme kao jedini pravi izbor. Pala je odluka i doselio se u Slavoniju.

    Vila: Zašto se otac nije nikada vratio u Liku?
         Kako je selo spaljeno, kuća je izgorjela, a s kućom i dokumentacija o zemljištu što je poslije bilo teško dokazati kao svoje vlasništvo, pogotovo u to komunističko vrijeme. Dakle, otac se nije smio i imao gdje vratiti, počeo je u Slavoniji novi život, a za Liku ga je vezala, još samo nostalgija, sjećanje i ostao muje lički ponos koji i ja danas nosim.

    Vila: Što je sa posjedima?
         Podnijeli smo hrvatskim institucijama zahtjev za povrat imovine, tako da se nadamo da će konačno do povrata zemljišta doći, te će se nepravda stara skoro 70. godina ipak ispraviti.

    Vila: Kako su ličani organizirani u Sl. Brodu?
         Postoji vrlo aktivna zavičajna udruga ličana "Vrilo mudrosti" u SI. Brodu, koja broji oko 300 članova, čiji sam i ja član. Udruga njeguje tradiciju i kulturu ličana u našoj Županiji, organizira druženja, razne proslave i sudjeluje u mnogim manifestacijama i stvarno nam puno znači.

    Vila: Poznati ste kao uspješan nogometaš. U kojim ste sve klubovima igrali?
         Kao dječak počeo sam igrati nogomet u rodnim Gundincima, nastavio u tadašnjem BSK-u (sada Marsonia) Cibaliji, Slogi iz Nove Gradiške, Slavoniji iz Požege, Segesti, Slaven Belupu i ponovno u Marsoniji.

    Vila: Kada ste završili nogometnu karijeru ?
         Godine 2004. prestajem igrati nogomet i posvećujem se trenerskom poslu.

    Vila: Koje imate trenersko zvanje?
         Završio sam školu za nogometnog trenera i stekao PRO licencu s kojom mogu trenirati sve klubove u HNL-u, uključujući i prvoligaše.

    Vila: Koji trenutno klub trenirate ?
         Trenirao sam NK "Željezničar" iz Slavonskog Broda, a sada sam već tri godine trener NK "Marsonia".

    Vila: Gospodine Markovinoviću, hvala za rzgovor a u ime udurge Vila Velebita, zaželjet ću Vam puno uspjeha u životu i trenerskom poslu i recite mi još samo znate li koji lički bećarac?
         Kako da ne! "Neka Slavoniji bude dika, što je naselila Lika". Hvala i vama kao i vašoj udruzi Vila Velebita, kojoj bih se rado volio pridružiti kao član, na ukazanoj prilici da nešto kažem o sebi i ličanima u ovoj Županiji, te vam želim puno uspjeha u daljnjem radu.
    Vlado Marić, časopis Vila velebita, br. 16, 2008. god.
    Utakmica
    Utakmica Marsonia-Inter 1:0, 2003. god. (snimio Z. Grčević)

    ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD        Glavni izbornik    Početak rubrike