Lika je kontinentalna regija, omeđena planinama Velebitom na zapadu i jugu te Plješivicom na istoku. Sjeverna granica je Ogulinsko područje, prelaz između Like i Gorskog Kotara, nije ni Lika ni Gorski Kotar, ali se može reći kako ima malo jače obilježje Like. Zemljopisna granica Like u tom području je Modruš, Klek i Krpel tako da je Ogulin zemljopisno u Lici. Čitavo područje Like može se okarakterisati kao planinska zaravan na visinama između 450-700 m podijeljena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacko Polje, Krbava, Ličko Pounje i dr.). Ima veliki strateški i saobraćajni značaj jer predstavlja među kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske. Kroz Liku prolaze magistralni putevi Zagreb-Split i Zagreb-Zadar, autoput Zagreb-Split, te željeznička pruga Zagreb-Knin-Split.

---

      U Donjem Pazarištu iskopano je nekoliko grubo retuširanih kamenih klinova, koji prema načinu obrade pokazuju pripadnost aselenskoj kulturi. To znači da su ljudi, koji su se služili tim klinovima, živjeli pred kojih 120.000 godina. Nema sumnje da je lički krš s brojnim pečinama bio idealan kraj za prirodna skloništa tadašnjih ljudi.
      Lika je bila naseljena još u prethistorijsko vrijeme, stanovnici su pripadali indoeuropskoj populacije (kao u cijelo Europi i Mediteranu). Miješanjem te populacije i doseljenika koji su ovamo pristizali zahvaljujući razmjeni dobara (neolitska keramika, metali). Kao i cijeli Balkanski poluotok prvi poznati stanovnici bili su Tračani, koje potiskuju Iliri a Liku nastanjuje ilirsko pleme Japodi koje se zbog prirodnih, a i vremenskih uvjeta bavi nomadskim stočarstvom (s obje strane Velebita). Naselja nastaju uz rubove kraških polja a nastambe stočara u brdima iznad izvora. Lika je dobro naseljena zahvaljujući ispaši i vodi na ličkoj strani Velebita i dobroj klime na primorskoj strani. Držala se samo stoka sitnog zuba, ovce i koze. Konji i psi će se pojaviti tek kasnije - prodorom Avara.
Opširnije možete naći u knjizi Dubravka Balen-Letunić: Japodi - Arheološka svjedočanstva o japodskoj kulturi u posljednjem pretpovijesnom tisućljeću, Ogranak Matice hrvatske Ogulin, Ogulin, 2006.
      Ovaj mir i život traju sve do pojave Rimljana s kojima Japodi vode ogorčenu borbu skoro 300 godina, sve dok ih car Oktavijan nije porazio 35. godine prije Krista. Od zemje Japoda stvorena je rimska pokrajina Ilirika. Rimljani su za potrebe vojske izgradili saobraćajnice koje će poslije doprinijeti razvoju Like. Počinje proces romanizacije, opismenjavanja, gradnje cesta i naselja (jedna trasa ceste ide od Senja a druga od Knina a spojene u lapačkoj dolini idu dolinom Une na sjever. Druga trasa ide preko Perušića i Gospića prema Solunu – to su današnji nazivi mjesta. Stanovništvo se miješa i živi tim načinom sve do propasti Rimskog carstva kada ovamo prodiru Goti.
Lika je u sastavu gotske države sve do pojave Slavena, s kojima je došlo i dosta Avara. Dolazili su sa sjevera dolinom Une gdje su usput razarali uništavajući tako kulturu starosjedilaca a usput porazili i Avare. Dotadašnja romanizirana plemena ostala su po strani baveći se i dalje nomadskim stočarstvom krijući se u visokim i tada gusto obraslim planinama. Ta su plemena sačuvala svoj entitet, katoličku vjeru i kulturu gotovo do kraja srednjeg vijeka. Hrvati su ih nazivali Vlasi, vjerojatno preuzimajući taj naziv od Mlečana koji su sve stanovništvo nastanjeno u planinama dalje od mora tako nazivali. Ovi Vlasi su se oblačili u bijelo vuneno sukno (otuda naziv biljac) i nisu isto što i Vlasi koji su došli zahvaljujući Turcima koji su se oblačili u crno ( Crnovunci – kasnije Morlaci – mletački naziv). Ovi Vlasi «Vlasi u Hrvatah» kako su ih u to vrijeme nazivali odigrali su, zbog svoje brojnosti, znatnu ulogu u etnogenezi Like tako da su se do kraja srednjeg vijeka potpuno stopili s Hrvatima. Dugo vremena su bili po strani s obzirom na feudalnu vlast i ustojstvo države na tom području.
      Na području LIke u ta davna vremena dolaska Hrvata treba reći da je društveno uređenje bilo kao i crkveno, po župama. U 9. i 10. st. proširilo se kršćanstvo u gorskim dijelovima Hrvatske. U 9. st. pojavljuje se gljagoljica. Gacka župa i pleme Gačani spominje se 818. god. u izvješću o sukobu kneza Borne i Ljudevita Posavskog. Treba još spomenuti plemana: Bužane, Gušiće, Mogoroviće, Kaseze itd.. U 10. st. spominju se tri župe, Lika, Krbava i Gacka. Pleme Modrušani nastalo je u 11. st.
      Novi val naseljavanja Like počinje u 13. stoljeću kada Anžuvinci, sužavajući vlast domaćih feudalaca, počinju naseljavati nomadske Vlahe («kraljevski Vlasi») koji su živjeli istočno od Une (koja se u to vrijeme zvala Rama) pa su se nazivali Ramljani a po vjeroispovijesti su bili bogumili ili patareni. I oni su brzo naučili hrvatski jezik (i oni su bili štokavci i ikavci kao i domorodci) i stopili su se s Hrvatima. Tako je bilo sve do prodora Turaka.
