STARA LIKA

STARA LIKA

     Prilozi o Lici objavljeni u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena, izdavač: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Od 1995. god. ime je promjenjeno u Zbornik za narodni život i običaje a novi izdavač je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

  • Ivan Krmpotić: Iz osičke općine ili kulske kumpanije (u Lici), Zbornik, svezak V, dio 1., Zagreb 1900.
  • Bogdan Kečmarić: Smiljan s okolicom u Lici, Zbornik, knjiga X, svezak 2, Zagreb 1905.
  • Mijo Biljan: Narodni ljekari - vrači (Gospić), Zbornik, svezak XIII, Zagreb 1908.
  • Mijo Biljan: Matra (Gospić, 1864.), Zbornik knjiga XVIII, dio 2, Zagreb 1913.
  • Mile Magdić: Narodne priče o gradinama u Ličko-krbavskoj županiji, Zbornik, knjiga XIV, Zagreb 1909.
  • Ivan Krajač: Mirila, Zbornik knjiga XXIX, dio 2, Zagreb 1934.

  • Mojo Medić: Nemri, Zbornik knjiga XXIV, dio2, Zagreb 1919.
  • Ivan Krmpotić: Vukodlak (Osička općina u Lici), Zbornik, knjiga XXII, dio 2, Zagreb 1917.
  • Ivan Krmpotić: Vjerovanja (Osička općina u Lici), Zbornik, knjiga XVIII, dio 2, Zagreb 1913.
  • Mijo Biljan: Kako su postala imena Lika i Gospić, Zbornik, knjiga XI, Zagreb 1906.
  • Mijo Biljan: Snaga nekih stvari (Gospić u Hrvatskoj), Zbornik, knjiga XIII, Zagreb 1908.
  • Miloš Đ. Škarić: Gatanje (Lipovo polje u Lici), Zbornik, knjiga XVI, svezak 1, dio 2, Zagreb 1911.
  • Miloš Đ. Škarić: Vračke (Lipovo polje u Lici), Zbornik, knjiga XIII, dio2, Zagreb 1918.
  • Ivan Krmpotić: Priče iz osičke općine u Lici, Zbornik, knjiga XVI, svezak 1, dio 2, Zagreb 1911.
  • Rudolf Strohal: Vrag u crkvi (Oštarije u Hrvatskoj), Zbornik, knjiga XXVII, dio2, Zagreb 1930.
  • Ivan Krmpotić: Zmija mladoženja (Osička općina u Lici), Zbornik, knjiga XXVII, dio 2, Zagreb 1930.

  • Mijo Biljan: Dvije narodne zdravice iz Like, Zbornik, knjiga X, svezak 1, Zagreb 1905.
  • Mijo Biljan: Svatovska zdravica (Lipovo Polje u Lici), Zbornik, knjiga XIII, Zagreb 1908.
  • Mijo Biljan: Zagonetke (Gospić u Lici), Zbornik, knjiga XVI, svezak 1, dio 2, Zagreb 1911.
  • Mijo Biljan: Šale o Mazinanima, Zbornik, knjiga VIII, svezak 1., Zagreb 1903.

  • Mijo Biljan: Pčele - narodno pričanje u Gospiću, Zbornik, knjiga XI, svezak 1, Zagreb 1906.


  • Ivan Krmpotić: Iz osičke općine ili kulske kumpanije (u Lici)

    Osik1900 Osik1900
    Osik1900 Osik1900
    Osik1900 Osik1900
    Osik1900 Osik1900
    Osik1900 Osik1900
    Osik1900 Osik1900
    Osik1900 Osik1900
    Osik1900 Osik1900




    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, svezak V, dio 1., Zagreb 1900.
    Bogdan Kečmarić: Smiljan s okolinom u Lici

    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905
    Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Fotografije Radivoje Simonović
    Smiljan1905 slika 1
    Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905
    Smiljan1905
    Smiljan1905
    Smiljan1905
    Smiljan1905 Smiljan1905


    Fotografije Radivoje Simonović

    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga X, svezak 2., Zagreb 1905.
    Mijo Biljan: Narodni ljekari - vrači (Gospić)

    Liječnici1908 Liječnici1908
    Liječnici1908 Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, svezak XIII, Zagreb 1908. 
    Mijo Biljan: Matra (Gospić, 1864.)

