Udruga Ličana Vrilo mudrosti Slavonski Brod


	BORBE S TURCIMA U LICI Glavni izbornik Sadržaj rubrike

Kronologija borbe s Turcima Navedene su bitke s Turcima samo u Lici, pobjede i porazi. Napomenimo da su Turcima u to vrijeme otpor pružali samo Hrvati a Srbija i Bosna su služile Turskom carstvu. Turska osvajanja su zaustavljena na sjeveru Like, u Gackoj dolini. Na karti dolje iz 1592. vidimo ostatke Hrvatske nakon turskih osvajanja i gdje je su Turci zaustavljeni u Lici. Karta Like 1592. Ostaci Hrvatske nakon turskog osvajanja Bihaća. 1415. god. - Prva velika provala Turaka bila je 1415 godine,kada su Turci provalili od BIH sve do Celja.Tom prilikom odvedoše tisuće ljudi u roblje,a najviše su stradali krajevi oko Zrina i Brinja. 1491. god. - Pročitajte opširnije: Velika pobjeda Hrvata u bitci na prijevoju Vrpilu kod Korenice. 1463. god. - Pod zidinama Senja Osmanlije su prvi puta 1463. g., kada pustoše i pljačkaju okolicu. Obrana grada i stanovništva primarna je dužnost vojne, civilne i crkvene vlasti, pa se počinju graditi obrambene tvrđave koje se opremaju topovima većih kalibara i daljeg dometa. 1464. god. - Turci su opustošili posjede Stjepana Frankopana. 1467. god. - Turci su došli do Otočca te rastjerali stanovništvo ali su zaustavljeni od Ličana na rijeci gackoj. 1468. god. - Udarila je velika turska vojska na Liku, Krbavu, Senj i Modruš te su popalili kuće i gradove i ljude odveli u ropstvo. Turke je vodio paša Ezebeg s 20.000 vojnika. 1469. god. - Opet su Turci provalili u Hrvatsku i došli čak do Ljubljane, a u Lici do Senja. Teško su opustošili Modrušku županiju i prodrli su u gradsko naselje. 1470. god. - U okolicu Modruša upala je velika turska vojska od oko 20.000 ljudi i poharala modruško i susjedna vlastelinstva. Stanovništvo se razbježalo. 1477. god. - Učestali su turski upadi i pustošenja Like. 1478. god. - Hrvatski plemići su potukli Turke na povratku iz pljački. 1487. god. - Turci su zaplijenili Brevijar u dva dijela, napisan 1379. god. pa su ga dobri muži Okrugljane i Tribihovićane otkupili 1487. god. što je jedan od dirljivih slučajeva iz hrvatskoga srednjega vijeka kada hrvatski puk skuplja i daje svoja dobra da bi mu se vratila njegova knjiga. 1493. god. - Krajem kolovoza ili prvih dana rujna 1493. godine, Modruš doživljava najteže dane u svojoj povjesti. Modruški purgari i malobrojni feudalni vojnici nisu se uspjeli oduprijeti ogromnoj turskoj vojsci pod vodstvom Jakub-paše, koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda na Kranjsku i Štajersku. Turci su osvojili, opljačkali, popalili i porušili Modruš a tvrdi Tržan nisu ni pokušavali zauzeti jer su se čuvali za bitku sa hrvatskom vojskom koja se okupljala na Krbavskom polju. Građani se postupno iseljavaju u Novi Vinodolski. Vjerovatno je tada napušten stari grad Plaški koji su izgradili Frankopani. 1493. god. - Krbavska bitka na Krbavskom polju u kojoj su Turci strahovito potukli hrvatsku vojsku. Otvoren je put Turcima u unutrašnjost Hrvatske. Zgažena je krv hrvatskog plemstva i više se nikad nije obnovila. 1510. god. - Odvedeno je iz kraja Bijele Stijene i Senčes, Keglevićevih imanja par tisuća kmetova u roblje. 1511. god. - Nema više kastruma Modruš, a Tržan se pretvara u fortifikacijsku utvrdu. Sve su je uništilo oko 2000 Turaka. Još su Turci opustošili Ribnik, Ozalj i Dubovac. 1513. god. - Iz Modruša su Turci u ropstvo odveli 2.000 ljudi. Modruš je razrušen. Napustili su ga Dominikanci. 1514. god. - Upad martoloških četa, na čelu s Muratbegom Tordićem, na područje Like i Krbave. godine. Njegovi Vlasi teško su poharali Liku i poslije toga su iz nje odveli oko tri tisuće zarobljenika. Zbog toga je iste godine, ujesen, iz Krbave, Hotuče i Odorja iselilo u sigurnije krajeve nekoliko stotina hrvatskih porodica. 1515. god. - Turske martološke čete ponovno napadaju Liku. Preko Bužana i Velebita prelaze i na senjsko područje i odasvud u Bosnu odvode brojno hrvatsko roblje. U narednih nekoliko godina takvi upadi u Liku postadoše sve češći. 10.05.1520. god. - Turci su provalili u Gacko polje ali ih je kod Otočca porazio ban Petar Berislavić. 20.05.1520. god. - Ban Petar Berislavić, koga su nazivali ocem i braniteljem domovine, poginuo u turskoj zasjedi na Vražjoj gori (Plješivici), između Korenice i Bihača na Uni. Njegova odrubljena glava prebačena je u grobnicu u mađarski grad Vesprim. Te godine, Turci su provalili na Krbavu, a ban Berislavić je sa 300 svojih junaka pohrlio da bi razbio turski odred od 800 vojnika. Akcija je bila uspješna, ali na povratku, 20. svibnja 1520. god. ban je upao u tursku zasjedu kod Vražje Gore (Plješivica) blizu Korenice i - poginuo. Područje kojega je Petar Berislavić branio od Turaka obuhvaćalo je Srijem, Bosnu i Dalmaciju. Za takav golemi prostor bila je potrebna brojna vojska koju je trebalo smjestiti, hraniti i redovito opskrbljivati. Da bi prikupio tolika sredstva, Berislavić je rasprodao vlastita imanja, posjed vranskog priorata i zemlje svojih rođaka, te uveo izvanredne namete i poreze. Sve su te žrtve i ulaganja urodila plodom, jer je Berislaviću omogućeno da se usprotivi turskoj sili. Osobito je važna bila njegova pobjeda 1513. kod Dubice, te obrana Knina, Skradina, Ostrovice i Jajca. Petar Berislavic rodio se u Trogiru negdje oko 1450. godine. Kao mladic je napustio Dalmaciju i postao svecenikom u Ugarskoj. 