      Prijelaz Turaka preko Bospora predstavlja sudbonosan događaj u povijesti jugoistočne Europe, presudan ne samo za političku konfiguraciju balkanskih zemalja, nego u nekoj mjeri i za etničku strukturu naroda, koji su dospjeli pod osmanlijsko gospodstvo. S Turcima prelaze Bospor i prednjeazijski nomadi sa Turkmendaga, tzv. J u r u c i, koji na planinskim pašnjacima Balkana nalaze povoljinije tlo za svoje nomadsko stočarstvo, negoli je ono u Aziji. Dolazak turskih nomada Juruka na Balkan prouzrokovao je potiskivanje vlaških pastira u Macedoniji koji sele prema zapadu. Po narodnosti ti su Vlasi Aromuni, t. j. potomci prearijskih pretpovijesnih Mediteranaca, koji su u mikensko doba na dvorovima svojih anakta dosegli vrhunac svoga kulturnog uspona, a onda podlegli Grcima, poslije Rimljanima, a u Srednjem vijeku slavenskim osvajačima. Zovu ih raznim imenima: Vlasima, Cincarima, Sarakaćanima, Kucovlasima, a prihvaćaju rado i imena naroda, među kojima žive, te se zovu Grcima, Makedovlasima, Arvanitima, Bugarima i Srbima, i to priljubljivanje tuđoj sredini tako je staro, da oba kronista, Komnen i Prokle, 1400., osvajača Arte, Vonku zovu Serbo-arvanitob ulgaro vlahom, dakle upravo »Pomoz Bog, čaršijo, na sve četiri strane!«
      Prvi se Vlasi pojavljuju u Hercegovini koncem XIV. vijeka, a naročito jugoistočni kotari pune se vlaškim katunima, koji u Zeti dadoše ime katunskoj nahiji. Uslijed naglog napredovanja turske ekspanzije novi doseljenici potiskuju stare sve dalje na zapad i sjever i u nevjerojatno kratko vrijeme pojavljuju se oni već na nekim otocima u nezauzetoj Hrvatskoj, pa i u samoj Istri, gdje pod imenom Čiča (ujak) napučuju tzv. Ćićariju. Kako su Turci postepeno osvajali Balkan, trebalo je čuvati granicu. Široki otvoreni prostor između pojedinih gradova trebalo je čuvati posebnom, pograničnom vojskom, koja je tu, u gustim nizom nanizanim karaulama, palankama i čardacima, čuvala stražu, popravljala putove i drumove i osiguravala klance i prolaze. Tu pomoćnu vojsku sačinjavali su isključivo Vlasi, dobavljeni isprva izdaleka: iz Smedereva, Vidina, Braničeva i Timočke krajine, a poslije su ih novačili od naseljenih Vlaha.
      Prema dosadanjem razlaganju možemo u procesu naseljavanja Bosne žiteljstvom grčkoistočne vjere među hrvatske njezine starosjedioce i na njihova mjesta razlikovati četiri bitno različne faze:
1) vlaško-čobansku, kad u goimilame ulaze Vlasi kao nomadizirajući pastiri;
2) vojničko-seljačku kolonizaciju, provedenu uslijed f i l ur i d ž i j s k e krajiške organizacije, po narodnosti također vlašku;
3) kmetsku kolonizaciju na zemljištima napuštenim uslijed progona katoličkih starosjedilaca, s kojom ide uporedo grčkoistočna vjerska promičba, koja nastoji starosjedioce katolike prevesti na istočni obred i podvrći ih pećkoj patrijairšiji;
4) doseljavanje Cincara u trgovačke gradove i kasabe, koji vremenom čine jezgru grčkoistočnog trgovačkog i obrtničkog stanovništva.
Dio tih Vlaha iz Bosne doselio je i u Hrvatsku. [1]
      Teško je odgonetnuti tko se krije iza imena Vlasi u pisanim dokumentima. Hrvati su bili poljoprivredno stanovništvo. U Dalmaciji su Vlasima nazivali nomade-stočare koji su u zaleđu živjeli od stočarstva. To je bilo uglavnom starosjedilačko stanovništvo, ilirsko-romanskog podrijetla. Spomenimo još da su Vlasi na talijanskom Morlacchi. Bunjevci su bili polunomadsko katoličko stanovništvo. U Bosni su još obitavali pravoslavni Vlasi, nomadi. U Lici je i prije dolaska Turaka bilo Vlaha. Turci su naselili pravoslavne Vlahe iz Bosne na pusta lička područja nakon protjerivanja hrvatskog stanovništva.
      Krajiška vojska pokušala je ljeti 1544. godine u silovitom napadu zauzeti tursku Udbinu, ali bez uspjeha. Tom prilikom dio turske Udbine bio je spaljen, a poginulo je i nekoliko stotina balkanskih Vlaha koji su branili ovo tursko uporište. Turci su poslije toga uvidjeli da od slabo naseljene Like neće imati puno koristi i zato su odlučili da je gušće nasele. Novi doseljenici bili su isključivo balkanski Vlasi koji su do toga vremena živjeli po raznim krajevima Bosne. Prvo brojnije naseljavanje Like odvijalo se po njezinim istočnim dijelovima oko Bilaja, Ostrovice, Rmnja i Cvjetnića. Na to zemljište doselili su balkanski Vlasi iz okolice Grahova. Slični doseljenici naselili su i pusto područje Odorja i Hotuče. U uže ličko područje pridošlice počinju dolaziti oko 1550. godine. Ovamo je doselilo nekoliko tisuća vlaških porodica iz obližnje Bosne.
