BORBE S TURCIMA U LICI

Glavni izbornik

    Sadržaj
Uvod
Događaji koji su bili prekretnice u borbi s Osmanlijama
Pojava Turaka u Europi
Pad Srbije i doseljevanje pravoslavnih Vlaha
Prve turske provale u Hrvatsku
Pad Bosne i uloga Bošnjaka u budućim ratovima
Događanja od 1463. do okupacije Like 1527.
Turska okupacija Like 1527. - do oslobođenja 1689.
Konačno oslobođenje Like od Turaka 1689.
Događaji nakon oslobođenja Like 1689.
    Nekoliko velikih bitaka protiv Turaka
Velika pobjeda 1491. na prijevoju Vrpila kod Korenice
Veličanstvena pobjeda nad Turcima 1663. kod Jurjevih stijena
Obrana i pad Gvozdanskog
Krbavska bitka

Izvori

    Zamisao ovog teksta je pokušati na jednom mjestu ukratko napisati što više o borbi s Osmanlijama u Lici. Od strane Turskog carstva (tada vodeće svjetske vojne sile) iz Bosne bili smo stoljećima izloženi pljački, ubijanju, odvođenju stanovnika u ropstvo, etničkom čiščenju, razaranju gradova, dovođenju stranog stanovništva i oduzimanju hrvatskog teritorija. Bila je to boraba za goli život Hrvata, opstojnost nacije i države i trajala je oko 300 god. Turci su zauvijek promijenili budućnost Hrvatske što možemo oprostiti, ali nikada zaboraviti.
    Nije cilj teksta opisati cijelu borbu Hrvata protiv Turaka, niti spomenuti sve bitke, političke događaje ili sve slavne ratnike u toj borbi. Naveli smo neke povjesne stavove koji objašnjavaju tijek tog dijela povijesti. Kronološki su posloženi događaji u Lici. Spomenuli samo i neke druge važne događaje koji su usmjerili ukupni tijek povijesti.
    Na kraju su detaljnije opisane nedovoljno pozanate slavne pobjede protiv Turaka u Lici kao bitka kod Jurjevih stijena i kod Vrpila. U široj javnosti je poznat veliki poraz od Turaka, Krbavska bitka, pobjeda kod Siska i kod Sinja (Sinjska alka). Ostale slavne bitke su manje poznate kao obrana Gvozdenskog.
    Spomenimo još da su Srbija a posebno Bosna nakon turske okupacije sudjelovale u turskim ratovima protiv krščanskih država pa i protiv Hrvatske. Svi bogumili u Bosni su prešli na islam. Posljedice turskih osvajanja su što danas imamo muslimane u Bosni i pravoslavne Vlahe (danas Srbi) zapadno od Drine.
    Od početka najezde bosanske turske vojske na hrvatski prostor pa do zaustavljanja pljački i ubijanja, Hrvatska je gospodarski, politički i demografski propala, izgubivši više od 60% svoga stanovništva. Za to vrijeme bilo je uništeno i razoreno oko 3.000 gradova, sela i naselja i 500 crkava i samostana. U tom sklopu bile su također uništene Makarska, Skradinska, Kninska, Krbavska, Bosansko-đakovačka i Srijemska biskupija, a u sastavu Zagrebačke biskupije propali su Požeški i Čazmanski kaptol. Propale su i sve crkvene župe i sva kulturna dobra stvarana stoljećima. Netragom su nestali pisani spomenici, rukopisne i tiskane knjige i duhovne vrijednosti, kao i sama žarišta pismenosti i kulturnog djelovanja. U najvećoj mjeri bio je uništen i obrazovani sloj hrvatskog naroda, a nekad moćni rodovi pali su na prosjački štap. Zauvijek je Hrvatska izgubila i dio svoga etničkog i državnog prostora između rijeke Vrbasa i Une. Bijeda i siromaštvo životna su stvarnost Hrvatske, a njezino povijesno i političko biće pretvoreno je u krhotine. Takav stupanj razaranja i uništenja materijalnih i duhovnih dobara i stanovništva nije zabilježen nigdje na europskom prostoru, niti je ijedan stari europski narod doživio približno istu katastrofu. [181]
    Na početak
Nabrojati ćemo bitne događaje kao prekretnice u borbi s Turcima:
1354. god. - God. 1354. osvojili su Turci Ankaru i Galipolje, prvo osmansko uporište u Europi koje je poslužilo za daljnja osvajanja.
1389. god. - Bitka na Kosovu polju je definitivno riješila sudbinu Srbije, jer nakon nje u zemlji više nije bilo sile koja bi se mogla suprostaviti Turcima. Turcima je bio otvoren put potpunog osvajanja Srbije.
1391. god. - Turci su po prvi put nekažnjeno provalili u Srijem, odnosno Hrvatsku. Idućih stoljeća turske provale u Hrvatsku i današnju Sloveniju su bosanski Turcu normalno primjenjivali. [026vojkrajina]
25.09.1396. god. - Bitka kod Nikopolja 1396. godine smatra se jednim od posljednjih pokušaja katoličke vojske u srednjem vijeku koji je imao namjeru zaustaviti napredovanje Osmanlijskog carstva prema Europi. Poraz kršćanske vojske bio je sudbonosan za srednju Europu i cijelo kršćanstvo.
10.11.1444. god. - Započeo je u prijepodnevnim satima odlučan boj kod Varne (istočna Bugarska). Pobjedom kod Vame raspršili su Turci snove o njihovom protjerivanju iz Europe i osigurali svoju prevlast na Balkanskom poluotoku za nekoliko stoljeća.
18-20.10.1448. god. - Ponovila se povijest na Kosovu polju gdje se ponovo sukobila kršćanska i turska vojska. Ovoga puta su kršćansku vojsku uglavnom sačinjavali Hrvati. Turci su pobijedili i od ove bitke rat Ugarske i Hrvatske protiv Turaka pretvara se u obrambeni.
20.06.1459. god. - Turci su nastavili svoja osvajanja Srbije sve dok nisu uspjeli zauzeti cijeli teritorij. Turskim osvajanjem Smedereva, 20.06.1459. god. ukinuta je despotija i Srbija je došla pod Tursku vlast koja je trajala do početka 20. st. Uključivanjem Srbije u sastav osmanske države opasnost od turske najezde za Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu postaje sve izrazitija i zlokobnija.