1522. god. - Turci su osvojili Ostrovicu i Borićevac. Turci su preko Like otišli pljačkati Kranjsku. A samo 70-tak godina od svoje izgradnje velebno i čudotvorno svetište Blažene Djevice Marije u Oštarijama Ogulinskim, doživjelo je sličnu sudbinu 1521. i 1531. godine. Tih godina turske su čete zapalile i porobile cijelo selo. Zapalile su crkvu od koje su ostali samo vanjski zidovi. Kad je Oštarska crkva 1521. spaljena, kip Majke Božje je prenesen u Trošmariju, mjesto 13. km udaljeno od Ogulina, kod Gojaka, kanio Turci nisu provaljivali. Od tada se Majka Božja štuje i u Trošmariji. Iako je Marijin kip kasnije bio vraćen u Oštarije, štovanje Majke Božje nije prestalo ni u Trošmariji. Tako porušena oštarska crkva stajala je oko 180. godina do kraja 17. stoljeća, kako je to očigledno iz izvješća ing. Pieronija iz 1639. godine o gradovima na granici prema Turcima. 1522. god. - Nekoliko dana poslije četovanja mostarskoga paše po Lici, u kojem su stradali osobito krajevi oko Ribnika, Perušića i Kosinja, provalila je jedna martološka četa od Unca daleko preko Like u primorje oko Senja. Međutim je ban Karlović saznao za tu četu i u njenu povratku sačekao ju je u Vrhovini, potukao ju je i oslobodio je svetojursko roblje. 1522. god. - Hrvatsko žiteljstvo Like bilo je u to doba u velikoj neizvjesnosti - da li da pred Turcima bježi ili da se prepusti svojoj sudbini. Velika većina naroda odlučila se za uzmicanje. Glavni rasap ličkih Hrvata odigrao se između 1522. i 1524. godine. 1522. god. - Bernardin Frankopan je pred staležima Svetog Rimskog Carstva-Njemačke narodnosti u Nurnbergu 1522 god. rekao: "...Hrvati ne žele prositi poput mnogih velikih i poglavitih muževa Grka, Bulgara, Srblja i Albanaca te kao prognanici u siromaštvu i umrijeti". 1524. god. - Udbina je do ostala bez ijednog ranijeg stanovnika koji su pobjegli pred Turcima. Nakon što su Turci poharali i popalili Liku i Krbavu, knezovi Perušići sele se u Slovačku. 1526. i 1527. god. - Početkom upada Turaka u Krbavu i Liku 1526-1527 Bilaj napušta većina stanovništva i odlazi na sjeverozapadne prostore današnje Hrvatske, a nešto kasnije i ostali. Već u jesen 1527. turska vojska zaposjeda utvrdu, ali je preko zime povremeno napušta. U proljeće 1528. u bilajski varoš doseljavaju porodice stražara većinom između gornje Une i Sane. Nakon Mohačke bitke 1526. god. Lika i Krbava su gotovo bez otpora pale u Turske ruke. 1527. god. - Turci su osvojili Mrsinj-grad, stari hrvatski biskupski grad kao i cijelo područje Krbave. Tada su ga opustošili i uništili, a ruševine se zadnji put spominju 1773. godine pod nazivom Mersin. Turci su osvojili i Kosinj koji su držali do 1689. god. kada se doseljavaju Vlasi. 1527. god. - Turci zauzimaju Obrovac, Gračac, Počitelj, Lapac i Udbinu koja se do kraja 15. st. nazivala Krbava. Turci su nakon zauzimanja Udbine (Krbave) između 04.04 i 27.04.1527. god., ponovo utvrdili grad. Turci su zauzeli Korenicu a svo stanovništvo koje je bilo katoličko je pobjeglo. Kasnije su Turci u Korenicu naselili Vlahe. Padom Udbine završava se okupacija Like. 1527. god. - Između 1527. i 1530. godine Turci su stalno pokušavali pomaknuti granicu okupirane Like prema sjeveru, ali u tom nastojanju nisu više uspijevali. Stali su na crti povučenoj od Krasna na izvor Gacke, zatim na Turjanski i utvrdu Prozor koja se nalazila sjevernije od Korenice. Utvrda Stari Perušić kod Vrhovina im je bila krajnja točka. Na toj crti (Senj, Otočac, Prozor i Brinje) daljni prodor zapriječile su im tvrđave Otočac i Prozor na Gackom polju, zatim Vrhovine i spomenuti Prozor u blizini Korenice. Zbog tih utvrda ostala je tursko-hrvatska granica nepromijenjena sve do izgona Turaka iz Like. Otočac i Gacka su brana zapada od Turaka koji ovaj dio Like nisu nikada osvojili tako da se na ovim prostorima zadržalo i dosta autohtonog stanovništva. Otočku tvrđavu nitko nije nikada osvojio. 1527. god. - Osman aga Glumac (vjerojatno je bio janjičar) turski zapovjednik Udbine u jednom od svojih pohoda izgubio je bitku od Ličana kod Dabra vjerojatno na Osmaginom polju, a možda i na Milanovici gdje i danas postoje tzv. „zinjini šanci“. Po predaji aga je ranjen umro u šupljem drvetu gdje se sakrio dok je konj skončao na brdu koje se otad zove Konjski, Konjska glava, Sedlo. 1530. god. - Tijekom velikih navala Osmanlija prema Kranjskoj i Štajerskoj krajem 15. i u 16. st. Varoš Brinje je 1530. zapaljeno i opljačkano, izgorjela je crkva i samostan, ali se tvrđava uspjela obraniti i nikada Osmanlije nisu osvojili Brinje, iako je stanovništvo iz okolice Brinja napuštalo svoj rodni kraj i sklanjalo se na sigurnija mjesta. Redovnici su napustili Brinje jer je sve oko tvrđave bilo spaljeno. 1531. god. - Iz Modruša se javljaju kapetani Petar Čovnić i Grgur Gojmerić s viješću kako su razbili neku tursku četu i oslobodili zarobljene Brinjane. 