      Tako su do odprilike 1720. god. pretežito stanovništvo Like bili pravoslavni Vlasi. Tada slijedi naseljavanje hrvatskog stanovništva, posebno Bunjevaca. Tijekom narednog vremena katolički Vlasi su se stopili s Hrvatima, a pravoslavni Vlasi su se još cijelo 18. st. izjašnjavali kao Vlasi grčko-pravoslavne vjeroispovjesti. Kada se Srbija oslobodila Turaka, nastala je i Srpsko-pravoslavna crkva. Od tada se pripadnici ove vjeroispovjesti u Hrvatskoj počimaju smatrati Srbima. Tako je došlo do transformacije pravoslavnih Vlaha u Srbe, a da ustvari nikada nije došlo u Lici do većeg naseljavanja autohtonih Srba. [1]
      Prodorom Turaka na Balkan počinju velike seobe stanovništva što će imati presudan utjecaj i na stanovništvo Like. Turci su na razvalinama bizantskog carstva i srednjevjekovnih državica zatekli na područjima balkanskog poluotoka jednu skupinu Vlaha-stočara (koji su kopirajući svoje dotadašnje gospodare bojali svoju odjeću u crno - jasenovom korom) vještih i naoružanih kratkim oružjem – sablja, sjekira koji su čuvali putove kojima su prozali trgovci i feudalci štiteći tako vlast Bizantskih careva koja je već bila u fazi raspada. Turci će te Vlahe koristiti kao izvidnice i uhode u svojim pohodima na zapad. Što od stanovništva koje je bježalo ispred Turaka, što od ovih Vlaha-ratnika središnji dio dinarskog prostora mijenja stanovništvo. Na puste prostore ovih područja iz kojega Hrvati bježe prema zapadu naseljava se stanovništvo pomiješano s Vlasima – crnovuncima.
      Izgubljenom Krbavskom bitkom na kojoj gine gotovo sve hrvatsko plemstvo Otočac i Gacka postaju polupusto pogranično područje na kojem su Turci zaustavljeni u svom pohodu. I na ovo područje doseljava se stanovništvo iz okupiranih djelova Like – kao izbjeglice. Ti stanovnici koji su još u svojim bivšim postojbinama – gornje Podrinje, gornje Poibarje...., poprimili pravoslavnu vjeru (raspadom Rimskog carstva) naselili su područje bivše Gacke župe. Staro stanovništvo je otišlo na zapad ili izginulo u borbama. Nešto autohtonog stanovništva održalo se upravo u Gackoj dolini gdje su Turci bili zaustavljeni.
      Pravih osmanlijskih porodica u Lici bilo je u to doba svega nekoliko desetaka. Svi ostali lički muslimani bili su zapravo poturčeni doseljenici iz zapadne Bosne. Većina njih nastanila se po podgrađima turskih utvrda gdje su živjeli kao obrtnici, trgovci, upravni činovnici ili vojni službenici.
      Porazom Turaka samo jedan dio starog hrvatskog stanovništva se vratio (kao i dio Hrvata koji su bili prešli na islam), jedan dio novopridošlog pravoslavnog stanovništva se vratio u istočne djelove Like dok je drugi dio ostao na područjima na koja je nedavno došao. Tijekom borbe s Turcima znatni dio Like naselili su Bunjevci.
      Poslije oslobođenja Like i Krbave od Turske vlasti 1689. g. ponovno se taj prostor naseljava jer je sa odlaskom Turaka otišao i veliki broj pretežno muslimanskog stanovništva, koji je u vrijeme njihove 160-godišnje vladavine na tom području obitavao. Tada se na području Like i Krbave nalazi pet etničkih zajednica. Prije svega su tu bili Hrvati, a tada se pod pojmom Hrvata mislilo na doseljenike iz okolice Brinja, Ogulina, Modruša, Senja, onih dijelova koji su prije toga bili s hrvatske strane granice u odnosu na Tursku. Na drugom mjestu su Bunjevci koje ponekad izvori zovu katoličkim Vlasima, jer Vlah je u ono vrijeme bio svako tko se selio, tko je živio nomadskim životom a razlika je bila u vjeri. Sljedeći su bili pokršteni muslimani, oni koji su ostali i pretežno se konvertirali na katoličanstvo, zatim su bili Kranjci, doseljenici pretežno s područja Gorskog kotara i pravoslavni Vlasi koji su također došli u to područje, poslije 1689.g. Biskup Brajković u svom popisu katoličkih i pravoslavnih parohija u Lici 1700. godine razlikuje ove grupe tamošnjeg stanovništva, jedno su “Vlasi pravoslavni” (“Valachorum schismaticorum”), drugo su “Vlasi katolici”, inače Bunjevci (“Catholici Valachi alias Bunievczi”) “Valachorum Bunyevaczorum”, treći su “Katolici Hrvati” (“Catholicorum Croatorum i Croatorum”), a četvrto su “novi hrišćani” tj. pokrštenici (neo christianus”). [2]
      U jednom pismu iz 1702.g., senjskog biskupa Martina Brajkovića, kojemu je to područje povjereno na crkvenu upravu, govori se da u Lici i Krbavi živi takozvani peterostruki narod. Među njima je i bunjevačka kao vrlo značajna skupina i po broju pripadnika obitelji odnosno rodova i po teritorijalnom razmještaju uglavnom u širem području Gospića, u Lovincu i okolici, Perušiću, Pazarištu i u Podgorju oko Karlobaga, ne računajući šire zaleđe Senja gdje su oni još od ranije bili prisutni. Tih pet skupina, taj peterostruki narod je u tom obliku opstao do u 19 stoljeće, kada imamo procese nacionalne integracije i kada četiri od tih pet skupina polako urastaju u hrvatsko nacionalno tkivo pa se tada i ime Bunjevac počinje povlačiti kao što se povlači i ime Kranjac, kao i naziv neokršćani odnosno neokristijani za muslimane, dok jedino pravoslavni Vlasi na osnovu vjere prerastaju u srpski nacionalni korpus na tom području.
      U 150 god. turske vlasti mijenjala se nacionalna slika Like više puta. Prvi put se mijenjala u prvoj polovini 16. stoljeća kada su lički Hrvati bili prisiljeni napustiti svoj višestoljetni zavičaj. Tada je Lika bila naseljena muslimanskim i Vlaškim žiteljstvom.
U drugoj polovini 17. stoljeća došlo je do drugoga rasapa ličkog stanovništva. Tada su Liku i Krbavu morali napustiti svi njezini okupatori, dakle, lički muslimani i dio njihovih vlaških podanika, a ponovo su doseljeni Hrvati.
      Na taj način je nacionalni kontinuitet toga dijela Hrvatske bio prekinut kroz jedno i po stoljeće. Takav populacijski diskontinuitet na tom zemljištu nije se dogodio bar 3000 godina, a možda i više. Zbog toga je danas teško govoriti o Ličanima kao starosjediocima jer takve starosjedilačke populacije u Lici ima malo. Današnji stanovnici Like potječu uglavnom od doseljenika koji su ovamo pristigli tijekom 18. i 19. stoljeća.
