BUNJEVCI

BUNJEVCI

Prva postojbina
      U brojnim sporenjima povjesničara, demografa, etnologa, etimologa i drugih o porijeklu Bunjevaca prevladalo je jedno, moglo bi se reći, opće mišljenje, a to je da je zbog turskih osvajanja Bosne i Hercegovine u 15. st. došlo do masovnog iseljavanja stanovništva (i Bunjevaca). No, počeli su se iseljavati u Dalmaciju iz svoje matične postojbine, zapadne Hercegovine i zapadne Bosne već u 13. st. Mate Matas navodi: "Najveća skupina je krenula prema Dalmaciji. Dio je krenuo prema Lici, te velebitskom primorju i podgorju, a dio prema Bačkoj i podunavskom prostoru općenito. Dio bunjevačkog stanovništva ostao je u Bosni i Hercegovini." Bunjevci su naselili krajeve oko Zrmanje, Zelengrada, Benkovca i Zemunika, gdje se miješaju sa starosjediocima, a intezivnije prodorom Turaka u 16. st. U prvoj polovini 17. st. nastavljaju se migracije dalmatinskih Bunjevaca prema Hrvatskom primorju i Lici i u drugom smjeru, prema Podunavlju.
      Bunjevci su bili pokretno stočarsko stanovništvo koje se prilično selilo u vrijeme dok su te seobe bile. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao "bunje" (jedn. bunja). Bunjevci govore štokavski ikavskim govorom. Spadaju u jednu od najbrojnijih skupina Hrvata. Bunjevcima se naziva — kako napisa Rikard Pavelić — »jedan od najvitalnijih ogranaka hrvatskog naroda koji i dan danas živi u većim skupinama u Madžarskoj, Bačkoj, Baranji, Dalmatinskoj zagori, Ravnim kotarima, Lici, Hrvatskom primorju, Gorskom Kotaru, zapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.«
      Smatra se da i danas ostaci Bunjevaca žive oko Duvna, Livna, Kupresa i Rakitina. [2]
Stara povijest
      Na području od ušća rijeke Krke, tijekom njenog toka dalje prema sjeveru, obuhvaćajući krajnje obronke Dinare, pa preko Šatora, Vitoroga, Ljubuše, Vrana i Čabulje, uključujući velika kraška polja jugozapadne Bosne, izbijajući na Neretvu, sve skoro do njena ušća živjelo je Ilirsko pleme Dalmati. Oni su kasnije krenuli prema moru i po njima je ostalo ime Dalmacija. Oko današnje Dubravske visoravni, te na prostoru istočno od Mostarskog blata živjelo je Ilirsko pleme Daorsi. Crta razdvajanja s Dalmatima ovih dvaju ilirskih plemena prolazila je negdje kod Širokog Brijega i Buhova, odnosno odmah iza Kočerina.

BunaBuna
Misto Blagaj (5 km od Mostara) proslavilo je najlipše i najveće kraško vrelo, izvor Bune, uz čije su obale u davna vrimena živili naši preci, ponosni ljudi. Buna je liva pritoka Neretve u koju se uliva oko 15 km nizvodno od Mostara. Duga je 9 km. Buna nastaje od kraškog vrela Bunice – pravog bisera i od vrela ispod krečnjačkog odsjeka u Blagaju. Buna izvire iz pečine ispod stine visoke 200m, na vrhu koje se gnizde orlovi. Tu di ladna buna vodu baca, tu je izvor mog života i svih mojih bunjevaca.
Preuzeto s http://www.bunjevac.com

      Prije upotrebe imena Bunjevci, ovo stanovništvo često se nazivalo Krmpote. Ime Bunjevci počelo se upotrebljavati početkom 17. st., seljenjem iz zadarskog zaleđa u Primorje, Gorski Kotar, Liku i Podunavlje.
      Prema povijesnim izvorima na prostoru Buhova u vrijeme oko 1452. god. živjela plemićka obitelj Krmpotića koje je bila u vojno-gospodarskom savezu sa knezovima, humskim velikašima Radivojevićima-Vlatkovićima. Nekoliko povijesnih izvora kazuje da su Krmpotići na brdu Ozrnj kod Buhova u to vrijeme dali izgraditi i crkvu sv. Jure, koja je kasnije, u naletu Turaka, bila sravnjena sa zemljom. Na najvećem vrhu brda Ozrnj, koji se u narodu naziva Crkvina, i danas postoje ostaci nekadašnje crkve sv. Jure.
      Vrlo je zanimljiv slijedeći podatak. U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 piše:
Župa Humska Zemlja (Hum)
Posjed Vukića Krmpotića
Ledinac, mjesto
Veselivštak, Buhovo, Borajna.
Dakle Krmpote su bile iz sela Buhova pokraj Širokog Briga.
      Međutim, upadi Turaka na prostore Hercegovine nagnali su većinu tadašnjeg pučanstva na bijeg prema zapadu. Prema prvom popisu stanovništva Bosanskog sandžakata, obavljenog između 26. siječnja 1468. i 12. svibnja. 1469. godine, Buhovo je bilo pusto napušteno selo, upisano u "has"(posjed) tadašnjeg bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, koji je i pokorio ove krajeve. Uz Buhovo kao potpuno pusta naselja spominju se i Ledinac, Kočerin, Jare, Mokro, Uzarići, Lipno, te čitava župa Brotnjo. Dakle, Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili ovo područje između 1465. i 1467. godine.
Grb Krmpota
Grb Krmpota
      Zahvaljujući Ahmedu Aličiću, prevoditelju turskih arhiva, doznalo se da plemićka obitelj Krmpotića potječe iz Buhova ali je, istodobno, riješena i enigma o ponovnom naseljavanju Buhova nakon 1468. godine. Naime, Turski popis Hercegovine iz 1475. otkriva da su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak , Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva. U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što ga je na temelju turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 doslovce piše: "NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM) - DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas sin Danče. Domova 11. Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna.
      Kad je, pak, u pitanju etničko podrijetlo Bunjevaca zanimljivom se čini teza dr. Krunoslava Draganovića. Jezgro Bunjevaca čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina Čvrsnice, Čabulje i Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tokom vremena, osobito u velikim seobama izazvanim turskom invazijom, izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskog govora i katoličke vjere pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. To dakako, ne isključuje i po koju pravoslavnu obitelj među njima u velikom tignju turskih seoba, kao što, još u znatno većoj mjeri, ima katoličkih rodova hrvatskog ili bunjevačkog podrijetla u njihovoj paralelnoj pravoslavnoj grani koju, kao i njih, turski dokumenti nazivaju »Vlasima«. Murgićevu prije zabilježenu predaju o miješanju romanskog i hrvatskog elementa kod Bunjevaca lijepo osvjetljuje činjenica Luke Sučića, bunjevačkog prvaka i kapetana njihovih odreda u borbi protiv Turaka u Bačkoj (1687-1688), rođena u »Albani« u Bosni oko god. 1648. Ta »Albana« nije ništa drugo nego Bila kod Livna, a Sučići stari hrvatski plemići upravo iz tog kraja koji inače nemaju nikakve veze sa romanskim polunomadskim stočarima.[4]
Etnokulturno formiranje
      Proces etnokulturnog formiranja Bunjevaca u toj njihovoj prapostojbini, počeo je još prije Otomanske invazije, pod utjecajem misionarske aktivnosti franjevaca organiziranih u njihovoj državi Bosni Srebrenoj. Franjevci su dospjeli u prapostojbinu Bunjevaca sa misionarskim zadatkom da privedu katoličanstvu narod u Paganiji (Travuniji) i ograniče utjecaj grčkog-ortodoksnog i arijanskog kršćanstva u dalmatinskoj Zagori i Bosni. To je vrijeme postojanja Bosne pod Kotromanićima, u kojoj je Crkva krstjanska (patarenska, bogumilska, „starovirska“), imala ulogu državne crkve.[5]
      Mislimo da je na pravom tragu razrješenja njihova podrijetla dr. Draganović koji tvrdi da im jezgro čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovčkih planina oko bazena Neretve, s kojima su se izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskoga govora i katoličke vjere, pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja.
Porijeklo imena Bunjevci
Ime Bunjevci nije se koristilo prije seljenja u Dalmaciju i na sjever. Jedinstevnog znanstvenog mišljenja nema i navodimo neka mišljenja o nastanku imena.
      Najpoznatija teorija o porijeklu imena Bunjevci je da je to po rijeci Buni, pritoci Neretve u Hercegovini. Brdo Hum leži na 5 km od Mostara, oko njega izvire Buna, Babuna, otud dolaze nazivi Bunica, Bunići kao Gorani Brđani. Čini da je to zapravo i najlogičnije ishodište jer Bunjevci koji su došli u Liku a dobrim dijelom i u Vojvodinu potiču ili iz dalmatinske unutrašnjosti ili Hercegovine odnosno šireg zaleđa pod turskom vlašću nekada. Teško je ova tvrdnja održiva jer nemamo podataka o upotrebi imena Bunjevci u Hercegovini.
      Neki smatraju da je ime došlo od malenih kamenih kućica poznatih kao "bunje" (jedn. bunja) u kojima su živjeli uzduž Velebita i dinarskih planinama, dakle kao pastiri, drvodeljci i ratari. Gotovo do nedavno u Lici sačuvao se pastirski način polunomadskog stočarenja. Ova manja i veća pastirska naselja diljem Velebita, nazivaju se od davnine stanovi.
      U govoru bačkih Bunjevaca nalaze se mnoge riječi grčkog porijekla, napisaćemo ih latinicom onako kako se izgovaraju: dromos=drum, perkijon=prćija, sarksma=sarma. Isto kako smo sa imenom ,,Bunjevac”, bunos znači brdo, bunios=brđanin, gorski, bunemo=stoku napasati, pastirovati. Otud dolazi korijen ruječi bun, a dalje se izvodi po nastavku - vac, kao Franciskus, Fran, pa Franjevac, tako Bunos, Bun - dalje Bunjevac i to znači pastiri iz brda, brđani, gorani, pastiri. Osim bačkih Bunjevaca i sada stanuju svi Bunjevci po gorama i pastiri su, tako je grčki naziv ostao na cijelom narodu po njihovom glavnom zanimanju pastirovanju.
      Prvi spomen naziva „Bunjevac" nalazimo u turskom popisu od 1570. godine, i to kao ime jednoga kmeta u selu Maroku u Baranji - Marton Bunavacz. Međutim, zbog određenih sumnji u vrijednost izvora, ovo se ipak ne bi moglo uzeti kao siguran spomen etničkog imena Bunjevac, niti kao dokaz za prisustvo grupe naroda s tim imenom u Podunavlju.
      U dokumentu iz 1622. godine zapisano je da misionar Matković traži „parochiam Bunjevci archidiocesis Colocensis" - što može označavati bilo jedno mijesto ili selo, bilo grupu manjih bunjevačkih naselja. Prije 1622. god. se ne spominju u pisanim dokumentima Bunjevci nego Krmpote.
      U krajevima nastanjenim primorsko-ličkim Bunjevcima ovo ime se u dokumentima javlja kasnije: 1700, pa 1701. i 1702. godine. Kako je to vrijeme buna (pobuna) u Lici protiv austrijskih generala u kojima su sudjelovali i Krmpote, u tekstovima javlja se ime Bunjevci (oni koji dižu bune).
      Dr. Draganović daje svoje mišljeneje u razrješenju zagonetke imena i njega čudi i upravo "buni" nepoznavanje imenice bunja u Hercegovini. A ono postoji i to bar u četiri značenja:
1. bunja - tako se naziva otvor na kući (pretežno u njenom potkrovlju, šiši) kružnog ili četvrtastog oblika (koliko puta npr. u djetinjstvu prigodom igre skrivača čuh: "eno ga viri kroz bunju");
2. bunja - naziv za otvor na kanalu za natapanje (voši) kuda se ispušta voda, a koji posjeduje gotovo svaka parcela uz takav kanal. Vjerojatno mlađeg postanja - vezano za hidromelioraciju provođenu zadnjih stotinjak godina;
3. bunja - naziv koji se uporabljuje za kamen kojim se oblažu suvremena betonska zdanja;
4. bunjište - naziv za rupu u blizini obiteljskih kuća gdje se odlagao kućni otpad (toliko mi je puta pok. baka rekla da iz štednjaka na drva uzmem lugaru i lug prospem "na bunjište"). [3]
Ovo je samo nekoliko primjera koji svjedoče, da je ova riječ u različitim varijantama i s različitim naglascima, prisutna u životu zapadno-hercegovačkog puka.
      Kad zagrebački biskup Benko Vinković (1581.-1642.) kaže da su oni Bunjevci Hrvati i da hoće da ih se broji medu Hrvate ili pak kad senjski biskup Sebastijan Glavinić (1630.-1690.) veli da prihvaćaju naziv "Bunjevci", ali da ne trpe da ih se zove Vlasima moramo, istini za volju, reći da baš pretke tih Bunjevaca iz Liča turski popis Hercegovine iz 1475. naziva Vlasima, naravno ne u etničkom smislu. Tada su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak, Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva.
      Ona opaska biskupa Glavinića da ne trpe da ih se zove Vlasima, jamačno sadrži u sebi želju za razlikovanjem od one skupine koja se zove tim imenom, a pravoslavne je vjere i očito njima nešto neblisko.