24.08.1543. god. - Ban Petar Keglević, Juraj Frankopan-Slunjski, Stjepan Blagajski i Nikola Frankopan-Tržački zajedno s braniteljima Otočca u bitci nedaleko od Otočca potukli su tursku vojsku koja se vraćala iz Kranjske s plijenom. 1544. god. - Krajiška vojska pokušala je ljeti 1544. godine u silovitom napadu zauzeti tursku Udbinu, ali bez uspjeha. Tom prilikom dio turske Udbine bio je spaljen, a poginulo je i nekoliko stotina balkanskih Vlaha koji su branili ovo tursko uporište. 24.08.1549. god. - Hrvatska pobjeda nad Turcima kod Slunja. 1559. god. - Htjedoše Turci osvojiti Drežnik, ali ih krajiški podpukovnik Hervart Auersperg među Drežnikom i Bišćem hametom potuče. Sam grad s okolinom pripadao je tada još Nikoli Frankapanu, ali vojnička posada u njemu bijaše carska. 1569. god. - Senjski uskoci pokrenuše vojnu na Perušić, savladaše tursku vojsku od 2800 vojnika, ali utvrdu nisu mogli zauzeti. 1574.-1576. god. - Turci su zauzelo područje južno od Slunja što je uzrokovalo veliko iseljavanje stanovništva. 1575. god. - Turci su spalili utvrdu Brlog i grad Gusića na brdu Siminovcu u blizini Brloga, iznad Gusić polja. Iza toga su Gusići odselili u Senj. Gusići su jedno od najstarijih hrvatskih plemićkih rodova. 1578. god. - 9.000 naoružanih Hrvata iz Krajine je otišlo u obranu Bihaća jer je izostala obećana kraljevska pomoć. Potukli su nadmoćnije Turke i tako privremeno zaustavili njihovo napredovanje. 22.05.1578. god. - Vrhovni kapetan Hrvatske krajine Ivan Fernberger u bici kod Drežnika potukao je tursku vojsku (oko 2000 vojnika) koji su se vraćali s pljačkaškog pohoda u Kranjskoj. 1582. god. - Krajiški general Andrija Aursperg uzalud je pokušao zauzeti Udbinu. 1584. god. - Krajiške čete iz Karlovca i Senja su razorile Ribnik, sjedište ličkog bega 1591. god. - Nakon što je jedna skupina turskih martologa provalila u utvrdu Modruš i zarobila sve stražare, te uništila sve što je bilo pogodno za stanovanje, utvrda je ostala potpuno zaboravljena i zapuštena. Više ni straže nisu bile važne. Nije se isplatilo obnavljati i održavati ruševine modruške tvrđave. 20.12.1619. god. - Turci su sasjekli odjel otočke posade koja se vraćala iz Senja s namirnicama. 23.09.1623. god. - Turci su krenuli s 6000 vojnika na Otočac. 23.09.1623. god. stigli su pod Otočac ali ga nisu napali. Otišli su osvojiti Prozor ali ih je 24.09.1623. god. porazio Vuk Frankopan i Sigismund Gusić koji su došli u pomoć iz Senja. 03.-04.10.1623. god. - Turci se nisu pomirili s nedavnim porazom kod Prozora pa su u noći 3. na 4.10.1623. gos. s 120 vojnika došli pod Prozor. Za to su saznali Vuk Frankopan i Sigismund Gusić pa se Gusić sakrio s vojskom u utvrdu a Frankopan je čekao u zsjedi. Kada su Turci krenuli prema utvrdi, Gusić je otvorio vrata i pojurio s vojskom na Turke a Frankopan je napao s leđa. Turci su naravno poraženi. 1636. god. - Godine 1636. graničari iz Otočca upadaju u turski Perušić i razaraju ga, ali je brzo bio obnovljen. Toponimi Razbojište i Bojište na širem području Janjča, između Perušića i Gackog polja, podsjećaju upravo na razdoblje stalnih sukoba na prostoru turske i austrijske granice. 1642. god. - Gašpar Tržački Frankopan, brat Katarine Zrinske, zauzeo je i razorio utvrde Stari Perušić kod Vrhovina i u Crnoj Vlasti (kasnije Donje Vrhovine). Turci su kasnije obnavljali utvrdu Stari Perušić koja im je bila kranja točka na sjeveru. Zapovjednik utvrde u Brinju, Tomica Holjevac napao je Perušić ili Novi Perušić. 1642. god. - 120 turskih konjanika iz Bihaća je prodrlo do Oštarija. Porazio ih je ogulinski potkapetan Martin Mogorić sa svojom postrojbom. 1642. god. - Kod Otočca su teško poraženi Turci. Hrvate su predvodili Petar Keglević, Juraj Frankopan Slunjski, Stjepan Blagojski i Nikola Frankopan Tržački. To je jedna od presudnih bitaka na području Gacke koje su zaustavile Turke. 1651. god. - Senjski kapetan Petar grof Zrinski poduzeo je pohod na tursku Liku kada su porobili Široku kulu. Pomagali su i Otočani. 1655. god. - Predvođeni grofom Petrom Zrinskim, Hrvati su prodrli do Korenice i vratili se s velikim plijenom. Te godine su dva puta pobijedili Turke. Turci su htjeli osvojiti Perušić ali ga je obranio Petar Zrinski. Iste godine je bilo nekoliko sukoba s Turcima u blizini Otočca. Zapovjednik krajiške posade u Otočcu bio je Andrija Gusić. Hrvati su se uspjeli obraniti. 1655. god. - Potukao je Petar Zrinski Turke kod Visibabe (Stari Perušić blizu Vrhovina) a nakon toga poharao Korenicu i sve okolne turske posjede 1657. god. - 1657. god. - Otočani i Senjani su na Gusić polju potukli 6000 Turaka koji su porobili Brezovac, Rudopolje, Vrhovine i Dabar. 1659. god. - Potukao je Patar Zrinski Turke kod Senja 1661. god. - Razorio je Petar Zrinski veliku tvrđavu (toranj na tri kata) u Širokoj Kuli i opustošio cijelo naselje. Razorio i susjedni Grebenar. 1663. god. - Pokrenut je prvi veliki protuturski rat. Petar Zrinski je provalio u Bosnu do Bihaća i porušio turske utvrde i domoago se bogatog plijena. 16.10.1663. god. - Pročitajte opširnije: Bitka kod Jurjevih stijena kod Otočca. 1676. god. - Turci su pogubili u Štitar-kuli u Kvartama kapetana Mikulu Oreškovića jer je ranije ubio u boju bihačkog bega Mustaj-bega. 1683. god. - Lovinački kraj je oslobođen od Turaka. Izgonom Turaka uglavnom odlazi i njihovo stanovništvo. Jedini materijalni trag iz turskih vremena jest kula u Vraniku. 