RAZNO

POVIJEST LIKE DO TURSKIH OSVAJANJA


Tračani i Japodi
      Tračani su naseljavali područje od Jadrana pa do Crnog mora. Njih su potisnuli Iliri. Utjecaj Ilira je dominirao na zapadnom dijelu Balkana a utjecaj kulture Tračana je ostao na istočnom dijelu Balkana. Tako je već u ta stara vremena potojala kulturološka podjela. Ima i nešto drugačijih mišljenja o Tračanima i Ilirima:
Da Antunović, Katančić i Rajić ne bi bili jedini u svojim pretpostavkama navest ćemo još jednog znanstvenika koji ima slične stavove a to je Kazimir Šulc koji je u svojoj studiji naveo: “Iliri i Tračani nisu mogli da budu tuđi jedni drugima ni za kakav način, jer su oba roda istoga porijekla, a osim toga takođe imaju iste običaje i uređenje i poštuju iste bogove. Izgleda uistinu, da su nazivi Tračanin i Ilir dva imena jednog istog roda, čije su ime drugačije upotrebljavali Grci, a drugačije Rimljani”. Naime, čitavu sjevernu zemlju (tj. cijelu Evropu sjeverno od Grčke), u kojoj su živjeli Tračani i Iliri, stari Grci su nazivali Trakijom, dok su istu tu zemlju drugi kasnije nazivali Ilirijom. Dodajmo još da nije bez osnova hipoteza gospodina Šulca, i ne samo njega, da su ti "misteriozni Trako-Iliri bili antički Slaveni. Trakoilirska podloga se nazire i kroz religijske običaje, one prije kršćanstva i one od kršćanstva adaptirane. [4]
karta ilirskih plemena
      U antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi (Japudi, Japidi), čija se kultura počinje razvijati u kasno brončano doba u 11. stoljeću prije Krista. Japodi (lat. Iapodes, grč. Iapydoi) su sjeverozapadna etnogrupa ilirskih plemena u Starom vijeku. Bili su nomadski stočari, a sudeći prema svemu, bili su tipični dinarski gorštaci. Središte njihove kulture prostiralo se na području današnje Like, Gacke, Krbave i Ogulinsko-plašćanske udoline. Živjeli su još na području Gorskog kotara, Pounja i Primorja. [2]
      Antički pisci navode grad Metul kao prijestolnicu Japoda. Kao veliko središte spominje se i Arupij (Arupium) čiji su ostaci u Prozoru. Gdje se točno nalazio Metul nije pouzdano utvrđeno. Najviše povjesničara smatra da je bio na gradini Viničica kod Josipdola. [3]
Kultura obrade bakra i pravljenja izuzetno bogatog nakita (posebno se ističe nakit od jantara i stakla) doživjela je puni procvat u vrijeme starijeg željeznog doba (8 - 5 st.p.n.e.). U bogatim nalazima posebno se ističu prekrasno obrađena oglavlja i japodske kape, koje etnolozi drže da su preteče današnje crvene muške kape sa kratkim resama dinarskog tipa. Japodi bijahu podijeljeni u više plemena. Spominju se poimence Moentinci, Arupinci i Posenci.
Ilirski grob kraj Kosinja s kraja 8 st. p.n.e.
Ilirski grob kraj Kosinja s kraja 8 st. p.n.e.
Japodski nakit od jantara
Japodski nakit od jantara
Rimljani
      Ovaj mir i život Japoda traju sve do pojave Rimljana s kojima Japodi vode ogorčenu borbu skoro 300 godina, sve dok ih car Oktavijan nije porazio 35. godine prije Krista. Od zemje Japoda stvorena je rimska pokrajina Ilirika u kojoj su Japodi zadržali i dalje svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. .
      Počinje proces romanizacije, opismenjavanja, gradnje cesta i naselja. Za vrijeme rimske vlasti posebno je razvijan grad Arupium (Prozor), koji se je kao središnje naselje na području današnje Gacke i Like nalazio na važnoj rimskoj cesti koja je vodila prema Grčkoj (Tarsatica - Senia- Arupium - Ladera).
      Rimljani su ovamo donijeli pismenost, svoje uredbe i običaje. Počeli su graditi nova naselja, ceste, mostove, putne postaje i druge objekte. S vremenom, zemlja Japoda sasvim je izmijenila svoju prvobitnu sliku. Od toga vremena javljaju se iz Japodije i prvi epigrafski spomenici koji kazuju da je proces romanizacije Japoda tekao prilično brzo.
      Rimljani su za potrebe vojske izgradili saobraćajnice koje će poslije doprinijeti razvoju Like. Najpotpuniju informaciju o tome pruža glasovita Peutingerova tabla. Jedna trasa ceste ide od Senja a druga od Knina a spojene u lapačkoj dolini idu dolinom Une na sjever. Druga trasa ide preko Perušića i Gospića prema Solunu – to su današnji nazivi mjesta. Kod Cvituše je bila rimska postaja.

      Nakon propasti Rimskog carstva, "Sclavi ili Goti" su se, prema Tomi Arhiđakonu, nakon doseljenja naselili u brdovitim krajevima na sjeveru Dalmacije, a to bi uglavnom odgovaralo prijašnjem teritoriju Liburna i posebno Japoda, odnosno kasnijem području Like, Gacke i Krbave (pored ostalog).
      Doseljeno stanovništvo se stopilo sa starosjedilačkim. Novac Istočnih Gota pronađen je Dalmaciji, Lici, Bosni i Hercegovini, Istri i Posavini. Izgleda da su se Goti prvo naselili na području Japoda. Neki lingvisti smatraju da je riječ Gacka (Gaćani) dolazi od Gota. Ima teorija po kojoj su se ostaci Gota zadržali u Gackoj dolini koja se nazivala Gotska zemlja. Stapanjem sa novim hrvatskim pridošlicama, te stanovnike su nazivali Gotjani. Franački izvor je zabilježio naziv Guduscani. [2]

Dolazak Hrvata - klasična povijest
Dolazak Hrvata na Jadran
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran

      Do većih promjena dolazi raspadom Rimskog carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju Hrvati koji uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. U područje Velebita i Like, odmah po dolasku Hrvata učvršćuje se ovdje prva hrvatska država kao nacionalna župa pa se i narodna predaja iz tih vremena najživlje sačuvala u podvelebitskom kraju. Iz Like je potekla i priča (legenda) o dolasku Hrvata na jug pod vodstvom petero braće i dviju sestara. Čak i imena, koja se po predaji spominju, nalaze u nazivima nekih mjesta u Lici. Tako se KLUKAS sačuvalo u imenu sela KUKLJIĆ kod Metka, za ime LOVELOS postoji selo LOVINAC, za KOSENCES selo KOSINJ, na MUHLA selo MUHLJIĆ kod Perušića, za HROVATOS ime HRVAT, TUGA - zastupnica je plemena TUGOMIRIĆA u Karlobagu, BUGA-zastupnica je BUŽANA oko Perušića. Sva ova imena tako su stara da gotovo napadno ukazuju kako predaja uz staru topografiju može da krije djelić jedne zaboravljene istine.
      Godine 679. papa Agaton blagosljivlja Hrvate pa su tako Hrvati u novoj domovini postali dio kršćanske zajednice, a crkva je u to vrijeme značila prosvjećenost i znanost.
      Velika seoba Južnih Slavena i dolazak na Balkan, pa tako i Hrvata je klasična povijest. Povjesničari se spore oko pradomovine južnih Slavena, porijekla imena Hrvat i da li je uopće bilo seobe sa sjevera? Kada su doista Slaveni došli na Balkan? Kako je nastao naš jezik i kako su nastali Hrvati kao narod? Tko su bili Iliri, Japodi, Goti itd? Na ta i slična pitanja na ovim stranicama nabrajamo samo natuknice. Toplo preporučujemo pričitati knjigu Povjest Hrvata devetoga stoljeća [2].
      Neka istraživanja pokazuju da su se Slaveni doselili na prostor Alpa u prvom st.n.e. Izgleda da su živjeli i na drugim prostorima, na liniji Lika - Dubrovnik. Druga velika i opće poznata seoba bila je u petom, šestom i sedmom st. naše ere, ali nije dokazana?. [2]
      U historiografiji, usprkos mnogobrojnim pokušajima, nitko nije uspio dokazati da je na sjeveru Europe postojala Bijela Hrvatska, a pogotovo ne neprekidno od sredine VII do sredine X stoljeća. Nema spomena o postojanju Bijele Hrvatske tijekom cijeloga srednjeg vijeka nigdje u Europi, dakle ni na prostorima današnje Češke i Poljske. Analiza podataka iz DAI ("De Administrando imperio") o Bijeloj Hrvatskoj na sjeveru Europe dokazuje da je ta Hrvatska na tom sjeveru izmišljotina. Etnos nazvan Hrvatima mogao je doseliti za Heraklija u prvoj polovini VII stoljeća, ali je teško vjerojatno da je tada doselio iz neke Bijele Hrvatske sa sjevera Europe jer nema dokaza da je ona tamo postojala, a da su Hrvati tu i postojali nisu mogli u to vrijeme odatle zbog Avara doseliti. [2]
      Tako su najnovija domaća i strana povijesna, arheološka i, prije svega, filološka istraživanja pomogla da bez velike tuge potpuno napustimo stare i neprihvatljive teorije o doseljavanju i pradomovini Hrvata i Srba. Bela (Vela) Hrvatska i Bela (Vela) Srbija nisu se nalazile na dalekom sjeveru, nego ovdje kod nas u našim dinarskim planinama i odatle su se i Hrvati i Srbi dalje razmilili po Evropi.” N. Klaić je u svom posljednjem radu pred smrt locirala pradomoinu Hrvata između Velebita i Gvozda i odatle su, prema njezinom mišljenju, Hrvati pred Avarima ili s njima otišli u drugoj polovici VI stoljeća, a onda su se ti Hrvati iz Karantanije doselili u Dalmaciju od 821. do 822. godine.
      Zaključak o doseljenju Hrvata prema priči u DAI: “Velika Hrvatska” nije nigdje postojala. Taj je pojam nastao kao plod prevoditeljskog neznanja grčkog jezika u spisu DAI. Postojala je samo Stara ili Bijela Hrvatska i to (negdje) na prostoru Krbave, Like i Gacke, odakle su Hrvati širili svoju vlast i ime. Moguće je i doseljenje Hrvata s europskog sjevera na Balkan, ali se ono nije moglo dogoditi za cara Heraklija u prvoj polovini VII. stoljeća.
      Kratki smisao pisanja Toma Arhiđakona o podrijetlu i doseljenju bio bi ovaj: U zemlju nekada nazivanu Kuretija došlo je s europskog sjevera u doba Totile, dakle sredinom VI stoljeća, sedam ili osam (ratničkih) skupina “Goto-Sklavi(na)”, arijanske vjere i posebnog jezika, pod gotskim vladarom. Ti su se doseljenici nastanili na sjeveru od “Dalmacije”, u kontinentalnom dijelu, koji je po njihovu doseljenju nazvan Hrvatska. Oni su se s vremenom stopili sa starosjediteljima (Snacima) u jedan narod, s jednim jezikom i jednom vjerom, primitivnim arijanstvom.
      Prirodno je postaviti pitanje tko su bili ti “rari coloni Snati (=Snaci)” koji su igrali veliku ulogu u vrijeme hrvatske narodne dinastije“. ‘Septem vel octo tribus’ Tome Arhiđakona od VI/VII stoljeća do kraja XI umnožilo se na dvanaest rodova, plemenitih i viših nad čitavim ostalim narodom. Među njima bilo je jedno i Snaci koji su se nametnuli za vodeće u narodu s kojim su se postepeno srodili. Tako se u hrvatsku krv slilo i krvi starih Snaca koji su, očevidno superiorniji, kulturnim i socijalnim položajem kao vještiji i sposobniji, zacijelo u svakom ogledu makar i primitivnog života, uspjeli da se akomodiraju novim prilikama.
      Šižgorić u svome djelu O smještaju Ilirije ovako (u hrvatskom prijevodu) piše: “Najuglednijom među ilirskim pokrajinama smatra se Dalmacija koja je dio Ilirije, kako kaže Plinije, okrenut prema Jadranskom moru. Dalmacija je naime dobila ime po drevnom gradu Delminiju, kako svjedoče Apijan i Plinije u djelu Glasoviti muževi. Ta pokrajina Dalmacija ima sa sjevera Kureciju, po kojoj su nazvani Kureti i koja se danas naziva Hrvatska. Zato Junijan dokazuje da su Kureti kretski narod (?) i da jedni od njih ne žive, kako sam navodi, u Dalmaciji, nego blizu nje. Tako za Antonija kaže Lukan: ‘uzdajući se u narod Kureta’, a ti se obično nazivaju Hrvatima. [2]
Dolazak Hrvata, jezik i porijeklo - novi pristup povijesti
      Klasični pristup povijesti kaže kako su Slaveni doselili u velikom broju i asimilirali starosjedioce itd.. Kritički pristup povijesti postavlja pitanje kako su neuki barbari sa sjevera prešli 1500 km u tako velikom broju i sve podjarmili. Nešto tu ne štima. Povijesni izvori govore o nastavljanju života na prostorima gdje su došli Slaveni po Dalmaciji a ne istrebljivanju domorodaca. Izgleda da su Slaveni došli u puno manjem broju nego što se predpostavljalo, ako su došli. Zaključimo kako o doseljavanju Slavena postoji još puno nepoznanica. Tu možemo dodati i samo ime Slaveni. U pisanim izvorima poznato je ime Sclavini kojim se nazivaju svi narodi koji žive na Balkanu. Drugi povijesničari navode da se pod nazivom Sclavia krije pojam za zemlju. Bilo kako bilo, u petom stoljeću na našim prostorima nepobitno su na povijesnu scenu stupili Sclavini. [2]
      Pogledajmo malo rezultate genetičkih ispitivanja koja bacaju sasvim novo svjetlo na nastanak jezika, naroda i starost naroda a u skladu su s antropološkim istraživanjima. Struktura haplotipova (haplogrupa) otkrivenima na uzorcima ljudi iz Hrvatske i na Hrvatima omogućava zaključak da je velika većina predaka današnjih stanovnika Hrvatske na povijesno hrvatsko područje pristigla prije i tijekom neolitizacije (do prije 7.000 godina).
      Rezultati genetičkih istraživanja omogućavaju pretpostavku da je među starosjedilačko paleolitičko i neolitičko stanovništvo već oko 2.000 god. p.n.e., a pogotovo poslije otprilike 900. god.p.n.e. počelo pristizati stanovništvo s područja ruskih i ukrajinskih stepa s haplogrupom R1a. Mutacija kojom je nastala haplogrupa R1a dogodila se prije 10.000 god. u južnoruskoj stepi. Pridošlice sa sjeveroistoka formirale su Daljsku grupu, grupu Martijanec-Kaptol, Kalopijane, Budinjak grupu i naposljetku Japode. Značajan utjecaj stanovništva pristiglog sa sjevera bio je na području Histre, Liburna i Slovenije, a izgleda znatno manje na području Dalmata i srednje Bosne. Etnički sustav balkanskog pučanstva na prostoru između Neretve, Drine, Dunava i Jadrana bio je po etničkom sastavu za oko tri četvrtine isti u antičko doba kao i danas. Nebalkanski čimbenici tome stanovništvu samo su mijenjali ime, Veneti, Iliri ili Sklavini.
      Puka je nacionalna taština kada se tvrdi i vjeruje da su Hrvati i Srbi poslavenili Balkan, da su nametnuli svoj slavenski jezik i slavensko ime. To godi čuti, ali je teško dokazati. Nijedan narod nije nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati su nametnuli samo svoje ime i bili organizatori formiranja države. Šaka ljudi se može nametnuti za gospodara i velikoj mirnoj masi bez obrane, ali je ne može nikako progutati i pretopiti u manjinu. U pitanju asimilacije broj je odlučan. Manjina se može dugo opirati utjecaju većine, ali na kraju uvijek većina apsorbira manjinu.
      Postavlja se pitanje kako to da su malobrojni Hrvati, ako su oni bili jedini Slaveni u ovim pokrajinama, uspjeli svoj jezik nametnuti mnogobrojnijim starosjediteljima. Tako se što nije dogodilo nigdje na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva. Zašto bi Hrvati u tom pogledu bili iznimka? Budući da su oni (starosjeditelji) prema došljacima i osvajačima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili većina, sasvim je prirodno da su živeći stoljećima zajedno u istoj državi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja. Slijedi zaključak da je hrvatski narod poput većine europskih naroda nastao simbiozom (sljubljivanjem) starosjedilaca i osvajača. Hrvati su kao organizatori države toj novoj državi, jeziku i narodu dali svoje nacionalno ime hrvatsko.[2]
Zapadna Hrvatska početkom 9 st.
Zapadna Hrvatska početkom 9 st.