      Ima i drugih pristupa porijeklu imena:
- Rikard Pavelić nas u svojoj knjizi ,,Bunjevci” upozorava na slijedeći podatak koji do sada u literaturi nije bio spominjan: ,,U književnom delu s povesnim pripovedanjima Filipa Grabovca ,,Cvit razgovora naroda i jezika iliračkoga iliti rvackoga” (Venecija, 1747) zbog koje je iste godine bio osuđen i zatvoren, pa je u tamnici 1749. god. bolestan umro, doslovce se govori o Bunima kao narodu ravnom ostalim evropskim narodima. Ova se činjenica do sada nije uopće znala niti ju je bilo tko navodio”.
- Buni ili Sabuni se spominju kao pelaški korpus naroda, koji je denominovan u grčkim povesnicama, jer su bili na liniji odbrane starog i svetog grada Troje. Ta identifikacija se podudara sa istraživanjima Milana Budimira i Radivoja Pešića.
- U zapisima bosanskog vikarijata koji je beležen svake treće godine u Bosni i Hercegovini u odnosu na katolike, njihove župe, sela prezimena porodica s imenom domaćina i brojem članova pojedinih porodica je 1747. god. otkriveno prezime u Gornjem Glamočkom polju Matheus Bunievaz. Svi ovi zapisi o popisima čuvaju se i danas u arhivu propagande u Rimu.
- Hrvatski istoričar, političar i profesor Tadija Smičiklas u svojoj zbirci povelja (V, 1007, 103-104) spominje da se riječ Buna bolježi u dokumentima već 1258. godine.
- Godine 1701. senjski biskup Brajković spominje da u Pazarištu u Lici, narod sabire milodare za crkvu, pa to čine katolički Vlasi, koji još imaju naziv od starine, a taj je Bunjevci (Catholici Valachi, alias Bunievci).
- Poznati nazivi Bunjevaca su dakle: Buni, Iliri, Dalmati, Raci (koji racki divane), Gorani, Brđani, Traci, Vlasi - Bunjevci.[5]
      Neosporno je dokazano da su i lički Bunjevci i Bunjevci iz Hrvatskog primorja pošli u svoje nove krajeve iz Dalmatinske Zagore. Neki izvori navode da je posebno ime BUNJEVCI nastalo u POZRMANJU (Ravni Kotari), tamo negdje u pozadini ZADRA.
      Zadarski biskup je 1603. godine izvršio vizitaciju područja POZRMANJA i u svom izvještaju veli, da je pored starosjedilaca tu zatekao i pastire koji su izvanredno tvrdi i opori, dok stotinu godina docnije senjski biskup Braiković za ove iste pastire u POZRMANJU veli, »da su tvrdi i opori«, ali on te pastire već naziva BUNJEVCI. A kapetan Like i Krbave J. F. Rambschusell 1701. godine kaže. Bugneuzzi, gente efferene Bunjevci, narod neobuzdan i čini mi se da je Dr. Smodlaka zapisao, da je u Dalmaciji pojam BUNJEVAC pojam za čovjeka prgavog, svađalicu, bundžiju. Da je ime Bunjevac nastalo od kolibe-bunje, ime bi bilo porugno, ne vjerujemo da bi ga sa sobom Bunjevci ponijeli u Hrvatsko primorje, u Liku i PodunavIje... Vjerujemo da su dolazeći s turskog teritorija, bježeći ispred turske vlasti, na slobodnoj teritoriji za sebe govorili da su pobunjenici-bunjenici protiv Turaka, i da su ih dočekavali kao bunijevce protiv Turaka, BUNJEVCE.[6]
      Spomenimo još kako se mogu naći tvrdnje srpskih povjesničara (Aleksa Ivić) kako su Bunjevci Srbi, posebno u iz vremena prve Jugoslavije ili se ne spominje da su Hrvati. Nećemo se osvrtati u daljnjem tekstu na te srpske nebuloze. U enciklopediji Jugoslavije piše da su Bunjevci Hrvati u Dalmaciji, Lici, Primorju i Vojvodini.

Seobe Bunjevaca sa turskih teritorija
      Treba reći da je kretanje Bunjevaca prema bogatijoj ispaši u Dalmatinskoj zagori počelo prije dolaska Turaka. To je područje moglo biti na sjeveru omeđeno planinom Bukovicom, rijekom Zrmanjom; istočno: planinama Prominom i Svilajom; južno: crtom Sinj-Šibenik, a zapadno: Ravnim Kotarima i Skradinom. Turska osvajanja pokrenula su migracije stanovništva koje su nepovratno izmjenile etničku sliku stanovništva u Bosni i Hrvatskoj.
      Čakavski su Hrvati ratovali protiv Turaka na strani Mlečana, na strani hrvatskih velikaša i Austrije, to su se pred Turcima morali povlačiti prema dalmatinskoj obali, u gradove, pa je tako Dalmatinska Zagora, kao i Lika ostala pusta, nenapučena. Dakle, Turci su osvojili te pokrajine, ali ovako opustjeli baš su njima nanosili najveće štete jer nije bilo življa koji bi stvarao potrebnu hranu za tursku vojsku. Zato su Turci podsticali naseljavanje stanovništva iz Bosne i Hercegovine da se preseljava u Dalmatinsku Zagoru i Liku. [6]
      Da bi lakše prodirali i bolje se snalazili u nepoznatim krajevima, Turci su za svoje vodiće uzimali pastire starosjedioce, koji su dobro poznavali svoju bližu i dalju okolinu. Tako su za svoje vodiće uzimali i Bunjevce, a vremenom ih sve brojnije uzimali u svoju pomoćnu vojsku tzv. MARTOLOZI, koji su pratili tursku vojsku u vojnim pohodima, a često učestvovali u borbama, a kad bi Turci osvojili nove pokrajine i gradove, ova pomoćna vojska bi održavala posadu u tim mjestima i branila ih od eventualnih upada. Bunjevci su kao martolozi, učestvovali u osvajanju Like na strani Turaka, pa je vjerovatno da su mnogi onda već ostali u Lici i naselili je. Tako su Bunjevci pod Turcima ratovali protiv svoje rođene subraće jer su ih Turci prinudno uvrštavali u pomoćnu vojsku-martoloze. Zato je to katoličko stanovništvo tražilo načina kako da ne ratuju protiv svojih. Rješenje je pronađeno u dobrovoljnom preseljenju iz Dalmatinske Zagore, većinom Bunjevca, što u manjim što u večim grupama na teritorije gdje prestaje turska vlast. [6]
      U toj seobi ih pomažu i čak nagovaraju Mlečani, jer ako narod napusti turske oblasti, ti će dijelovi ostati neobrađeni i opustošeni, dakle, štetit će Turcima. Poznatije seobe iz Dalmatinske Zagore su bile već 1538. godine, kada su Bunjevci iz Obrovca, u oblasti Pozrmanja, pošli prema planini GVOZD (Kapela) u Hrvatskom primorju gdje su ih naselili na posjed Nikole Zrinjskog i Stefana Frankopana Ozaljskog u selima Prilišće i Rosopajnik. Za ovima je pošla druga grupa 1558. godine iz sela Muškovca kod Obrovca. Pri ovim seobama u oblasti Hrvatskog primorja još nema spomena imena Bunjevci, ali su im prezimena već bunjevačka kao: Pavičići, Milinovići, Šimunovići, Vlašići, Božići itd.
Hreljin, crkva Sv. Jurja
      U seobama ih pomažu njihovi oci franjevci, koji su ih pratili još iz Bosne i Hercegovine. Napomenimo i prvu seobu iz sela Muškovca kod Obrovca već 1540. godine, kad su se preselili u Gradište u Austriji, a 1544. godine druga grupa iz Muškovca pak naseljava okolinu rijeke Kupe. Ove seobe, napuštanje turske teritorije slobodno možemo nazvati otporom protiv Turaka, ali ovo još nije smišljeni vid otpora, nije još otpor protiv turske vojne moći, nije otpor našega življa protiv tuđinske vlasti, moći i kulture, još nema svijesti i organizacije. Fra Anđelo, rodom iz Trogira, radio je kod Austrije na preseljenju stanovništva pod turskom vlašću na područje pod Austrijom.
      Kako su senjski uskoci često napadali okolicu Klisa, upoznali su domaće stanovništvo - martoloze (pastiri nomadi). Upravo su uskoci posredovali kod Vojne uprave u Senju da dozvoli naseljavanja martoloza u okolicu Bakra i Hreljina. Prema zapisima, govor im je bio štokavsko-ikavski što upućuje na to da se radi o Bunjevcima.
      Godine 1583. god. u Hreljin su došli: Guzovići, Modričani, Polidarići, Kosi, Tometići, Milišići, Kajnerovi, Matošići, Polići, Tomići (Bunjevci iz Zagona iznad Novog Vinodolskog), Pravdačići, Kašići, Sabolići, Čandrlići, Stanići, Miklići, Jurkovići, Jadretići, Ružići, Biličići i Ruminići. Još se među dseljenicima u Bakar i Hreljin spominju Tomići, Matošići i dr. Dobar dio njih nezadovljnika smještajem raselio se na otoke i drugu obalu Jadrana.
      Iznad Bakarca na brijegu, na visini 321 m nad morem, nalaze se ostaci napuštenog grada Hreljina. Na ruševinama prostranog grada omeđenog ruševnim tragovima bedema, na kulama i bedemima vide se različite pregradnje i pojačanja, iz vremena ratova s Turcima. Gradinom dominiraju ruševine nekadašnje župne crkve Sv. Jurja s visokim zvonikom. Hreljin se prvi put spominje 1288. kao potpisnik Vinodolskog zakona.
      Tko je sagradio i kada Hreljin o tome ne govori ni jedan spomenik. Od dolaska Frankopana u Vinodol 1225. pa do njihove propasti 1670. godine Hreljinom vladaju Frankopani pa Zrinski. Kad se 1726. godine počela graditi nova Karolinska cesta iz Karlovca za Rijeku, počelo je napuštanje starog grada Hreljina («Gradine») na Piket oko koga se danas raširio Hreljin. Lokalitet „Gradina“ simbol je naše graditeljske baštine iz doba Frankopana.
      Nakon neuspjelog pokušaja oslobađanja Klisa, Solina i Sinja 1538. god. prema planu fra Anđea Trogiranina, Turci su se počeli osvećivati na stanovništvu koje je bježalo u zapadne krajeve. Grupu od 860 stanovnika prihvatio je grof Zrinski i naselio ih iznad Bakra.
Raseljavanje senjskih uskoka
      Bunjevci dolaze iz Bosne bježeći pred Turcima i sklanjaju se najprije u Klis. Zabilježena su neka imena. Juraj Daničić, podrijetlom iz Bosne, prelazi u Klis, a nakon pada Klisa prelazi u Senj. Najpoznatiji Daničić je Juraj III. Daničić koji je 1582. godine vodio uskoke zauzeti Klis, Solin i Kamen, no nije uspio, ali mu je zbog toga pothvata ucijenjena glava. 1587. godine poduzeo je pohod u neretvanski kraj, a iste je godine kraljevskim ukazom postao plemić. Sudjelovao je u borbi za Klis 1596. godine. Te je godine u borbama za Klis sudjelovao i najopjevaniji hrvatski epski junak Ivan Vlatković, Senjanin Ive. On je, također, podrijetlom iz Hercegovine, a po ocu Novaku u dokumentima ga, pored prezimena Vlatković, Vlatko, Vlatcovi, Vlacov, Ladko ili Latko, zapisuju Novaković ili Novaković-Vlatković. Majka mu je bila od Domazetovića.
      Prvi podaci o Senjaninu Ivi potječu baš iz 1596. godine za vrijeme zauzeća Klisa gdje se Vlatković istakao te je nagrađen od nadvojvode Ferdinanda. 1603. godine vodio je uskoke u okolicu Primoštena, a sljedeće godine u Liku te u okolicu Zadra, Šibenika, Splita, te opet pod Klis i na Hvar. 1606. godine opet pregovara o zauzimanju Klisa budući da vodi šest stotina uskoka, ali već sljedeće godine mu Mlečani ucjenjuju glavu na 5.000 dukata. Nekoliko je puta u zatvoru, ali svaki put bježi. 1609. godine knez Nikola Zrinski piše o Vlatkoviću "da se ne boji ni Boga ni vlasti". 3. srpnja 1612. godine je za primjer "drugima slična ponašanja" osuđen na smrt i pogubljen mačem, u prvom redu jer je održavao veze s istaknutim ljudima svoga vremena (npr. sa španjolskim kraljem), ali zbog hrvatskog domoljublja nije bio omiljen među Habsburzima.
      Početkom XVII. stoljeća istakao se senjski uskok Vicko Hreljanović koji je s nekim Matom, Klišaninom, vodio 160 uskoka i napadao mletačke brodove. Za vrijeme kandijskog rata u borbama pod Klisom sudjelovali su istaknuti i opjevani junaci Stojan i Ilija Janković, Petar i Ilija Smiljanić te Vuk Mandušić.
      Nakon pada Klisa 1537. god. uskoci prelaze u Senj, te njihovim dolaskom nastaje Senjska kapetanija koja je obuhvaćala prostor između Rječine, Zrmanje, Brinja i Otočca. Uskoci su napadali područja koja su držali Turci na kpnu i Mlečani na moru. Mlečani su radili pritisak na Austriju da raseli Uskoke što je napravljeno. Komesar Josip Rabata dobio je zadatak likvidiranja uskoka. Spominju se obješene uskočke vođe, Bunjevci Marko Margitić, Martin Posedarski i Juraj Maslarada. Nakon toga uskoci su ubili Josipa Rabatu i njegove tjelohranitelje. Nakon potpisivanja madridskog mira 1618. god. , već je iduće godine Austrija uskoke protjerala iz Senja u Otočac, okolicu Pazina i Žumberak.
Prva seoba Bunjevaca u Lič 1605. god.
      Krmpotići su, kao najbrojnije pleme unutar skupine Bunjevaca, pred najezdom Turaka, napustili svoje područje između 1465. i 1467. godine i krenuli prema Dalmaciji, na sjever i u Primorje. Zahvaljujući Ahmedu Aličiću, prevoditelju turskih arhiva, doznalo se da plemićka obitelj Krmpotića potječe iz Buhova kraj Ljubuškog u Hercegovini. Ova grupa je iz Dalmatinske zagore donijela i ime Bunjevci.
      Prvi puta Bunjevci iz okolice Zemunika (49 obotelji poznati kao Krmpote, oko 700 duša) dolaze u Lič, 1605.-1606. godine. Lič je selo u Gorskom kotaru u općini Fužine smješteno u Ličkom polju, nedaleko od planine Viševice i umjetnog jezera Bajer. Razlog seljenja je što nisu hteli živjeti pod turskom vlašću. Lič je odabrana jer je ujedno brana Turcima za napredovanje u Korušku. Doseljavanjem na nove prostore Bunjevci su sebe nazivali Hrvatima pa se ime Bunjevci nije ni koristilo.
      Turci su 1522. god. prvi puta opustošili Vinodol, dio Gorskog Kotara te zaprijetili prodorom u Istru i Kranjsku. Otada Senj, Otočac, Brinje i Ledeneice predstavljaju liniju obrane napredovanja Turaka. Krmpoćani su selili etapno iz Hercegovine preko Ravnih Kotara do Liča i otuda prema Podgorju južno od Senja i napokon u Liku nakon oslobođenja 1699. god. U toku dugog turskog 1593.-1606. god. pojavljuju se na području između Gorskog Kotara, Primorja i Like, Bunjevci vlasi Krmpoćani kao novi uskoci koji su zamjenili prave uskoke - Senjane.[1]       Krajem 16. st. Krmpoćani su neko vrijeme boravili u zadarskom zaleđu oko Zemunika i sela Krmpota koje je tada postojalo. Bili su u turskoj službi ali su željeli preći na stranu krajišnika. Godine 1603. dva krmpotska kneza posjećuju senjskog zapovjednika Vida Kisela i mole da se kod nadvojvode u Grazu dobije privola da se nasele u okolicu Senja. No to tada bijaše vlasništvo grofova Zrinskih. Julije Čikulin perfekt primorskih imanja Zrinskih na zamolbu Kisela uspije nagovoriti grofove te u Lič i primorje stižu tri skupine ljudi. Prethodio je upad kapetana Danijela Frankola sa 450 ljudi senjske posade na tursko područje sve do tvrđave Zemunik koju je zauzeo bez borbe, razorio ju i vratio se sa oko 700 ljudi od koji 200 s oružjem u rukama. Bili su to Bunjevci Krmpoćani.
      Ovi Krmpoćani su u Senju bili oko mjesec dana a početkom lipnja 1605. god. sele u Lič, na kraško polje nedaleko od Fužina. Tamo ih je prihvatio Julije Čikulin, upravitelj imanja Zrinskih i pomogli s hranom. Lič je bio nenaseljen već 200 godina. Seljenje su dozvolili grofovi Nikola i Juraj Zrinski. Uz Krmpoćane spominju se u starim ispravama Vojnići i Gvozdenovi ljudi.
1. Krmpotići iz skupine Damjana Krmpotića:
Damjan (Petrović) Krmpoćanin knez, Tomica Skorupović, Ivan Skorupović, Milašin Skorupović, Martin Malovridnjak, Božić Bilosalić, Vuk Marković, Ivan Krivalica, Radoje Pečijanić, Pečanić, Vuk Lersić, Mikula Mihovilović, Vid Šimunović, Jakov Vukoslavić, Ivan Draganović, Vid Balinović, Toma Marković, Ivan Kovač, Juraj Balinović, Marko Šimunović, Jerolim Mikulić, Tadija Mihovilić, Pavao Mihovilić, Vugin Barulović, Mihovil Barulović, Martin Barulović, Matija Oporković, Ivan Oporković, Miloš Hromec, Miloš Balinović, Martin Butorčić, Ivan Miletić, Mikula Miletić, Martin Miletić, Vid Miletić, Radoje Cvitić, Mikula Božić, Dujam Butorčić, Vuk Butorčić, Jakob Kriljavica, Mikula Vukoslavić, Martin Mikulić, Pavao Mihovilčić, Miloš Matijević i Ivan Kernjec.
2. Skupina Vojnića:
Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić, Vojnić, Pavličić, Jujrević i Stojčević.
3. Skupina Sladovića ili "Gvozdenovi ljudi":
Sladović, Karanović, Valovac, Ilinić, Lovrić, Mikulić, Horčević, Vilenica, Balinović, Brošković, Veljanić, Burolić, Mihovilović i Martinović.       Sačuvana je u njemačkom prijevodu zakletva što su je 16. lipnja 1605. godine u crkvi sv. Jurja na Hreljinu položili bunjevački prvaci Damjan Krmpoćanin, Tomaš Skorupović, Tomaš Marković, Marko Balenović i Mile Butorčić u ime svih Krmpoćana »velikih i malih«, da će biti vjerni i podložni grofovima Nikoli i Jurju Zrinskom."
Senj iz 1689. god.
      Za većinu ovih plemena skupni naziv je bio Krmpoćani. U stvari dobar dio njih je došao iz velikog sela Krmpote i okolice koje se nalazilo u dolini između Karina, Obrovca i Zelengrada, gdje je danas selo Medviđa. U tom selu su se još u 20. st (tad je već bilo miješano) nalazila ova bunjevačka prezimena koja se mogu naći i na kasnijim područjima: Došeni, Radošinovići, Pilipovići, Šarići, Adžići i Mršići, zatim Čačići u Bruški, Anići u Kruševu, Markovići u Nadinu, Dundovići u Gorenjm Zemuniku, Šikići u Kozletu, Rončevići u Jasenici itd. Nakon raseljenja Bunjevaca na poziv turskih vlasti tu su došli pravoslavni Vlasi iz unutrašnjosti Balkana.
      U "Poimeničnom popisu sandžaka vilajeta Hercegovina" što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić za godinu 1475-1477 piše: "NAHIJA HUMSKA ZEMLJA (HUM) - DŽEMAT VUKIĆA KRMPOTIĆA Spomenuti: Petrij sin Miomana, Vukas sin Milivoja, Milun sin Mukice, Radoje sin Čučula, Milašin sin Čučula, Vladisav sin Krmpotića, Pava sin Milića, Vučihna sin Stranputića, Petri sin Dobromana, Vukas sin Danče. Domova 11.
Mjesta po imenu Ledinac, Veselivštak, Buhovo i Borajna Ranije je Sinan-beg dao nevjernicima: Vukiću, Radosavu i Vučihni i džematima koji njima pripadaju, kao zimovište. Od ranije su to bile njihove baštine pa su ponovo došli pod tim uslovom."