1685. god. - Nastavljaju se upadi krajiške vojske na turska područja u Primorju, Dalmaciji,a u Lici predvođeni generalom Herbersteinom te su uništili i popalili oko 1000 kuća plus turske kuće i dvorove. Sa sobom su odveli 4000 komada stoke. Lika je ostala i dalje Turska. Generalu su najviše pomagali Otočani, Senjani i Brinjaci. Osvojen je Bunić na Krbavi. 1685. god. - Kada je ljeti i ujesen 1685. godine krajiška vojska izvršila dva upada na turski teritorij Like i Krbave, poveli su Krajišnici sa sobom znatan broj Vlaha koji su svojevoljno željeli napustiti tursko zemljište. 1685. god. - Stojan Janković je digao ustanak protiv Turaka u sjevernom dijelu Dalmacije i 1685. god. oslobodio je Gračac. 1685. god. - U rujnu 1685. god. Krajišnici pod vodstvom generala Ivana Herbersteina prodiru pod samu utvrdu Bilaj, te pale podgrađe i odvodi mnogo stoke (blaga) sa sobom. Ipak tada nisu uspjeli osvojiti utvrdu na brdu i potući one koji su se u nju sklonili. 1688. god. - Tijekom 1688. godine Bunjevci i Otočani upali su na područje sjeverne Like gdje su oslobodili okupirana lička sela. Istovremeno je na područje južne Like provalio Stojan Janković sa svojim ustanicima iz sjeverne Dalmacije. Brinjaci su bezuspješno pokušali osloboditi Ostrožac na Uni. 1689. god. - U proljeće 1689. godine, poveo je karlovački general Herberstein brojnu krajišku vojsku s namjerom protjerivanja Turaka iz Like. Svi dijelovi kršćanske vojske sastali su se 15. lipnja pod turskom tvrđavom u Novom. S brinjskog i otočkog područja krenulo je oko 3000 vojnika u oslobađanje Like uz koordinaciju popa Mesića. S juga su nadirali Dalmatinci. Oslobodilačka vojska je porušila sve đamije, dvorove aga i spahija. Istovremeno provalili su u Liku vlaški ustanici pod zapovjedništvom Stojana Jankovića. 1689. god. - Lika je konačno oslobođena od Turaka. Što se tiče stanovništva, Lika je skoro bila prazna. U borbi protiv Turaka posebno se istakao pop Marko Mesić iz Brinja. Ban Erdödy i general Herberstein oslobode Liku i Krbavu (Perušić, Budak, Bilaj, Udbinu) uz pomoć tamošnjih vojvoda (Knežević, Došen, Kovačević, Mesić). Velika pobjeda 1491. na prijevoju Vrpila kod Korenice Bitka na Vrpilama između Hrvatskog Kraljevsta i Osmanskog carstva odigrala se listopada 1491. godine i jedna je od slavnih hrvatskih pobjeda. Mjesto bitke je bio klanac Vrpile, nedaleko od Korenice. Hrvati su do nogu porazili tursku vojsku i oteli im golem plijen koji su napljačkali po hrvatskim i slovenskim zemljama. Ova velika pobjeda Hrvatske vojske na Osmanlijama na prijevoju Vrpile, ostala je na marginama historiografije i publicistike. Političke prilike Iskoristivši rat između njemačkog cara Maksimilijana i ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II. za prijestolje, novopostavljeni upravitelj Bosanskog pašaluka Jakub (Hadum) - paša (rođen sredinom XV st. - umro 1510.) poslao je turske akinndžije u pljačkaški pohod u dubinu hrvatskog teritorija. Protiv Turaka su se borili samo Hrvati jer Srbi nakon poraza na Kosovu polju 1389. nisu više pružali Turcima otpor. 1463. "Bosna šaptom pade" i nisu više pružali otpor Turcima. akindžija - neredoviti jurišni konjanici u sastavu vojske Osmanskog Carstva koji su djelovali gerilskom taktikom, a bili plaćeni onim što zarobe i zaplijene. Tijekom svojeg osvajanja Osmansko carstvo, prodorom na nove teritorije, novačilo je pravoslavne kršćane (pripadnike Pravoslavne crkve, uglavnom obrtnike i seljake kao akindžije, odnosno jurišne konjanike u svojim upadima prema tadašnjoj Europi. Karta okolice Korenice, Mrsinj i Vrpile Prijevoj Vrpile Vrpile je selo na prijevoju između Koreničkog i Krbavskog polja. S lijeve strane je Mrsinj, vlasništvo Nikole Gusića, Na jednoj od glavica je lovački dvorac Nikole Gusića Mrsinjskog. Između njih kao da je uleknuće preko kojeg vodi ovaj put i spušta se u Korenicu. Ovim prijevojem često putuju trgovačke karavane. Idu iz Bosne, prolaze kroz Lapačku dolinu, pa preko Udbine i Krbavskog polja dalje. Na prijevoju je ravnica Razdolja. Gusići potječu iz Krbave, iz roda Mogorovića, grane Disislavić, gdje su imali svoje posjede. Ovaj rod pripada jednom od 12 slavnih i najstarijih hrvatskih plemena ili plemićkih rodova. Rano su stekli plemićki naslov i postali austrijski baruni i grofovi. Od roda Gušića potječu Kurjakovići, a i kasniji grofovi Karlovići. Naselje Korenica se nalazilo u dolini rječice ponornice Korenice, koju je stanovništvo u starini zvalo Zlaticom, a Koreničko polje je dio većega Krbavskog polja. Korenica je inače nastala u podnožju srednjovjekovnog grada Mrsinja. Godine 1185. formirana je nova (krbavska) biskupija, koju papa Urban III. potvrdi a Matej je bio prvi biskup. Sjedištem krbavske biskupije postade grad Mrsinj, gdje je biskup Matej podigao stolnu crkvu i uredio svoj kaptol. Drži se, da je biskup Bonifacije prenio sjedište krbavske biskupije iz Mrsinja na Udbinu. Možda je već on sagradio i biskupski dvor na Udbini, koji je zaista postojao već sredinom 14 vijeka. Mrsinj je bio sazidan na širokoj podlozi i u vrlo lijepu