      Novo naseljavanje opustjele Like odvijalo se prema planu što ga je izradila posebna vojna komisija. Kada je krajiška uprava nakon progona Turaka otpočela naseljavanje Like i Krbave, kao krajiški kolonisti javljaju se prvenstveno one iste vlaške obitelji koje su ranije bježale iz Like. Hrvatski kolonisti stizali su u opustjelu Liku iz okolice Knina, Zemunika, Dračevaca, Podgorja, Sv. Jurja, Krmpota, Ledenica i Vinodola.
      Najposlije postoje i starosjedioci u Lici koji su preživjeli tursku nevolju te su se održali sve do danas. To su stari rodovi u Otočcu, Prozoru, Čovićima, Sincu, Lešću i okolini tih mjesta, zatim u Brinju i Jezeranima i u selima oko njih. Starosjedioci su i Ledeničani, a to su i starije senjske kuće. Treba, dakako, uzeti da su ti starosjedioci do danas pod utjecajem svojih susjeda već manje ili više izmijenili svoj govor, ali su mu staru podlogu ipak mogli očuvati. Na osnovi tih pisanih vrela i govornoga stanja u starosjedilaca može se utvrditi da je na tom zemljištu između Gvozda i Zrmanje, Une i mora postojao prije turskoga osvajanja čakavski govor tipa vode i vode s ikavskim izgovorom glasa jata s ponešto ekavskih likova (vera, veran, vernost, del, cei, mesto, leto, sused, svedok, koleno, zavet, les, Korenica, mera, namesnik).
       Razlozi seljenja stanovništva su prenaseljenost tla, slaba zemlja (nedostatak hrane), političke prilike (ratovi) i traženje boljih uvjeta života. Sve je to u Lici djelovalo od 18. st. pa do danas. Otješnjalost posjeda počela se osjećati u drugoj poli 19. st., a do krize ona je dovela u vrijeme između 1890. i 1910, ali je prenaseljenost tištila mnoge ličke krajeve i poslije tih godina. Politički utjecaji osjetili su se u Lici uglavnom u vrijeme francuskoga ratovanja oko 1810. Tada su izvršena veća seljenja sa francuskoga područja na austrijsko između Save, Dunava i Drave, a rukovodile su ih krajiške vlasti. Krajiška vlast je inače provodila preseljavanje cijelih porodica iz Like u druga područja Krajine slabije naseljena. Tako je u dvjesta pedeset godina vrlo mnogo naroda raseljeno iz Like, razmjerno više nego ma iz kojega dijela naše zemlje. Prva veća seoba iz Like izvršena je oko 1715. kada je po cijeloj toj zemlji nastao pokret zbog okrutnoga postupka nekih viših oficira, zbog skupe soli i zbog inače teških uvjeta života.
      Nakon oslobođenja od Turaka, Srba je u Lici bilo više nego Hrvata kao posljedica turske vlasti. Iseljavanje Srba iz Like u Bosnu, oko Pečuha i neke dijelove Hrvatske, dovelo je da je oko 1850. god. u Lici Hrvata i Srba bilo podjednako. Do toga vremena iz Like su uglavnom iseljavali Srbi.
      U drugoj polovini 19. st. svijet, pa i naše krajeve zahvatila je velika kriza. Ona se pokazala u nestašici robe, općenom poskupljenju životnih i proizvodnih sredstava, nestanku novca i općenom osiromašenju. Kriza se jače osjetila u proizvodnim dijelovima Hrvatske, odnosno istočnim dijelovima, Banatu i Bačkoj.
      Na krajiškom tlu kriza se osjetila još snažnije, jer je nadošla poslije razvojačenja Granice, kad su prestali važiti stari krajiški zakoni. Po novim zakonima i nekadašnji su krajišnici mogli prodati svoje zemlje, dakako do određenoga broja jutara. Kroz dvadesetak kriznih godina to se stanje razvilo do toga da se glas o obilju prodajne zemlje, naročito u Slavoniji i na tlu bivše križevačke i đurđevačke regimente, raširio po svim tima zemljištima susjednim krajevima. Oko 1890. god. krenula je struja iseljenika prema Slavoniji iz zapadnih krajeva, pa tako i iz Like. U ovom iseljavanju Like sudjelovali su znatno Hrvati.
      Od vremena naseljavanja u naše krajeve Srbi su se priklanjali stranim vlastodršcima, s kojima je Hrvatska bila u različitim unijama, a posebice od 1918. nastankom nakazne jugoslavenske tvorevine, smišljeno, bizantinski lukavo, vršena je negativna promidžba, da je Lika surova negostoljubiva zemlja, siva i opora, zemlja vukova, u kojoj živi divlji primitivan puk, te je najbolje kloniti se Like i Ličana. Srbi su povlašteni u politici, državnim službama i gospodarstvu. Ta, na prijevaru i uz potporu Francuske i Velike Britanije stvorena tvorevina, potiče iseljavanje Hrvata i planski, pojačano naseljavanje u Liku Srba i Crnogoraca. Smišljeno se uništavaju povijesna nalazišta, koja svjedoče o hrvatskom bivstvu na ovim prostorima. Ruše se ostatci starih hrvatskih crkava, gradova i utvrda i od tog materijala lički Srbi grade svoje kuće i staje. Gospodarski je zapostavljena.
      Zadnja srpska agresija također je djelovala na depopulaciju u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Lici, Kordunu, Srijemu i Bosni. Sa okupiranih područja Srbi su, kao i Turci prije 400 godina, prognali domicilno stanovništvo. Kako je prije Domovinskog rata bilio u Lici dijelova naseljenih pretežito Srbima, a oni su otišli 1995. god. u Srbiju, pojedini dijelovi Like su ostali pusti.