Sadašnja karta s povijesnim mjestima Lič i Hreljin
2. Skupina Vojnića:
      Petar, sinovac Milinkov, Ivan Matijević, Vuk Galešić, Miko Petković, Vukdrag Vojnović, Antun Gudelić i Marko Božić. Vojnići su: Toma, Milinko, Mikula, Šimun, Miloš, Pavao Pavličić, Mikula Jujrević i Šimun Stojčević.
Ova druga skupina iako se naziva Krmpoćani stiže iz sela Gorica, Raštana, Prkosa i Tinja na samoj granici Mlečana prema Turcima koji su se skupnim imenom nazivali "Vojnić". Dakle za pretpostaviti da je i ona skupina Vojnića iz 1605. bila iz ovih sela. Rikard Pavelić tvrdi da su oni dobili naziv po vojnikluku, ratničkoj službi no nije naodmet pripomenuti da se u okolici Ljubuškog nalazi selo Vojnić i da je tu još u predtursko vrijeme zabilježeno jako vlaško i domicilno pleme Vojnića. Postoji i drugo selo Vojnić odmah iza Trilja, na putu prema Splitu. Oba ta sela leže na staroj cesti Salona-Narona, a Vojnići su bili poznati kao čuvari karavana
3. Skupina Sladovića ili "Gvozdenovi ljudi":
Gvozden Sladović, Juraj Karanović, Martin Valovac, Andrija Ilinić, Matija Lovrić, Živko Mikulić, Radan Mikulić, Novak Horčević, Jaro Karanović, Petar Horčević, Mikula Vilenica, Milinko Mikulić, Pavao Mikulić, Tadija Balinović, Mihalj Brošković, Pavao Veljanić, Mihovil Buronić, Luka Mihovilović i Ilija Martinović.