obliku. Oko njega je bio uzdržavan velik vrt s plemenitim vrstama grmovita voća. Grad je bio u posjedu knezova Krbavskih (1468.) a zatim u posjedu Frankopana. Jedna loza tih knezova se prozvala "Mrsinjski". Turci su Mrsinj zauzeli 1527. god. a 1530 je Ibrahim vojvoda grad obnavljao. Turski pljačkaški pohod Turski pljačkaški pohod Fra Ivan Tomašić piše da je Škajin-paša rujna 1491. sa 17.000 vojnika iz Bosne provalio u Hrvatsku i Kranjsku, te se mjesec dana zadržavao plijeneći i pustošeći ognjem i mačem. Drugi izvori navode da je u Hrvatsku provalio Hasan-beg. Utaborili su se kod Metlike na dan sv. Mihovila. Narasli vodostaj rijeka odagnao ih je od daljnjeg prodora pa su se u listopadu odlučili vratiti u Bosnu. Nakon uspješne pljačke, paleži i inog pustošenja, akindžije su se vraćale s velikim plijenom preko Hrvatske. Osmanske su snage bile usporene zbog plijena i mnoštva zarobljenih ljudi i izgubili su svoju manevarsku sposobnost koja im je uvijek davala taktičku prednost. Tada su Hrvati još držali sve tvrđe na srednjem i donjem tijeku rijeke Une, poimence: Jasenovac, Kostajnicu, Novi, Otok, Krupu, Ostrožac, Bihać i Ripač pa se Turci nisu mogli vratiti tim putem. Izabrali su za povratak u Bosnu put pereko Like i Krbave što su Hrvati uspjeli saznati. Hrvatska vojna taktika Hrvatski ban Ladislav od Egervara sastavio je veću vojsku, u kojoj su najbrojnije čete imali knezovi Frankopani, poimence: Bernardin Ozaljski (1453.-1529, Ivan IX Frankopan Cetinski (rođ. ? - poginuo 1493. na Krbavskoj bitki) i Mihalj Slunjski. Turke su dočekali u teško prohodnom klancu kod Vrpila nedaleko od srednjovjekovnog tvrdog grada Mrsinja između Koreničkog i Krbavskog polja. Turci nisu mogli razviti svoje snage, jer su bili iznenada zaskočeni u uskom klancu na gorskom prijevoju, pa su doživjeli potpuni poraz. Ova velika pobjeda nad Osmanlijama izvojevana je zahvaljujući lukavoj strategiji Frankopana. Ostaci grada Mrsinja Tijek bitke Ban je razmjestio hrvatsku vojsku u četiri bojna reda. Prvim pak bojnim radom ravnali su Ivan Cetinski i Mihajlo Slunjski, knezovi Frankopani, piše fra Ivan Tomašić. Bernardin je imao 1500 pješaka i 1000 konjanika. Mihovil je imao 1000 konjanika i 500 pješaka. Karlo Gusić je imao 2500 pješaka i 500 konjanika i još 500 konjanika Nikole Gusića. Banske vojske je bilo 1500 konjanika i 1000 pješaka. Ukupno su Hrvati raspolagali s 4500 konjanika i 5500 pješaka. Toliko je odprilike bilo i Turaka. Hrvatska vojska bila je raspoređen od Korenice do ruba Krbavskog polja. Pješaci su bili sakriveni u šumarcima a konjica još dublje u šumi. Tursku izvidnicu su pustili da prođe nesmetano i onda su ih uhvatili ali su dvojica uspjela natrag pobijeći. Turska prethodnica s oko 2000 vojnika se penjala iz Koreničkog polja prema Vrpilima. Daleko iza njih je bila glavnina vojske s Hasan-pašom na čelu. Prošli su kraj Mrsinj grada kojeg nisu napali jer su imali dosta ratnog plijena. Dvojica turskih izvidnika koji su uspjeli pobjeći, obavijestili su prethodnicu što im se dogodilo. Na Razdolju su hrvatski pješaci napali tursku prethodnicu koja se razdvojila na lijevu i desnu stranu napadajući hrvatske pješake koji su se povukli a navalila je konjica. Potom je napala iduća grupa konjanika pa su Turci bili opkoljeni sa sve četiri strane. Turci su izgubili skoro polovinu ljudi, dio je zarobljen a dio je pobjegao prema glavnini turske vojske. Ban Ladislav čekao je Hasan pašu na uzvisini iznad sela Vrpile a ne na Razdolju jer je tamo bila bitka s prethodnicom. Njegova vojska je isto bila sakrivena. Kada je glavnina Hasanove vojske izlazila iz Koreničkog polja, došao je do njih ostatak prethodnice koju su progonili hrvatski konjanici. Tada je napala banova vojska a uskoro je stigla i vojska koja se borila s prethodnicom. Turci su i ovdje bili opkloljeni sa svih strana. Vidjeviš da se ne mogu oduprijeti hrvatskoj vojsci, Turci su krenuli u bijeg starim putem preko sedla planine Plješivice iz Krbave u područje gornjega tijeka Une, odakle se dolinom Uninog pritoka Unca vratiše u Bosnu. Nakon bitke Do nogu su Hrvati porazili 10.000 turskih konjanika i oslobodili svo roblje. Radilo se o 18.000 zarobljenih kršćana. U bitci su se istakli Ivan Frankopan Cetinski i Mihovil Frankopan Slunjski. Nakon te pobjede Osmansko Carstvo dvije godine nije upadalo u Hrvatsko Kraljevstvo. Jakub-paša čim je doznao za poraz počeo je pripremati osvetnički napad na Hrvatsku te je cijelu iduću 1492. proveo u pripremama. Turski ljetopisac je zabilježio: "Umorni, iznemogli goli vojnici! Snage da se biju nisu imali. Nevjernici uništiše ih sve, samo neke zarobiše. Hasan beg sa dva ili tri čovjeka pobježe u dubinu šume i spase se. A ostali svi izgiboše." Suvremeni Ijetopisac Unrest opisuje taj poraz Turaka na Krbavskom polju: "Općenito se pripovijeda, da je vrhovni kapetan njihov (turski), - vrativši se u Bosnu, - imao svojih (ljudi) manje za dvije tisuće i tri stotine. Za tu pobjedu moramo Boga slaviti, a zahvaliti pobožnim ljudima, koji su se borili". Dvorski tadašnji pisac Bonfinije pripovijeda, da je u tome boju na Krbavskom polju 1500 Turaka ubijeno, a isto toliko zarobljeno. Od zarobljenih Turaka poslao je hrvatski ban 120 kralju, a nekoliko njih kraljici. Literatura: Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske I. - Hrvatska god. 1491.