    Matra Gospić 1864
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XVIII, dio2, Zagreb 1913.
    Mile Magdić: Narodne priče o gradinama u Ličko-krbavskoj županiji

    Gradine u Lici1909 Gradine u Lici1909
    Gradine u Lici1909 Gradine u Lici1909
    Gradine u Lici1909 Gradine u Lici1909
    Gradine u Lici1909 Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XIV, Zagreb 1909. 
    Ivan Krajač: Mirila

    Mirila u Lici Mirila u Lici
    Mirila u Lici
    Mirila u Lici Mirila u Lici
    Mirila u Lici Mirila u Lici
    Mirila u Lici Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXiX, Zagreb 1934.
    Mojo Medić: Nemri

    Nemri u Lici-mitovi Nemri u Lici-mitovi
    Nemri u Lici-mitovi
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXIV, dio2, Zagreb 1919.
    Ivan Krmpotić: Vukodlak (Osička općina u Lici)

    Vukodlak Lički Osik1917
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXII, dio2, Zagreb 1917.
    Ivan Krmpotić: Vjerovanja (Osička općina u Lici)

    Vjerovanja Lički Osik1913
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XVIII, dio2, Zagreb 1913.
    Mijo Biljan: Kako su postala imena Lika i Gospić


    Imena1906
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, svezak XI, Zagreb 1906.

    KAKO SU LIKA I SLAVONIJA DOBILE IME?
        Po pučkoj etimologiji, Lika je dobila ime po lîku. Lîk je u hrvatskoj štokavskoj ikavici riječ za - lijek. (izvor: wikipedia.com). Riječ Lika vrlo vjerojatno dolazi od grčke riječi "lykos", što bi značilo u prijevodu "vuk", dakle zemlja vukova, jer je u ono doba, prije Isusa Krista, ovaj za onda vrlo šumoviti kraj bio prepun vukova. Ima vukova i danas, ali je u ono vrijeme bilo mnogo više. Liku spominju rimski i grčki pisci, naročito grčki geograf Strabo, rođen 63. godine prije Krista. I jedan rod biljki nazva se po vučjem imenu "Lycopodiacee". Lycos (vuk) zvao se i jedan atenski junak, kojega je iz Attike Aigeus protjerao u Sarpedon, zemlju Tremila, koja se prema priči onda prozvala Lykia.
        Današnjom Slavonijom naziva se prostor sjeveroistočne Hrvatske između Drave i Save. Najvećim dijelom naseljena je Hrvatima, zatim Srbima i manjim skupinama Čeha, Mađara, Slovaka i drugih nacionalnosti. Ime Slavonija potječe od latinske riječi Sclavonia; u srednjevjekovnim izvorima koriste se izrazi Sklavinija, Slavnija, Slovinje, Slovinska. Latinski naziv Sklavinija u X. st. označava sve zemlje u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka, a u XIII. i XIV. st. prostor od Istarskog poluotoka do Rodopskog gorja i od Jadranskog mora do Dunava.
        Početak rubrike
    Mijo Biljan: Snaga nekih stvari (Gospić u Hrvatskoj)

    snaga1906 snaga1906
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, svezak XIII, Zagreb 1908.
    Miloš Đ. Škarić: Gatanje (Lipovo polje u Lici)

    gatanje1911 gatanje1911
    gatanje1911 gatanje1911
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XI, svezak 1., dio 2, Zagreb 1911.
    Miloš Đ. Škarić: Vračke (Lipovo polje u Lici)

    Vračke Lipovo polje1918 Vračke Lipovo polje1918
    Vračke Lipovo polje1918 Vračke Lipovo polje1918
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXIII, dio2, Zagreb 1918.
    Ivan Krmpotić: Priče iz osičke općine u Lici

    Priče iz Like1911 Priče iz Like1911
    Priče iz Like1911 Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XVI, svezak 1, dio 2, Zagreb 1911.
    Rudolf Strohal: Vrag u crkvi (Oštarije u Hrvatskoj)

    Vrag u crkvi Vrag u crkvi




    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXVII, dio 2, Zagreb 1930.
    Ivan Krmpotić: Zmija mladoženja (Osička općina u Lici)

    Zmija mladoženja Zmija mladoženja Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XXVII, dio 2, Zagreb 1930.
    Mijo Biljan: Dvije narodne zdravice iz Like

    ličke zdravice ličke zdravice
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga X, svezak 1., Zagreb 1905.
    Miloš Đ. Škarić: Svatovska zdravica (Lipovo Polje u Lici)

    ličke zdravice ličke zdravice
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XIII, Zagreb 1908.
    Mijo Biljan: Zagonetke (Gospić u Lici)