Iran - pradomovina Hrvata
      Podrijetlo imena Hrvat tumači se različito. Ima mišljenja da ono u početku nije imalo etničko, nego društveno, odnosno statusno značenje. Znanstvenici se danas slažu da ime Hrvat nije slavenskoga podrijetla, a mnogi jezikoslovci smatraju da je staroiranskoga postanka. Najstariji dosad poznati spomen hrvatskoga imena javlja se u zapisima mitansko-huritskoga kralja Tušrate (1420.-1400.pr.Kr), koji sebe naziva "veliki kralj, kralj od Mitanije", a svoju državu Huravat Ehillaku - Hrvatsko Kraljevstvo. Od imena H(u)R(a)VAT nastao je tijekom više od dvaju tisučljeća danas ustanovljeni oblik imena Hrvat. To davno huravatsko (hrvatsko) kraljevstvo u povijesnim se izvorima nazivalo različito: u Hetita i Medijaca Mitani, u Egiđćana Naharain i Naharina ("Zemlja na rijeci", "Porječje"), u asirsko-babilonskim zapisima Hanigalbat. Prostiralo se od Tigrisa do Sredozemnog mora i od gornjeg toka rijeke Habura do sirijskih granica Egipta, a u XV.st.pr.Kr bila je velesila na Srednjem Istoku. Na zapadu današnje Sirije, a sjeverno od Tiberijskog (galilejskog) jezera, gdje se nekada prostiralo Kraljevstvo Huravat, na obali Sredozemnoga mora postajao je sve od arapskoga osvajanja toga područja u VII.st.po Kr. grad imenom Arvat (Hrvat). Većinsko stanovništvo Kraljevstva Huravat bili su Huriti (Huri, Hari, Hori, Horiti), koji su se mirnim selidbama preko današnjega Kurdistana doselili iz kasnije Armenije u Mezopotamiju. Vodeći sloj bili su indoeuropsko-arijski konjanički ratnici i osvajači zvani Mariani (i naši stari neretvanski pomorski ratnici u latinskim se ispravama IX.st.po Kr. zovu Mariani). Taj se vladajući sloj nazivao Mitani, pa je često i Kraljevstvo Huravat nazivano država ili zemlja Mitani. Arijski Mitanci vjerojatno su dojahali u Mezopotamiju preko Irana iz svoje arijske pradomovine, koja se nalazila u području Kaspijskoga mora (jezera). U tom području i danas postoji mjesto koje se zove Kyzil Arvat (Crveni Hrvat). Mitanci su među Hurite unijeli djelotvornu poduzetnost, koja im je nedostajala, što je urodilo stvaranjem nove velesile na Srednjem Istoku. Ime Huravat (Hrvat) nastalo je, po svemu sudeći, od imena Hurit, a zabilježeno je i na području Kavkaza. Biblijske knjige Staroga zavjeta spominju Horite u Palestini. Anglosaksonski kralj Alfred Veliki (871.-901.) u prijevodu Orosijeve "Povijesti svijeta" rabi za ime Hrvati naziv Horiti.
Zapis kralja Tušrate
Zapis kralja Tušrate (1420-1400 p.n.e.)
      U današnjem Iranu postoji pokrajina Horati, za koju se tvrdi da bi mogla biti pradjedovina Hrvata. U današnjem Afganistanu, preko kojega su Huriti zacijelo prošli na svom putu u Mezopotamiju, jedna skupina stanovnika govori jezik koji sami Afganistanci nazivaju hrvatski (u francuskom: le croate). U pismohrani glavnoga grada hetitskoga kraljevstva Hatuša (danas tursko selo Bogazköy u Maloj Aziji) sačuvane su pločice na huritskom (prahrvatskom huravatskom) jeziku; među ostalim tekstovima napisanim na tim pločicama nađen je i ulomak prijevoda na pretpostavljeni prahrvatski jezik sumersko-babilonskoga epa Gilgameš (junak toga epa Enkidu nosi vladarski naslov ban).
      Već prije Kristova rođenja Hrvati se šire od Crnoga mora prema Karpatima i Podunavlju. Grčki zemljopisac Ptolomej zabilježio je u II.st. na svom zemljovidu da se Hrvatska, koju on naziva Sar-Madi, tada protezala od Crnoga mora do Visle nad Karpatima i do ušća Dunava na jugu. Iz Ptolomejeva naziva Sar-Madi neki znanstvenici zaključuju da su na tom području živjeli Hrvati koji su došli iz stare Medije odnosno staroiranske Harahvatije. Na temelju onoga što pišu ruski jezikoslovci i povjesničari može se zaključiti da su iza Karpata, od Visle do Dnjestra, na gotovo osam stotina kilometara, do VI. st. živjeli samo Hrvati.
      Na području crnomorsko-zakarpatske Hrvatske većina stanovnika govorila je hrvatskim jezikom, što dokazuje i mjestopisno nazivlje. Tako je Ptolomej Karpate zvao Sarmatskim (Hrvatskim) gorama (ime Karpati dolazi od imena Hrvati), a staronordijska "Hervararsaga" Hrvatskim gorama. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet zakarpatsku Hrvatsku naziva "he megči Hrobatia" (čitaj Hrovatia) odnosno Velika Hrvatska, a Hrvate Hrobi (čitaj: Hrovatoi). Porfirogenetova Bagibareia (staroiransko-hrvatski: Bagi-baria, Bogonosna gora) bila sveta gora Velikih Hrvata.
      Usto se za potkrijepu hrvatsko-iranskih veza navode i sljedeći dokazi: uporaba nekih termina (npr. ban) kojh se korijen nalazi u staroiranskom jeziku; hrvatski narodni grb s crveno-bijelim kockama koji da je donesen s iranskih prostora, označavanje strana svijeta iranskim načinom (npr. crvena boja za jug - Crvena Hrvatska; bijela boja za zapad - Bijela Hrvatska itd.). [3]
      Skupine Hrvata vjerojatno su počele dolaziti na Balkan već od II. tisućljeća prije Krista, a veće skupine njih došle su oko godine 1200. pr.Kr. zajedno s Ilirima ili nešto nakon njih. Na područjima gdje danas žive Hrvati, osobito na obalama Jadranskog mora, Herodot nalazi Hrvate u V. st. pr. Kr. Jaku nazočnost Hrvata u I.st. po Kr. jezikoslovci bilježe u savsko-dravskom međurječju, u današnjem ličkom dijelu Hrvatske, u južnoj Hrvatskoj na pravcu Lika-Dubrovnik i na širem dubrovačkom području. Od V. st. pa do početka VII. st. Hrvati se na današnja hrvatska područja doseljavaju u većim skupinama. Na području Bačke i Baranje posvjedočena je nazočnost Hrvata prije godine 453. Od I. st. po Kr. teče neprekinuta linija hrvatskih naselja od sjevera (današnja Slovačka, Češka, Poljska) preko panonsko-podunavske nizine i ličke visoravni prema jugu sve do današnjeg Dubrovnika i Boke Kotorske. Tu hrvatsku liniju tek u IX.st. presijecaju Madžari.
      Toma Arhiđakon, koji je u svojim rukama imao izvorne kataloge (popise, povelje) i pontifikalne (biskupske) ljetopise salonitansko-splitskih (nad)biskupa iz VII. i VIII.st., piše u svojoj Kronici da je u gorovitu djelu današnjih hrvatskih zemalja Hrvatska postojala davno prije dolaska zakarpatskih Hrvata. "U tu Hrvatsku" kaže on, "došlo je od poljskih strana sedam ili osam plemenitih rodova, poprskanih arijanskom kugom, i u njoj su se nastanili. Pomiješali su se, dakle, ti narodi i postali su jedan rod, slični po životu i običajima, jednoga govora. Počeli su, pak, imati vlastite knezove."
      Kako navode svjetske povjesnice, prahrvatski su Huriti odigrali važnu ulogu u kulturnoj povijesti čovječanstva kao sjajni posrednici među drugim narodima u prometu ideja. Duboko prožeti sumerskim predajama, oni su te predaje predali drugim narodima, nadaleko proširivši najveću civilizaciju koju je čovjek do sumerskoga razdoblja bio stvorio. Tako su pomogli da se trajno održe mnoge sumerske tečine. No Prahrvati nisu bili samo posrednici, nego i stvaratelji tih dobara. Uveli su u ratnu uporabu konje i bojna kola, što je izazvalo prevrat u načiu ratovanja. Prahrvat Kikkuli iz mezopotamskog Kraljevstva Huravat napisao je glasovito i po obujmu golemo djelo o uzgoju konja; stručne huravatske (prahrvatske) izraze iz tog djela o konjogojstvu preuzeli su Hetiti i drugi tadašnji narodi. [4]
Opširnije na Hrvatska povijest