—1495. Rudolf Horvat: Lika i Krbava, Zagreb 1941. Jure Karakaš: Vrpile (povijesni roman) Wikipedija Priredio Zdravko Grčević, studeni 2016. Veličanstvena pobjeda nad Turcima 1663. kod Jurjevih stijena Kod Jurjevih stijena, između Otočca i Vrhovina, odigrala se 16.10.1663. jedna od najslavnijih bitaka u borbi protiv Turaka u kojoj su Hrvati odnijeli veličanstvenu pobijedu. Od naroda na Balkanu protiv Turaka su se borili samo Hrvati. U Bosni otpora Turcima nije bilo kao i u porobljenoj Srbiji. Turci nisu nikada zauzeli cijelu Hrvatsku, nego jedan dio ali zato jesu cijelu Rašku i Bosnu gdje su ostali 400-500 god. Jedna od posljedica turske vlasti je kulturološka razlika između Hrvatske i istoka Balkana. Negativno za Hrvatsku je gubitak hrvatskih teritorija u današnjoj Bosni. Ovom veličanstvenom pobjedom Petar Zrinski i hrvatski krajišnici zauvijek su spriječili prodor Osmanlija u Gacku. Veliki značaj pobjede je u tome što je razbijena cjelokupna vojska Bosanskog pašaluka. Turci iz Bosne su oslabljeni i više nikada nisu pokušali napasti Hrvatsku, a vladavina Turaka u Europi približila se svome kraju. Ova pobjeda je prva velika pobjeda isključivo hrvatske vojske poslije velikog poraza na Krbavskom polju 1493. Slavljena je ne samo u domovini već i izvan njenih zemalja. Nije nam jasno zašto ova pobjeda kod Jurjevih stijena nije poznatija u našoj široj javnosti. Osmansko carstvo", drugi nazivi Otomansko i Tursko Carstvo je bilo tursko carstvo koje je 1299. godine osnovao Osman I. Na Bliskom Istoku, koje je na vrhuncu moći kontroliralo teritorije u današnjoj Turskoj, jugozapadnoj Aziji, sjevernoj Africi i jugoistočnoj Europi između 14. i 20. stoljeća. U 16. i 17. stoljeću, Osmansko Carstvo bila je jedna od najjačih država na svijetu. pašaluk - najveća upravno-teritorijalna jedinica u Turskom Carstvu, pokrajina kojoj je na čelu paša Karta Hrvatske 1606. Jurjeve stijene Nedaleko od Otočca, između Vrhovina i Zalužnice, iz guste šume izviruju velike bijele stijene koje narod Gacke od davnina naziva Jurjeva kosa odnosno Jurjeve stijene. Zapravo taj prolaz, taj klanac, nalazi se poviše Doljana i vidi se s ceste koja vodi prema Vrhovinama. Ako se krećemo od raskrsnice prema Sincu u smjeru Zalužnice, na lijevoj strani se vide te stijene. Naravno da je priroda učinila svoje, da je sve zaraslo u drveće, ali nekoliko velikih bijelih stijena svjedoči o tom nadaleko poznatom lokalitetu. Što se dogodilo i kako je bitka tekla, doznajmo iz prve ruke. Augustinac Marko Forestal, pisac povijesti obitelji Zrinski, zabilježio je ovaj događaj iz prve ruke od nepoznata kazivača, sudionika same bitke. Zašto je došlo do bitke ? Bila je već jesen i Petar Zrinski se namjeravao uputiti s vojskom u sjevernu Hrvatsku i pomoći bratu Nikoli u Ugarskoj pošto je tamo bilo veliko ratno žarište. Namjera Čengić paše je upravo i bila da veže hrvatske snage u Hrvatskoj kako Petar Zrinski ne bi pohitao u pomoć bratu Nikoli u Ugarsku i da se lakše omogući prolaz turske vojske prema Beču. Jednim dijelom vojske Čengić je namjeravao skršiti hrvatsku vojsku u domovini a drugim dijelom kontrolirati teritorij, ali to mu nije uspjelo. Plan je bio pobijediti konačno Petra Zrinskog, zagospodariti Gackom dolinom, odnosno osvojiti Brlog pa Otočac i produžiti u Kranjsku. Vojna utvrda Brlog iz 17. st. Brojnost vojske Tursku vojsku je predvodio hercegovački sandžakbeg Ali-paša Čengić, mladi i sposobni vojskovođa, do tada nepobjediv. Okupio je veliku vojsku od 8000 ratnika i provalio u Hrvatsku. Bilo je tu boraca, najviše iz Bosanskog pašaluka - iz Glamoča, Jajca, Bihaća itd. Iz Like je bilo iz Udbine, Bunića, Perušića, Novoga itd. Bilo je čak vojnika iz Makedonije i iz Stambola. Dio njih je išao ratovati samo zbog plijena. Radilo o snagama koje je okupio cjelokupni Bosanski pašaluk, dakle sve raspoložive snage iz Bosne i šire. Dijelom vojske zapovjedao je Bakši-beg, brat Ali-paše Čengića i Karabeg. Obranu Gacke vodio je Petar Zrinski, jedan od najvećih hrvatskih ratnika tog vremena. Postavljen je 1658. na položaj ogulinskog i senjskoga kapetana te kapetana cijeloga Primorja. Iako su dobro organizirani branitelji Gacke na vrijeme primijetili dolazak Turaka, postojao je jedan veliki problem – njihova brojnost. U obranu Gacke stalo je 2000 hrvatskih krajiških vojnika. Samo 2000 hrabrih krajišnika protiv 8000 dobro uvježbanih turskih boraca. Otočac na bakrorezu iz 1687. god. Hrvatska vojna taktika Petar Zrinski cijeli svoj život posvetio je borbi protiv Turaka, a njegovo geslo je glasilo: Vincere aut mori (Pobjeda ili smrt). Još jedanput odlučio je obraniti svoju zemlju i po cijenu smrti. Bio je odličan strateg i znao je da malobrojna krajiška vojska nema nikakve šanse u borbi na otvorenom polju. Shvatio je da Turke mora iznenaditi i napasti iz zasjede. Ohrabrio je svoje ljude i rasporedio ih oko klanca ispod Jurjevih stijena. Petra Zrinskoga ovaj osmanlijski pohod nije iznenadio. Naime, imao je on pristojno organizirane postrojbe i svoje zapovjednike, a