    Zagonetke1911 Zagonetke1911
    Zagonetke1911 Zagonetke1911
    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XI, svezak 1., dio 2, Zagreb 1911.
    Mijo Biljan: Šale o Mazinanima

    Mazin je selo u kotaru Gračac.
    Mazin1903 Mazin1903
    Mazin1903 Mazin1903




    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga VIII, svezak 1., Zagreb 1903.
    Mijo Biljan: Pčele - narodno pričanje u Gospiću

    Pčelarstvo u Lici1906 Pčelarstvo u Lici1906
    Pčelarstvo u Lici1906 Pčelarstvo u Lici1906




    Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga XI svezak 1, Zagreb 1906.
    LIČKO PRELO
    prelo KUD Perušić       Ovaj običaj je karakterističan za većinu ličkih sela. Prelo je narodni običaj sastajanja zimi u jednoj od seoskih kuća, kako bi se razbila zimska dokolica, kada su svi poslovi završeni, a blago nahranjeno. Prelo se zakazivalo u kući jednog zaseoka, a obično su djevojke određivale u kojoj će kući biti prelo. Za prelo se znalo dan ili dva prije održavanja. Obično djevojka obavijesti dečka da će biti prelo u njenom zaseoku u jednoj kući i ta vijest bi brzo prošla kroz cijelo selo. Na prelo su išle sve djevojke iznad 15 godina, a momci su dolazili i iz okolnih sela. U kući je bilo i starijih ljudi.
          Postojale su dvije vrste prela. Jedno je bilo sazivano od domaćice kuće koja je pozivala djevojke i žene da dođu određenog dana uveče da joj opredu vunu, da čijaju perje, da pletu i sl. Za sve djevojke ili žene spremala se večera. Za obavljenji posao ženama se nije ništa plaćalo. Na ovo prelo obavezno su dolazili i mladići. Druga vrsta prela je kad se momci i djevojke okupe u jednoj kući gdje djevojke i žene obično predu, pletu, vezu .... svaka sebi. Prela su održavana od kraja jeseni tj.kada se završe poljoprivredni radovi, pa do proljeća, kada opet počinje sezona radova.
          Na prela koja domaćini nisu posebno sazivali za obavljanje nekih ženskih poslova, dolazilo se poslije večere. Na prelima se nije pilo niti bilo šta jelo. Prela su trajala do kasno u noć, pa čak i do jutra. U jednom danu (uvečer) znalo se u selu održati i po nekoliko prela. Mladići su odlazili i u druga sela na prela. Obično se išlo pješke, u grupama.
          Za oba prela posebno je značajno bilo veselje i to uz pjesmu i muziku. Pjevalo se uz tamburicu zvanu kuterevka i uz usnu harmoniku koja se zvala muzike. U dogovorenu se kuću išlo predvečer na prelo, gdje su se ljudi zabavljali prepričavajući događaje, zbijajući šale, pjevajući uz tambure, a ponegdje se, ako je prostor to dopuštao i zaplesalo. Igrale su se i razne zabavne igre - "Cigananje", "Kaišanje", "Zupe" itd.
          Momci i djevojke su se sastajali skoro svaku večer u nekoj od seoskih kuća i obično je dio prela prolazio radno, jer su djevojke prele, plele i tkale, a momci su tamburali, pjevali i šalili se. Subotom navečer bi se sastajalo veliko prelo-čijalo gdje bi djevojke čijale perje, a kad bi završile onda se častilo, pjevalo, zabavljalo, te igrale spomenute igre.
          Posebno mjesto u svim prelima obavezno imao je tzv. izlazak na vrata. Dečko i djevojka posebno su izlazili na kućna vrata (u prostoriji gdje je bilo prelo) i pozivali se od prisutnih momaka i djevojaka na vrata da se poljube. Svako je imao pravo birati. Ove poljupce na vratima nazivali su i ljubav uz vrata. Oženjeni nisu pozivani na vrata.
          Prela su se obično održavala u kućama gdje je bilo mladeži. Djevojke i mladići bi se tim povodom ljepše oblačili, nego obično. Na prelima se rađala ljubav, pa bi tako dečko znao odvesti djevojku kući s prela, i oženiti je. Danas se prela u Lici više ne održavaju. Razlog za to je smanjeni broj mladih ljudi koji žive na selu. Održavaju se jedino u sklopu nekih svetkovina kada ih nastoje oživjeti neka Kuluturno-umjetnička društva, s namjerom da se ne zaborave.