Prva hrvatska država
      Pojavom Slavena nastao je na našim prostorima proces izrastanja starohrvatske kulture na elementima ilirsko-rimske kulture što dokazuju povijesni nalazi grobnica, nastavak graditeljstva, privrede sl. Starosjedioci su bili Iliri, Goti i latinsko stanovništvo. Danas je jasno da su srednjovjekovni Hrvati nastali stapanjem došljaka s mnogobrojnijim starosjediocima. Koliko je kojih bilo? Multidisciplinarna, posebno antropološka i genetička, istraživanja nepobitno su dokazala da u današnjih Hrvata prevladavaju geni prapovijesnih starosjeditelja. To znači da je hrvatski narod nastao u svojoj današnjoj postojbini i to stapanjem zatečenog pučanstva s malobrojnim doseljenicima.[2]
      Hrvatska povijest na Balkanu počima u doba stapanja prvobitne skupine hrvatskog naziva s Japodima, Liburnima i Dalmatima. Hrvati su iz zavelebitske hrvatske pradomovine na Balkanu mogli s Francima u IX st. zavladati jadranskim priobaljem, odnosno prostorom Dalmata. [2]
       Prema poglavlju XXX "De Administrando imerio" zemlja Hrvata proteže se od Cetine do grada Labina, a hrvatski ban vlada Krbavom, Gackom i Likom. Područje Like, Gacke i Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno i za širenje hrvatske vlasti i hrvatskog imena i u današnju Slavoniju, Bosnu i Primorje.
      Nije isključeno da su početci hrvatske države povezani upravo s područjem Like i Krbave. Tomu u prilog govori između inog i činjenica da je hrvatski knez Borna (Borna je dux Dalmatie atque Liburnie ili dux Dalmatie ili dux Guduscanorum ) s početka 9. st. prije nego što je prešao planinu Velebit bio poznat kao Dux Guduscanorum, tj. knez Gačana (iz doline rijeke Gatske). Iz Gacke se knez Borna proširio na južna područja, a stvaranjem Hrvatskog kraljevstva na prostoru srednje i sjeverne Dalmacije, Gacka i Lika gube na značaju. Osim toga, pored gradića Smiljana pronađeni su ostatci hrvatskoga pletera s početka 10. stoljeća. U petom retku najvažnijieg spomenika rane hrvatske pismenosti s konca 11. st., Bašćanskoj ploči, kao svjedoci spominju se župan Desimir iz Krbave i Martin (Mratin) iz Like. [2]
      U južnoslavenskim zemljama grbovi se najprije javljaju na kamenitim spomenicima primorskih i istarskih gradova (Baščanska ploča, zvonik sv. Lucije u Jurandolu kod Baške, Otok Krk u XI. stoljeću), zatim u Sjevernoj Hrvatskoj, a koncem XIII. stoljeća javljaju se i grbovi hrvatskih plemića Šubića. Uporaba grbova kao obiteljskih i rodovskih simbola prodrla je iz sjeverne i južne Hrvatske u Bosnu u XIV stoljeću putem banova iz kuće Kotromanića, u Hercegovinu u XV. stoljeću.
Trpimir
Kameni ulomak oltara s imenom kneza Trpimira je najstariji pisani spomenik s imenom nekog hrvatskog vladara. Otkopan je 1891. god. u Rižinicama kraj Klisa.
Pleterni reljef na krstionici iz 11 st.
Pleterni reljef na krstionici iz 11 st.
Banska Hrvatska
      Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima. “Lika i Krbava sa Kninskim poljem je jak prirodni uvjet za vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom.”, napisao je Iso Kršnjavi.
      Značajno je da prvi poznati hrvatski knez nosi titulu dux Guduscanorum, što bez sumnje znači da je nosilac pokreta za ujedinjivanjem one političke jezgre kojoj još nepoznati nastavljač 30. poglavlja u De administrando imperio daje posebno mjesto. To je »banska Hrvatska« ili tri banske županije: Lika, Gacka i Krbava. I ne čini se slučajno da je planinska Hrvatska u času kad je trebalo odlučiti hoće li se politička samostalnost žrtvovati novoj i većoj kneževini napustila svoga kneza, smatrajući da je cijena koju Franci od njihova kneza traži prevelika.
      U djelu "De Administrando imerio" (DAI), autor Konstantin VII Porfirogenet opisuje teritorij banske Hrvatske ovako: “Zemlja je njihova podijeljena u 11 županija: Hlijevansku (Livnu u Bosni), Cetinsku, Imotsku, Plivanjsku, Pesentsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku, Ninsku, a Ban, njihov vlada Krbavom, Likom i Gackom. Anali Franačkog kraljevstva sadrže podatke objašnjavaju pojam te banovine. U njima se pominje Borna (oko 818-821), knez Guduščana, koji su nesumnjivo živjeli na prostoru današnje Like.
       U djelu DAI opisuje se teritorij banske Hrvatske ovako: "Od Cetine pako rijeke započimlje zemlja Hrvatska i proteže se Primorjem do medja istarskih, to jest do grada Labina. U gorama ponešto i preseže temat istarski; primiče se pako kod Cetine i Hlijevna zemlji Srpskoj, jer zemlja srpska sučelice je sa svijem ostalim zemljama, a na sjeveru primiče se Hrvatskoj, na jugu pak Bugarskoj.” U ovom spisu posebno se izdvajaju Lika, Krbava i Gacka, kao jedinstveni prostor kojim vlada hrvatski ban i koji se može smatrati jezgrom hrvatske države. N. Klaić ne sumnja da su pod bansku vlast spadali i oni krajevi koji su u razvijenom srednjem vijeku činili s Likom, Gackom i Krbavom jednu cjelinu, a to su “po svoj prilici i Bužane ili Buže, Modruš, Drežnik, Nebljuh, Srb na Uni i Lapac”.
      Ova Porphyrogenitusova banska Hrvatska savršeno odgovara teritoriju koji opisuje Hrvatska kronika, također kao posebnu banovinu, a koja se naziva Bijela Hrvatska. [2]
      Sklavi(ni) su iz gotske Liburnije i to Like, Krbave i Gacke doseljavali na teritorij Dalmata najranije od početka IX. stoljeća, u doba franačke ekspanzije na istočno-jadranskoj obali, što se očituje i u tadašnjem razgraničivanju između doseljenih Hrvata, starosjedilaca Dalmata i malobrojnih Romana u nekim gradićima. Doseljenici s teritorija Gacke, Like i Krbave, kada su došli na teritorij Dalmata, nazivani su i od starosjeditelja Sklavi(ni)ma, jer su ih tako i drugi nazivali. Taj dolazak novoga stanovništva među Dalmate, zbio se u doba proširenja franačke vlasti na teritorij rimske Dalmacije, i to u doba Borne, kneza Liburnije i Dalmacije. Ti su Sklavi(ni) došli na teritorij Dalmata, dakle i u splitsku okolicu, uz franačku suglasnost u prvim desetljećima IX. stoljeća. [2]
      Iz stilizacije franačkih izvora očito je da su u drugom desetljeću IX. stoljeća na teritoriju Dalmat(in)a živjeli: 1. doseljavani Hrvati (Sklavini), 2. Romani u gradovima (ponekad nazivani i Latini), i 3. u zaleđu neromanizirani starosjedioci Dalmati(ni).
      Hrvati su se oslobodili Franaka u doba Mojslava (vjerovatno vladao do 839.). Rat Hrvata protiv Franaka, koji navodi Porphyrogenitus, trajao je sedam godina i mogao se dogoditi u Dalmaciji, a ne u Panoniji.
Crkva sv. Križa u Ninu iz 11.
Crkva sv. Križa u Ninu iz 11. st. (snimio Z. Grčević, 2002. god.)
      Prvo crkveno središte za Hrvate u Liburniji, osobito po dolasku Franaka, bilo je u Ninu. Doseljenjem Hrvata od drugoga desetljeća IX stoljeća na dalmatski teritorij hrvatski se vladar zadržava (vršeći vladarsku vlast) u Bijaćima, Klisu, Ninu. Međutim, glavno vladarevo političko sjedište (gdje se najduže zadržavao i tijekom cijelog IX stoljeća) bio je Knin. Hrvatski je vladar iz toga grada mogao sigurnije vladati Liburnijom i Dalmacijom. Iz Knina se pokušavalo i pokatoličavati Hrvate u Gackoj, Lici i Krbavi. To je razlog postojanja više crkvenih objekata (crkava i samostana), koji se grade na kninskom području u Trpimirovo doba, kao i tijekom cijeloga IX. stoljeća.
      Hrvati Like, Krbave i Gacke nisu bili pokatoličeni ni u devetom stoljeću jer se u DAI banska Hrvatska opisuje kao nekrštena za razliku od pokrštene županijske Hrvatske. U gl. XXX. DAI u istočne dijelove ranosrednjovjekovne Hrvatske navode se tri županije: Livanjska, Plivska i Pset.
      Prihvačanjem kršcanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obećali papi; da ni s kim neće prvi zaratiti, da tuđe zemlje neće osvajati, nego da će samo svoje braniti. O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedeće: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko proroćanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svećenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršcanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada neće s oružjem provaliti u tuđu zemlju, nego da će živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov učenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajači na tuđe zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje". [4]
Crkva sv. Spasa iz 9. st., na vrh Rici, Cetina
Crkva sv. Spasa iz 9. st., na vrh Rici, Cetina
Crkva sv. Nikole iz 12. st. u Prahuljama kraj Nina
Crkva sv. Nikole iz 12. st. u Prahuljama kraj Nina (snimio Z. Grčević)
      Etnolog Aleksandar Gahs ističe da se spomen na boga Vida sačuvao sve do danas i u našim narodnim pjesmama i običajima, te da je to znak da su i Hrvati prije pokrštavanja kao vrhovno božanstvo štovali Vida. “Uspomena na Svetog Vida sačuvala se sve do danas i u našim narodnim pjesmama i običajima, i to pod imenom Sutvida ili Vida. Iz ostataka kulta boga Vida može se zaključiti da je Vid bio bog vidovidosti i liječenja od raznih bolesti, a ne samo očnih, kako misle neki autori. Na otoku Pagu ostaci Vidova kulta sačuvali su se sve do u drugo desetljeće XX. stoljeća.
      Prvobitni Vidov dan zamijenio je Ivandan. Kao i u mnogim drugim sličnim slučajevima, narodno praznovanje nije imalo veze s kršćanskim.
      Ivandan je bio veliki narodni praznik, jedan od najvećih u ljetnjoj polovini kalendarske godine. Bilo je široko rasprostranjeno shvatanje da se u vrijeme praznika događaju natprirodne svemirske pojave. Vjerovalo se da sunce tri puta zastane i zaigra na svom putu preko nebeskog svoda. Zabilježeno je i vejrovanje da se uoči Ivandana nebo tri puta 'otvara'. Tada – kažu predanja – nastaje vrijeme čuda. No glavno obilježje tog praznika predstavljalo je, bez sumnje, paljenje obrednih vatri. Činili su to zato da bi se zaštitili od bolesti, od zlih utjecaja svake vrste. S istim ciljem se i stoka provodila preko zgarišta. Na Ivandan se bralo i određeno bilje kome su se pripisivala magična svojstva. Na ovaj praznik je pored vatre i bilja, značajnu ulogu imala i voda. Imala je, mislilo se, i slična zaštitna i ljekovita svojstva. Zato je o Ivandanu bilo obavezno i ritualno kupanje. Kupanje i umivanje se smatralo zaštitom od bolesti: bolesni bi ozdravili, a zdravi se bolesti nisu morali plašiti. Ovaj praznik potječe od starosjedilaca Balkana i nije izvorno krščanski.
Krunidba kralja Dimitrija Zvonimira (1075.-1089.)
Krunidba kralja Dimitrija Zvonimira (1075.-1089.)
      A. Horvat je nabrojila 85 lokaliteta u kojima je našla ostatke crkvene arhitekture. “Pojam Like ovdje ću uzeti u širem smislu riječi, obuhvatajući teritorij župa Dalmatinske Hrvatske: Krbavu, Liku i Gacku. One su na kulturnom području zbog geografske izoliranosti imale svoj zasebni tok razvitka... Akcija, u kojoj se tragalo za stećcima, pokazala je da je i u ličko-krbavsko-gatačkom kraju bio raširen običaj sahranjivanja u svoju 'didinu', pod teško monolitno kamenje, no da su ti nadgrobni spomenici – stećci, naše dane dočekali u vrlo prorijeđenome broju. 'Crkvina', 'Crkvište', 'Crikvica' ili 'Klisa' (od ecclesia). Takvi nazivi čuvaju spomen da se tu nekoć nalazila sakralna građevina, koja je mogla biti župna ili samostanska crkva ili kapela. Mjesto nekadašnjeg samostana narod ovdje obično nazivlje 'Kloštar'. Neke pak od tih građevina ne spominju historijski izvori, pa smo doznali za njih u času kad smo obilazili teren. U tim su, dakle, lokalitetima obuhvaćene mnogobrojne crkvine, crkve u ruševnom stanju kao i one koje su pod krovom, a koje su nastajale tokom Srednjeg vijeka do turskog zauzeća velikog dijela tog područja, tj. do u 16. stoljeće. To je uvid u sačuvane ostatke nekadašnje bujne djelatnosti u cvatućoj pokrajini, koju su redom postepeno napuštali nosioci kulturnih tekovina nakon razarajućih turskih prodora. Kraj oskudnih podataka koji postoje zasad je zaista teško reći kada su nastajale te brojne crkve na području Like. Nešto konkretnije o tom govori nekoliko ukrašenih kamenih fragmenata. Da je tu, u starohrvatsko doba, bilo crkvenih građevina svjedoči kameni ulomak iz Mogorića s pleternom ornamentikom, koja ima stilske karakteristike razdoblja 9. do 11. st.”
      Teško je zamisliti kao slučajnost i činjenicu da su Hrvati narod u Ka- toličkoj crkvi, koji je izborio bogoslužje na vlastitom jeziku. Oni su se u uvođenju bogoslužja na narodnom jeziku, pa i u moguće ranom ustanovljenju biskupa za Hrvate, mogli ugledati samo u istu gotsko-germansku tradiciju. Goti su u svojim arijanskim obredima upotrebljavali samo svoj narodni jezik. Oni su imali i svoga biskupa. Tako se zna, na primjer, da su gotske trupe, koje su pod vodstvom Sigiswulfa g. 427 godine opsjedale Kartagu, vodile sa sobom i svoga biskupa Maksimina. Arijanizam je u Gota bio temelj državne crkve i zato je gotski biskup u svih Gota imao veliki autoritet u državi, vjerojatno najveći poslije kraljeva.
      Najtipičnije starohrvatske crkvice nisu podrijetlom ni iranska, ni bizantska, ni starosjedilačka, ni izvorna hrvatska umjetnost. One mogu biti samo izvedba hrvatskih zidara - klesara, ali su nastale u zapadnom, i to konkretno franačkom kulturnom (duhovnom, crkvenom) krugu.
      Vinko Dionizije Lasić (znanstvenik i franjevac rođen 1913. godine) desetljećima je proučavao povijest i rasprostranjenost pletera i zaključio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istočnoj obali Jadrana gotovo uopće nema pletera sve do kraja VIII. stoljeća i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve čin gradnje (vezan uz izlaz sunca i solsticije) poznat u prapovijesti i u kršćanstvu. Međutim, važno je da se takva vrsta crkvene arhitekture u kršćanstvu zaista počela jače razvijati tek u franačkom carstvu. Navedena dvorska kapela Karla Velikoga (742. - 814.) izgrađena je između 786. i 800. godine. Može se pretpostaviti da je ona bila uzor za gradnju i drugih sličnih crkava u to doba, posebno u franačkom carstvu.
Reljef s oltarne pregrade Sv. Nediljice iz 11. st.
Reljef s oltarne pregrade Sv. Nediljice iz 11. st.