      Već 1606. doseljeni Krmpoćani u Liču zavadili se se s upraviteljem Čikulinom i žalili su se da ih Zrinski žele pretvoriti u svoje kmetove, a postojala je i nakana krajiških ofocora da se Krmpoćane uklčjuči u Vojnu krajinu. Osnovni problem je što je zemlja na koju su doselili ovi Bunjevci bila vlasništvo Zrinskih i Frankopana koji su htjeli doseljenike proisiliti da ih priznaju za zemaljske vladare. Bunjevci su to odbijali i prijetili da će se vratiti natrag Turcima. [1]
      Tako 25.04.1606. god. krajiški general Vid Kessel piše nadvojvodi Ferdinandu da vlahe iz Liča potčini krajiškoj komandi. Krmpotske vojvode Damjan i Tadija Krmpotić, Skorupović, Kernćević i Pećijanić tražili su "privilegij za slobodu" od Rudolfa II, ali bez uspjeha. Sukobi između Bunjavaca i Zrinskih su nastavljeni 1609. god. Zrinski su predlagali da se Krmpoćani presele u Liku ili Slavonsku krajinu. Nadvojvoda Ferdinand je predložio kralju Matiji da Krmpoćane preseli u Gusić polje, nedaleko od Brloga u sjevernoj Lici. Iz Liča su se Bunjevci u potrazi za hranom i pašom spuštali prema moru pa su zajedno s Senjanima prijetili Turcima i Mlečanima. Posebno je za Krmpoćane bilo teško razdoblje 1610.-1616. kada su ih Turci iz Like napadali a krajiške uprava je zabranila protu-upade. Tada su Krmpoćani počeli pregovore s Turcima oko preseljenja na njihovo područje. To je saznala krajiška vlast pa je pokrenula protiv Krmpoćana starosjedioce iz Senja, Ledenica, Brinja i Otočca koji su u jesen 1614. god. napali krmpotsku stoku i otjerali u Senj. Nakon toga su uz dogovor s Mlečanima na srednji dio otoka Krka prešle 23 krmpotske obitelji s pokretnom imovinom. Oni su s mletačkog područja u proljeće 1615. god. upali i opljčkali Vinodol. Bila je to prva veća seoba Krmpočana nakon dolaska u Lič. Ustvari je tako počeo raspad krmpotske plemenske zajednice. [1]
      Ostatak Krmpoćana živi u Liču i polako se kreću prema moru pod zaštitom Krajiške vlasti od Turaka koji su ih napadali jer nisu ispoštovali dogovor i vratili se njima. Od Krmpoćana iz prve seobe 1605.god. gotovo da nitko nije ostao u Liču. Ostaju pretežito ono iz druge seobe 1627. god.
      Dio Bunjevaca do 1609., osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive. Osnovali su mjesta Krivi Put, Krmpote i Alan. U novije vrijeme u Krivom Putu su najčešća prezimena Prpić, Šojat, Tomljanović, Krmpotić i Pavelić. U Krmpotama su najčešća prezimena Butorac, Balen, Krpan, Filipović, Pavelić, Vukelić, Pećinić i Pavličević.
      U Jablanac iz ove prve skupine Bunjevaca došli su Balenovići i Butorci, Krmpotići, Milinkovići i Vojnići. Krpani i Radoševići su došli u Jablanac iz one druge seobe godine 1627. S njima su došli na jablanačko područje i Jovanovići, Kalanji, Pećinići i Tomići iz Zagona i Ledenica. Ostali su naseljenici — kaže Pavičić — bili većinom iz južnog Podgorja, među kojima Čaćići, Duići, Hodaci, Lulići, Suknaići, Rukavine i Šikići, pa zaključuje: »da su do 1690. Jablanac i okolinu bili naseljavali i Bunjevci porijeklom iz Liča i oni iz Pozrmanja, Ražanca i Posedarja.«
      Od plemena iz ove prve seobe na područje Sv. Jakova doselili su: Baleni, Butorci, Krmpotići, Pećanići i Stojevići.
Bunjevka
      Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do konflikata i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom kajmaka i sira škripavca a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodi Velebita. Njihove žene su snažne, jedre i plodne. Obitelji su velike, s mnogo djece.
      Frankopani i Zrinski nastoje da im doseljeni Vlasi postanu podložnici, kmetovi, a krajiške vlasti su ih tuda naseljavale, obećavajući im da neće imati nikakvih drugih gospodara niti kmetskih dužnosti. Odatle sukobi i neprijateljstva Vlaha i njihovih vojnih i zemaljskih gospodara. Vlasi postaju s vremenom problem i za jedne i druge. Prema jednom izvješću od godine 160.-1608. Vlasi su učinili 73 razbojstva, krađa i napadaja na frankopanske kmetove na njihovom bosiljevskom i severinskom vlastelinstvu. Zbog toga nadvojvoda Ferdinand npr. predlaže da se Vlasi iz Liča presele u Brlog i Gusić grad. General Vid Kisel traži da Ferdinand te Vlahe ne prepusti vlasti Zrinskog nego da ih potčini zapovjedniku Krajine. Bunjevce su u nekim povijesnim razdobljima nazivali i Vlasi.
      Konačno su Krmpoćani iz Liča došli pod vojnu upravu Primorske krajine i postaju članovi ratničke organizacije kojoj je sjedište bilo u Senju. Tako je 1607. god. Ivan Novaković kojeg su još zvali i Ivan Vlatković, postavljen za posebnog vojnog kapetana ratnika Krmpoćana.
      Stanovnici Liča 1605. - 1606. god.: Balinowitsch Marko, Balinović Vid, Barilović Vid, Bilolasić Božić, Božić Mikula, Brošković Mihailo, Budortschitsch Mile, Botorčić Mile, Dragovanić Ivan, Gudelić Anton, Jurjević Mikula, Kovač Ivan, Kriljavica Jakov, Krivalica Ivan, Kermpotitsch Thadea, Krmpotić Damjan, Kerntschovitsch Juan, Krnčević Ivan, Krnjević Ivan, Leršić Vuk, Lovrić Matija, Malovridnjak Martin, Markohovitsch Thomasch, Marković Tomo, Martinović Ilija, Mihovilić Tadija, Mikulić Jeronim, Miletić Ivan, Opurko Matija, Opurković Ivan, Pavličić Pave, Pečijanić Radoje, Petković Miho, Petrović Domijan, Skorupowitsch Thomasch, Skorupović Tomo, Sladovitsch Gvosdan, Sladović Gvozden, Šimunović Marko, Veljanić Pavao, Vilenica Mikula i Vukoslav Jakov.
      Na kraju ovog dijela o prvoj seobi recimo kako postoje i druga tumačenja da Bunjevci i Zrinski nisu bili u sukobu i da ih je Čikulin ustvari pomagao (N. Klaić). No, to je povijest. Na povjesničarima je da nam kažu pravu istinu, ako je moguće. [1]
Druga seoba Bunjevaca u Lič 1627. god.
      Početkom 1627. godine krajiška komanda naselila je Bunjevaca-Krmpoćana iz Posedarja i Ražanca opet u Lič ili druga seoba. Ovaj puta je to skupina sa mletačkog područja. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomičići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović, Pilipovići (Filipovići), Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići, Peričići, Prpići, Šojati, Radoševići, Starčevići, Tomići, Tomljanovići (Tomljenovići) i Vekelići. Neveliko polje u Liču, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru u Lukovo, Maševo i druga mjesta. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze.
      Radoševići i Starčevići su i danas tamo najbrojnije stanovništvo, koje pretežno živi od poljoprivrede (krumpir).
Sadašnja karta s mjestima Senj, Alan, Sv. Juraj, Jablanac, Krivi Put . . .
      Nove stanovnike nalazimo na području Ledenica i Senja u Stanića Brigu, Sladoviću, Sv. Jakovu, Sv. Jakov-Polje, Dubrava, Staro Selo, Vukelić Draga, Gornja i Donja Smokvica, Krmpotska Ruka. Spominju se kuće ispod vrha Kuk koje su sagradili Butorci, Blaževići, Pećanići i Vukelići.

Seobe plemana
      Bilježimo da su 1633. god. neke obitelji iz Liča došle u Sv. Jakov i Smokvicu. Zatim su odselili na zaravan Zagone iznad Novog Vinodolskog. Bili su to: Baričevići, Deranje, Jovanovići, Peričići i Tomići. Baričevići su odselili kasnije u Jablanac a zatim u Pazarište, Lovinac i Skočaj u Lici. Dio ih je odselio prema zapisu senjskog kapetana iz 1633. god. u senjsko zaleđe, Alan, Krivi Put i Vratnik.
      1645. god. naseljavaju bunjevački Hrvati Jablanac prema popisu iz 1712. god. iz pravca Krmpota i Krivog Puta: Balen, Butorac, Krmpotić, Miletić, Milinković, Krpan, Radošević, Kalanj, Pećanić i Tomić. S južne strane došli su u Jablanac: Čačić, Duić, Hodak, Dulić, Sukanić, Rukavina i Šikić. Većina je kasnije u Pazarište u Liku a ostali su: Baleni, Prpići, Starčevići i Vukelići. No doselili su u Jablanac kasnije i to uglavnom iz južnog Podgorja, Pozrmanja, Bukovice i Ravnih kotara. Tada u Jablanac i okolicu — prema Pavičiću — dolaze Amančići, Baričevići, Rukavine i njihov ogranak Bevandići, pa Dragičevići, Dundovići, Glavaši, Grubišići, Miškulini, Mršići, Štokići, Bileni, Vukušići i Tićki. U Starigrad, Kladu i okolicu naseliše se Babići, Devčići, Bralići, Dragičevići, Jerkovići, Legci, Modrići, Miškulini, Njegovani, Rogići, Vukelići i Vukušići, a prema Prizni i Cesarici: Borovci, Baričevići, Jovanovići, Mandekići, Matijevići, Starčevići, Čaćići i Prpići.
      Jovanovići su unajvećem broju ostali u Zagonima ali ih ima u Mrkopolju, Fužinma, Lokvama i Pazarištu.
      Tomića ima u Zagonu, Liču, Mrkopolju, Sungeru i Pazarištu.
      Od bunjevačkih plemena koja su došla u Lič 1627. god. samo ih je 14 došlo na područje Sv. Jakova: Blaževići, Pilipovići (Filipovići), Deranje, Jovanovići, Krpani, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Šojati, Tomičići, Tomljanovići (Tomljenovići) i Vukelići.
      Od 1633. pa do kraja 17. st. Krmpoćani žive u zaleđu između od Novog Vinodolskog do Senja. Iz toga vremena zabilježene su svađe Krmpoćana sa ostalim stanovnicima oko pojilišta za stoku i pašnjaka jer taj dio bio prenaseljen.

Treća seoba Bunjevaca
      Ova seoba bila je 1654. god. kada su bunjevci naselili Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik, Stolac, Biljevinu, Volarice, Lukovo, kao i obalu od Senja do Klada. U plininu su otišli sve do Oltara iznad Svetog Jurja (danas Jurjevo kraj Senja). U ovoj seobi sudjelovali su: Adžići, Buljevići, Babići, Devčići, Dadići, Dešići, Grkinići, Grubišići, Gržetići, Horvačevići, Lucići, Lucići, Lukanovići, Mandekići, Margete, Melci, Miškulini, Markovići, Njegovani, Popovići, Rukavine, Rogići, Skorupi, Smokrovići, Štokići, Trošelji, Vrbani, Žarkovići i Vukušići.
      Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500 Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12.000 Hrvata-čakavaca i oni su nastanili područje Gradišća.
      Prostor južno i istočno od Senja u drugoj polovini 17. st. naseljavaju Bunjevci iz okolice Jasenica, Obrovca i Karina. Spominju se prezimena: Anić, Babić, Devčić, Katalinić, Margeta, Miškulin, Modrić, Nekić, Rogić, Rončević, Samaržija, Žarković itd. Krajem 17. st. i početkom 18. st. na područje Senja doseljavaju Primorci sa otoka i područja od Novog Vinodolskog pa do Rijeke doseljavaju Lopci iz Bribira, Turine iz Hreljina, Biondići iz okolice Novog Vinodolskog itd.
Prema presudi Senjskog suda koja brani Krmpoćanima iz Sv. Jakova, Veljuna, Drage i Vranac-vrha prisvajanje pašnjaka u Senjskoj planini, saznajemo za kneza Marka Perpizora i plovana (župnika) Dojma Dujnića. [1]