    prelo       Pronašli smo nešto iz povijesti prela. Senjski biskup je 1752.g. izdao okružnicu nekim župnicima preko Velebita da malo pripaze na bunjevačka prela, gdje se održavaju sastanci mladića i djevojaka imajući na umu nemoral koji se krije iza toga i da se na svaki način iskorijeni bunjevačka nošnja osobito djevojačka, koja je za tadašnja shvaćanja bila preslobodna.
          Iz ogulinskog kraja bilježimo slijedeće. Po pučkom vjerovanju, u vrijeme Adventa je bilo zabranjeno održavanje svadbi i različitih javnih veselja. Međutim, ova zabrana nije vrijedila za kućne zabave koje su Ogulinci nazivali prelo. Prelo je pojam koji označava jedan od načina sastajanja mladih i starih, zajedno ili odvojeno, zbog rada, ali i druženja i zabave.(Marija Friščić, 1999:54) Prela su se najčešće održavala tijekom dugih zimskih večernjih sati kada vani nije bilo puno posla. Prelo se svake večeri održavalo u drugoj kući, a sazivala ga je djevojka kojoj je pri obavljanju nekih poslova bila potrebna pomoć djevojaka iz sela. Na prelu bi se uz šalu i veselje prelo, perušalo kukuruz, čijalo perje ili tkalo tekstilne predmete. Za razliku od djevojaka momci na prelu nisu obavljali određene poslove nego su aktivno sudjelovali u pjesmi, pošalicama i raznim narodnim igrama. Po završenom poslu na prelima se i zaplesalo. U Ogulinskom kraju najviše su se plesali bećarac, paun, alaj i polka.
          Pod narodne pikanterije možemo ubrojiti i neke običaje koji su vezani uz plodnost, a njihovu pikantnost određuje arhaičnost izvedbe i gotovo obredni kontekst koji je u priličnoj suprotnosti s kršćanskim svjetonazorom. Neki od ličkih običaja prela omogućavali su parovima da javno zajedno odu u staju ili neko drugo skrovito mjesto i tamo ostanu od nekoliko minuta do sat vremena, no i dalje je bilo poželjno da djevojka ostane “poštena” (Pučka intima, 3. epizoda). Običaji simuliranja spolnih odnosa u istoj prostoriji u kojoj se prelo ili komušalo nazivali su se igre koje su lokalno imale različita imena kao na primjer komušanje u Lovincu i Sv. Roku, drpanje u Ličkom Osiku, lička šala u Zapolju, navodi Marija Friščić u članku Seoski sastanci mladih (1999.). Sličnih obreda plodnosti ima i udrugim krajevima, ne samo Hrvatske, nego diljem svijeta.
    Literatura:
    Posjetite blog Lika na dlanu
    Tea Škokić: Narodne pikanterije o seksualnim otklonima, Zarez, 29.05.2008. , broj 232,
    Ivana Vuković Vinkovačka 23 HR 21000 Split, PRELO U KRASNU U TRADICIJSKOM I SUVREMENOM KONTEKSTU, Senj, 2005. god.
    Advent u Ogulinu, Neven Ivošević, 21.11.2008., Ogulin.info

    znak       Gornji tekst dosta lijepo opisuje prela o kojima sam čuo još kao osmoškolac kada se sjedilo za dugih zimskih večeri a stariji Lilčani iz susjedstva su pričali, između ostalog i o prelima. Bile su to pomalo nostalgične priče, o nečem što su svi voljeli, tako da je i meni bilo žao zašto prela više nema. Iz njihovih opisa što su radili na prelu, sve je bilo čedno, pjevali, vunu preli i sl., samo što nisu molili. Muški su opisivali kako su išli iz sela u selo po zimi, prtili snijeg, a vukovi su zavijali. Strava, a sve to zbog prela. Zapamtio sam te priče. Kasnije kada sma odrastao, sječajući se tih priča o prelima, uvijek mi je nešto nedostajalo da bih razumio prelo, nešto je ostalo neispričano. Koja je to bila pokretačka energija da momci idu iz sela u selo, po zimi, prte snijeg koji pada ili ne pada, vukovi zavijaju u daljini, a mjesečine da im obasja pute nekada ima a nekada nema. Odgovor se nazire na kraju prethodonog teksta a ne može biti logičniji: djevojke. Detaljniji opis prela s komušanjem ili drpanjem, s kraja gornjeg teksta prenosimo u cjelosti.
    Z. Grčević