Prvi sačuivani zapisi hrvatskog imena
      Trpimirov rod mogao je potjecati iz Krbave, Like i Gacke, dakle s teritorija kojim su, prema Libellus Gothorum, vladali kraljevi s germanskim završetkom imena (Silimir, Ratimir, Satimir, Budimir). Trpimir koji je stolovao u Klisu, nazivao se "pomoću Božjom knez Hrvata" ("dux Croatorum iuvatus munere divino") odnosno "Trpimir, knez Hrvata" ("Trpimirus, dux Croatorum), što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima. Svoju državu nazivao je "kraljevstvo ili država Hrvatska" ("regnum Croatorum"). Osobito je znamenita Trpimirova isprava na latinskom jeziku od 4. ožujka 852., kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajucim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara, napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora, dva svećenika i pet ostalih uglednika.
      Samo na jednom od kamenih spomenika u IX stoljeću hrvatsko ime sačuvano je u cijelosti, a imamo zabilježeno i sklavinsko. To je dovoljno da se shvati da su hrvatsko i sklavinsko ime na ovom prostoru sinonimi. Hrvatsko ime u IX stoljeću sačuvano je u potpunosti samo na pronađenom natpisu iz Šopota kod Benkovca. N. Klaić napominje da Branimirov natpis u kojemu se on navodi kao “dux Cruatorum” piše manje vješta ruka domaćeg majstora.
Branimir
Greda s natpisom kneza Branimira iz 888. god. pronađena u Muču Gornjem kraj Splita je najstariji datirani kameni spomenik.
      Ima kneza Branimira sačuvano je na pet kamenih nalaza. Na jednom iz 888. god. spominje se ime Hrvatska. Tekst je "Branimir, knez Hrvata". Papa Ivan VIII i knez Branimir razmjenjuju pisma a papa Branimira oslovljava kao "knezom Hrvata".
Hrvatska se kao nezavisna nacija pojavljuje 924. god. u vrijeme kralja Tomislava (910.-928.) koji je zavladao sve do obala Dunava.
      Stara hrvatska plemićka plemena su: Čudomirići, Gusići, Jamometići, Kačići, Karinjani, Kukari - ovo pleme , vjerojatno je porijeklom od Klukasa, Lapčani, Lasničići (Lačničići), Mogorovići, Polečići (Poletčići), Snačići (zvani i Svačići), Šubići, Tugomirići - pleme za koje se drži da su od sestre Tuge a nastanili su se kod Karlobaga i u Poljicama. Neka od ovih plemena naći ćemo kasnije u Lici.
      Osim gore navedenih plemena, još su stara hrvatska plemena: Banjani, Bašča, Bužani, Draganići, Draginiči, Travunjani i Zahumljani.

Hrvatska za vrijeme kralja Tomislava, 10 st.
Hrvatska za vrijeme kralja Tomislava, 10 st.
Hrvati, Avari i Vlasi u Lici
      Na avarsku prisutnost na ovome dijelu Primorske Hrvatske upućuju i tzv. Einhardovi Anali. Iz njih doznajemo da su Lika, Krbava i Gacka nakon ustanka Ljudevita Posavskoga, dakle u 9. stoljeću, predane u nadležnost knezu Borni. Očito je čitavo to područje u tome vremenu bilo slabo naseljeno, pa je franački kralj Ljudevit Pobožni odlučio da ovamo naseli avarsko pleme Guduscana. Većina naših povjesničara slaže se da ime Gacke župe (Gutzika, Gadska, Gatska i sl.) potječe upravo od tih Guduscana. B. Gušić je iznio tezu da župa Gutzika cara Konstantina potječe od avarskog plemena Guza, kasnijih Gusića. Ta teza išla je za tim, da naglasi kako su na zemljištu između Velebita i Plješivice, prije dolaska Hrvata, vladali Avari koji su bili nadvladani istom nakon odlučne bitke s Hrvatima. Car Konstantin je u 10. stoljeću zabilježio kako na području Like živi još dosta potomaka Avara i da se na njima vidi da su mongolskoga podrijetla. U nekoliko idućih stoljeća njihove rasne osobine posve su se izgubile, jer su se lički Avari ženidbenim vezama stopili s većinskim hrvatskim stanovništvom.
      Od ovdašnjih etničkih grupa najviše su svoj plemenski entitet sačuvali starosjedilački Romani. Oni su uvijek živjeli po strani od svojih susjeda. Ženili su se isključivo iz svoje etničke sredine, govorili su romanskim jezikom i obdržavali običaje koji su potjecali još iz predrimskoga vremena. Hrvati su te romanske stočare nazivali Vlasima. Do sada se o tom stanovništvu u našoj znanstvenoj literaturi govorilo prilično malo. Smatralo se da tih Vlaha po našim gorskim krajevima nije bilo mnogo, što je krupna greška. Na području like Vlaha moglo je biti skoro u jednakom broju kao i Hrvata i Slavena zajedno. Kasnije će se pokazati da su Vlasi u etnogenezi kasnijeg ličkog stanovništva imali značajan udio.
Dolaskom Hrvata staro stanovništvo polako se stalo pretapati u Slovensku većinu, ali su se još dugo vremena održavali jaki ostaci romanskog elementa. Ovaj je bio naročito jak u dalmatinskom primorju, posebno u gradovima, ali ga je bilo dosta i u planinama, gdje je nastavio svoja stočarska zanimanja. Bježeći ispred Slovena velik dio starijeg romanskog stanovništva povlačio se dublje u Bizantiju i u južnoj je Makedoniji u IX i X vijeku predstavljao vrlo velik postotak. Slaveni su taj romanski element zvali imenom Vlaha (po germanskome Walh, Walshe), označavajući tim nazivom Romane. Vlasi, na pr. označava u starim slavenskim spomenicima Italiju. S vremenom naziv Vlaha prenio na sve stočare, ma i ne bili romanskog porijekla.[4]
      Ljeti, kada u i Lici zavlada suša, Vlasi su sa svojim ovcama odlagali na velebitsko nadgorje, gdje su se prostirali prostrani planinski pašnjaci i gdje je u to doba godine bilo uvijek bogate pašnjačke vegetacije. Na jesen, kada je na planini zahladilo, vlaško blago postupno je silazilo s planine do svojih zimskih boravišta. S obzirom da su lički Vlasi kroz gotovo čitavu godinu bili u pokretu, izmicali su kontroli državne vlasti, a kako nikom nisu smetali, državna vlast nije za njih ni mnogo marila. Tako su lički Vlasi dugo vremena sačuvali svoj narodni entitet i nisu se miješali s ličkim sesilnim stanovništvom. Stoga su oni, sve do konca srednjega vijeka, sačuvali svoj i prastari romanski jezik, stočarske običaje privređivanja, katunsku organizaciju života, svoju narodnu odjeću, način ishrane, svoje pjesme i plesove. Potkraj srednjega vijeka, neki od ličkih Vlaha osjetili su potrebu da se dragovoljno uključe u sistem postojeće državne vlasti. Zbog toga su pristupili ovdašnjim feudalnim imanjima gdje su radili na poslovima kao i ovdašnji lički Hrvati. Poznato je i da su se ti Vlasi isticali kao sposobni i marljivi radnici, ali su i u novim okolnostima tražili od svojih gospodara da poštuju njihove stare plemenske običaje ili uredbe. Tako se u Lici krajem srednjega vijeka počela stvarati nova skupina - "Vlasi v Hrvatih", kako ih nazivaju tadašnje povijesne isprave.

Srednjovjekovna Lika
      Od X st. hrvatski ban je dijelio vlast s županima. Tako u X i XI st. bilježimo postojanje Gatske županije sa sjedištem u Otočcu, Ličke sa sjedišetem u oko današnjeg Počitelja, Krbavske županije sa sjedištem u Krbavi (danas Udbina) itd.
      O porastu značenja Like unutar Ugarskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Većinu crkvi i utvrđenja uništili su Turci. Dokaz tadašnjeg stupnja razvoja je i postojanje štamparije u Kosinju krajem 15. vijeka.
      Srednjovjekovnu Krbavu (Corbavia) prvi puta spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet oko 950. Krbavska biskupija bila je osnovana još godine 1185. Bila je to visoko razvijeni pravni poredak među srednjovjekovnim Hrvatima, čak u europskim razmjerima. U prošlosti se na području Bijele Hrvatske nalazilo dvanaest županija: Ninska, Lička, Podgorska, Sidraga, Bribirska, Kninska, Cetinska, Dridska, Zminjska, Kliška, Imotska i Mokron. Osim župa u Lici i Krbavi, postojale su također stare župe u Brinju, Bužanima, Hotuci, Oderjanu, Uni, Lapcu, Nebljusu i Gatskoj (Gat). Bužanska župa spominje se prvi put godine 1071., za vladavine hrvatskoga kralja Krešimira IV. Za grad Senj poznato je da je bio biskupijsko središte još od petoga stoljeća. Tijekom stoljeća prije tragične bitke na Krbavskom polju godine 1493., područja Like i Krbave, zajedno s gradom Senjom, imala su mnogobrojna kulturna i duhovna središta. Primjerice, u Srednjem vijeku ta područja imala su čak 20 samostana, dok su nakon turskih prodora preživjela samo dva u Senju.
      Stanovništvo je živjelo u Lici, kao i u ostatku Hrvatske u zadrugama. Imovina zadruge nazivala se baština ili djedina. Glavar zadruge bio je starešina. Više zadruga činilo je pleme, a teritorij plemena je bila župa koje je ime dobilo po plemenu. Stanovništvo je živjelo u utvrđenim gradovima i selima gdje su bile zadruge. Glavar župe je bio župan koji je bio vrhovni vođa župske i plemenske vojske, vrhovni sudac ako nije bio prisutan kralj ili kraljev zamjenik. Osim župana bili su podžupani koji su upravljali kotarima unutar župe. Satnici su bili vođe pojedinih dijelova župske vojske a pristavi su izvršavali odluke župskog suda.
Više župa činilo je oblast na čelu s velikim županom ili knezom. Najpoznatija oblast bila je Bijela Hrvatska iz koje se razvila Hrvatska država. Kada se nekoj oblasti priključila druga oblast, njom je vladao ban [5]


Baščanska ploča
 
Ja, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoj dane, svetoj Luciji. I svjedoče mi Desimir, župan u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineg zastupnik u Vinodolu i Jakov na otoku. Tko to poreče, neka je proklet od Boga i 12 apostola i 4 evanđelista i svete Lucije. Amen. Da tko ovdje živi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit sagradih ovu crkvu sa svojih devetero braće u dane knez Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane samostan sv. Mikule u Otočcu sa crkvom sv. Lucije u jedinstvu.
 
Baščanska ploča, oko 1100. god.

      Do Krbavske bitke 1493. Lika je bila napučena i u njoj je cvjetao kulturni i gospodarski život. Županije Gacka, Krbava i Lika pokrivaju prostor u kojemu treba tražiti začetak davnoga hrvatskog državnog ustrojstva. Najbrojnija glagoljaška baština potječe iz Like, ili je vezana za Liku kao: Misal kneza Novaka 1386., Berlinski misal 1402., Ročki misal 15 st., Beramski misal, prva trećina 15. st., Misal Illiryco 8, 1435., Bribirski misal 15. st, Novljanski misal, prijelaz iz 15. u 16. st., Brevijar u dva dijela (Illyrico 5 i 6) 1379., 1387., Prvi novljanski brevijar, sredina 15. st., Vinodolski brevijar, 1470., Novi, Illyrico 10, 1485., Drugi novljanski brevijar, 1495., Novi, MR 161, 15 st., Berislavićev zbornik, 1375., Oxfordski zbornik, 15 st., Kolunićev zbornik 15. st., Ljubljanski zbornik, 15. st, Petrinićev zbornik, početak 16. st., Tkonski zbornik, početak 16. stoljeća.
      Gospodarski je Lika bila veoma razvijena. Najkvalitetnija koža ondašnje Europe izvozila se iz Like preko luke u Obrovcu. Bila je veliki izvoznik žive stoke, mesa, meda i ostalih proizvoda. Poznati su u povijesti bili i lički vinogradi. Vino iz Kosinja pilo se na dvoru francuskih kraljeva. U Lici su stolovala, prevedeno na današnje poimanje, najdomoljubnija hrvatska plemena i obitelji: Mogorovići, Kurjakovići, Tugomirovići, Karlovići, Zrinski i Frankopani.
      Nezaobilazni su Frankopani u priči o srednovjekovnoj Lici i Hrvatskoj. Već 1302. god. knez Dujam II naziva se knez Krčki, Modruški, Vinodolski i Senjski. Kasnije je dadana i Gacka.
Tijekom Srednjega vijeka u tome su području bila četiri važna biskupijska središta:
* Senjska biskupija, oko 1150. - 1969.
* Krbavska biskupija, 1185. - 1460.
* Modruška biskupija, 1460. - 1493.
* Otočačka biskupija, 1460. - 1534.