Seobe u Liku
      Kada su zapravo Bunjevci došli u Liku. Pavelić navodi da su bili u Lici prije Turaka:
1) Dakle prije dolaska Turaka bijaše Bunjevaca u Lici. Za ovu Pavelićevu tvrdnju nalazi se dokaz u Ličkom kalendaru za godinu 1941. Tu je štampan napis Dr. Branimira Gušića: “Sveti Ivan na gori u Lici”. Riječ je o Vlasima, koji su sa svojim stadima živjeli na pašnjacima Velebita imajući tu svoje katune.
Dr. Gušić piše: “Bilo je to ljeta gospodnjega 1433. 16 srpnja kada su se “knezi, vladike, suci i pristavi stola Vlaškoga” i svi “ostali dobri Vlasi i Hrvati” sastali da potvrde “slobošćinu vsenu imanja Svetog Ivana crikvi v Lici na gori”.
Govori nam o tom isprava, sačuvana u kasnijem prijepisu s glagolskog originala i objelodanjena u Lopašićevu djelu “Bihać i Bihaćka Krajina”. Jedan je to od veoma rijetkih sačuvanih pisanih spomenika stare Hrvatske Like od prije Turaka. Izrijekom se tu spominju Vlasi stočari u Velebitu... Nema sumnje dakle, da je Velebit... pružao nekad stočarima nomadima svoja bogata pasišta. Naziv Vlah, označuje naime u našim srednjovjekovnim ispravama pokretnog stočara, stanovnika planinskih predjela. Sve do dolaska Turaka zadržali su se vremenom, sudeći po vlastitim imenima i jeziku samih isprava, jezično slili sa slavenskim stanovništvom. Pa ipak, uvijek su se oštro lučili i od Hrvata i od Srba, smatrajući se, ne drugom narodnom skupinom, jer taj pojam tada nije ni postojao, ali prema današnjem shvatanju nijesu to ni bili, nego drugim staležom, sa svojim vlastitim pravima i dužnostima, te s društvenim i pravnim poretkom, različitim od onih u zemljoradničkog žiteljstva Hrvata i Srba. Tako vidimo u ispravi kojom dne 18. III 1436.godine ban Hrvatski Anž Frankopan u Klisu potvrđuje Vlasima njihova stara prava i zakone, gdje kaže: “i da ni nad njima ni jedan Hrvatin vojvoda”, a opet malo dalje: “i Srbin da ne more otdati na Vlaha, ni Vlah nad Srbina.” Ovdje se jasno izriče razlika između seljačkog elementa Hrvata i Srbina i Vlaških pastira nomada”. Ovaj dokument iz 1433. godine potvrđuje pisanje Pavelića, da je u Lici prije Turaka bilo Bunjevaca (Vlasi - Bunjevci).
To je dokument, ne dolaska, nego međusobnog namirivanja Hrvata i Vlaha, originalni dokument od 16.VII 1433. godine napisan je glagoljicom. [4]
      Zbog nepostojanja matičnih knjiga ali i šturosti kao i nedovoljne proučenosti ostale arhivske građe nemoguće je s apsolutnom preciznošću pratiti tijek kretanja i seobe pučanstva. Zahvaljujući prijevodima turskih dokumenata iz 15 stoljeća i istraživanjima grane Bunjevaca znamo da je plemićka obitelj Krmpotića napustila Buhovo u razdoblju između 1465. i 1467. Prema svemu sudeći zajedno s njima ovo je područje napustio i jedan dio plemena Zvitkovicha (Cvitanovića). Naime, prema mišljenju povjesničara Cvitkovići su se u 17. stoljeću naselili na područje Krmpota i Klenovice u Primorju, a nekoliko se obitelji naselilo u Liku i Gacku nakon oslobođenja ovih krajeva od Turaka 1698. godine. Cvitkovići su stari rod u Otočcu, a u popisu članova vojne posade tvrđavnog naselja Otočac iz 1701. godine spominje se nekoliko Cvitkovića koji su služili kao časnici. Postoji i podatak iz 1644. godine da je nekoliko članova ove obitelji služilo u senjskoj vojnoj posadi i da su iz Senja došli u Otočac. Kameni grb Luke Cvitkovića iz 1524. god. s nadgrobnog spomenika nekad se nalazio u crkvi Sv. Luke u Bihaću (danas džamija Fethija) a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Epitaf glasi: SEPVLTVRA LVCE CVITCHVICH IVDlCIS BIHICIENSIS. IVDEX PREFATE SIBI SVISQVE HEREDlBVS FIERl FEC1T 15XXIIII (=1524.). Plemićku povelju o dodjeli plemstva i grba dodijelio je austrijski car Leopold I. u Beču, 8. studenoga 1681. godine braći Matiji i Ivanu Cvitkoviću (Cvitkovich). Originalna povelja o dodjeli plemstva i grba nalazila se u Arhivu Župe Stolni Biograd u Madžarskoj. [4]
      Nakon Krbavske bitke 1493. god. a posebno nakon turske okupacije najvećeg dijela Like 1522.-1527. god., okolica Senja bila je izložena turskim upadima. Stanovništvo se razbježalo iz područja Senja a zadržao se manji broj samo u tvrdim gradovima, zajedno s vojskom. Zato Senjska kapetanija pristupa naseljavanju krščanskog stanovništva sa područja pod turskom vlašću.
      Nakon neuspjelog oslobađanja Klisa 1583. god. dio stanovništvo bježi bojeći se turske odmazde, pa je dio Bunjevaca završio u Lici, a 860 obitelji u području oko Bakra. Ova grupa doseljenih u Liku negdje 1610. godine pošla je iz Like u Podunavlje. oko 10.000 žitelja kao prva seoba Bunjevaca iz Like u Podunavlje. Negdje oko 1610. godine beg Ličkog sandžaka bio je beg Memibegović. On je zaveo takav zulurn u Lici da je život postao prosto nepodnošljiv. Protiv bega je podignut ustanak da se oslobodi tog teškog zuluma, ali je Begu Memibegoviću uspjelo ugušiti ustanak. I što je ostalo stanovništvu? Da dočeka odmazdu i još gori zulum Ili da bježi ispred odmazde? Zao ovu seobu zasluge su imali franjevci kao organizatori i dobro informirani o situaciji u pojedinim dijelovima pod turskom ili austrijskom vlašću. [6]
      1627. god. bila je druga seoba Bunjevaca. Kasnije oni naseljavaju Krasno u zaleđu Senja, Podgorje oko Karlobaga, djelomično oni tada dolaze i u Liku u vrijeme kad je ona bila u turskim rukama.
      Vukelići, osim što su ostali na tlu Krmpota i Krivog Puta, kao vrlo snažan bunjevački rod, naseliše i Sveti Juraj, Starigrad, Jablanac, Pazarište, Kosinj, Krasno i Senj.
      Nakon uskočkog rata i raseljavanja uskoka (1615.-1618.) i mletačko-turskog rata 1645-.-1669., slabi turski pritisak iz Like i Bunjevci se šire od Senja u Sv. Juraj, Krasno, Jablanac, Karlobag i Starigrad. Istovremeno su dolazili iz Ravnih kotara zaostali Bunjevci, svi nomadi. Neki su 1653. god. prešli na Pag i Rab pod mletačku vlast. [1]
      Između 1683. i 1687.god., kada Turci doživljavaju velike poraze na svim bojištima, Bunjevci iz okolice Senja se šire i s drugu stranu Velebita, u Liku. Pravo intenzivno naseljavanje Like je uslijedilo poslije 1689. godine kad je Lika oslobođena od turske uprave. U oslobađanju Like sudjeluje puno Krmpočana pod vodstvom popa Marka Mesića. Tada značajne skupine Bunjevaca naseljavaju gospićko šire područje, naseljavaju Lovinac s okolnim selima Perušićko i Pazariško područje: uglavnom su to zapadni dijelovi Like odnosno područje oko same rijeke Like kao takve. Još nekih zajednica Bunjevaca je bilo u većoj mjeri u prošlosti i u području Krbave oko Udbine. Dva hrvatska-bunjevačka naselja u Ličkom Pounju - to je Boričevac i Brotnja, su se Hrvati naselili krajem 18. odnosno početkom 19. stoljeća, jer je taj dio Like oslobođen od Turaka 1791. - znači sto godina nakon oslobođenja najvećeg dijela Like.
      1690. godine u jablanačkom Podgorju već je bilo toliko žitelja, da je bunjevački knez Jablanca, Lovro Milinković, potomak Milinka Vojnića, jednog od vođa Bunjevaca pri prvoj seobi u Lič, zamolio krajiške vlasti da im dopusti naseljavanje s druge, ličke, strane Velebita, gdje je nakon oslobođenja Like od Turaka ostalo mnogo prazna zemljišta. Sačuvana je pismena odluka komesara karlovačkog generalata, Jurja Križanića, pisana u Ličkom Novom 6. kolovoza 1690. u kojoj on kaže, da je preda nj došao »Lovre Milinković, knez od Jablanca, proseći me, da bi mu dal dopušćenje pedeset hiž dobrih i vernih junakov naseliti u Pazarišćah i u konfinu Novskom«, pa vidjevši njegovu vjernu službu kao i ostalih njegovih »seljanov, dajem i dopušćam rečenomu Lovri Milinkoviću u potribovanom konfinu Novskomu po imenu Pazarišćah da slobodno rečenih 50 hiž postavi i naseli...« Uz to mu dozvoljava da može prema potrebi, dakako, uz njegovo odobrenje, naseliti onamo i nove »hiže«, što je ovaj, bez sumnje, i učinio.
Ličanin Bunjevac
Ličanin Bunjevac
Ličanka Bunjevka
Ličanka Bunjevka

      Utjecaj franjevaca bio je sveobuhvatan, jer su oni nastupali kao privržena narodna inteligencija, što je bunjevački narod učinilo „tvrdim“ katolicima. Franjevci su djelovali kao snažan čimbenik etnogeneze vlaha u Bunjevce i u vrijeme Otomanske vladavine Bosnom i cijelim prostorom bunjevačke prapostojbine, uključujući veći dio Ugarske. Kolika je bila njihova organizacijska, državnička sposobnost, i koliko snažan njihov utjecaj među bunjevačkim narodom u 17. vijeku, pokazuje masovni odziv na iseljavanje 1686. godine, o čemu postoje vjerodostojni povijesni podaci. Ovaj dokumentirani događaj je od najvećeg značaja za razumijevanje etnogeneze bunjevačkog naroda, a posebno bačkih Bunjevaca. Većina Bunjevaca se iselila u zapadni pojas Vojne krajine (Lika, Slavonija) dok se manji deo, oko 28.000, naselio u Bačkoj na prostoru koji je kasnije dobio naziv Bajski trokut. Mijina knjiga pruža povijesno vjerodostojne podatke o ovom periodu djelovanja bosanskih franjevaca u južnoj Ugarskoj (posebno podaci o manastiru u Radni, u Erdelju).[5]
      Kasnije Bunjevci naseljavaju Krasno u zaleđu Senja, Podgorje oko Karlobaga, djelomično oni tada dolaze i u Liku u vrijeme kad je ona bila u turskim rukama. Međutim, pravo intenzivno naseljavanje Like je uslijedilo poslije 1689. godine kad je Lika oslobođena od turske uprave. Tada značajne skupine Bunjevaca naseljavaju gospićko šire područje, naseljavaju Lovinac s okolnim selima Perušićko i Pazariško područje: uglavnom su to zapadni dijelovi Like odnosno područje oko same rijeke Like kao takve. Još nekih zajednica Bunjevaca je bilo u većoj mjeri u prošlosti i u području Krbave oko Udbine, odakle je 1942. uslijedio egzodus hrvatskog stanovništva uslijed ratnih zbivanja, jer je pravoslavno srpsko stanovništvo tamo bilo prevladavajuće. Ista sudbina je 1941. zadesila dva hrvatska-bunjevačka naselja u Ličkom Pounju - to je Boričevac i Brotnja, tamo su se Hrvati naselili krajem 18. odnosno početkom 19. stoljeća, jer je taj dio Like oslobođen od Turaka 1791. - znači sto godina nakon oslobođenja najvećeg dijela Like.
      Razlog seljenja u Liku bio je prenapućenost senjskog zaleđa na obroncima Velike Kapele i Velebita. U Liku su preselili Baleni (Balenovići), Blaževići, Butorci, Filipovići, Krmpotići, Krpani, Miletići, Pavelići, Pećanići, Prpići, Tomičići, Stojevići, Šojati, Tomljenovići (Tomljanovići), Vukelići, Matijevići, Radoševići, Starčevići i drugi. [1]
      Seljenej u Liku i Podgorje uglavnom je bilo gotovo do kraja 17. st. Krmpoćani se u to vrijeme počimaju nazivati Bunjevcima i živjeli su u Krmpotama, Krivom Putu, Sv. Jurju, Krasnu, Jablancu, Otočcu, Pazarištu, Smiljanu, Kosinju, Gospiću, Lovincu, Udbini, Podlapcu i još nekim selima. [1]
      Nakon prestanka rata trebalo je mijenjati i način života. Nestalo je pljačke kao načina privređivanja. Vlasti nastoje suzbiti krađu stoke i intezivno stočarenje te privesti stanovništvo poljoprivredi i sjedilačkom načinu života. Tome su se krajišnici odupirali i bune dizali. Tako imamo izvješće o buni iz 1702. god. kada je Miloš Starčević u Pazarištu tužio vojvodu Butorca kapetanu Rhambschisselu da ga hoće ubiti. Butorac je bio osuđen na galiju od suca kapetana Coronina. Tada se Butorčevi rođaci zavjetovaše da će ubiti oba kapetana i članove suda što su i napravili u Ribniku 06.08.1702. god. Kapetan Franjo Portner sa obitelji je pobjegao iz Belaja i spasio se. Ova buna se naziva ribnička ili bunjevačka. O ovoj buni zapise je ostavio biskup Brajković. Navodi da su se pobunili Bunjevci, obitelj Butorac, zatim Sv. Jakov (Krmpote) i Sv. Juraj. Biskup je radio popis stanovništva pa navodi da ima oko 1000 Bunjevaca u Lici. Bunjevce opisuje kao samosvojne i nesklone promjenama.
      Bilo je još buna u Lici u kojima su sudjelovali i Bunjevci, 1719.-1722. god. zbog ograničavanja trgovine solju. 1732. god. bila je treća buna u Smiljanima a vođa je bio Jurlin Tomljanović. Brinjsko-lička buna bila je 1746. god. kojoj su se pridružili krajišnici iz Krmpota, Jezerana i Stajnice. Zadnja značajnija buna bila je 1751. god. kada su se pobunili krajišnici iz Bruvna i Lovinca pa su pobjegli u Tursku. [1]
      Današnje stanovništvo općine Lovinac čine katolički Hrvati – Bunjevci, pravoslavni Srbi i nešto Roma. Da bismo dobili potpuniju sliku o naseljenosti ovoga prostora, nužno je krenuti od kraja 18.st. odnosno razdoblja nakon oslobađanja od osmanlijske vlasti. Lovinačko područje je planski naseljavano u razdoblju 1691.-1712.god. kada i nastaje većina današnjih naselja. Prva evidencija o broju stanovnika iz 1712.god. pokazuje da je u lovinačkom području živjelo oko 2000 stanovnika.
      Dolaskom u Liku Bunjevci su živjeli u svojim tradicionalnim zajednicama seoskim životom i dugo je trebalo dok su se integrirali i pod svjetovnu i crkvenu jurisdikciju. Posebna je priča i sa tim bunama, a onda i s nekim zanimljivim podacima u arhivu Senjske biskupije. Naime Senjski biskup je 1752.g. izdao okružnicu nekim župnicima preko Velebita da malo pripaze na bunjevačka prela, gdje se održavaju sastanci mladića i djevojaka imajući na umu nemoral koji se krije iza toga i da se na svaki način iskorijeni bunjevačka nošnja osobito djevojačka, koja je za tadašnja shvaćanja bila preslobodna. To je situacija 1752. godine.
      Za razliku od situacije iz 1752. god., nakon 130 godina, Murgić kaže da su Bunjevci jako moralni i da čvrsto drže katolički nauk. Znači, u tih stotinjak godina je ta njihova socijalna integracija u jedno okruženje kojem su oni pripadali nakon seoba i nakon tih turbulencija bila i te kako pozitivna, a nakon nje je uslijedila nacionalna integracija koncem XIX. i početkom XX. stoljeća kada se bunjevačko ime povlači pred općom hrvatskom nacionalnom oznakom.
      Zagrebački biskup Benko Vinković (1581.-1642.) kaže da su oni Bunjevci Hrvati i da hoće da ih se broji medu Hrvate ili pak senjski biskup Sebastijan Glavinić (1630.-1690.) veli da prihvaćaju naziv "Bunjevci", ali da ne trpe da ih se zove Vlasima. Moramo, istini za volju, reći da baš pretke tih Bunjevaca iz Liča turski popis Hercegovine iz 1475. naziva Vlasima, naravno ne u etničkom smislu. Tada su džematu (katunu) Vukića Krmpotića sa 11 domova ponovo dane natrag njihove stare baštine: Buhovo, Veselivštak, Ledinac i Borajna, što je i bio uvjet da se vrate iz izbjeglištva.
      Današnji Bunjevci stanovnici južnih obronaka Velike Kapele, Velebita i dijelova zapadne Like, jedan su od najstarijih slojeva gorštaka dinarsko-velebitskih planina, o čemu uz materijalne predmete govori i njihovo ime.
      Legenda o Krivom Putu
Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita, ovo područje postaje poznato kao krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se koji senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli 'inim krivim putićem'. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.
      U toku 18. st. počima seoba prema nizinskim krajevima Hrvatske. Krajem 19. st. i početkom 20. st. su migracije intezivnije ali i prema Americi. 60-tih godina Bunjevci iseljavaju zaseoke u brdima i naseljavaju mjesta uz more os Senja do Rijeke gdje se zapošljavaju. Tako je u periodu između dva rata obitelji Balen, Blažević, Butorac, Filipović i dr. bilo više u Slavoniji nego u Krmpotama. [1]
Krivi Put
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 402)
Ličanka Bunjevka
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 404)
Krivi Put
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 408)
Ličanka Bunjevka
Podbilo u Krivom Putu, 25.01.2009. god. (vm-krivi put 25-01-2009 410)
Snimio Zdravko Grčević