    IMOart.hr - portal
    Gonjanje
          Jedan neobičan fenomen seksualnih sloboda na dinaroidnim područjima trajao je sve do početka 60-tih godina 20. stoljeća. Radi se o gonjanju. Premda se o gonjanju rijetko govorilo, a još rjeđe pisalo od strane relevantnih stručnjaka (etnologa, povjesničara ili sociologa), ovaj je fenomen zanimljiv stoga što baca sasvim drugačije svjetlo na prosječnog hrvatskog Dinaroida. Zdrava seksualnost, taj česti pojam modernog liberalnog društva pojavio se na Zapadu tek 60-tih godina 20. stoljeća. A kod nas "konzervativnih" Dinaroida on je trajao više od tisuću godina!
          Dakle, što je gonjanje? Ukratko, gonjanje je seksualna igra mladića i djevojke u ruralnim dinaroidnim krajevima koja se događala za vrijeme napasanja ovaca, rada u polju, a u nekim krajevima (Lika na primjer) čak i u kući za vrijeme prela. Na primjer, djevojka bi napasala ovce u brdu i pri tome zapjevala iza svega grla. Pjesmu bi čuo mladić (ne mora biti njen momak) koji bi joj ubrzo prišao te bi pojurio za njome. Ona bi se pretvarala da "bježi" i da se "otima" (zapravo sve je bila njena igra), onda bi je mladić ubrzo povalio na ledinu. Pri tome ju je mogao mijesiti koliko ju volja, ali nije smio prodrijeti penisom u njenu vaginu jer to nije dozvoljavao moral dotične sredine. Ukratko, unatoč strogom moralu Katoličke crkve u ono doba, gonjanje je bila općeprihvaćena pojava kod ruralnih Dinaroida.
          Dok se ova vrsta gonjanja odvijala u Dalmatinskoj Zagori isključivo izvan kuće (polje ili brdo), u nekim drugim dinaroidnim područjima (Lika, na primjer), ovo se događalo i u samim kućama za vrijeme prela uz blagoslov roditelja i svakolike rodbine. Sjećam se priče jednog čovjeka koji je negdje 50-tih godina kao mladić bio u jednoj ličkoj kući za vrijeme prela. Po njegovu pričanju, u kući su bili ne samo djevojke i mladići već također i roditelji djevojaka. Nakon rada, jela, pića i pjesme, ubrzo je nastalo gonjanje. Zapravo, nije se trčalo po kući već su se djevojka i njen partner jednostavno sklonili u neki kut i tamo se rastezali i mijesili uz puno odobrenje starijih ljudi, uključujući i djevojkine roditelje. I ovaj čovjek, koji je bio nazočan ovome ličkom prelu, on se - po vlastitim riječima - u početku malo stidio jer je došao iz drugog kraja gdje se ovo nije događalo. Međutim, na nagovor roditelja jedne djevojke koju nitko nije "mijesio" te večeri, on se ipak dao na posao te na njenu radost kao i na radost njenih roditelja on ju je na kraju ipak dobro izgonjao. U protivnom, bila bi sramota za djevojku i njenu obitelj jer bi puknio glas selom da su se sve djevojke izgonjale osim ove jadnice. I ovdje je, potsjetimo se, kao i u prijašnjem slučaju vladalo nepisano pravilo da se penis ne zavlači u vaginu.
          Zanimljivo je napomenuti da se ovo uglavnom poštivalo. Bilo je doduše i rijetkih izuzetaka kada se mladić jednostavno nije mogao kontrolirati. Isto tako, trebala se poštivati i volja djevojke. Drugim riječima, ukoliko djevojki nije bilo do gonjanja onda je mladić trebao poštivati njenu volju. Onaj koji nije poštivao njenu volju ili koji je koristio svoj penis u nedozvoljene radnje (prodor u vaginu), taj je nailazio na strogu osudu sela te ga je pratio zao glas cijeloga života.
    prelo       Poznavao sam jednu takvu osobu iz Imotske krajine. Zvao se Marijan (već je davno umro). Kad sam bio srednjoškolac uvijek sam se čudio zašto su stariji ljudi u selu mrzili tog čovjeka koji je u to vrijeme meni izgledao prilično normalan starac (premda malo sirov). Jednom sam pitao jednu ženu što je posrijedi. Ona mi je ukratko sve objasnila. Ovaj rečeni Marijan - po pričanju ove žene - nije poštivao nepisana pravila gonjanja. Kad je bio mlad on je samovoljno nametao svoja vlastita pravila (možemo slutiti o čemu se radilo!) te je zbog toga navukao na sebe bijes cijeloga sela. Taj zao glas pratio ga je do same smrti. Često su ga puta njegovi vršnjaci "podsjećali" na ovu njegovu "sramotu" i u dubokoj starosti. Oni se nisu ustručavali da o svemu izvijeste i njegova sina jedinca. Na kraju je i sam sin - po pričanju ljudi - zamrzio oca zbog ove "sramote" koju je nanio obitelji.
          Ukratko, unatoč sveprisutnom gonjanju, rijetko se događalo da djevojka zatrudni sve iz straha što će selo reći. Kad bi se ovo ipak dogodilo, onda je na nju padala isključiva krivnja. Sjetimo se samo Raosovih "Prosjaka i sinova". Tamo se Vrtirepka dala u neku vrstu gonjanja. Mđutim, onaj vojnik nije poštivao pravila. Zašto? Najvjerojatnije je bio iz drugog kraja gdje se gonjanje nije prakticiralo. Njenu je želju za seksualnom igrom (tj. gonjanjem) ili krivo interpretirao ili se pak ponašao kao neki rijetki pojedinci (poput rečenog Marijana) koji su znali za pravila ali ih nisu poštivali. Ukratko, "sramota" je pala na "časnu" Kikaševu obitelj, poglavito na jadnu Vrtirepku kojoj je did Kikaš predložio da se baci u bunar. Svojom smrću - po vjerovanju Kikaša - Vrtirepka bi se iskupila za svu sramotu koju je nanila obitelji.