Zapadna Hrvatska početkom 10 st. za vrijeme kralja Tomislava
Zapadna Hrvatska početkom 10 st. za vrijeme kralja Tomislava
Ličke župe
      Prema izvorima do 1101 i kasnije spominju se već župe: Lička, Krbavska, Bužani ili Buška, Gatska, Modruša i Vinodol. Manje župe bile su: Bočacka, Podgorska, Hotučka, Lapačka i Odorjanska. [5]
      Podaci cara Konstantina iz 10. stoljeća pokazuju da je do toga vremena došlo do značajnijih promjena. Tada su na tom prostoru postojale tri plemenske župe: Lika, Krbava i Gacka. O opsegu tih župa doznajemo istom iz naših srednjovjekovnih isprava. Tako primjerice u ispravi hrvatskog kralja Krešimira IV iz 1071. godine kaže se da župe Lika, Bužani, Bočać i Podgorje spadaju u crkvenu nadležnost Rapske biskupije. Za Podgorsku župu zna se da se prostirala duž Kvarnerskog primorja od Stinice do Ravanjske. Lika je zauzimala zemljište oko Ličkoga polja, a dalje prema istoku prostirala se Krbava. Iz spomenute isprave razabire se da se Lička župa između 950. i 1071. godine podijelila. Tom prilikom nastale su na njezinom teritoriju tri manje župe: Lika, Bužani i Bočać. Moguće je da su se istovremeno iz nje izdvojile Hotuča i Odorje. Istočnije od grebena planine Plješivice prostirala se plemenska župa Pset. Ona je zauzimala područje oko rijeke Plive u današnjoj zapadnoj Bosni. Kada se napučila, podijelila se slično kao i Lička župa. Tom prilikom nastale su iz nje manje župe koje su se zvale Lapačka, Nebljuška, Unska, Humska, Poljanska i Malopsetska. Sve te starohrvatske župe prostirale su se oko doline gornje Une i one se smatraju dijelovima srednjovjekovne Primorske Hrvatske.
      Gacka župa koja je isprva bila vrlo velika, podijelila se također u više manjih dijelova. Iz njezinih sjevernih časti nastadoše župe Plas, Modruš, Novigrad i Vinodol. Nešto kasnije od nje se izdvojila i župa Drežnik. Tako je Gacka župa u 12. stoljeću spala na zemljište oko istoimene rijeke, polja i okolnoga gorja. Prema sjeveru dopirala je do Jasenka, a kada je na tom području formirana Brinjska župa, Gacka se još više umanjila. Prema tome, može se reći da je tijekom srednjega vijeka na području današnje Like bilo nekoliko plemenskih župa koje su činile dio ondašnje Kneževine ili Kraljevine Hrvatske. Osim Like i Krbave na tom prostoru postojale su župe Odorje, Hotuča, Bužani, Bočać, Gacka, Brinje, Lapac i Nebljusi.
      Kada je dijeljenje Ličke župe bilo završeno, obuhvaćala je ona zemljište oko gornjeg i donjega toka rijeke Like. Granica prema Krbavi prolazila je preko Sredogorja od Ploče do Ljubova. Na sjevernoj strani župe granica je išla uz potok Hotešicu i tu je ona doticala susjednu župu Bužane. Granica je dalje prelazila brdo Grabovaču i Marinu glavicu, otkuda je skretala u pravcu sjeveroistoka do Tromeđe. Na toj strani se Lička župa klinasto uvlačila između Krbave i Bužana. Na zapadnoj strani Like pružala se primorska župa Podgorje. Prema njoj je župska granica vodila preko najviših vrhova Velebita. Na tako omeđenom području Ličke župe bilo je tijekom srednjega vijeka dosta naselja. Zanimljivo je da povijesne isprave ne spominju ni jedno ličko naselje kao župsko središte. Nema dvojbe da je ono postojalo, ali se tome mjestu zameo svaki trag. S. Pavičić je zastupao mišljenje da se župsko središte Like nalazilo na području današnjeg Smiljana. Ono je iz nepoznatih razloga u 10. stoljeću bilo premješteno u današnji Počitelj. Od 12. stoljeća ulogu župskog središta preuzima Široki Toranj, koji je tu funkciju zadržao sve do nailaska Turaka. Turci su ime toga mjesta promijenili u Široku Kulu kako se ono zove i danas. Nema nikakve sumnje da su se žitelji Ličke župe, u granicama kako smo je opisali, tijekom srednjega vijeka nazivali Ličanima. Stanovnici ostalih okolnih župa imenovah su sebe preli ma nazivima svojih plemenskih župa. Iz toga slijedi da broj srednjovjekovnih Ličana nije bio velik I i da je obuhvaćao samo stanovnike onih naselja koji su živjeli u granicama svoje župe.

Gacka župa
      Gacku su naročito razvili Rimljani gradnjom cesta prema Panoniji i Dalmaciji. Odavde se knez Borna proširio na južna područja, a stvaranjem Hrvatskog kraljevstva na prostoru srednje i sjeverne Dalmacije ovo područje gubi na značaju.
      Gacka se spominje prvi put početkom 9. stoljeća kada ovamo dolazi avarsko pleme Guduscani (kasnije slavenski Gadčani) pa se pretpostavlja da nosi odatle ime iako ima i druga teorija da ime potječe od careve župe Gutzika – župa plemena Guz=Gušići koje se kao starosjedilačko pleme nalazi u ovim krajevima. Vjerojatnije je ovo drugo jer odakle onda Gacko polje u Hercegovini – nisu valjda i tamo bili Guduscani dok su Gušići ipak rašireni na ovim prostorima kao ostaci starosjedilaca. Na čelu župe je ban što potječe od avarskog bajan.
      Nakon doseljavanja Hrvata na području sjeverne Like razvija se pleme Gačani koji su formirali svoju plemensku župu koja je obuhvaćala dosta veliko područje, Gorski Kotar, sjvernu Liku, cijeli potkapelski kraj s Ogulinsko-modruškom udolinom. Prvo spominjanje župe Gacka u povijesti potječe s početka 9. stoljeća (899. i 823. g.).
       Granice Gacke najpotpunije su zabilježene u darovnici kralja Andrije iz 1219. godine. Župska granica počinjala je tada od potoka Žrnovnice u blizini današnjih Ledenica. Otud se ona povijala prema Vratniku i Bužanima. Od Krasna išla je pored crkve sv. Jurja i Marka u blizini Sinca, a od Jesenica skretala je prema Plasama, gdje je doticala Modrušku župu. Od Plasa je župska međa vodila prema Žrnovnici, gdje je i završavala. Plemensko središte Gacke bilo je od davnine u Otočcu, gradu smještenom na adi rijeke Gacke. Otud mu potječe i ime.
Brinje i Otočca iz 1689. god
Brinje i Otočca iz 1689. god.

      Zapadni dijelovi Gacke oko Kompolja, Dubrave, Brloga i Gušić polja bili su također dobro naseljeni krajevi. Ovdašnja sela nisu bila u posjedu Frankopana, jer su u njima živjeli domaći hrvatski plemići. Od plemićkih obitelji toga dijela Gacke spominju se u 14.st.: Lackovići, Slavkovići, Perčići, Dinavići, Zambletići, Perići, Klokoči i Tesakovići.
      1219. kralj Andrija II. daruje Gacku templarima a Bela IV. im je 1269. oduzima i daje Frankopanima koji su podigli mnoge gradove i utvrde, razvili kulturu i pismenost. Do oslobođenja Like od Turaka 1689. pod vodstvom popa Mesića ovdje su se odigravale značajne bitke pa i ona kod Dabra kada gine Osman-aga. Otočac i Gacka su brana zapada od Turaka koji ovaj dio Like nisu nikada osvojili tako da se na ovim prostorima zadržalo i dosta autohtonog stanovništva.
      Postoji pored toga i književno djelo koje je napisao u Otočcu 1486. žakan Broz Kacitić iz Dubovika u Bužanima iz plemena Kolunića, te je i to djelo u nas poznato pod imenom Kolunićev zbornik, Sadržinu mu čine “Knjige sv. Bernarda”. Taj svećenik sastavio je svoj rad u jeziku koji se govorio tada s jedne strane u Bužanima, Lici i Gatskoj, a s druge opet među tadašnjim obrazovanim svijetom na tom području.
` V Otocci našem gradu `` gospodarili su u to vrijeme knez Sigismund Frankopan. Pri diobi s bracom godine 1449. dobio je uz Otocac još Prozor, Vrhovine i Dabar ( castra Othochacz, Prozor Verhouina et Dabar ). 05.03.1460. god. osnovana je zaslugom Sigismnda Otočka biskupija. Pod ovu biskupiju `` bijaše dana sva Gadska, Vrhovine i Dabarsko do Letinca i podkapelskih stranah onamo do Ramljanah amo s Kuterevom do Kosinja, koj u senjskoj ostajaše. `` Ali pored ovog podrucja, dao je Papa Pio II. Pod otočku biskupiju i dio modruške. Otočki biskupi:
1. Blaž ( 1461. – 1491. )
2. Ivan Karegata od Vicence ( 1492. – 1520. )
3. Vicko Andrijević Trogiranin ( 1493. – 1520. )
4. Petar Andrijević Trogiranin ( 1521. – 1534. )
5. Nikola Otočanin ( oko 1534.- 1535 )
1486. god.Dabar pripada Gackoj župi. Spominju se sela: Sitnik – tu je i danas, Zvojča – između Bogavče i Petrinić Polja – vjerojatno na mjestu današnje Rakite o čemu svjedoče bunarić i lokva, Brizna – današnji Brezovac, Tribihovo – negdje blizu Vrhovina – susjedno selo Okrugi. Iz Dabarskog brevijara što ga je od 1486. pisao pop Stipan saznajemo da su u župskim knjigama dužnika 1515. godine upisani: Škarići, Jarići, Silaševići, Starkići, Vučetići, Volčevići, Trhožići, Stričići, Berojići, Brajenkovići, Šimajevići i Križići.
Sokolac u Brinju
      1672- Primorska krajina doseljava u Dabar Srbe iz djelova Like pod turskom upravom u otočko i dabarsko polje. U Dabru su dobili 90 kuća. Ovamo se doseljavaju: Babići, Bobići, Cvjetićani, Čubrile, Kliske, Lužajići, Ljuštine, Šegani, Vlaisavljevići i Vojvodići. Poslije poraza Turaka 1689. većina tih Srba se između 1698. i 1702. vraćala u Kotare, istočnu Liku i Krbavu – odatle i ista prezimena kao u Dabru. U Dabru ostaje oko 30 porodica koje imaju u posjedi svu plodnu zemlju. Budući da je nisu mogli obrađivati krajiške vlasti doseljavaju desetak hrvatskih porodica uglavnom iz letinačkog područja koje su već naselili Hrvati iz ostalih dijelova kao i prebjezi iz turskih krajeva. (Bićanići – iz Bihaća u Krivi Put pa Brinje, Smolčići iz Ledenica, Šebalji iz gornjeg Pokuplja i sl.). Budući da je dobra zemlja već bila izdijeljena Srbima Hrvati dobivaju zemlju u Zabarama, Antićima, Lugu – na novim krčevinama, Petrinić Polju i Glibodolu. Naseljavaju se: Bićanići, Draženovići, Klišanići, Krznarići, Rajkovići, Smolčići, Šebalji i Vičići. Dobar razvitak u novoj sredini imali su Bićanići, Krznarići, Rajkovići i Smolčići – uključujući i Petrinić Polje. Nakon nekoliko naraštaja dosegli su broj Srba koji su se još uvijek i početkom 18. st. iseljavali. Novodoseljeni Hrvati bili su već formirani kao nacija uz katoličku vjeroispovijest, a pravoslavni doseljenici – koji su pravoslavlje primili još u pradomovini – pod utjecajem svećenstva do kraja 18. st. postali su lički Srbi. I tako je Dabar dobio novo stanovništvo koje se uz iznimke zadržalo do danas.
      Na poznatoj Baščanskoj ploči iz 1100. godine, prvi put se spominje ime Otočca, odnosno njegova crkva Sv. Mikute (Nikole). U 13. stoljeću župa Gacka se nalazi u vlasništvu krčkih knezova Frankopana, te se u povelji kralja Karla Roberta iz 1300. godlne Otočac prvi put spominje kao grad.
Otočka biskupija nije dugo trajala zbog predstojećih turskih osvajanja i stalnog nastojanja da se ovo područuje vrati u Senjsku biskupiju.
Sokolac u Brinju
Tvrđava Sokolac u Brinju, 2009. god. (snimio Z. Grčević)
Krbavska župa
      Srednjovjekovnu Krbavu (Corbavia) prvi puta spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet oko 950. kada je ona zajedno s Likom i Gackom činila zasebnu banovinu u sklopu hrvatske države. Kada je Krbava dobila župsku samostalnost, nije pouzdano utvrđeno. To se moglo dogoditi vrlo rano, možda već u 9. stoljeću. Na Bašćanskoj ploči spominje se krbavski župan Desila.
      Ličko sredogorje činilo je prirodnu granicu između Ličke, Buške i Gacke župe s jedne, te Krbavske župe s druge strane.
      Po odluci hrvatsko-ugarskog kralja osnovana je krajem 12 st. najpoznatijia i najnesretnija Lička biskupija Krbava koja se održala sve do 9. rujna 1463. godine kada su nakon bitke na Krbavskom polju prodrli Turci i rastjerali katoličko stanovništvo, te naselili živalj iz Bosne. Prvi krbavski biskup Matej dao je na Udbini podići stolnu crkvu sv. Jakoba. Ona se nalazila na mjestu koju ovdašnji narod zove biskupijom.
      Plemensko središte Krbavske župe nalazilo se na reljefnom uzvišenju koje i danas dominira čitavim Krbavskim poljem. Tu je nakon dolaska Slavena i Avara nastao Krbavski grad. Njega su kasnije krbavski Hrvati nazvali Udbinom. Krbavski grad bio je rodovsko sjedište Gusića.
      Župansku čast u Krbavi držali su od 13. st. dalje isključivo članovi plemena Gušića. Između svih plemićkih porodica u Krbavi Gušići su bili jedini od 12 povlaštenih plemena. Oni su bili i najbogatiji posjednici u župi. Od konca 13. st. Župansku je čast zapravo uzeo u svoje ruke Kurjak, od kojega su u 14. st. izašli Kurjakovići. U kasnijim stoljećima župani su krbavski bili jedino Kurjakovići. Udbinskoj stolnoj crkvi zaprijetila je već 1460. godine opasnost od Turaka. Zbog toga je sjedište Krbavske biskupije sa Udbine preseljeno u sigurniji Modruš.
      Posebno gusto bijaše naseljena Podlapača sa svojim poljem okružena okolnim visovima. U taj su kraj doselili hrvatski Lapčani, koji su ovamo došli iz primorja gdje su imali plemensku maticu. Komić je bila postojbina krbavskih Karlovića.
      Na jugozapadnom području Krbavske župe bijaše selo Komić iznad koga se na 1028 m visokoj litici uzdizala istoimena gradina u kojoj je bila postojbina krbavskih Karlovića.
      O srednjovjekovnom stanovništvu Krbave valja spomenuti dvije osnovne činjenice. Avari su na tom području zajedno sa Slavenima bili prije dolaska Hrvata dominirajuća populacija. Kada su Krbavom zavladali Hrvati, avarska vlast u njoj bila je potisnuta, ali su Avari ostali na toj zemlji. Nakon toga Hrvati su ovdje živjeli zajedno s Avarima, Slavenima i Vlasima.
      Predturska Krbava nije bila zemlja kao danas. Tu je bujao život i sjaj kakav jedva možemo zamisliti.
krbavska biskupija
Buška župa
      Pleme Bužani postojalo je u 6. stoljeću sjeverno od područja koje su naseljavali Bijeli Hrvati (oko Krakowa, u dijelovima Poljske, Češke i Slovačke).
      Ime Bužani podsjeća na ime kneginje Buge koja je zajednom sa svojom sestrom Tugom i petero braće dovela Bijele Hrvate u njihovu novu domovinu. To nam je poznato iz pisanja Konstantina Porfirogeneta, bizantskoga cara iz 10. stoljeća.
      Buška župa spominje se prvi put u povelji hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. iz 1071. godine u kojoj se obznanjuje da župa Lika, Bužani i Bočać spadaju u crkvenu nadležnost Rapske biskupije. Jedno stoljeće kasnije, u zaključcima splitskog crkvenog sabora, kaže se da župe Senj, Vinodol, Gacka i Bužani potpadaju pod nadležnost senjskoga biskupa. Očito je crkvena vlast na tome području u to doba bila još nedovoljno ustaljena.
      B. Gušić je iznio tezu da su Bužani bili slavensko pleme koje se ovamo naselilo zajedno s Avarima. Prema spomenutom autoru, nakon što su Hrvati svladali Avare, Bužani su kao avarski saveznici bili prinuđeni napustiti najplodnije dijelove Ličkoga polja i povući se u okolna brda.
      Prema mišljenju S. Pavičića, Bužani su bili jedno od starohrvatskih plemena svoje su plemensko ime dobili od Buge, koja je Hrvate zajedno sa svojom sestrom i braćom, dovela do obala Jadrana.
       I treća pretpostavka je da su u taj kraj u doba velikih seoba među prvima došli Slaveni zajedno s Avarima. Bužani su ovamo pristigli nešto kasnije. Nadalje je značajno da su se Bužani dosta rano rasuli ili pomiješali sa susjedima. Stoga se tu, pri koncu srednjega vijeka, javljaju susjedni rodovi kao, npr.: Lapčani, Poletčići, Stupici i Kršelci. Na teritoriju Buške i Bačaćke župe bilo je oko 3000 naseljenih domova, iz čega slijedi da je na tom području živjelo oko 15.000 stanovnika.
      Granice Buške župe poznate su nam istom iz 13. stoljeća. Prema ispravi iz 1263. godine, južna granica Bužana slijedila je tok potoka Hotešice. Potom je skretala preko brda sjevernije od Sutpetra, Podslunja i Sičeva. Prema opisu susjedne Gacke iz 1219. godine, sjeverna granica Bužana vodila je pored Krasna i Kutereva do Hrastovca i dalje preko Čovića do Hrašća. Zapadna se granica tijekom vremena mijenjala. Isprva je presjecala greben Velebita do morske obale, pa je i Jablanac spadao pod Bužane. Kasnije je granica pomaknuta, pa je vodila grebenom Velebita. Istočna granica Bužana slijedila je najviša uzvišenja Ličkog sredogorja i tu se doticala župe Krbavske. Tako omeđena Buška župa obuhvaćala je prilično velik teritorij. Župsko središte nalazilo se u sjevernom dijelu Ličkoga polja, a naokolo su se redala brda i planine. Buška župa dobila je svoje ime od plemena Bužana, koje se ovamo naselilo zajedno s Hrvatima. Podatke o stanovnicima imamo iz 14. st.
      Dupčani su bili na lokaciji gdje se danas nalazi Veliki Žitnik. U tom selu živjeli su: Jakovčići, Glavinići i Zrčići.
Selo Humčani ležalo je prema međi sa Kasezima i Dupčanima. Pavičić je mislio da se prostiralo na lokaciji današnjeg Velikog Brijega. Stanovnici toga sela pripadali su rodu Kršelaca. Od toga roda živjeli su tu: Vukšići, Zoranići, Brujanići, Širinići, Suržići, Pavlakovići, Franulići, Culići, Dragalinići, Bogdanići, Pribošići, Disinići, Mavrovići, Mišljenovići i Surlići.
      Obližnje Novo Selo nalazilo se na današnjoj lokaciji Brezova Polja. U njemu je postojala župna crkva, što znači da je selo bilo veće od ostalih. Ovdje su živjeli: Piščići, Andrijaševići, Prhonići, Rogulići, Suržići, Jandriševići i Kovačići.
      Susjedno selo Liš bilo je malo. U Zahumićima su gotovo sve kuće činili Jakovčići i Zrčići, a u Pothumu bilo je desetak kuća i u svima su živjeli potomci Jurinića.
      Južnije od Potorjana postojalo je selo Dugopoljci. U njem su živjeli: Grguričevići, Dražici, Pripčići, Draženići, Zrčići, Đuričići, Makarunići, Matejići, Dudići i Vukšići.
      Za Zrčiće se zna da su potjecali od roda Stupica, a Vukšići od Rršelaca.
      Prema povijesnim ispravama, potkraj srednjega vijeka na tom zemljištu bila su još sela Nedomišljaj, Selčan, Belitići i Trzanci. Ona su propala nakon što su Turci osvojili Liku.
      Veće buško selo Gvoznica ležalo je negdje u blizini Ostrovice. Tu su živjeli: Satničići, Sutlići, Mirojići, Obrošići, Petričići, Radovčići, Dujmovići i Vojnici.
      U Duboviku je bilo nekoliko domaćih plemićkih porodica od kojih su nam poznati: Mrmonjići, Karlovići i Kolunići.
      Na mjestu današnjeg Donjeg Kosinja postojalo je tada selo Srijani ili Sređani. Stanovništvo Srijana činili su feudalni podanici koji su potjecali od potomaka ovdašnjih Slavena i Avara.
      Perušić se prvi puta spominje 1487. godine kao utvrda. Osnivaju ga braća Dominik i Gašpar Perušić, plemićka obitelj koja dolazi iz Dalmatinske Zagore, te je po njima i dobio ime. Perušić je u to vrijeme pripadao Buškoj župi ( Bužimska župa, prostor današnjeg Pazarišta). Gašpar Perušić bio je banski namjesnik. Značajan po potpisivanju Požunskog mira kojim je habsburškoj kući zajamčio pravo nasljedstva na hrvatskom prijestolju. Navodno se povelja o potpisivanju Požunskog mira čuva u Beču i na sebi ima pečat sa simbolom lava ( današnji simbol Općine Perušić). (logo općine - slika lava). Nakon što su 1514.g. Turci poharali i popalili Liku i Krbavu, knezovi Perušići sele se u Slovačku.
Turci u travnju 1527. osvajaju Liku i razrušuju Perušić. Govoreći o Perušiću, biskup Glavinić kaže da se u njem vide ostaci dvorova u kojima u živjeli ugledniji Turci. Naokolo mjesta vidjeli su se ostaci porušenih zgrada i crkava.
      Tamo gdje se danas nalazi ličko selo Kvatre, bila su u to doba dva buška sela, Štitar i Mohlići. Stara štitarska gradina stoji i danas na obližnjem brdašcu, a za Kvatre se zna da su bile naseljene od japodskih vremena. U oba sela živjeli su: Braničevići, Darojići, Frančići, Hranići, Ivelići, Litnići, Majerići, Markovići, Nemanići, Svilići, Škvarići, Veselkovići, Vlajići i Vukanići.
      Zapadnije od Perušića pruža se brdski kraj s manjim čistinama. Na tom zemljištu bilo je manje naselja. U ovdašnjem selu Rutču svi su stanovnici potjecali od roda Stupica. Prezimena su im bila: Grdojevići, Jakovčići, Lončarići, Martinuševići, Pribislavići, Vidovići, Zoričići i Žutinići.
      U kaluđerovačkom kraju nalazilo se selo Zalužani. Njegovi stanovnici potjecali su također od roda Stupica. U izvorima se spominju porodice: Branivojevići, Jarebici, Kučani, Mikulići, Mirenčići, Radušinići i Škaljići.
      U susjedstvu Mohlića ležalo je buško selo Balići. U njem su imali svoje domove: Bališići, Banici, Grgotići, Jureljići, Karlovići, Miserići, Mladinići, Netrmići, Nižići, Pavloviči, Slaničići, Tkalčići i Vučevići.