      Niti jedna hrvatska regija u posljednjih stotinjak godina nije zabilježila tako intenzivnu depopulaciju kao Lika. 2001. godine Lika je imala 42.694 stanovnika ili 7,7 stan./km2. Početkom 20. stoljeća, 1900. godine, imala je 193.470 stanovnika ili 34,8 stan./km2. Usporedbe navedimo da je Slavonski Brod 1909. god imao 10.000 stanovnika, 1991. god. 57.000 st. a 2001. god. 64.000. Prema nacinalnostima, 1900. godine Srbi su činili 55,7% a Hrvati 41,7% stanovništva Like. Nakon toga udio Srba se smanjivao a udio Hrvata povećavao iz popisa u popis što je 1991. rezultiralo 50% - tnim udjelom Srba, dok je istodobno udio Hrvata iznosio 45,5%. Rat je učinio svoje pa su 2001. godine Srbi činili 16,8% a Hrvati 80,8% ukupnog stanovništva Like.
[1] Dr. C. Truhelka: O podrijetlu žiteljstva grčkoistočne vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini
[2] Mijo Mandić Mlađi: BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI (2003/04.)

---

    Nakon oslobođenja Like od Turaka, počelo je intezivno naseljavanje Like. Doseljavali su Bunjevci iz Primorja, te hrvatsko stanovništvo iz Gorskog Kotara i Pokuplja što nas u ovom tekstu zanima. Vlasi su doseljavani iz Bosne. Većina podataka je iz knjige Stjepana Pavičića: Seobe i naselja u Lici, Zagreb 1962. god. Recimo da je u Lici nakon oslobođenja od Turaka ostalo pravoslavnih Vlaha što su ih naselili Turci i starosjedilaca u Gornjoj Lici.
    Prije doseljavanja treba reći da je hrvatsko stanovništvo pred Turcima iz Like bježalo u sigurnije zapadne krajeve. Prve značajne seobe, vršene 1522. i 1523, i bile su izvedene u naše krajeve za koje se u ono vrijeme vjerovalo da su sigurni od turskih martoloških pohoda i da će to biti još duže vremena. To su bili Pokuplje s lijeve i desne strane, susjedna Posavina, Zagrebačka župa, Moravče, Zagorje, Varaždinska župa, Bednja, Hrašćina i Kalnik. Seljenje na ta zemljišta značilo je da se dolazi na područje svoga jezika, svojih običaja i svoga načina života. Stoga je ono bilo naravno i bez težih duševnih potresa.
    Od svih tih krajeva nastanili su naseljenici sa područja od Une do Velebita prvo desno Pokuplje, zemljišta starih župa Gorice i Gore. Tako se već oko 1540. cijelo to područje pribraja Hrvatskoj, a ne Slovjenskoj zemlji, i upravu na tom tlu vodi ban hrvatski, a ne slovjenski.
    Čini se da je glavna seoba sa zemljišta između Une i Velebita izvršena već 1522, 1523. i 1524. Na to upućuje i činjenica da turski Četari i ne plijene 1524. i 1525. više samo to zemljište, nego samo njime prolaze. Tako je i Udbina već 1524. raseljena, a bez stanovništva je i njeno bliže područje.
    Pokuplje je mikroregija u Hrvatskoj. Pokupljem se naziva područje sliva rijeke Kupe i široke ravnice i niskih brežuljaka uz tok rijeke Kupe, te njenih pritoka Mrežnice i Dobre u središnjoj Hrvatskoj. Pokuplje se sastoji od dva dijela, gornje Pokuplje ili međuriječje gornje Kupe, donje Dobre i Mrežnice a donje Pokuplje je prostor od grada Ozlja do grada Petrinje uz tok rijeke Kupe. Obično se Pokupljem u užem smislu naziva područje široke Pokupske ravnice koja se proteže od Karlovca, do Sisku, kod ušća Kupe u Savu. Gornjim Pokupljem ili Međurječjem smatra se prostor između rijeka gornje Kupe, donje Dobre i Mrežnice, to je ujedno jugozapadni rub Panonske nizine koji graniči sa Gorskim Kotarom na jugu, sa Slovenijom na zapadu i Kordunom na istoku.
    Nakon oslobođenja Like od Turaka, Austrija je počela plansko naseljavanje Like. Prednjačili su Bunjevci iz Primorja, te Hrvati iz Gorskog Kotara i Pokuplja. Vlasi su doseljavani iz Bosne. Tako možemo reći da je doseljavanje iz Pokuplja u Liku krajem 17. st. svojevrsni ili bar djelomični povratak izbjeglog stanovništva pred Turcima iz perioda 1520-1525. god.
    Gorani spadaju među prve naseljenike koji su odmah poslije turskoga raspa počeli ulaziti na zemljište s južne strane Gvozda. Među njima valja razlikovati dva skupa: jedan iz prvoga susjedstva iz Modruša, Tounja, Generalskoga Stola i Ogulina i okoline toga mjesta, drugi od Čabra, Broda, Gerova, Moravica, od Skrada, Delnica i Fužina. Iz prvoga skupa potekli su uglavnom naseljenici koji su nastanjivali Brinje i ponešto Otočko područje, od gornje Kupe, od Delnica, Skrada i Fužina izišli su oni koje je Krajina nastanjivala po unutrašnjosti puste Like.
    Oni prvi doseljavali su, općeno uzevši, pojedinačno i sami, Gornjopokupci i od Delnica dolazili su u uređenim skupinama po dogovoru s krajiškim naselnim uredima. Stoga su i naselja tih drugih mnogo jača od onih koja pripadaju doseljenicima od Ogulina. U svemu je na zemljište između Gvozda i Zrmanje oko 1700. i u kasnijim seobama doselilo oko 140 goranskih porodica. Od toga ih tri četvrtine potječu iz Gornjega Pokuplja, od Skrada, Delnica i Fužina, a samo jedna iz ogulinskoga kraja.