          »Liganje« podrazumjeva, prema kazivačima, provjeru djevojčinog poštenja. Djevojke su primale momke, pa i udovce, noću »na sijenu« i bilo je dozvoljeno sve osim koitusa. Djevojka koja podlegne nije više bila »na cijeni«. Nekada je postajao utvrđeni red i znalo se kojim danima djevojke »ligaju« sa momcima, a kojim sa udovcima. Ako djevojka upražnjavajući »liganje« ipak zanese, ona je praktično bila u situaciji da bira oca svome djetetu, što se moglo i zloupotrije biti, pogotovo ako je među partnerima bilo momaka iz »dobrih«, tj. bogatih kuća. Pitanje predbračnih odnosa se, u svijetlu ustanovljene prakse »liganja« kod Hrvata, pojavilo kao vrlo interesantno s obzirom da Muslimani poriču da se »liganje« kod njih prakticiralo. Kod njih je uobičajena »smjena«, pri čemu na »silu« ili u kolu svaki momak ima pravo da priđe bilo kojoj djevojci i da »prodivani« ili igra sa njom. Pri tome može da »smjeni« već prisutnog momka, kao što može i on da bude »smjenjen« od drugih prisutnih momaka. Kod »smjene«, po pravilu, nije smelo biti nikakve ljutnje »smjenjenog« momka. Već na prvi pogled možemo konstatirati da je praksa »liganja« strukturalno identična praksi »smjene«.
          Običaj «liganja»: Poslije "mlađanog sila" idu cure spavat na sijeno, u štalu. Momci su mogli obiti i vrata od štale i cure svezati uzicom od dugih gaća ispod koljena i svitnjak sveži oko pasa na leđa, da momak ne može odriješiti, ni prst da ne može uvući ispod uzice. Momci su to radili da bi vidili koja je cura "tvrđa dati", koja se bolje može braniti - ta bi bila na cijeni i takva bi se najprije udala. Roditelji su znali koja cura s kojim momkom "liže". Bilo je slučajeva da po tri momka dođu jednoj curi, jedan se digni drugome i sa svakim se ona drpuljaj pod gunjem. Četvrtkom i nedeljom bi bilo redovno mlađano sijelo, kad bi se išlo ligat s momcima, obično, a drugim danima s momcima koje nisu baš željele sebi, ali bi ih primale da malo prkose onim momcima koje bi cure više simpatizirale.
    Za ovaj izniman tekst, imamo zahvaliti cijenjenom forumašu "Foruma Croaticuma" - "Imoti Dinaroidu"     
    LIČKA NARODNA NOŠNJA
          Kad se pomisli na svježinu ličkih ljeta, a posebno na snježne, hladne zime, jasno je da je u nekadašnjoj odjeći Ličana prevladavala vunena tkanina. Proizvodile su je u domaćinstvima vrijedne ruke ličkih žena. Uz ostalu stoku držali su ovce pramenke. Ostriženu vunu su prali, ručno raščupavali, izvlačili gargašama, plastrone slagali u kudilje, preli pređu , motali u raške, a potom raške bojili – mastili u kacama pomoću kore ili lišća pojedinog drveća( hrasta, oraha, jasena itd.).
          Od tanko spredene i obojene pređe žene su tkale sukno za žensku i mušku odjeću – nošnju i prekrivače – biljce ( s kićem ili bez kića). Također su plele maje, čarape, rukavice, šalove – pletove. Nošnja se sastojala od gornje odjeće i prisvlačila (donje rublje od domaćeg platna). Na glavi su žene nosile rupce. Preko platnene košulje oblačile su haljine – carze, koje su se sastojale od suknenog jednobojnog prsluka prišivenog za suknju od 4 pole nabranu i složenu u falde. Suknje su tkane sukanjski od obojene vune , a boje su korištene već prema tome kome je namijenjena tkanina. U Gospiću i većini okolnih mjesta izrađivala se tkanina na četvorine , tzv. mišanica.
    Ličanka       Za mlade djevojke tkana je mišanica na žuto-crne ili crveno-crne «kocke» . Za žene, na crno-zelene kocke ili crno-modre kocke s okomitim zelenim strikama – tzv. mišanica na strike. Tkanina na modro-crne kocke ili čisto crna bila je namijenjena za starije i stare žene. Carze su dopirale do gležnja. U struku su ih žene stezale lijepim pojasevima – tkanicama, a preko pojasa vezale su ili zaslan od glota ili za svečane prilike lijepe vunene pregače tkane kao i tkanice na tari, tehnikom kličanja. To znači da su od raznobojne vune – crvene, crne, modre, zelene, smeđe, narančaste, žute i bijele, izrađivane u redovima sitne mustrice – kliče , u obliku kukica, škalica, grabljica i slično. Na ovaj način rađene su i velike i male torbe. Njih su ukrašavale sa po 6 kita, a uz gornje rubove, plišom, srmom, resicama.
          Služili su im za nošenje tereta, ručnog rada, ili za nešto sitnica kad se išlo u crkvu. Od suknene crne tkanine šivali su i muške hlače – breveneke. Bile su uskih nogavica s potpetkom ispod stopala. Preko platnene košulje muškarci su rado nosili vunenu pletenu bilu maju, optočenu oko vrata, duž prednjaca i rukavi do iznad lakta, čvrstom kupovnom tkaninom. Mlađi crvenom a stariji crnom. Za svečane su ih prilike opšivali crvenim ili crnim plišom.
          Preko bile maje su nosili sukneni crni prsluk – čermu, kojeg su za svečane prilike ukrašavali crnim plišom, po kojem su neke žene vezle šarenim koncem mustrice tehnikom križića. O pojasu su Ličani nosili i široki kožnati pojas ćemer, a na glavi poznatu ličku kapu crvenkapu. Ova kapa je bila ukrašena crnim resama raznih dužina u raznim dijelovima Like.
          Za zimu su muškarci imali i crne suknene kapute - aljinice ali i kožune sašivene od ovčje kože. Njih su rado uvijek nosili. Ljeti s krznom na van a zimi prema unutra – do tijela. Od ovčje kože izrađivali su i obuću – opanke oputare, koji su s gornje strane imali tanke kožne trake opute, a zbog svoje elastičnosti bili su pogodni za hodanje po krševitom tlu. Isto su nosile i žene.