k tome valja dometnuti i dobru uhodarsku službu, danas bismo rekli da je imao dobre izviđače i obavještajnu službu. O pokretu Turaka Petra Zrinskog je obavijestio i carski pukovnik i zapovjednik utvrde Otočac Andree Bernhardin von Oberburg. Saznanje o pokretu Turaka davalo je nadu kako je Osmanlije moguće iznenaditi. Bila je to i jedina prednost koju su branitelji imali jer je Petar Zrinski mogao neprijatelju suprotstaviti tek nekih 2000 ljudi. Čim je doznao da se bosanska vojska kreće prema Hrvatskoj, odmah je skupio vojnike iz Primorske i Karlovačke krajine, te je tu malenu vojsku smjestio u Drenovu Klancu kod kule Šimšanovke. Turci su na putu prema Otočcu morali proći kroz stjenoviti klanac ispod Jurjevih stijena. Prikaz bitke Znao je da zbog osmanlijske brojčane premoći neće moći na otvorenu polju dobiti bitku. Zato nije prepustio Ali-paši Čengiću da on diktira mjesto odvijanja bitke, već je razradio taktiku kako iznenaditi Osmanlije i nanijeti im poraz. Nikako im nije smio dopustiti da se iz Vrhovina spuste u ravnicu Gackog polja u Založnici ili još bliže Otočcu, već ih je kanio satrti u klancu. Dakle potpuno taktički različito od naivnoga bana Derenčina koji je „viteški“ izbjegao sačekati Osmanlije također u klancu prije Krbavskog polja, već na otvorenu polju i doživio poraz te 1493. godine. Zato je Zrinski jedan dio vojske postavio na brda s jedne i druge strane prosjeke („siče“) između brda Godača i nasuprotnog brda koji se nekada zvalo „Jurjeva kosa“, odnosno „Jurjeve stine“ po dominantnim i vidljivim kamenim liticama, dok je ostatka vojske bio na samom izlazu iz klanca prema Zalužnici. Tijek bitke U ranu zoru 16. listopada 1663. Turci su krenuli iz Selca kraj Vrhovina prema Otočcu. Znali su da je hrvatska vojska u Drenovu klancu i planirali su ju napasti iznenada u zoru. Turci su krenuli s oko 4000 boraca a druga polovina je ostala s pašom u logoru u Selcu. Predvodio ih je Karabeg, spahija iz Jajca. Pješadijom janjičarima zapovijedao je Alipašin brat Bakši-beg. Mustajbeg iz Udbine je zapovjedao konjicom. Svaki pokret turske vojske još iz tabora u Selcu pratilo je 12 uhoda Petra Zrinskog. Turci su napredovali prema šumskom prosjeku ispod Jurjevih stijena. Prosjek ili "siča" po lički, napravili su seljaci iz Škara i Doljana da bi lakše odvozili drva sa brda Godače. Prosjek je bio širok toliko da mogu proći zaprežna kola i dug oko dvije do tri milje. Grof je postavio straže s obje strane šumskog prolaza, prema Vrhovinama i prema Podumu. Na svakom kraju su straže bile ispod Jurjevih stijena i s druge strane prolaza. Hrvatska vojska je bila postrojena na polju između Poduma, Jurjevih stijena i crkve Sv. Marka. Kada je turska vojska počela izlaziti iz šumskog prosjeka na čisitnu, straže su puškama dale znak za napad krajišnika. Turci su se nakon izlaska iz prosjeka pokušali prestrojiti ali im nije uspjelo. Nastala je panika i naguravanje. Padali su kao pokošeni pod sabljama i puškama hrvatskih krajišnika. Oni što su nadirali kroz prosjek nisu shvaćali što se zapravo događa pa su čuvši buku i pucnjeve navalili naprijed i stvorili neviđenu zbrku: oni koji su uspjeli pobjeći i jurnuti natrag u prosjek sudarali su se s onima što su nadirali naprijed. Grof Petar s momcima koji su ga okruživali nahrupio je u šumski prosjek i unio još veću zbrku među Turke. Prosjek je bio prekriven turskim leševima. Turski konji su jurili po bojištu gazeći mrtve. Dio turske vojske se spasio bježeći kroz gustu šumu natrag prema svom logoru kod Vrhovina. Bakši-beg je uhvaćen živ a Mustajbeg je ubijen. Sa vojskom kod Jurjevih stijena nije bio Ali paša Čengić nego je ostao u logoru u Selcu kraj Vrhovina s 4000 konjanika. Dok je još trajala bitka kod Jurjevih stijena, s dijelom vojske Petar Zrinski je pohitao prema taboru Ali-paše Čengića. Sada su svi bili na konjima jer su koristili i turske zarobljene konje. Vojsku je predvodio Petar Zrinski sa žumberačkim uskocima, arkebuzirima i Primorcima. Bio je i Fran Krsto Frankopan sa svojom vojskom. Turske uhode se nisu vratile u logor u Selcu jer su ih krajišnici ranije uhvatili. Opkolili su Hrvati turski logor i udarili takvom silinom da se Alipaša nije stigao ni na konja popeti. Poginuo je od mača Petra Zrinskog. Iznenađenje je bilo potpuno jer Turci nisu uspjeli organizirati obranu. Hrvatska vojska je i tu razbila Turke, a preživjeli su se dali u bijeg prema Perušičkom polju i Turjanskom. Hrvati su progonili Turke sve do Trnovca. Ukupno je bitka trajala od rane zore do dva sata po podne. arkebuza - (fr. arquebuse) stara puška s kokotom i dugom cijevi, preteča današnje puške Vojni gubici Iako četiri puta brojniji, Turci su doživjeli težak poraz. Izvori kažu da je poginulo 2380 Turaka, a 370 ih je zarobljeno. Među njima su Alibeg Kovačević, livanjski dizdar Šabanbeg i spahija Butorčić. Navodno je s hrvatske strane poginulo samo 16 vojnika i 40 ranjeno. U boj je išlo 1907 hrvata a pozadina s preostalom opremom i kuhinjom je bila u Drenovom klancu. Hrvati su se domogli oko 500 konja. Koliko su oružja zaplijenili, nije izbrojeno. Ukupno, ratni plijen je bio ogroman. Sudionici bitke Otočane je vodio zapovjednik utvrde