    Gorani su kao cjelina naselili Donji i Gornji Kosinj, Kuterevo. Kaluđerovac, Mušaluk, Brušane, Kompolje, Dubravu kod Brloga i Čanak, a većim dijelom i Ribnik, Bilaj, Budak, Osik i Švicu. Njima pripada i velika čest naseljenika u Udbini, Mutiliču i Podlapači. Iz te struje ima i dosta doseljenika na Gospićkom polju i oko Perušića. Pojedine goranske porodice unišle su i u bunjevačka naselja i u njima su se stopile s Bunjevcima. Takvi su, npr., Erbići, Fadljevići, Levari, Muhari i Žagari. Gorani su na to ličko tlo doselili u malim ili u srednjim porodicama s domaćinom i sa nekoliko kućnih članova. U tome su se oni mnogo razlikovali od Bunjevaca i Srba, pa i od brinjskih i otočkih starosjedilaca koji su svi oko 1700. već imali poveći broj dobro razvijenih familija. Prema takvom stanju bio je i kasniji razvitak u ličkih Gorana. Stoga među njima ima danas na samom ličkom tlu samo jedan rod s preko 120 domova (Jurkovići), Pleše su blizo broju od stotinu kuća, Špoljarići ih imaju nešto više od 80, Štimci su preko 70, a snažni su i Klobučari i Šebalji sa preko 50. Petnaestak rodova ima sa 30—40, a nešto manje sa 10—20 kuća. Moglo bi se stoga reći da su lički Gorani imali i dobar razvitak, ako se uzme u obzir da su doselili s malo čeljadi.
    Poslije kriznih godina oni su dali raselica i našim istočnijim krajevima, ali razmjerno ne toliko, koliko Bunjevci, Brinjani i Otočani. Svakako je tome bio razlog i taj što su im naselja u Kosinju, Kuterevu, Dubravi, Kompolju, pa i u Kaluđerovcu i Mušaluku ležala na dobroj zemlji.
    U samom Otočcu stari su se rodovi održali, ali nisu razmjerna razvili mnogo porodica. Između njih najjači su Markovići i Gomerčići. U to mjesto doselilo je u 18. i 19. st. mnogo novih naseljenika. Njih je dalo u starije vrijeme najviše Primorje od Novoga dalje na sjever. Tom su strujom doselili Antići, Bižanovići, Grahovci (preko Ramljana), Pajdakovići, Tvrdinići, Usmijanići i Žafrani, a od Ogulina Jergovići i Šegavčići. Strujom od gornje Kupe došli su u starije vrijeme Grčevići, Oršanići i Portnari (vojvoda 1701), ali je kasnije i iz susjednoga Kutereva, Švice Donje i Gornje, Kompolja i Brloga iz te gornjokupske struje došlo u Otočac preko dvadeset porodica. Toliki je broj doselio i iz bunjevačkoga naselja od Brloga i Žute Lokve, osobito u novije vrijeme.
    Takvo je stanje, samo dakako u manjoj mjeri, i u Donjem i Gornjem Prozoru, Obilju, Luci, Šumećiči, Čovićima, Sincu i Lešću. Razlika je između tih sela i Otočca ipak u tome, što su u njima stari rodovi dobro razvijeni, te novih naseljenika nema razmjerno mnogo, ali su struje jednake.
    Od njih su Čovići, Lešće i Sinac velika sela sa vrlo dobro razvijenim starim rodovima. U Čovićima su stariji doseljenici Plišići, Pećarići i Tvrdinići iz Primorja. Rupčići iz Senja i Devčići iz bunjevačkoga naselja. Rupčići su dobro razvijen stari rod i u Lešću. U tom su selu stariji rodovi iz gornjega Pokuplja Čopi, Kajfeši, Podnari, a Jergovići, Žalci i Žanići od Ogulina.
    U Sincu živi petnaest starih rodova, razmjerno dobro razvijenih, između kojih su osobito jaki Tonkovići. Tu su se od tih starih rodova naselili i Čorci, koji su inače u pastirskoj privredi sa toga tla selili dalje na nove zemlje u Vrhovinu i južnije u Krbavu u okolinu Udbine. Kako je to selo bilo najdalje od otočke tvrđave, ležeći već na samoj granici prema Turcima, ono je u turskom raspu i najkasnije nastanjivano. Tada su se uza stare rodove, koji su tu otprije držali svoje livade, naselili iz Primorja Bakarići, Bujani, Grahovci, Ilići, Ovasi, Šiljkovići i Žafrani, iz Ledenica Čulinovići, od Ogulina Jerbići, Marići, Rajani i Špoljarići, od gornjega Pokuplja Burići, Francetići, Grčevići, Krizmanići, Mravinci, Oršanići, Pintari, Sarkotići Valinčiči, Žagrovići i Žiljari, od Brinja Majeri i Sertići, a od Oštarija Vujići. U tom selu dobila je zemlje i porodica koja je u popisu tvrđavnoga naselja u Otočcu zabilježena pod imenom Fridrih. To su ime Hrvati na tom tlu premetnuli u Findrik (kao Degoricija u Dengoricija). Većina tih naseljenika razvila je po nekoliko porodica, a najjači su među njima Ilići, Majeri i Grčevići.
    Novo stanovništvo u Ravnjanima dobilo je to zemljište oko 1690. kada su nastanjeni i Sinac i Lešće. Spominje ga biskup Brajković 1700. navodeći da Ravnjani, Duboko i Janjče imaju pedeset hrvatskih kuća koje su odskora doselile. Naseljenici su bili uglavnom iz susjednih sela Lešća i Sinca. Otuda su doselili Brajkovići, Dubravčići, Jankovići, Jergovići, Ladišići, Tonkovići i Vujići, s primorskom strujom došli su Grahovci, od Ogulina Jerbići, a od gornjega Pokuplja Petrlići i Pleše. Većina tih rodova razvijali su se dobro a osobito Pleše i Grahovci.
    U Obilju su stari doseljenici Rogići iz bunjevačkoga naselja, a toga su podrijetla i Bunjevčići, velik rod u Donjem Prozoru. U tom drugom selu u stare doseljenike spadaju Premuži, Glavinići i Parci iz Primorja, Stanišići iz Tounja i Žalci iz gornjega Pokuplja.
    U Vivozama četiri su stara roda, a ostalo su stari naseljenici, i to Draženovići od Brinja, Francetići, Kraljići i Žubrinići iz Primorja, Kranjčevići i Majetići i gornjega Pokuplja i Sušici od Ogulina.