    LIČKA KAPA
    Lička kapa je sastavni dio ličke nošnje. Kapa je zapravo karakteristična za sav Dinrski prostor. Neki čak smatraju se da je kapa nasljeđe od Japoda, Ilirskog plemena koje je živjelo na području Like u vrijeme seobe Hrvata u sadašnje krajeve. Japodi su nam ostavili prekrasan nakit a nosili su različite kape. Na slici je jedna brončana kapa iz 7. st.p.n.e. od koje je možda nastala današnja kapa na dinarskom području.
          Ova kapa je tijekom vremena ostala simbolom pripadnosti i opstojnosti jednom regionalnom kulturnom krugu i kao takva, u svoj svojoj simbolici je shvaćena i danas.
          Današnja kapa je nešto modificirana. Za pravu ličku kapu smatra se ona koja se u Lici nosila u 19. st. Ta kapa nije plosnata nego zašiljenja i ima bogat vez prema paunovom peru. Kape još nazivaju crvenkapa. Recimo još da su se te stare ženske crvenkape razlikovale od muških samo po resi. Kape sa ravnim dnom kakve danas nosimo potječu s početka 20. st. a na ravno dno je onda izvezen grb.
    Stara lička kapa
    Oblik ličke kape iz 19. st.
    Stara lička kapa
    Vez ličke kape prema paunovom peru