Karta Hrvatske druga polovina 13st
Karta iz druge polovine 13. st s biskupijama
Lička župa i Kasezi
      Prvi poznati spomen Like, odnosno Ličke župe, zabilježen je u djelu cara Konstantina „O upravljanju Carstvom“.
      Od 11. stoljeća jačaju plemenitaške obitelji, koje uz gospodarski razvitak, grade svoje dobro utvrđene gradove - burgove, te u njima razvijaju kulturne i duhovne tekovine ondašnjeg doba. Obitelji su to Tolimirovića, Mogorovića, Tugomerića, Disislavića i drugih.
      Prvo spominjanje tadašnjeg Gospića poznatog kao naselje Kaseg tj. Kasezi 1263. godine u ispravi u kojoj kralj Bela IV ugovara zamjenu posjeda s ličkim županom Petrom Tolimirovićem. Ime za grad Gospić se tek od 1604. koristi. Predopstavlja se da je svoje novo ime grad dobio po Gospi - Majci Božjoj. Tkos u Kasezi ili Kosezi? Imena hrvatskih poglavica koji su po legendi doveli Hrvate u ove krajeve bila su u stvari imena hrvatskih plemena. Tako je očito Kosjenac bio onaj koji je vodio Kaseze. Kasezi se zatim sele na jug i vidimo ih u Lici kod današnjeg Gospića i u Dalmaciji kod današnjeg Kašića.
      Lički Kasezi živjeli su na zemljištu između rijeka Novčice i Otešice, zatim oko Zvizde i potoka Poljakovca. U ono doba se i rijeka Novčica nazivala Koseza. Na tom prostoru Sutpetar bio je rodovsko središte Kaseza. Zbog toga se to mjesto razvilo u kaseško administrativno, gospodarsko i crkveno središte. Crkva sv. Petra u tom mjestu bila je na glasu kao narodno proštenište. Iz nešto kasnijih isprava doznajemo da su u Kasegu živjeli lički rodovi: Mogorovići, Korini, Vidasi, Prohočići, Ljutčići i Lukšići.
      Sutpetar je naselje kojeg danas na području Like nema. U srednjem vijeku to je mjesto bilo vrlo ugledno i relativno veliko, pa mu je B. Gušić davao ulogu središnjeg naselja čitave Ličke župe. Ono se nalazilo iznad okuke rijeke Like, južnije od današnjeg Mušaluka.
      Do danas je ostalo nerazjašnjeno zašto je Sutpetar u 15. stoljeću napušten i zbog čega više nikada nije obnovljen. Najveći posjednici zemlje oko Supetra bijahu rodovi Mogorovića i Lagodušića. Od prvih, isprave spominju: Desislaviće, Tvrtkoviće i Skobliće. Iz kraljevske darovnice izdane 1351. godine doznajemo da su Desislavovi unuci Novak, Grgur i Ivan dobili posjede pod gradom Ostrovicom.
      Jako pleme Mogorovića posjedovalo je sjeverozapadni dio Ličkoga polja. Etnogenezom toga plemena bavio se svojedobno B. Gušić. On je iznio dokaze njegova avarsko podrijetla. Dakako da su se kasnije ti Mogorovići stopili s okolnim Hrvatima i nikada više nisu isticali svoje neslavensko podrijetlo. Središte roda Mogorovića nalazilo se u Ribniku. Tu su bila njihova sela u kojima su živjeli: Petričevići, Vrhovci, Tugomirići, Bukovci, Ždralići, Taličani i Dugošani.
      U gornjem dijelu Ličke župe postojala su naselja Zir, Slivnik i Zeba. U Ziru su Mogoroići imali manju utvrdu čije se ruševine danas zovu Gradina. Slivnik se spominje u ispravi iz 1359. godine, pa otuda znamo da su u njem živjeli: Jakovljevići, Drobilići, Domžanići, Hrančići, Karlići, Krajčići, Karumi, Malešići, Martinići, Pliskovići i Sutići.
      Znamenito mjesto srednjovjekovne Like bio je i Počitelj. Poznato je da je kralj Bela IV s ličkim županom Petrom Tolimirovićem ugovorio zamjenu toga grada. Kralj je za Počitelj dao ličkom županu sela Kaseg, Sičevo, Grebenar i Brotnjan.
      Rodovsko središte Lagodušića nalazilo se u Starom Budaku, gdje je stajala okrugla kula zaštićena s tri strane vodom a s četvrte debelim zidom. Kada su se Lagodušići proširili, podijelili su se na deset koljena. Od njih potječu lički: Hrančići, Kosići, Radušići, Tvrdčići, Plavišići, Vladići, Zubići, Mršići, Ratkovići i Bosnići. Stari Budak zvao se tijekom srednjeg vijeka Lagodušić, a novije ime dali su mu Turci.
      U gornjem dijelu Ličke župe postojala su naselja Žir, Slivnik i Zeba. U Žiru su Mogorovići imali manju utvrdu čije se ruševine danas zovu Gradina. Slivnik se spominje u ispravi iz 1359. godine, pa otuda znamo da su u njem živjeli Jakovljevići, Drobilići, Domžanići, Hrančići, Karlići, Krajčići, Karumi, Malešići, Martinići, Pliskovići i Šutići. Slivnička gradina nalazila se na brdu Šupljare iznad Jadovne.
Lapačka župa
      O stanovništvu Lapačke župe najviše podataka doznaje se iz posjedovne parnice koja se vodila 1450. godine. Iz isprava toga vremena doznajemo da su se tadašnji Lapčani nazivali: Baldačići, Boričevići, Božilovići, čibudinići, čulići, Grgurići, Hrvatini, Hvaokovići, Karlovići, Kenlići, Krčelići, Lapići, Livaci, Lučići, Mrmonjići, Murtilići, Našmanići, Račečevići, Ratkovići, Silići, Staničkovići, Starički, Tulavčići i Utišenići.
-karta Splitska biskupija uoci turskih osvajanja
Karta Splitske nadbiskupije i biskupija s godinama kada su postojale, uoči turskih osvajanja

Nebuljška župa
      Među plemenske oblasti srednjovjekovne Hrvatske, koje su činile najistočnije krajeve koje danas ubrajamo u ličko područje, spadala je i teritorijalno mala župa Nebljusu. Zna se da je ovim krajem prolazio karavanski put koji je slijedio istočni rub planine Plješivice smjerom prema Drežniku. Zbog toga je nebljuški kraj imao prvenstveno tranzitni karakter. Veći dio nebljuškog zemljišta bio je krševit ili šumovit. Uvjeti za privređivanje u takvoj sredini bili su ograničeni samo na stočarstvo. Jedna isprava iz 1447. godine spominje kao nebljuškog kneza Tomaša Kurjakovića od roda Gusića. Iste godine nebljuško pleme činila su četiri koljena. Svako od njih imalo je dvadesetak rodova. Nebljuški plemići bili su:
Bokanići, Bubanići, Cvitanovići, Cvitkovići, Čačići, Fabijanići, Glavičici, Ivaniševići, Kremenići, Križanići, Markovići, Miličići, Najčići, Novakovići, Radići, Radovanići, Stipanovići, Štitarići, Veselkovići i Vučići. Sve te obitelji pobjegle su odavde nadolaskom Turaka.