Bunjevci u Podunavlju
      Bunjevačko ime zadržalo se u Bačkoj i postalo sinonim za hrvatstvo. Tu se u zapravo hrvatstvo javlja pod bunjevačkim imenom. Hoće li Bunjevci nastaviti svoje hrvatstvo izražavati pod imenom Bunjevaca ili će govoriti više o sebi da su oni Hrvati a onda Bunjevci odnosno da su Bunjevci pa onda Hrvati, to je sada stvar slobodne procjene hrvatske nacionalne zajednice koja u Bačkoj obitava. Možda treba i dalje koristiti bunjevačko ime. Ono ima svoju kulturološku vrijednost i povijesno opravdanje. To moglo funkcionirati dobro samo ako uvijek postoji kompatibilnost bunjevačkog s hrvatskim, kad se kaže Bunjevac da se zna da je to Hrvat.
      Općepoznata seoba Bunjevaca u Podunavlje bila je 1687.godine, pa je na period od 1610. do 1687. godine malo obraćana pažnja. Ovaj period očekuje da ga naši povjesničari ispitaju. Iz tog vremena znamo da je svećenik Ivan Matković 1612. godine zvao Isusovce u Bačku da bi tu djelovali, znamo da je župnik Šimun Matković 1622. godine u Somboru prvi zapisao ime Bunjevci.
Seoba Bunjevaca iz Like nije okončana seobom 1610. godine, već su se Bunjevci iz Like selili što u grupama što pojedinačno i kasnije. Naseljavali su se sve do Petrovaradina, pa čak i u Bosnu, pogotovu u derventski kotar,a od 1730. godine lički Bunjevci su naseljavali novski kotar, Golubince, Novi Slankamen;u Baranji: Trapinku, Trnavu, Levinovce, Rodin, Potok, Brezovačke krčeve, a potom u 18. stoljeću i Vinkovce, Cačince, Pauline. pa zatim po Slavoniji i Srijemu.
      Prema Evetoviću, etnički preci Bunjevaca su se u Bačku doseljavali u šest navrata, u trajanju od pet vijekova, između 1241. i 1686. godine. Ove migracije su, dijelom, organizirali vladari Bačke kako bi siguralii naseljavanje svojih opustjelih zemalja, a dijelom su bile posljedica eksodusa pred represijom turskih begova nad krčćanima.
Pouzdano se zna za dvije veće seobe Bunjevaca u Podunavlje; za onu oko 1610. godine, kada je iz Ličkog sandžaka u ove krajeve prebjeglo oko 10.000 duša, te za onu općepoznatu, drugu seobu 1687. godine, kada su po odobrenju bečkog dvora fra Anđelko Sarčević i vojni zapovjednici Dujam Marković i Juraj Vidaković, preveli i naselili oko 5.000 duša iz Bosne i Hercegovine u okolinu Segedina, Baje, Sombora i Subotice, gdje su pak tokom stotinjak godina vršili dužnost graničara prema još uvijek moćnoj turskoj carevini. Oni su se u Podunavlje doselili iz istočne Bosne, iz Dubočca, Velike, Majevca, Modriča, Sevčine i Cuzmadagnja.
      Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmok i druga.
      U crkvenim matrikulama subotičkim, nalazimo zapis od 01.12.1687. godine. i bunjevačka prezimena: Parčetić, Bilogrivić, Grubišić, Kubatović, Vuković, Merković, Dumentić, Tendarević, Vojnić, Rajić, Miljković, Đelmić, Sučić, Jurić, Kulić, Pastorović, Plević, Mamužić, Ivković, Tovarić, Čižić, Storinković, Dertić, Ivošević, Vuk Gostovirović, Goretić, Hajduković, Kiperšić, Sindetić, Ukrajinović.
      Bunjevci su imali velika zvanja u objema županijama. Kaločki biskupi Martin Borković i Kolonić bijhu ujedno i župani bački. Grašavković bijaše župan bodroški, a Đorđe Pejačević podžupan bodroški (1718. g.). Među višim činovnicima tih županija nalazimo ova bunjevačka imena: Skvarić, Josim, Orimac, Matija Sučić, Martin Sostorić, Ignjat Babić, Martin Lipković, Petar Đurković, Mihailo Adamović i dr. Drašković (Leopold Trakošćanski) bijaše takođe župan bodriški (1746. g.).
      Čevapović donosi imenik plemićkih familija, koje su u to vrijeme t.j. od 1463. do 1600. god. izbjegle iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Navodimo samo nekoje poznatije, koje su došle u Bačku:
Burnazović iz Podbilja kod Imotskog, Bačić i Biložiević iz Rasne kod Mostara, Bogostinović iz Blagaja, Bibić iz Vakuva kod Medenog brda, Bielavić iz Bobovca, Bisalić iz Dumna, Branković iz Jajca, Božičević iz Sarajeva, Bernaković iz Olovca, Čović iz Tuzle, Dobrotović i Đonović iz Jajca, Franković iz Bihaća, Grubačević iz Gabele kod Neretve, Grguričić i Gruzdelinović iz Travnika, Jablanović iz Jablanice kod rijeke Neretve, Janković iz Repnika, Jankometović iz Sutiške, Jeličić iz Mostara, Kolonić iz Kolese, Kositerović iz Bijele, Kozarić iz Rudine u Hercegovini, Kležić iz Rujana, Kovačić iz Mostara, Knezović iz Hercegovine, Lorkić, Lovretić, Moravčić i Martinušević iz Buškog Blata, Matieković iz Baske, Mernarić, Milinović i Mladinović sa teritorije Bosne, Hercegovine i Dalmacije; Novaković iz Žažablja u Hercegovini, Nimičić iz Crvenog grma kod Ljubuškog, Omučević iz Tuzle; Pokrajčić sa teritorije između Travnika i Viteza u Bosni, Predović iz Pristolja, Patačić, Palikuća i Pikielomenović iz Visokog; Rubcić iz Rucića kod šume Crni vrh u Hercegovini, Rožić iz Bobovca; Sladoević iz Imotskog, Senčević iz Milteva u Hercegovini, Soimirović iz Konjica kod rijeke Neretve, Sokolović iz Glastinca, Sestričić i Smoknonović iz Blagaja, Tolišić iz Banje Luke, Tomanović iz Dračeva; Voiković iz Trebevića, Vuković (alias Harvatnić) iz Gabebonca sa Livanjskog polja, Voinović iz Uščice; Ždralović iz Sutiske, Županović iz Dumna, Žilić i Željković iz Travnika.
      U to vrijeme, oko 1650. god., ali još prije velike seobe, spominju se 130 bunjevačkih familija koje su živjele u ovim krajevima. Od ovih su poznatije ove osobe: Antunović Stipan, Bukvić Ilija, Budanović Franjo, Ćović Ilija, Crnjković Andrija, Dulić Petar, Delić Marko, Evetović Martin, Francišković Mate, Guganović Vuk, Ivandekić Joso, Kubatović Nikola, Kaić Toma, Kuntić Jakov, Kujundžić Stipan, Lulić Jakov, Malagurski Šimun, Matković Mate, Mamužić Nikola, Mandić Antun, Parčetić Ivan, Patarica Ivan, Piuković Pavao, Pertić Ilija, Rudić Ilija, Rogić Jakov, Sučić Luka, Sudarević Ilija, Suknović Gabor, Stantić Vuk, Skenderović Marijan, Stipić Lovro, Šišković Ivan, Šarčević Nikola, Tikvić Tome, Tumbasović Jakov, Vojnić Đuro, Vojnić Đuro, Vojnić Luka, Vuković Šimun, Vujević Jakov, Vujković Vidak, Vidaković Marko, Zelić Grgo i drugi.