    Ivan Š. Brkić: Lički kalendar 1937.
    Ružica Drechsler Bižić: Japodske kape i oglavlja, Vjesnik arheološkog muzeja Zagreb
    Japodska kapa
    Japodska kapa iz 7. st.p.n.e.

    LIČKO KOLO
          Lika ili po legendi zemlja vukova (grč lykos - vuk) je planinski i najrjeđe naseljen hrvatski kraj. Kao i već neke spomenute regije stoljećima je bila na razmeđu između Turaka i kršćanske Europe što se drastično odrazilo na njezin razvoj. U srednjem vijeku je bila jedan od centara hrvatskog kraljevstva, da bi kasnije postala poprište neprestanih borbi koje su stalno smanjivale broj stanovnika. Poljoprivredno ne tako razvijen kraj pružao je teške uvjete za život svojim stanovnicima što se ogleda i u folkloru koji karakteriziraju teški, čvrsti koraci koji zorno prikazuju surovost života koja je tu vječito vladala. Plesači uglavnom plešu bez pratnje glazbe, povremeno su praćeni svirkom tambure - dangubice. Stoga je važna uloga kolovođe koji najavljuje izmjene koraka i daje ritam cijelom kolu. Posebnu pažnju plijeni karakteristično višeglasno pjevanje.

    LIČKE KUĆE
          Sela su bila u početku raštrkana i bez reda. Kuće su bile napravljene od balvana, a iznutra namazane blatom. Imale su samo jednu prostoriju, bez peći i dimnjaka, a prozori su bili tako mali da se kroz njih glava jedva mogla provući. Građene su u poljima, blizu šuma, potoka i rijeka. Za vrijeme uprave pukovnika grofa Denhoffa (1761-1771) naređeno je da se kuće moraju graditi u skupinama i u redu. Svaka je kuća morala imati sobu, kuhinju i dimnjak. Izrađen je bio čak i tipski projekt kuće po kojem su sve morale biti zidane, a trebale su imati dvije sobe (jednu veću a drugu manju), kuhinju i smočnicu.
          Gačani su koristili za gradnju kuća građu koje imaju u izobilju- kamen i drvo. Gacka tradicijska kuća je skoromna i malena ima 2-3 prostorije sazidana kamenom (većinom donji dio gdje se nalazila konoba ili štala) ili napravljena od hrastovih ili jelovih brvana (gornji dio gdje su bile sobe), pokrivena drvenom šimlom. Krovovi su se pokrivali šimlom ili šindrom koja se cijepala od jelovine. Prije upotrebe šindre kuće su se pokrivale slamom.
          Osim zidanih kuća gradile su se i brvnare. Brvna su obično bila od jele ili hrasta. Ono što još karekterizira ove stare kuće su preteča današnjih balokona tzv.ganjci. Oni su se dograđivali do ulaznih vrata ispred ili iza kuće. Opširnije na blogu Naša Lika

    Stara lička kuća Stara lička kuća
    Stara lička kuća Stara lička kuća
    Stare kuće u Ličkom Lešću. Snimio Zdravko Grčević, 2000. god.
    DANGUBICA
          Autohtoni lički žičani instrument, najčešće sa što manje žica. Majstori ovog instrumenta redovito ga nose na tzv. prela gdje djevojke predu tzv. kudilju, a mladići pjevaju podoknice, naravno ličke. Mudre glave zborile su da je u Liku došla u vrijeme kada su njeni izmučeni te progonjeni žitelji u Slavoniji obavljali jednostavnije poslove. Najpoznatiji graditelj dangubica bio je Nikola Šporčić iz Kompolja. Vrsni graditelji dangubica su iz Kutereva pa oinekad ovaj instrument nazivaju i kuterevka. Dangubica je idealna za jam session, osobito za izvedbe dobro nam poznatih ličkih pjesama "Pjevaj mi pjevaj sokole" i "Pregazit ću Kapelu, ličku goru zelenu" itd..
    POVIJESNE ZEMLJOPISNE KARTE

    ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD        Glavni izbornik    Početak rubrike
    Pišite nam na e-mail: vrilo-mudrosti@vrilo-mudrosti.hr