Modruška župa
      Nastala je izdvajanjem iz velike Gacke župe koja je obuhvaćala Gorski Kotar, sjevernu Liku i Ogulinsko-modrušku udolinu. Vjerojatno je postojao modruški grad Tržan oko 820. god. u doba borbe knezova Borne i Ljudevita. Kralj Bela II darovao je 1193. god. Modrušku župu knezu Bartolu II. Iz 1163. god. poznat nam je prvi pisani spomen Modruške župe. Župa obuhvaća cijeli Podkapelski kraj, od Kupe na sjeveru pa do Plitvičkih jezera. Izdvajanje je nastalo razvojem plemena Modrušani, a sjedište je u najgušće naseljenom dijelu, Ogulinsko-modruškoj udolini i Plaščanskom platou. Kroz središte župe prolazi tada najvažnija prometnica koja je spajala unutrašnjost sa Senjom na moru. 1185. god. župa Modruš se spominje u oviru Krbavske biskupije.
      Krčki knezovi, Frankopani imali su usvom posjedu početkom 14. st. grad Senj, župe Modruš, Gacku, Vinodol i Drežnik. Oni su bili država u državi. Frankopani su na vrhu brijega, Modruš-glavice sagradili utvrdu Tržan koja je s varošem Modruš činila cjelinu. Tako je omogućen ubrzani razvoj Modruša koji postaje glavni grad frankopanskih posjeda i jedan od važnijih mjesta u Hrvatskoj. U 15. st. Modruš je na vrhuncu razvoja kao jedno od važnijih mjesta u Hrvatskoj u gospodarskom, kulturnom, i političkom smislu. Grad ima više tisuća stanovnika. Treba spomenuti samostan Sv. Nikole kao glagoljaško središte. 1460. god. sjedište Krbavske biskupije seli iz Krbave u Modruš zbog turske opasnosti. Knez Stjepan počima graditi novo biskupijsko središte o Oštarijama zbog skučenosti u Modrušu. Počela se graditi nova crkva u gotičkom stilu. 1469. god. Turci prvi puta u pljačkaškim pohodima prodiru u Ogulinsko-modrušku udolinu, kojom prilikom su opljačkali i sam grad. Modruš, kao i Gacku dolinu Turci nisu nikada zauzeli.
      Spominju se prezimena u modruškom urbaru: Blašković, Bošnjak, Brajković, Burić, Butković, Drašković, Franković (Franjković), Grdešić (Grdasić, Grdečić), Grgurić, Grdić, Jurašić, Jurković, Kraljić, Kolić, Krizmanić, Lopčić, Lončarić, Luketić, Marković, Medved, Mihalić, Mihelić, Novačić, Plivelić (Plevelić) i Salopek. [1]
Od plemičkih obitelji se spominju: Dianković, Gašpić, Hotković, Januš, Klinčić, Krajač, Marković, Mrklić, Mavrić, Oštribarić, Orlovčić, Orčinić, Ričanin i Skalić.
Vjekoslav Klaić spominje plemiće: Hodkovići, Gojmerčići, Klinčići, Orlovčići, Diankovići, Markovići, Oštriharići, Skalići, Gaspići, Horvati, Klinotići, Krajači i Zebići.

Ostaci srednjovjekovnog Modruša

      Turska opasnost je sve bliža. 1493. god. Turci upadaju u Modrušku županiju i nisu osvojili samo utvrdu Tržan. Slijedi tragična Krbavska bitka 1493. god. i otvoren put Turcima u Hrvatsku. Tek će napredovanje Turaka biti zaustavljeno 1593. god. slavnom Bitkom kod Siska.
      Nakon Krbavske bitke u Modruškoj županiji je zavladala panika. Modruški biskup bježi u Vinodol. Sačuvan je biskupski štap u Senju i zlatni križ u Bribiru koje je biskup ponio sa sobom. Osim biskupa brojno stanovništvo iselilo je u na sjever u Slavoniju, okolicu Zagreba, na otoke, u Istru, Italiju, Austriju itd. Stare utvrde u Modrušu i Tounju gube na važnosti a dobiva Ogulin i kasnije Karlovac. Tako se Modruš nije nikada više oporavio.
      Godine 1486. biskup Kristofor Modruški (podrijetlom iz grada Dubrovnika) morao je uslijed turskih razaranja pobjeći iz dičnoga grada Modruša u Novi Vinodolski na hrvatsku obalu. Nekoć znameniti Modruš, važno duhovno i trgovačko središte srednjovjekovne Hrvatske, izgubio je svoju važnost nakon tragične bitke na Krbavskom polju godine 1493. U današnje vrijeme je to malo selo sa žalosnim ostatcima velikoga i slavnog dvorca Tržana, čije zidine su bile dugačke 1200 m.
      Senjsko modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić na području svoje biskupije godine 1807 promaknuo je 51 kapelaniju u župna središta. Na području današnje Gospićko-senjske biskupije promaknuta je u župna središta 31 kapelanija. Među njima i župa Brušane (Župa Sv. Martina) koja sa Rizvanušom čini jednu cjelinu.
      Kako smo vidjeli, život u Modrušu nakon stradanja 1493. nije prestao. Bernardin Frankopan nije ga napuštao. On sve do smrti Modruš smatra svojim „stolnim mjestom“. U Modrušu se, dapače, održava još nekoliko velikih obiteljskih slavlja. Godine 1496., od sedmog dana ožujka pa do kraja mjeseca, tu boravi Ivaniš Korvin kao prosac Bernardinove kćeri Beatrice Frankopan. Nisu Modruš odmah napustili ni njegovi stanovnici koji su preživjeli turski napad. Nešto mirnije godine, do kraja 15. i prvih godina 16. stoljeća, omogućile su stanovništvu bar nekakvu obnovu života u gradu pod tvrđavom. Tako je bilo do kraja prvog desetljeća 16. stoljeća, kada turske čete ponovno počinju harati modruškom okolicom. Obranu je moguće održavati još samo u dobrim i čvrstim zidinama modruške tvrđave. U pismu Jurju Brandenburškom 1511., Bernardin Frankopan piše iz Modruša o velikom pohodu turske vojske na Hrvatsku, do kranjskih granica: „Na naš posjed palo je 22. kolovoza oko 2000 ili još više Turaka i ovu su noć udarili tabor u polju pod Modrušem. Drugoga su dana krenuli odavle...“ Godine 1513. modruški biskup Benja u Rimu izvješćuje da je iz njegove biskupije i Modruša u tursko roblje odvedeno preko dvije tisuće stanovnika (212). Provale će se ponoviti i 1522. i 1527. jer Turci koriste staru modrušku cestu preko Gvozda. Modruš se našao na samoj obrambenoj crti, gotovo ni na čijoj zemlji, u stalnoj nesigurnosti. Život tu više nije siguran pa ga Bernardin napušta, no nastavlja gospodariti njime iz Ogulina. Tada je ulogu grada u smislu centra zbivanja nakratko preuzeo Bihać (213). I narod se raselio i odselio, od Modruša, preko Kupe i Istre, do Italije i ugarskih zemalja (214) i nikada se nije vratio. Tu ostaju samo obrambene straže, a i one će nakon Bernardinove smrti biti zamijenjene krajišnicima koje će plaćati krajiška ratna blagajna.
      Naše iseljenike nalazimo u svijetu dosta rano, a sustavno ih možemo pratiti tek od 15. stoljeća. Najveći val iseljavanja dogodio se početkom 16. stoljeća. Senjane i Modrušane nalazimo u mletačkim Markama i Mlecima, u gradovima Fanu i Pesaru, a bave se trgovinom, pomorstvom, obrtništvom. Tu su i duhovna zvanja, umjetnici, vojnici i majstori, te zemljoradnici i stočari (215).
      Već 1531. iz Modruša se javljaju kapetani Petar Čovnić i Grgur Gojmerić s viješću kako su razbili neku tursku četu i oslobodili zarobljene Brinjane. U strateškom obrambenom planu, Modruš je označen kao vrlo važno strateško uporište (216). Kranjski staleži 1542. dopuštaju iznos od 3000 forinti za obnovu Ogulina i Modruša te je popravljeno tek nekoliko objekata u staroj tvrđavi. Već 1555. trebalo je ponovno popraviti i izmijeniti krovišta i podove na istim objektima. U godinama 1557. i 1562. ljudi Franje I. Slunjskog u dogovoru sa Hrvatskim saborom utvrđuju gradove Drežnik, Tržac, Modruš i dr., a kralj Ferdinand I. za iste odobrava 1552. izdržavanje 200 konjanika. To 1560. dovodi do bolje organizirane krajiške straže na Modrušu, iako uvijek nedovoljno brojne i slabo naoružane. Senjski kapetan Ivan Lenković izvještava 1561. da je Modruš u kraljevskoj vlasti, te da ga kralj čuva s 20 vojnika. Preporučuje pojačanje vojne posade za još 30 pješaka. Nakon 1578. Modruš u obrani služi kao stražarski položaj, strateški povezan s Ogulinom.
      Za održavanje i popravljanje modruških zidina i kula, nikada nije bilo dovoljno novca. Zbog toga su stare zidine, već sredinom 16. stoljeća izgledale dosta zapušteno, osobito stambeni objekti u gradu. Modruš je postao stara zapuštena utvrda. Ostao je po strani glavnih strateških interesa krajiških vojnih vlasti. Naime, nakon izgradnje karlovačke utvrde 1579. Turci više nisu ugrožavali modrušku utvrdu jer su se bojali da bi im graničari mogli presjeći putove povratka u Bosnu. Tu se održava samo manja pogranična straža. Nakon što je 1591. jedna skupina turskih martologa provalila u utvrdu i zarobila sve stražare, te uništila sve što je bilo pogodno za stanovanje, utvrda je ostala potpuno zaboravljena i zapuštena. Više ni straže nisu bile važne. Nije se isplatilo obnavljati i održavati ruševine modruške tvrđave.