Bunjevačka plemena
Baleni - Balene poznajemo još od ranog 17. stoljeća kao Balenoviće, 1605. sele u Lič, četiri godine kasnije (1609) nalazomo ih u selima Šator i Podomar, gdje su se još zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i u Lovinac (Lika). 1759. dolaze u Skočaj i Sveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko hrvatsko pleme koje danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kod Slavonskog Broda.
Blaževići - ovo pleme veoma se razgranalo po Gorskom kotaru, Primorju i Lici, osobito u Mrkoplju, Sungeru, Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije odlazi u Lovinac i Gračac, pa u Bužim i Smiljan, na koncu i Sibinj kod Slavonskog Broda gdje su odselili i mnogi Pavelići.
Budisalići ili Budiselići - veoma poznato hrvatsko bunjevačko pleme koje 1605. nalazimo u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Ovi se uskoro šire po Lokvama, Sungeru i Mrkoplju, na koncu polaze tragom Balena i Pavelića u Sibinj kod Slavonskog Broda gdje ih nazivamo Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno a šire se i nadalje pod imenom Budiselići.
Butorci - Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se u Lič ali su odselili u Mrkopalj, Tuk i Sunger. Odlaze i u područje Ledenica.
Cvitkovići - Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijeke Neretve), također sele u Krmpote, (Klenovicu) i više naselja u Lici.
Dulić -Prevladavajuće je mišljenje da je ono nastalo od hrvatskog bunjevačkog prizimena DOLIĆ, a čiji potomci žive i danas na području Like, Dalmacije (dalmatinska Zagora, nekdašnja poljička republika- kneževina) i Hercegovine. No pažljivim proučavanjem pronašli sam u prvom turskom popisu stanovništva hercegovačkog sandžaka (krajem 15. vika) u prijevodu s turskog na naš hrvatski jezik od Ahmeta S. Aličića ("Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina" za godinu 1475.-1477., što je 1985. iz turskih spisa priredio Ahmed S. Aličić, za Orijentalni institut u Sarajevu), da se već dijelom tada u Hercegovini pojavljuje prezime DULIĆ u svom krajnjem današnjem obliku.
Krmpotići - Pleme Krmpotića, nalazimo još u 15. stoljeću u Hercegovini. U Lič dolaze 1605. odlaze a neki u naseljavaju Veljun, dio Krivog Puta. Jedno od najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage, Stolca, Senja, zatim u Pazarište, Bilaj pa i u Udbinu.
Krpani - Pleme Krpana također je snažno, od 1627. mnogo ih je u Mrkoplju. Osobito ih ima u Krmpotama, i to Drinku i Ruševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe kod Gospića. Mnogi odlaze u Zagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i Slavoniju.
Matijevići - U Lič 1605. seli dvije obitelji, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici.
Miletići - Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac.
Pavelići - su jedno od najsnažnijih i najpoznatijih bunjevačkih plemena, najpoznatiji pripadnik zasigurno je poglavnik bivše NDH dr. Ante Pavelić, čija je obitelj u Bradine (BiH) došla s područja Krivog Puta. U zaseoku Serdari Pavelići su sebi podigli dom. Sam Ante rodio se u Bradini. Kuće u Serdarima više nema, mjesto gdje se nalazila danas je obraslo travom koju uvijek svake godine neko pokosi. Pavelići u Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema nijedne njihove obitelji. U Poljicama podno Mosora (po R. Pavelićevim) podacima postoje 3 obitelji. Nadalje ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u spomenutom Krivom Putu, točnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. stoljeću dio Pavelića naseljava Zabukovac i Podbilo. Pavelići se dalje šire u Liku , pa dolaze u Smiljan, Otočac i Lovinac. otuda mnogi odlaze i u Sibinj kod Slavonskog Broda.
Pavličevići - Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku i Drinak. Neke obitelji sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je povjesničar dr. Dragutin Pavličević, autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja.
Pećanići - u Lič dolazi 1605. jedna obitelj, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici.
Petrovići - Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama.
Pilipovići - Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u Lič. 1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BIH i Slavoniji.
Prpići - Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Veoma se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić; tamo poznat kao Rudy Perpich, bio je i guverner države Minnesote). Prpića ima u Slavonskom Brodu, Zagrebu itd.
    U drugoj seobi Bunjevaca-Krmpoćana 1627. u Krmpote iz Liča doseljavaju se obitelji: Blaževići, Filipovići, Pavelići, Pavličevići, Peričići, Prpići, Šojati, Špalji, Tomljanovići (Tomljenovići) i Vukelići. Dakako, značajno je spomenuti da je danas usprkos površinski velikom području Krivog Puta svega prisutno 11 prezimena, a najbrojnija prezimena su: Tomljanovići, Prpići, Krmpotić, Šojati, Vukelići, Blaževići, Šolići, Špalji, Filipovići, Rončevići i Burići. [7]
Oko 1700. god. u Kuterevu osim Kranjaca nalazimo i Bunjevce naseljene iz Baga (Karlobag); Prpić, Rogić, Rupčić, Babić, Katalinić, Rukavina...
Radoševići - Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a kasnije sele u Slavoniju.
Rukavine -
Starčevići - Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933), nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u Lici, osobito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr. Ante Starčević iz Žitnika (1823-96.)
Šojati - Šojati također sudjeluju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, osobito u Gospić. Između dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni u Zagrebu.
Tomičići - Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi na Stanića Brig, zatim dolaze bliže moru, kod Tomišine Drage, i na koncu se za stalno nasaeliše u naselju Rupa. Veliki dio Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom i Zagrebu.
Tomljanovići - Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, sudjeluju u seobi u Lič a neki odlaze i u Sunger. Obitelji Tomljanovića 1633. prelaze na područje između Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra, neki odlaze i u Sunger. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su veoma brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu. Tomljenovići su u današnje vrijeme naseljeni najviše na području grada Zagreba, u inozemstvu u Vancuveru, Illinoisu, Chichagu, Sidneyu, Nebraski, Michiganu, Kaliforniji. Jedan od najpoznatijih Tomljenovića bio je izabran 2 puta za Hrvatskog bana 1919. - 1920. dr. Tomislav Tomljenović i 1920. - 1921. godine.
Vojnići su jedno od najstarijih bunjevačkih, odnosno dalmatinsko-hercegovačkih prezimena jer se spominje još prije 600 godina u jednoj darovnici skupa sa stanovnicima današnjeg sela Hardomilje. Pleme Vojnića imalo je sjedište u današnjem selu Vojnić između Ljubuškog i Vrgorca na starom rimskom putu koji je išao od Salone do Narone. Zanimljivo da se na tom istom putu, ali u okolici Trilja i Sinja (Gardun) nalazi još jedno naselje Vojnić. Kako je vrlo staro tako se razgranalo u puno drugih prezimena. Kod nas su najpoznatiji Šimići i Drinovaca koji su od Vojnića (hajduk Andrijica Šimić i pjesnik Antun Branko Šimić). Vojnić je često prezime (po vojsci, vojnicima) među svekolikim slavenskim pukom koji sigurno nisu svi od istog roda.
Vrkljani - Vrkljani iz Senja naseljavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra Vrkljana. Njegovi potomci potom naseliše Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke obitelji Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom Zagorju 1828, barun Vrkljan sagradio je dvorac Januševac u Prigorju Brdovečkom kraj Zaprešića.
Vukelići - Veoma su brojan rod, nalazimo ovaj plemeniti rod hrvatski u Drežnici. Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića), zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi.
ZELIĆ nalazimo u Livnu i okolici (livanjski kraj), a uslijed dosta čestih seoba i zbjegova od Turaka (naročito u 17. stoljeću) i u drugim Hrvatskim krajevima: Dalmaciji, Lici, Slavoniji i čak u sjevernoj Bačkoj (Sombor- Subotica) te u Južnoj Ugarskoj- Madžarskoj (Baja, Gara, Čikerija, Čavolj, Segedin). Postoje i pravoslavna plemena ZELIĆ-a, ali su to uglavnom posrbice tj. popravoslavljeni odnosno kasnije posrbljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Otuda u Srbiji i Bosni i ZELIĆI Srbi. Također ih ima i poturica oliti Muslimana, tj. danjašnjih Bošnjaka. Zelića ima u Makarskom primorju, točnije u Donjim Brelima. Prema predaji Zelića, kako pravoslavaca, tako i katolika iz sjeverne Dalmacije / Bukovice, nastali su od nekoga prebjega Zelića iz Brela u 18. stoljeću, koji se je zbog nekakva zločina bio sklonio u blizinu Velebita i tamo zasnovao obitelj.
Sva su ova bunjevačka plemena pokazala veliku reprodukcijsku moć i snagu za održanjem.