    U Švici Gornjoj i Donjoj isto su tako snažni stari rodovi, ali su na prostranom zemljištu tih dvaju sela, zemlje stekli već u početku 18. st. i mnogi naseljenici. S gornjopokupskom strujom, onom istom što je nastanila susjedno Kuterevo i Kompolje, došli su Barkovići, Bartulci, Burići, Gerovci, Grčevići, Kranjčevići, Lukšići, Marinići, Šlipogari i Vrbanići, od Brinja Majeri, iz Primorja Šarinići, iz Ledenica Čulinovići i Umiljenovići, iz bunjevačkoga naselja Miškulini, Prpići i Rogići, a iz Senja Rupčići. Svi ti naseljenici zajedno imat će u obje Švice gotovo toliko kuća koliko i stari rodovi. Između njih najjači su Prpići. Sa obje Švice završava se na toj strani užega otočkoga područja ono zemljište koje je Krajina poslije naseljenja uzoračkih Srba iz turske Like ostavila starosjedilačkim rodovima.
    Već se 1654. sedam bunjevačkih porodica sa područja senjske kapetanije nastanilo u Brlogu. To su bili Babici, Lončari, Marasi, Perišići, Zubčići i Žulj i. Njima su dodijeljenje zemlje u sjevernom dijelu Brloga, u Dubravi i u Drenovu Klancu. Tu se oni dobro razvijeni nalaze i danas. Već 1700. bilo ih je 12 kuća. Kada je onda Lika oslobođena, Krajina je na to brloško područje dovela nove naseljenike. Podrijetlom oni su bili ili iz susjednoga bunjevačkoga naselja, ili iz gornjopokupskoga, ili iz starosjedilačkoga otočkoga.
    Kada je onda Lika oslobođena, Krajina je na to brloško područje dovela nove naseljenike. Podrijetlom oni su bili ili iz susjednoga bunjevačkoga naselja, ili iz gornjopokupskoga, ili iz starosjedilačkoga otočkoga.
    U prvom redu novoga je stanovništva steklo veliko plodno Kompoljsko polje, na kojem je od seobe u 1611. već živjelo petnaestak srpskih rodova. Ovamo su dovedeni naseljenici iz gornjega Pokuplja, i to Bilovići, Boljfete, Fajdetići, Grčevići, Klobučari, Kranjčevići, Maratovići, Odorčići, Pavlovići, Radanovići, Rožici i Šimunovići. Pored tih porodica naseljeni su na to tlo i stari otočki rodovi Banići, Dubravčići, Furlani, Markovići, Mudrovčići, Nikšići i Oreškovići. Stariji su doseljenici Bunjevci Biondići i Tomljenovići. Među prvim doseljenicima bili su i Degoricije, koji su podrijetlom iz sjevernog Primorja.
    Na tom tlu već je postojalo selo Kompolje, koje su bili naselili lički doseljenici. I u to selo navedene su nove porodice iz gornjega Pokuplja Fajdetići, Filičići, Grčevići, Jurkovići, Kranjčevići, Marinići, Odorčići i Šimunići, od starih rodova od Otočca Nikšići i Žubrinići, a od Bunjevaca Babići, Katalinići, Marasi i Rukavine. Većina tih rodova i u jednom i u drugom Kompolju razvijali su se dobro, osobito Pokupci Kranjčevići, Fajdetići, Odorčići, Šimunići i Šimunovići, od Bunjevaca Rukavine. Uz Bunjevce u Brlogu i Dubravi zemlje su dobili i Pokupci Jurkovići, koji tu danas među Hrvatima čine najveći rod sa preko pedeset kuća.
    Jugozapadno od Otočca i južno od Švica iza kose nalaze se plodna polja Kuterevo, Lipovlje, Tisovac i Crno jezero, opkoljena šumovitim kosama i brdima. Turska granica tekla je upravo južno otuda Velikom kosom iznad Donjega Kosinja. Zbog te blizine državnoj međi ta polja i nisu bila nastanjena dok su Turci držali kosinjsko područje. Novo stanovništvo dobila su, jamačno, 1689. kada i Gornji Kosinj, jer su oba ta naselja došla jednom strujom iz gornjega Pokuplja. Zabilježeno je već 1700. u opisu Like biskupa Brajkovića. Popis Vojne krajine od 1701. našao je Kuterevo u području senjske kapetanije pod kosinjskim vojvodstvom. U selu je tada bilo 16 kuća sa 17 sposobnih ljudi za vojnu službu. Otuda se vidi da se naselje sastojalo od malih porodica. Naseljenici su bili Bukovci, Burići, Crnkovići, Gorše, Jurkovići, Lisci, Majetići, Malčići, Marinceli, Marinići, Pintari, Piršljini, Podnari, Rožmani, Šepci i Šporčići, a kasnije su došli i Barbarići iz Kosinja. U početku 18. st. na to su tlo doselili iz Švice Barkovići i Bartulci (u Lipovlje) iz iste gornjopokupske struje, a iz bunjevačkoga susjednoga naselja, ponajviše s Krasna, Babići, Biondići, Devčići, Legčevići, Modrići, Rončevići, Samardžije, Tomajići i Vukelići. Većina tih rodova razvijali su se dobro, od Gornjopokupaca osobito Bukovci, Marinići, Podnari i Šporčići, a od Bunjevaca Rončevići. U Lipovlju Bunjevci već imaju polovinu stanovništva, a sa starim rodovima Cvitkovićima i Nikšićima i većinu.
    Za turskoga gospodstva u Lici moglo je kosinjsko područje biti nešto gušće nastanjeno samo u vrijeme razmjerno mirnijega stanja i veće pogranične sigurnosti. Takav je položaj naselja postojao u 17. st., osobito posljednjih pedeset godina turskoga vladanja. Stanovnici su tu bili gotovo jedino lako pokretljivi pastiri koji su ponešto obrađivali i ravna polja oko potoka Like. Turci su tu naselili Srbe kao i inače u Lici i Krbavi, dakako, u poprečno manjem broju nego drugdje u tim pokrajinama.