1463. god. - Tragičan pad Bosne koju je 1463. osvojio sultan Mehmed II. Padom Bosne Turcima se otvorio put za osvajanje Hrvatske.
1469. god. - Osnovana je Senjska kapetanija s ciljem obrane od Turaka. Osnivač je bio kralj Matija Korvin. To su prvi koraci izgradnje Vojne granice.
1482. god. - Hercegovina je pala u turske ruke 1482.
09.09.1493. god. - Odigrala se Krbavska bitka na Krbavskom polju (ispod Udbine) u kojoj su Turci strahovito potukli hrvatsku vojsku. Pobjedom je otvoren put Turcima u unutrašnjost Hrvatske. Zgažena je krv hrvatskog plemstva i više se nikad nije obnovila.
1521. god. - Nakon pada Beograda 1521. godine počeo se raspadati i obrambeni sustav u Lici. Beograd se smatrao ključem obrane Ugarske i Hrvatske. [158]
29.08.1526. god. - Opasnost od Turaka je kulminirala nakon groznog poraza od Turaka 29. ko­lovoza 1526. na Mohačkom polju, gdje pogibe kralj Ludovik a ugarska vojska bude uništena. Kraljevina Ugarska i Hrvatska ostaše bez obrambene snage pram silnim Turcima. [381-L]
1527. god. - Nakon Mohačke bitke 1526. god. Liku i Krbavu su gotovo bez otpora osvojili Turci. Udbina je pala u turske ruke godine 1527. i to između 4. travnja i 27. svibnja. Padom Udbine završena je turska okupacija Like i Krbave.
1527. god. - Okupacijonm Like nastala je obrambena crta (Senj, Otočac, Prozor i Brinje). Daljni prodor zapriječile su Turcima tvrđave Otočac i Prozor na Gackom polju, zatim Vrhovine i spomenuti Prozor u blizini Korenice. Zbog tih utvrda ostala je tursko-hrvatska granica nepromijenjena sve do izgona Turaka iz Like.
1527. god. - Hrvati su raskinuli ugovor s Ugarskom i priklonili se Austriji 1527. a sve zbog pomoći obrane Hrvatske.
1527. god. - Pri izboru za hrvatskoga kralja 1527. godine austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški obvezao se Saboru da će na granici za obranu Kraljevine držati 200 konjanika i 200 pješaka, te da će plaćati još 800 konjanika koji će biti pod zapovjedništvom hrvatskih velikaša. Time počinje stvaranje Vojne krajine - Hrvatske, od mora do Save, i Slavonske, od Save do Drave i Dunava, podijeljene na više kapetanija.
1528. god. - Prva kolonizacija osmanskih Vlaha u Liku pada u 1528. godinu i zbiva se u dramatičnome trenutku kada im je nakon Mohačke bitke ukinut poseban status vlaške beraje te su izjednačeni s običnom rajom. [271-L]
1529. god. - Neuspješna osmanska opsada Beča 1529. godine pod vodstvom Sulejmana II označila je početak kraja njihovog carstva. Također je i zaustavila proboj Islama u središnju i zapadnu Europu te osigurala budućnost kršćanstvu u regiji. Nakon bitke kod Beča, zapadne zemlje više nisu smatrale Turke i janjičare nepobjedivom vojnom silom. No, kraj bio je jako daleko i proliveno je još puno krvi i vođeno nebrojeno bitaka.
Pročitajte više na: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/kako-su-austrijanci-i-njihovi-saveznici-odbacili-osmansko-carstvo-1115664 - vojnapovijest.vecernji.hr
1550. god. - Veliki doprinos podizanju kvalitete obrane od Turaka dao je kapetan Ivan Lenković koji je već godine 1550. sastavio prvi detaljniji izvještaj o građevnom stanju utvrda, prvom od uvjeta potrebne obrambene spremnosti svake utvrde. Utvrde su obnovljene ili porušene carskom odlukom iz 1561. god.
oko 1560. god. - Ne smijemo zaboraviti zajedničko podrijetlo Hrvata i Bošnjaka. Povezanost Muslimana, današnjih Bošnjaka s hrvatskim korijenima opisao je turski povjesničar Tarihi Aali (1542. - 1599.) rodom iz Galipolja koji je trideset godina živio u Bosni. Muslimane naziva Hrvatima. Elvija Čelebija, poznati turski putopisac koji je putovao Bosnom 1660. godine muslimane u Bosni također naziva Hrvatima. Isto čini Šejh Jujo, poznat kao Hadži Juja efendija, zatim turski povjesničar Ibrahim efendija Pečevija (Alajbegović), pisac iz XVII. stoljeća. [045vojkrajina]
oko 1578. god. - Problem obrane od Turaka riješen je tek 1578. dogovorom staleža Habsburške državne zajednice na saboru u Brucku. Privolom nehrvatskih činilaca izrađena je prva obrambena konstrukcija kršćanskog svijeta koja je bila sposobna da se suprotstavi Islamu. Godine 1578. Hrvatska iz isključivo nacionalne prerasta u evropsku ratnu provinciju. Dogovorena su ogromna financijska sredstva za obranu u Hrvatskoj koja će osiguravati Austrija, a hrvatski staleži svoje kmetove za izgradnju i popravak utvrda. Ovo je prekretnica u obrani Hrvatske.
22. lipnja 1593. god. - Grandiozna Hrvatska pobjeda nad Turcima u bitci kod Siska. Turci su ipak Sisak osvojili 28. kolovoza. Napustil su ga iduće godine. Ova bitka i još neke su prekretnica jer je zaustavljeno tursko napredovanje prema Hrvatskoj. Ostaci ostataka Hrvatske bili su obranjeni, a dalje širenje osmanske vlasti na njezinu prostoru bilo je zaustavljeno. Poslije cijelog stoljeća krvavih bitaka i teških gubitaka, od poraza na Krbavskom polju 1493., bile su, napokon, slomljene osvajačke snage osmanske vojske i poturica iz Bosne. Ujedno je obranjena i srednja Europa.
20.09.1596. god. - Sjajnom obranom Petrinje 20. rujna 1596. bila je konačno zaustavljena i slomljena osmanska najezda na Hrvatsku. Opstanak Hrvatske nije od tog vremena doista više bio upitan, bez obzira što je ona u stoljetnom ratovanju s Osmanskim Carstvom bila svedena na ostatke ostataka. Turskih provala je bilo puno manje ali su zato Hrvatii upadalia na tursko područje.