Župa Brušani
      Brušane su prastaro velebitsko naselje smješteno na 586 m nad morem u dolini zvanoj Dugopolje uz prometnicu koja iz Ličkog polja preko središnjeg dijela Velebita vodi u Karlobag. Danas u Brušanima i Rizvanuši u 65 obitelji živi oko 185 vjernika sa slijedećim prezimenima: Abramović, Barić, Brkljačić, Burica, Cindrić, Došen, Dubrovec, Ivančić, Lisac, Lovrić, Maras, Mataija, Mesić, Nagljć, Opačić, Pavelić, Pavičić, Petrlić, Ratković, Šikić, Sanković, Srećković, Sudar. Stilinović, Šuper, Tonković i Župan.
      Tijekom turskih osvajanja brušanski je kraj ostao bez svoga stanovništva. Turci su njime vjerojatno zagospodarili 1527. Od istjerivanja Turaka Brušane su i Rizvanušu naselili hrvati Bunjevci i nekoliko obitelji Primoraca i Gorana .Kraj je Turcima oteo knez Jerko Rukavina 1685. Za zasluge naseljavanja Baga, Smiljana i okolice sa sinom Nikolom dobio je veći dio zemlje u Brušanima te u Brušanima naselio desetak obitelji iz Brod Moravica.
      Dne 14. srpnja 1942. partizani su zauzeli Brušane i Trnovac te u Brušanima zapalili župnu crkvu i župni stan.
Lička plemena prije Turaka
      Već smo napisali da je zadruga bila najmanja ekonomska organizirana jedinica, nešto kao obitelj danas. Više zadruga činilo je pleme koje je živjelo na području župe.
Gusići su doselili iz Dalmacije i jedno su od najstarijih plemena. Od njih su potekli knezovi Kurjakovići koji su bili gospodari Krbavske župe i okolnih od 1298. god. pa do pada Krbave pod Turke.
Mogorović pleme se pojavljuje u Lici prije provale Tatara 1242. god. i bilo je na okupu do turske okupacije. Iz toga plemena poznati su Berislavići i Disislavići.
Spominju se u Lici još plemena kao: Lapčani, knezovi Frankopani u Gackoj, Šubići u Lici, zatim Kačići, Tugomirovići, Lagođušići, Slavkovići, Kolakovići, Seliščevići, Novakovići, Vladišići, Oreškovići, Dujmovići, Markovići, Pesarići, Utešinići, Draškovići, Perušić i dr.
Glagoljica
      Kod Hrvata je glagoljica bila odlučujući faktor u borbi za crkvenu, narodnu nezavisnost, koja je u to drevno doba bila moćna poluga političkoj samostalnosti. Naime, neposlušnošću popova glagoljaša i opiranjem svim zabranama Rima, održavao se kroz vijekove narodni duh, spašavala narodna duša od tuđinske latinizacije i romanizacije. Povijest se ponavlja, jer se i danas maternji jezik nameće kao osnov za očuvanje samobitnosti i oprobano sredstvo protiv asimilacije.
      Nametnuto je mišljenje kako do dolaska Ćirila i Metodija nije bilo nikakve pismenosti. Izgleda da nije tako. Neka slova iz glagoljice se preuzeta iz gotskog runskog pisma. Postavlja se temeljno pisanje kako su Ćiril i Metodije preuzeli te znakove iz gotskog runskog pisma a Gotska država na našim prostorima je propala 300 god. prije njihovog dolaska. Očito je neka vrsta glagoljice postojala prije Ćirila i Metodija tamo gdje su se održali Goti a to je nekadašnja teritorija Japoda, Liburna i u Panoniji. [2]
      U najvažnijoj zbirci hrvatskih pisanih pravnih dokumenata poznatoj pod nazivom Acta Croatica (drugo izdanje iz godine 1898.), navedena je povelja iz godine 1288., pisana glagoljskim pismom, čiji autor je Stipan iz Staroga Dubrovnika, glagoljaški biskup iz Modruša u Lici. Tekst povelje glasi:
Ja, Stipan od Staroga Dubrovnika, biskup Modruški i vičnik Svete krune Uarske, posvitih ovu crikvu na poštenie svetoga Luke, pisara Marie Blažene.
Naziv Stari grad Dubrovnik odnosi se zapravo na gradić u Bosni, sjeverno od Sarajeva, koji je nestao nakon pada Bosne pod Turke godine 1463.
      Najstariji poznati lički glagoljski dokument pisan kurzivnom glagoljicom jest povelja iz Počitelja, iz godine 1393. U njemu se spominju Tomaš i Butko krbavski lički buški i pročaja knezi.
      Vrlo lijepa glagoljicom pisana povelja (Lička listina) iz godine 1469. sačuvana je sa šest visećih pečata ("pečati visući"). Ona spominje knezove i suce plemenite kraljevske kancelarije u Lici ("knez i suci plemenitoga stola kraljeva... v Lici).
      Prvi dio važne glagoljske zbirke Code Slave 73 (čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Francuska) pisali su godine 1375. Grgur, sin Martina Berislavića iz Modruša, zatim Stipan supisac, i prvad Mikula na Lindare.
Jedna od najljepših glagoljskih knjiga je Misal kneza Novaka iz godine 1368., sada pohranjen u Nacionalnoj knjižnici (bivšoj Dvorskoj knjižnici) u Beču u Austriji. Misal sadrži najstarije poznate hrvatske stihove, pisane glagoljicom. Knez Novak Disislavić iz Krbave pisao je tu knjigu za spasenje svoje duše. Njena prekrasna glagoljska slova poslije su bila korištena kao predložak za pripremu prve hrvatske inkunabule iz godine 1483. (Missale Romanum), otisnute samo 28 godina poslije Gutenbergove Biblije. Knez Novak bio je iz Ostrovice, iz plemena Mogorovića.
      Ovdje dajemo dio popisa glagoljskih knjiga povezanih s područjem Like, Krbave i Modruša:
Code Slave 73, iz 1375., Pariz (Bibliotheque Nationale), Francuska, 296 listova pergamene, pisao Gregorija, sin Martina Berislavića iz Modruša,
Code Slave 78, Pariz (Bibliotheque Nationale),
Misal kneza Novaka Disislavića, 1368. (Austrijska nacionalna knjižnica u Beču)
Glagoljski brevijar, Borgiano Illirico 6, 14. st.Vatikanski brevijar Illirico 5, 1379. (Apostolska knjižnica u Vatikanu),
Vatikanski brevijar Illirico 6, 14. st.,
Vatikanski brevijar Illirico 10,
Vatikanski misal Illirico 8, 14. st.,
Bula pavlina, 14. st.,
Krbavski brevijar, izgubljen (vidi [Pantelić, str. 84]),
Izgubljen misal (Kukuljević), 14/15. st.,
Berlinski misal Bartola Krbavca (436 lista pergamene), 1402.,
Njujorški misal (prema prof. Henriku Birnbaumu, UCLA, Los Angeles, misal je iz ličko-krbavskog područja ili iz zadarskoga zaleđa),
Ročki misal, 15. stoljeće (Nacionalna knjižnica u Beču, Austrija), Cod. Slav. 4, 252 listova, (24 x 35.5 cm), napisao vjerojatno Bartol Krbavac,
Beramski misal Bartola Krbavca, oko godine 1425. (Nacionalna knjižnica u Ljubljani, Slovenija),
Dragućki brevijar, 1407., vjerojatno iz Krbave (u uporabi u Istri, u Roču i Humu),
Dio brevijara (Arhiv HAZU u Zagrebu, III c 12), 70 listova, pisan u Krbavi,
Humski brevijar, 1442.Bakarski brevijar (sadrži također i kroniku grada Bakra) 1414., izgubljen,
Misal iz 1435., 564 listova pergamene,
Humski brevijar, 1442.,
Bribirski misal, 1459.,
Bribirski brevijar, 1470.,
Kolunićev zbornik korizmenih propovjedi, 1486., pisan kod Otočca,
Vinodolski zbornik, 15. st.
Vinodolski (Kukuljevićev) brevijar,
Metropolitanski brevijar (Metropolitana, Zagreb, MR 161),
Modruški urbar, 1486. (40 str.),
Dabarski brevijar, 1486. (frankapanski grad Dabar kod Otočca u Gatskoj župi),
Novljanski misal,
Novljanski I. brevijar, 1459.,
Novljanski II. brevijar, 1495.Novljanski II. brevijar, 1495.,
Kosinjski brevijar, 1491. (inkunabula), jedini poznati primjerak čuva se u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji, Italija,
Oxfordski zbornik, 15. st., Engleska (Oxford, Bodlean Library), poznato je da je bio jedno vrijeme u vlasništvu Alberta Fortisa,
Ljubljanski zbornik (Nacionalna knjižnica u Ljubljani, Slovenija, NUK 368),
Tkonski zbornik (Tkon je grad otoku Ugljanu), početak 16. st., pisan vjerojatno u Modrušu,
Petrinićev zbornik,
Blagdanar popa Andrije iz Novog,
Dijalog Grgura pape,
Misal Pavla Modrušanina, tiskan u Veneciji 1528. (po jedan primjerak čuva se u Odesi, Cambridgeu, Londonu i Pragu, dva u Petrogradu, i tri u Zagrebu).
gospodarstvo Hrvatske pocetkom 16 st
Gospodarska karta Hrvatske početkom 16. st. s važnijim putevima

Tiskara u Kosinju
      Naziv mjesta Kosinj prvi se puta spominje 1461. U 15. stoljeću. Kosinj pripada knezovima kosinjskim od plemena Stupića. Knezovi Frankopani, već tada najznačajnija hrvatska plemićka obitelj, imaju svoje posjede u Kosinju znatno prije, ali 1489. ugovorom s knezom kosinjskim, postaju vlasnici cijelog Kosinja.
      U Kosinju su Pavlini, takozvani bijeli fratri, jedini red koji su osnovali Hrvati, imali Gutenbergov tiskarski stroj. Po odobrenju rimskog dvora, ondje je 22.02.1483. tiskana prva crkvena knjiga napisana glagoljicom i na hrvatskome jeziku, te prva knjiga slavenskog juga - "Kosinjski misal" ili poznat i pod drugim imenom "Misal po zakonu rimskog dvora". Najočuvaniji primjerak nalazi se u Petrogradu. Druga knjiga tiskana na našem tlu bio je Brevijar iz 1491. godine, kojem u kolofonu piše da je tiskan u Kosinju. Potvrdu da je u Kosinju bila tiskara čitamo u izvještaju senjskog biskupa Sebastijana Glavinića, koji je 1696. bio u službenoj vizitaciji Kosinju. U izvještaju je napisano da je vidio glagoljske brevijare tiskane u Kosinju na ilirskom jeziku.

Misal po zakonu rimskoga dvora ili Kosinjski misal
      Ovo je prva hrvatska tiskana knjiga, tiskana u tiskari u Kosinju u Lici. Misal je otisnut samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Ovaj je misal ujedno prvi u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima. Činjenica da je misal tiskan na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća.
Misal iz 1483. prvi spominje zadarski nadbiskup Matej Karaman (1700.- 1771.), potom slovenski filolog Jernej Kopitar, a 1820. godine i bjeloruski slavist i orijentalist Mihail Bobrowski, koji duhovito primjećuje kako je "ovo prvo izdanje rjeđe od bijeloga gavrana". Bobrowski 20. listopada 1821. iz Pariza u pismu Jerneju Kopitaru s ističe da je Misal prva knjiga u slavenskome svijetu tiskana pomičnim slovima.
kosinjski misal 1483
Prva hrvatska tiskana knjiga - Kosinjski misal iz 1483. god.
      Druga hrvatskoglagoljska inkunabula tiskana je godine 1491. u Kosinju. Knjiga je brevijar. U tome ličkom mjestu bila je smještena prva hrvatska tiskara u čije smo mjesto djelovanja sigurni. Ta nam činjenica nalaže zaključak da je Lika u to doba bila središtem glagoljaštva i da je bila bogatiji kraj nego što je to od tragedije na Krbavskom polju. Siromašan kraj, kakvim je Lika postala nakon godine 1493, ne bi mogao tiskati knjige u doba kada je to iznimno skup posao. Osim toga, siromašan kraj, bez jakog kulturnog kruga koji je prepoznao prednosti tiskarstva i bez ekonomskog uporišta, u takav se posao ne bi ni upuštao.
brevijar 1491
Brevijar iz 1491. god.

Križ krbavskih biskupa (oko 1200. god.)
Ostalo o srednjovjekovnoj Lici
      Ličko plemstvo je u većini slučajeva proisticalo iz vremena starohrvatske društvene hijerarhije. Nakon 1102. godine, lički plemići postajali su kraljevskim imenovanjem, a ne prema rodovskom naslijeđu. Kraljevski plemići u Lici dobivali su, slično kao i po ostalim krajevima Hrvatske veća ili manja feudalna imanja. Nekoć, starohrvatski plemići nisu od državnog vladara dobivali zemljišne poklone, već su svoje posjede prenosili na potomke bez suglasnosti kralja. Novijih, feudalnih posjednika u Lici nije bilo mnogo, ali su do 14. stoljeća u svome vlasništvu imali gotovo čitavu ličku zemlju. Osim spomenutih društvenih staleža, u srednjovjekovnoj Lici živjeli su i potomci romanskog žiteljstva, koje su ovdašnji Hrvati nazivali Vlasi.
      A. Horvat je naglasila kako su mnogi lički srednjovjekovni dvorci pokazivali i regionalnu posebnost; na području Like ustvrdila je 85 srednjovjekovnih dvoraca i za svakog od njih označila u čemu se ogleda njegova europska provenijencija.
      Unatoč mnogih uništavanja svega što je ovdje učinjeno ili postojalo, samo iz Krbave doprlo je do nas 17 glagoljskih kodeksa, među kojima se kao remek-djelo ističe glagoljski misal kneza Novaka Desislavića, nastao 1368. godine. U nizu ostalih umjetničkih predmeta od neprocjenjive kulturnopovijesne vrijednosti, izdvaja se zlatni križ krbavskoga biskupa Mateja Marute, koji se danas čuva u župnoj crkvi u Bribiru Vinodolskom. Spomenuti i još mnogi drugi sačuvani spomenici potvrđuju nam da je tadašnja Lika išla u korak s najvišim dometima europske kulture i umjetnosti.
      Hrvatski ban bio je u dva navrata Ivan Karlović Krbavski, u periodima 1521.-1524. i 1527.-1531. god.

      Dne 14. srpnja 1942. partizani su zauzeli Brušane i Trnovac te u Brušanima zapalili župnu crkvu i župni stan. Zapaljene crkvene objekte do dolaska župnika Josipa Kapša nitko nije obnavljao. 2006. godine vlč. Nikola Turkalj novčanom pomoći Gospićko-senjske biskupije i vjernika podigao je na crkvu sv. Martina novi toranj kakav je bio prvotni i pokrio ga bakrenim limom. Danas u Brušanima i Rizvanuši u 65 obitelji živi oko 185 vjernika sa slijedećim prezimenima: Abramović, Barić, Brkljačić, Burica, Cindrić, Došen, Dubrovec, Ivančić, Lisac, Lovrić, Maras, Mataija, Mesić, Nagljć, Opačić, Pavelić, Pavičić, Petrlić, Ratković, Šikić, Sanković, Srećković, Sudar. Stilinović, Šuper, Tonković i Župan.
      Najpoznatija prezimena iz lovinačko kraja - Ivezići, Rupčići, Šulentići, Vrkljani, Pavičići, Budaci, Jurjevići .

      Navedeno o povijesti Hrvatske i Like na ovoj stranici je od različitih autora pa sigurno ima nelogičnosti i netočnosti, ali takva je povijest. Namjera teksta je prikazati osnovno o povijesti i čitatelje zainteresirati za buduća samostalna proučavanja.

Zadnja izmjena, veljača 2009. god.

Izvori:
[1] Hrvoje Salopek: Ogulinsko-modruški rodovi, Zagreb, 2007.
[2] Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetoga stoljeća, drugo dopunjeno izdanje, Matica Hrvatska - ogranak Split, Naklada Bošković, Split 2007. god.
[3] Grad Otočac 8, Katedra Čakvskog sabora pokrajine Gacka
[4] Mijo Mandić Mlađi: BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI (2003/04.)
[5] Mulan Japunčić: Kratka povijest Like i Krbave, Gospić 1936. god. Razne Internet stranice:
[4] Hrvatska povijest

Zadnja izmjena, svibanj 2009. god.
ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD        Glavni izbornik    Početak rubrike
Pišite nam na e-mail: vrilo-mudrosti@vrilo-mudrosti.hr