Otočac, pukovnik Andree (Andrija) Oberburg i vicekapetan Stipan Bogdanić. Senjane je predvodio zapovjednik satnije Vicko Ukasović a Brinjake pop Mesić. Grof Petar Zrinski u boj je išao s Primorcima, krajišnicima s arkebuzama. Zapovjedali su im zastavnik Janko Hranilović i njegov pomoćnik, čuveni haramija Nikola Pogledić. Ispred grofa Zrinskoga husarski vicekapetan Ivan Delniković rasporedio je svoje husare kao da štiti grofa, zajedno sa svojim zastavnikom, krupnim Baltazarom Oršićem sa svojom kumpanijom husarskom. Iza grofa su bili markiz Fran Krsto Frankopan a svojim vitezovima i husarima i kapetan Petar Hranilović s vicekapetanom Ištvanom Vojnovićem i njihovim husarima. Pounjani predvođeni grofom Petrom Paradeiserom, krajiškim kapetanom, svrstani u dva reda kao zaleđe markizu Franu Krsti. Iza Paradeisera bili su ogulinski konjanici na čelu s porkulabom Petrom Puškarićem i vojvodom Mikulom Dokmanovićem. Na kraju su bili raspoređeni žumberački uskoci na svojim konjima, a s njima i uskoci pješaci kao bočni jurišnici. Pješaci kao mušketiri i arkebuziri bili su na jednoj i drugoj strani konjanika a zapovijedao im je knez Ferenc Oršić. Primorskim pješacima zapovijedao je grof Petar Zrinski, ujedno i glavni zapovjednik. kumpanija - danas je to satnija haramija – za turskih ratova u Hrvatskoj to je lako naoružani pješak (suprotno od oklopljenog «nimca») protuteže turskim pješačkim bandama – martolozima. To je pripadnik banske vojske, stražar na granici. U Vojnoj krajini haramije su posade utvrđenih gradova i majstori brzih akcija – prepada, zasjeda husar – riječ mađarskog porijekla koja je najprije označavala konjanika u oklopu kojeg su vlastelini (na svakih dvadeset podanika) morali slati kralju u vojsku. Kasnije je to pripadnik lake konjice. Od tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.) hrvatski i ugarski husari postaju pojam pokretljivosti, smionosti, brzine, i ulaze u povijest kao specijalisti za prepade, nagle prodore, zasjede i upade za tako zvani mali rat porkulab - zapovjednik
ban grof Petar Zrinski (06.06.1621. - 30.04.1671.)	markiz Fran Krsto Frankopan (04.03.1643. - 30.04.1671.)
Slavlje nakon bitke Najprije je u Karlovcu bilo veliko veselje povodom pobjede. U Beč su poslali caru 16 najljepših turskih zastava. Vijest o uništenju turske vojske kod Jurjevih stijena brzo se proširila Europom. Vijest o pobijedi žurno je nošena u Rim, navodno da su u čast te pobjede zvonila zvona na Bazilici sv. Petra i na drugima rimskim crkvama. Tužan kraj Stalne čarke i manji sukobi Petra Zrinskog s Osmanlijama u Bosni nisu bili po volji vojnokrajiškim časnicima njemačkog podrijetla. Osobito to nije bilo po volji zapovjedniku Hrvatske krajine karlovačkom generalu Herbertu Auerspergu. Ne treba niti dvojiti da ga je sam Auersperg, ali i niz drugih njemačkih časnika, stalno optuživao na Bečkom dvoru, navodeći da stalno krši mir s Osmanlijama te da se potpuno samovoljno ponaša, ne uvažavajući hijerarhiju u Vojnoj krajini. Optužbe su išle dotle da mu se imputiralo kako vodi svoje privatne ratove protiv bosanskih begova i aga, a to je za jedno Carstvo posve neprihvatljivo. Pobjeda kod Jurjevih stijena izvojevana je bez „pomoći“ njemačkih časnika Vojne krajine, dakle s čisto hrvatskim snagama, kako u zapovjednu kadru, tako i u vojsci. To je iz suvremenog opisa bitke posve vidljivo. Nadalje, plijen nakon bitke je bio ogroman. S plijenom i zarobljenim osmanlijskim vojnicima Petar Zrinski je otišao u Karlovac i tamo na veleban način proslavio vojnu pobjedu. Je li to bila Petrova želja da još više istakne svoj značaj i veličinu pred nesklonim mu Auerspergom, ostaje nagađati. Istine radi valja kazati da u vrijeme bitke i slavlja u Karlovcu Auresperga nije tamo bilo, bio je u Ljubljani, no glasi su se očito redovno i revno širili Carstvom. Taj isti Auersperg, da bi se domogao velike otkupnine iz zarobljeništva bosanskih odličnika, tužio Zrinskoga Bečkom dvoru, što dodatno ukazuje na njihov animozitet. Bečki dvor je imao neke druge planove i interese, nastojao je Hrvatskoj nametnuti centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku (koja je postala „nasljedna zemlja“ nakon Bjelogorske bitke 1620.). Takvu sudbinu krojio je Dvor i hrvatskim zemljama, čemu se Zrinski i Frankopani, kao tada najmoćniji hrvatski velikaši protive. Zato velika pobjeda u Bitci kod Jurjevih stijena nije išla Zrinskom nimalo u prilog, dapače uzeta mu je kao grijeh, okarakterizirana je kao nevjera prema Bečkom dvoru, pripisan mu je neposluh i sve ono što se može pripisati protuhrvatskoj politici istoga dvora. Zbog čiste objektivnosti, zaključimo da ova bitka nije bila presudna za kasnije pogubljenje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Priredio Zdravko Grčević, studeni 2016. god. Izvori: Milan Kranjčević: 350. obljetnica Bitke kod Jurjevih stijena - I, II i III. dio, Glas Gacke, 2013. god. Jure Karakaša: RATNIK (Petar Zrinski) doc. dr. sc. Hrvoje Gračanin: Petar Zrinski s 2000 krajišnika potukao 8000 Turaka i - kažnjen, Večernji list 04.07.2010.
ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD Pišite nam na e-mail: vrilo-mudrosti@vrilo-mudrosti.hr