Bunjevačko plemstvo
Bunjevački grb
Bunjevački grb

      Među plemićima, bačkim Bunjevcima, bilo je onih koji su svoju povlasticu donijeli izvan i onih koji su je stekli u borbama u Podunavlju. Tijekom Mohačke bitke 1526. godine mnogi Hrvati su došli pod vodstvom hrvatskog bana Krste Frankopana koji je poslije slavne pobjede nad Ufter-pašom kod Jajca u Bosni, doveo svoju vojsku u Mohač. Poslije strašnog poraza u Mohačkoj bitci mnogi su ostali u Podunavlju "sigurno kod svojih srodnika, mira i pokoja tražili", kako navodi Ivan Antunović u svojoj Raspravi. Sačuvana je Matična knjiga krštenih iz 1687. godine koja je potvrda, kako navodi Ištvan Ivanji, da su svi krštenici bili Hrvati što dokazuju i prezimena: Sučić, Marčetić, Kajić, Vujević, Parčetić, Vuković, Kopilović, Knezović, Blesić, Bošnjak, Malagurski
      Prema vremenu sticanja plemstva možemo izvršiti grupiranje u tri skupine. Doduše, gruba podjela, ali uglavnom vezana za značajne događaje iz povijesti ovih krajeva i naroda uopće.
U prvu skupinu hrvatskih plemićkih obitelji ubrajamo one čije plemstvo datira od 1446. do 1688. godine, a to su ove obitelji: Knezi, Ivanković, Prćić, Adamović, Radić, Mandić, Kovačić, Martinković, Šoštarić, Tomašić ..
Drugu skupinu čine obitelji koje su zadobile plemićke titule od 1690. do 1699. godine, a među njima su obitelji: Barašević, Marković, Sučić, Vidaković, Vujević, Manić, Grškalović, Kajić, Đelmiš, Šišković.
Treću skupinu čine obitelji koje su plemstvo zadobile tijekom 1700-tih godina poput obitelji: Horvat, Barić, Šomošić, Alaga, Ivanić, Stipanović, Bukvić, Vojnić, Piuković, Pilasanović, Guganović, Nimčević, Sarić, Parčetić, Volarić, Vuković, Perčić, Babić, Blesić, Miković, Ambrozović, Bošnjak, Lučić, Markulin, Orčić, Strilić, Fratričević, Kopunović, Milašin, Novaković, Rudić, Latinović.
Četvrtu skupinu čine obitelji koje su dobile plemstvo 1800. godine, a to su obitelji: Josić, Jakobčić, Kujundžić.
Adamović - Plemstvo je dobijo Đuro Adamović 10.10.1625. Plemićki list dao mu je kralj Ferdinand II.
Alaga - Plemićki list i grbovnica dati su njim 15.6.1722.
Ambrozović - Kraljica Marija Terezija dala njim je 25.11.1760. plemstvo.
Antunović - 1745.
Babić - Ugarsku grbovnicu i plemićki list dobijo je Franjo Babić u Beču 12.8.1756, a s njim žena mu Elizabeta pl. Čakan.
Barašević - 6.6.1690. izdat plemićki list i grbovnica.
Barić - Plemićki list i grbovnica izdati su Miji, njegovoj ženi Mariji Rebeki Pernthaller i dici Josipu i Ani-Katarini 1737.
Bibić - Plemićki list i grbovnicu (potvrdu starog grba iz 1340.) dobili su 30.10.1722. u Beču
Blesić - U Beču su 23.2.1756. izdati plemićki list i ugarska grbovnica braći Josipu i Nikoli Blesiću
Bošnjak - Plemstvo je dobijo Josip Bošnjak iz Sombora, 1770.
Brnjaković - Porodica potiče od olovskog barona Grubišića. Janko, potomak Bernarda (Brnjaka) Grubišića, bijo je upisan god. 1730. med plemiće Bačke županije
Bukvić - Ilija Bukvić, žena mu Marija Frančišković i sin Luka iz Subatice dobili su plemićki list i ugarsku grbovnicu u Požunu 28.10.1741.
Đelmiš - Petar Đelmiš dobijo je 31. ožujka 1699. u Laksenburgu plemićki list i grbovnicu. S njim su dobili plemstvo žena mu Stanka, brat Jakov i žena bratova Oliva. Ogranci obitelji žive u Subotici, pa se podatak Mije Mandića o plemstvu ove obitelji koje datira iz 1798. može smatrati pogrešnim.
Fratričević - Jakov 14.7.1791.
Grašalković - Ova je porodica bila med najmoćnijima, a dobila je najviše plemstvo - kneževstvo (herceg) Svetog Rimskog Carstva, ali je nažalost izumrla. Donacijsko plemstvo su dobili 1694. Ugarski baronat 26.5.1732. u Laksenburgu; ugarsko grofovstvo dobili su u Beču: Antun Grašalković de Gyarah i djeca njegova Antun, Franciška, Klara, Marijana i Terezija (5.4.1743). 1784. dobijo je isti Antun kneževstvo austrijski nasljedni zemalja i Svetog Rimskog Carstva (nemačkog). Moćna i najbogatija porodica u Podunavlju potpuno je izumrla. Zanimljivo je da je Antun Grašalković dobio plemstvo i baronstvo, sin mu Antun postao grof, a sin njegov Antun - knez.
Guganović - 1745. Ogranak Pavla Guganovića 19.6.1807. promjenio je svoje prezime u "pl. Šišković de Gödry (Gedrijski).
Horvat - Andrija, Stipan, Josip, Ivan i Danilo 1798.
Plemstvo je ova obitelj zadobila 1711. godine u Peštanskoj županiji. Obitelj je imala posjede u Lemešu, gdje i danas žive potomci.
Ivanić - Josip, Ivan i Mirko Ivanić 1780.
Ivanković - Nikola i Antun Ivanković proglašeni su plemićima u Bačkoj županiji 28.4.1744.
Posjeduje potvrdu o plemstvu od cara Maksimilijana iz 1576. godine. Godine 1650. plemstvo je potvrđeno u županiji Nograd, a u Bačkoj 28. travnja 1744. godine. Isto i kod Ante Sekulića, ali Mijo Mandić u navedenom djelu pogrešno uzima 1744. godinu kao godinu kada je plemstvo zadobijeno. Potomci ove obitelji i danas žive u Svetozar Miletiću.
Jakobčić - Plemstvo je dobio Šimun Jakopčić iz Subatice god. 1816.
Jančović - Nikola Jančović, sin mu Martin i snaja Ursula
Krajčović - dobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 26.6.1673.
Josić - 1805 Baltazar Josić.
Kaić - Jakov Kaić žena mu Julija Gavranović i djeca Jelena, Josip, Luka i Marko zadobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 3.8.1796.
Kajić - 22.11.1698.
Ova obitelj plemstvo je dobila 1698. godine, a potvrđeno je u Bačkoj županiji 1699. godine. Ova obitelj ima isti grb kao i KAIĆ čije plemstvo datira iz 1796. godine. Potomci ove obitelji žive u Baji, Bajmoku, Lemešu, Subotici, Somboru, Novom Sadu.
Knezović - Među najstarijim bunjevačkim plemenitašima.
Najstarije hrvatsko plemstvo jest plemstvo obitelji (sada) KNEZI iz požeško-virovitičke županije, zadobijeno u trećoj godini vladavine Matije Korvina (1443. do 1490.), sina Janka Sibinjanina. Godine 1771. vršena je temeljita provjera plemstva pa je u dokumentu tom prilikom sačinjenom navedeno da je obitelj Knezi alias de Semenović prikazala grbovnicu Matije Korvina. Pogrešni su zaključci po kojima se vodi da plemićka titula ove obitelji datira iz 1610. godine (Ante Sekulić), ili 1753. kako tvrdi Mijo Mandić, na ovu grešku je ukazao i Tomo Vereš u svojim studijama. Poznato je da je do provjeravanja plemstva dolazilo u više navrata, naročito 1755. godine, 1771. godine, 1796. godine i 1798. godine. O jednoj takvoj provjeri iz 1775. godine postoji i originalni dokument u zbirci autora gdje je plemstvo dokazano izvjesnom "ANTONIUSU KNEZY ALIAS SZEMENOVICS". Pripadnike ove velike obitelji susrećemo pod raznim nazivima: Semenović, de Semenović, Knezović, Knežević, Knezi i Knezy. Prema popisu iz 1715. godine (preuzeto od Ivan Antunović, Rasprava...), među stanovnicima grada Baje nalazimo one sa prezimenom Knežević, ali i prezimenom Knez, a među stanovnicima Šanca Martonskog izvjesnog Ivana Šubića. U matičnim knjigama iz 1753. nailazimo na "Knezović-e", a tek od 1757. godine pored Knezović susrećemo i prezime oblika Knezi.
Kopunović - Grgur Kopunović 1791. od cara Leopolda II.
Kovač - 26.3.1613. Plemićki list i grbovnicu dobili su od kralja Matije II.
Kovačić - Starinom iz Dalmacije, a prvi njezin poznati predstavnik Gašpar Kovačić dobio je obnovu plemstva 1604.
Kujundžić - Josip Kujundžić žena mu Elizabeta Bischof 30.4.1835.
Latinović - Drevna porodica o kojoj madžarski pisci misle da joj je izvorno ime Latanović. 23.9.1719. Misli se da je ova porodica uz Grašalkoviće bila najmoćnija i najutjecajnija.
Stjepan i Danijel Latinović dobili su plemstvo 23. rujna 1719. godine. Stekli su posjed Bordoš 1725. godine pa su dobili pridjevak Bordoški u Beču 1747. godine. Petar je bio bački podžupan i kraljevski savjetnik. Sinovi mu iz drugog braka sa Anom Brnjaković stekli su posjed Kaćmar. Obitelj je bila među najbogatijima ne samo u Podunavlju nego i u Ugarskoj.
Lučić - Andrija Lučić iz Subatice dobio plemstvo 1776.
Mamužić - 1687.
Mandić - Ivo Mandić iz Lemeša dobio je plemićki list i grbovnicu u Beču 1.3.1688.
Manić - Plemićki list i grbovnicu dobili su Blaž Manić i sinovi mu Đuro i Marko 1.6.1690. u Beču.
Marković - Somborski kapetan Damjan Marković, žena mu Petronela Vukelić dobili su plemstvo s poveljom i grbovnicom izdatom 29.5.1690. u Laksenburgu.
Markulin - Janko Markulin stanovao je u Subotici, gdje je 1776. upisano njegovo plemstvo
Martinković - Đuro Martinković i sin mu Janko dobili su plemićki list i grbovnicu u Beču 17.5.1640.
Miković - 31.5.1699.
Milašin - Leopold II dao je plemstvo 7.3.1791.
Mukić- Ivan Mukić 1832.
Nimčević- Plemstvo je steko Makso Nimčević 1.3.1751
Novaković- Stipan, Petar i Pajo 1791.
Orčić- Matijaš i Đuro Orčić 1776.
Parčetić- Martin Parčetić, žena mu Oliva Čuvardić 3.12.1753
Pauković- Matija Pauković, žena mu Elizabeta 1684. plemićki list i grbovnicu od kralja Leopolda.
Perčić- Jakovu Perčiću i ženi mu Magdaleni Pištolar data je plemićka povelja i ugarska grbovnica u Beču 18.6.1757.
Pilasanović- 28.10.1741.
Pijuković - Plemićki list i ugarsku grbovnicu dobili su u Beču 28.10.1741. Ivan Pijuković, žena mu Marta Garašević.
Prćić - Stipan Prćić 1561. Potvrda plemstva 1761.
Radić - Martin Radić, žena mu Katarina Kaiman, 24.1.1648. u Pragu.
Rudić - Tomo Rudić 1755.
Obitelj potječe iz Dalmacije, a plemstvo je od Marije Terezije 1755. godine dobio Krištifor Rudić. Obitelj je imala posjede u Subotici, Aljmašu i Kumbaji. Josip Rudić Aljmaški zadobio je austrijsko barunstvo 1854. godine. Obitelj je izumrla.
Sarić - Stipan Sarić 1751.
Stipanović - 1752. među plemiće Bačke županije upisan je Gajo Stipanović.
Sučić - Kapetan Luka Sučić dobio je plemićki list i grbovnicu god. 1690.
Plemstvo obitelji Sučić zadobio je zapovjednik Subotice i graničarski kapetan Luka Sučić 1690. godine. Plemstvo je potvrđeno u Bačkoj županiji 1718. godine. Prema darovnici o Pačiru dobili su 1810. godine pridjevak de Pascer. Začetnik obitelji Luka Sučić porijeklom je iz Bosne i bio je predvoditelj seobe u 17. stoljeću. Potomci ove obitelji žive u Subotici i Zagrebu, bilo kao Sučić, bilo kao Sučić - Pačirski.
Sudarević - 1751. Gajo Sudarević
Strilić - Antun i Petar Strilić god. 1791.
Šišković - 1693. Andrija Šiškoviću, žena mu Marija Schwarz.
Ovo je drevna hrvatska obitelj iz Baranje. Plemstvo su zadobili Franjo i Lovro Šišković, a proglašeno je 1693. godine u Hrvatskom Saboru. Godine 1718. obitelji Šišković dodijeljeno je ugarsko plemstvo, 1756. godine ugarsko grofovstvo i barunat. Obitelj je imala posjede u okolici Subotice.
Šomšić - Pankracije Šomšić zadobio je potvrdu starog plemstva i ugarsku grbovnicu u Beču 4.3.1716.
Šoštarić - 28.3.1602. u Pragu.
Tomašić - Ivan i Andrija Tomašić 1778.
Vidaković - Đuro Vidaković dobio je plemićki list i grbovnicu 1.6.1690. Brojni su ogranci ove bunjevačke porodice a svaki ogranak ima svoj nadimak: Vidaković-Božan, Vidaković-Dokman, Vidaković-Durmiš, Vidaković-Hadnađ, Vidaković-Klinčar, Vidaković-Ljubin, Vidaković-Mukić, Vidaković-Stanić.
Juraj Vidaković (Đuro - prema Miji Mandiću, odnosno Juro prema I. Ivanjiju), jedan od predvoditelja seobe zajedno sa kapetanom Sučićem zadobio je plemstvo po darovnici cara Leopolda 1690. godine. Plemstvo se odnosi na suprugu mu Mariju Bošnjaković, kćeri Martu i Katarinu i braću Ivana, Baltazara, Marka i Matiju, te Ivanovu djecu: Đuru, Antuna, Anu i Luciju i Baltazarovog sina Stjepana. Ovo plemstvo je proglašeno u Bačkoj županiji 1718. godine. Prema Petru Sučiću Juraj Vidaković je bio zapovjednik Bača. Potomci ove brojne obitelji žive u Lemešu, Zagrebu i Somboru. Godine 1803. izdata je darovnica o posjedima u Lemešu.
Vojnić - (Za prepis diplome od 4.10.1289 o dodili privilegija Poljičkim plemićima, pa i Vojniću iz Rogoznice se tvrdi da je falsifikat). U Požunu su 28.10.1741. dobili plemićku povelju i ugarsku grbovnicu braća Ivan i Stipan Vojnić, žena Stipanova Anđela pl.Vidaković. Stipan Vojnić de Bajša 4.1.1899. stekao je baronat. Ima više ogranaka ove porodice: Vojnić-Hajduk, Vojnić-Purčar, Vojnić-Rogić, Vojnić-Tunić, Vojnić-Mijatov, Vojnić-Kortmiš, Vojnić-Zelić, Vojnić-Đanin.
Volarić - Stipan i Franjo Volarić 1753
Vujević - Grgur Vujević, žena mu Anđela Vukčić 1690. u Laksenburgu..
Dana 31. ožujka 1690. u Luksemburgu zadobili su plemstvo Grgur Vujević, žena mu Anđela Vukčić i sinovi Ivan, Juraj, Jakov, Mihovil i Petar. U Baji je ovo plemstvo proglašeno 1719. godine, a u popisu bačkih plemića iz 1754. do 1755. ubilježeni su Andrija, Juraj, Mihovil, Luka i Tomo Vujević. Obitelj je dobila potvrdu plemstva 1801. godine i darovnicu o posjedima u Lemešu 1803. godine. Potomci ove obitelji žive u Baji, Bačkom Bregu, Bajmoku, Somboru, Svetozar Miletiću, Subotici i Zagrebu.
Vuković - Jeronim Vuković, u Beču 19.1.1756.

Općenito o Bunjevcima
      Iz ove kratke priče o Bunjevcima zaključujemo da su ostavili jaki pečat u okviru Hrvatske nacije, ali i u novijoj povijesti dinarski ljudi su ostavili traga. I tako zahvaljujući Bunjevcima imamo Ličko prelo i jedemo sir škripavac. Uz gusle pjevali su epske pjesme ili “grokteći” pa se to pjevanje zove groktalice.
      Ivandan su Bunjevci slavili kao svoj crkveni blagdan, paleći kresove i preko plamenih jezika uz prangije i urnebes, vatru preskakući klicali: "Od Ivanje do Ivanje de, da me noge ne bole"! Taj se narodni običaj održao i u 20. st. u kontinentalnoj Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Lici. Danas palimo Ivanjske krijesove u puno mijesta u Hrvatskoj kao i u Slavonskom Brodu.
      Jezik Bunjevaca je štokavsko-ikavski, u Hrvatskoj se sačuvao u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donesli osobito na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore 'lipo dite', 'sino' (sijeno), 'vridan bija'. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje dragocjeno 'i' ('pisma', etc.).
      Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i 'mliko', zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački puk ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su, znam iz vlastitog iskustva, ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelg kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Nemještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim žlicama.
      Glavna naselja Bunjevaca su: Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote, Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma, Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok, Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Šibenik, Trilj, Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb i Žuta Lokva.

    2007. god. Gradski muzej Senja i Subotice organizirali su izložbu Bunjevci na senjskom području. Donosimo katalog izložbe. Ako Vas zanima povijest Bunjevaca, svakako posjetite Gradski muzej u Senju.

Senj

Senj

Senj

Senj

Senj

Senj

      Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih. Sve ovdje napisano o Bunjevcima predstavlja skraćeni izbor tekstova koji su mogu naći u najvećoj biblioteci u povijesti čovječanstva, internetu. Neke od internet stranica su:
Bunjevci
Bunjevci - Wikipedia
Hardomiljski rodovi
Svejedno, knjige su knjige:
* Rikard Pavelić: Stope Predaka, Rijeka, 1991; Bunjevci. Zagreb, 1973.
* J. Butorac: Ustanak Bunjevaca u Lici. Subotica, 1938.
* I. Ivanić: Bunjevci i Šokci. Subotica, 1899.
* A. Rački: Iz prošlih dana Liča. Rijeka, 1945.
* A. Sekulić: Prilozi za povijest Liča. Zagreb, 1961.; Narodni život i običaji Bačkih Bunjevaca. Zagreb, 1986.
* B. G. Tomljanović: Bunjevački dijalekti senjskog i novljanskog zaleđa. Osijek, 1910.
[1] Dragutin Pavličević: Seobe vlaha Krmpoćana u 17. st.
[2] Krunoslav Draganović: Bunjevci na Kupresu i Hercegovini
[3] Hardomiljski rodovi
[4] Buhovo - povijest, ljudi i običaji
[5] Mijo Mandić Mlađi: BUNI, BUNIEVCI, BUNJEVCI (2003/04.)
[6] - Matija Poljaković: PREGLED POVIJESTI HRVATA BUNJEVACA
[7] Enver Ljubović: Prezimena, osobna imena, i obiteljski nadimci Krivopućana

Nadopune: svibanj 2009., travanj 2010. god.
ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD        Glavni izbornik    Početak rubrike
Pišite nam na e-mail: vrilo-mudrosti@vrilo-mudrosti.hr