    Već su 1689. naseljeni na kosinjskom području i Hrvati koje je doveo Mihajlo Špoljarić od Ogulina. Njima je te godine utvrdio zemlje i granice posjedovanja general Ivan Herberstein. Malo poslije toga Krajina je na tom zemljištu nastanila nove naseljenike iz gornjega Pokuplja. Oni su dobili pusto tlo između Srba i prvih hrvatskih doseljenika.
    U kasnijem razvitku Gornji Kosinj nazvano je ono naselje, koje se razvilo oko potoka Bakovca i njegovih sastavaka s Likom, a Donji dio dalje uz taj potok. Prvo je naselio Špoljarić od Ogulina, ponajviše iz gornjega Pokuplja. I drugo su zauzeli Gornjopokupci, koji su se raširili i po zemljištu Gornjega Kosinja, osobito uz potok Bakovac. Na taj su se način oba ta hrvatska naselja na povećem dijelu toga zemljišta izmiješala.

Popis prezimena porodica koje su iz Pokuplja doselile u Liku:
Barkovići, Bartulci, Bilovići, Boljfete, Burići, Bukovci, Crnkovići, Čopi, Fajdetići, Francetići, Gerovci, Grčevići, Gorše, Jurkovići, Kajfeši, Klobučari, Krizmanići, Kranjčevići, Lisci, Lukšići, Majetići, Marinići, Mravinci, Maratovići, Malčići, Marinceli, Oršanići, Odorčići, Pavlovići, Petrlići, Pintari, Piršljini, Pleše, Portnari, Podnari, Radanovići, Rožmani, Rožici, Sarkotići, Šlipogari, Šimunovići, Šepci, Šporčići, Špoljarići, Šebalji, Valinčiči, Vrbanići, Žagrovići i Žiljari.
Izvor: Stjepan Pavičić: Seobe i naselja u Lici, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije Zagreb 1962. god.
siječanj 2011. god.

---

    O krajišnicima saznajemo iz pisama zapovijednika Karlovačkog generalata od 1709. do 1731. god., grofa Josipa Rabatte. Punim imenom grof Joseph von Rabatta odnosno Giuseppe da Rabatta (1661.-1731. god.) potomak je stare plemičke obitelji iz Gorice koji je vojnu karijeru najvećim dijelom proveo u Hrvatskoj. Tijekom njegovog zapovijedanja Karlovačkim generalatom Lika i Krbava su 1712. god. ušle u njegov sastav.
     Zapovjednici su bili obvezni tijekom službe obilaziti sve važne utvrde i mjesta gdje je bila vojska te o njihovom stanju napisati opširna izvješća i poslati u Beč. Iz njegove perspektive saznajemo kakvi su bili tadašnji krajišnici. Naglašava njihovu hrabrost, izdržljivost i posjedovanje predispozicija za rat. To je ono dobro. Loše je, smatra Rabatta, neuljuđenost, nemarnost i neodgovornost. Ipak između krajišnika vidi on i razlike. Senjani su od svih krajišnika najsamosvjesniji, najzahtjevniji i najustrajniji u svijim traženjima. Novopridošli Vlasi s osmanskog područja predstavljaju "sirovi materijal" koji tek treba dovesti u red i od njih napraviti dobre vojnike i civilizirane stanovnike.
    Rabatta u svojim pismima iz 1709. god. tounjske krajišnike opisuje pozitivno. Krajišnike iz Otočca 1719. god. opisuje kao žilave, drske i neukrotive. Da zaključimo, Rabatta je uglavnom negativno opisivao krajišnike, što je njegovo osobno viđenje i ne znači da je istinito. Najviše povjerenja je imao u krajišnike katolike i Hrvate, a manje je vjerovao novokrštenim Vlasima ili šizmaticima, kako su ih tada zvali.
    Rabatta je 1719. god. pisao o Lici i Krbavi. Kaže on, u slučaju općeg ustanka dalazi samo 300-400 Ličana i Krbavljanja, od kojih su većina raspuštena rulja. 1696. god. u Lici i Krbavi bilo je 533 obitelji, 1701. god. 1630 obitelji i prema popisu iz 1712. god. bilo je 2110 obitelji ili 25.291 osoba.
    U prijedlogu za uređenje Like i Krbave iz 1713. god. carski povjerenici također ne vjeruje šizmaticima koji su u važnoj utvrdi Korenica. Smatraju da se uz granicu treba naseljavati pouzdanije, katoličko stanoviništvo. Rabatta se nije saživio sa stanovništem kojim je upravljao i smatrao ih je kao nižom vrstom. Svejedno smo ponešto saznali iz njegovih opisa. [1]
[1] Sanja Lazanin: Grof Josip Rabatta i slika hrvatskih krajišnika (kraj 17. i početak 18. st.)

---

      Zna se danas u znanosti točno koja su bunjevačka prezimena u Lici i Primorju, međutim prirodnim utapanjem u hrvatsku naciju, jednostavno se pred hrvatskim imenom bunjevačko ime povuklo. Činjenica je da su Hrvati prvi slavenski narod koji je nosio svoja prezimena. Ona se u hrvatskom jeziku mogu pratiti od 12. stoljeća a uglavnom su ih nosili plemići koji su njime htjeli sačuvati nasljedno, a ta su prezimena nazočna u gradskim vijećima i sl.. Srbi (i uopće narodi Istočne crkve) ostali su bez prezimena sve do 19. stoljeća, a Turci (muslimani) svoja su prezimena dobili tek za Atatürka 1933. godine. Hrvati su imali naravni put razvitka svojih prezimena od samog početka ustaljivanja europskih prezimena. Stoga je kod Hrvata postotak prezimena na -ić kudikamo manji. Prva prezimena bila su nadimskog i etničkog postanja. U nekim krajevima (osobito na sjeverozapadu) prezimena na -ić manje je i od 25 posto. Stoga oni koji su nas identificirali po prezimenima na -ić (»-ići - to su Jugovići«), nisu sasvim u pravu, osim ako ne misle na Srbiju i Crnu Goru.

---