01.01.1607. god. - Sultan Ahmed I. bio je prisiljen okončati iscrpljujuće ratovanje s carem i kraljem Rudolfom II., odnosno protiv Hrvatske i Ugarske. Tim je mirom konačno bila uspostavljena ravnoteža sila i Osmansko Carstvo, razdirano iznutra, nije više imalo snage zaustaviti budući razvoj događaja i usmjeriti ga u svoju korist.
1630. god. - Kraljevim dekretom iz 1630. godine izdvaja se područje Vojne krajine iz hrvatskoga državnog područja i stavlja pod neposrednu upravu Beča, a zatim slijedi niz preustrojstava.
1642. god. - Kod Otočca su teško poraženi Turci. Hrvate su predvodili Petar Keglević, Juraj Frankopan Slunjski, Stjepan Blagojski i Nikola Frankopan Tržački. To je jedna od presudnih bitaka na području Gacke koja je zaustavila Turke.
1663. god. - Pokrenut je prvi veliki protuturski rat. Petar Zrinski s 1.500 ratnika je provalio u Bosnu do Bihaća i porušio turske utvrde i domogao se bogatog plijena.
16.10.1663. god. - Kod Jurjevih stijena, između Otočca i Vrhovina, odigrala se 16.10.1663. jedna od najslavnijih bitaka u borbi protiv Turaka u kojoj su Hrvati odnijeli veličanstvenu pobijedu. Tom veličanstvenom pobjedom Petar Zrinski i hrvatski krajišnici zauvijek su spriječili prodor Osmanlija u Gacku. Veliki značaj pobjede je u tome što je razbijena cjelokupna vojska Bosanskog pašaluka. Turci iz Bosne su oslabljeni i više nikada nisu ozbiljno pokušali napasti Hrvatsku, a vladavina Turaka u Europi približila se svome kraju. Ova pobjeda je prva velika pobjeda isključivo hrvatske vojske poslije velikog poraza na Krbavskom polju 1493. Slavljena je ne samo u domovini već i po Europi.
1683. god. - Osmanlije su posljednji put 1683. skupile golemu vojsku i opkolile Beč, ali su ga ovaj put spasili Poljaci. Turska vojska se povlačila u neredu, a za njom su nastupili Austrijanci, Mađari, Hrvati i drugi. Počeo je veliki rat za oslobođenje u kojem je sudjelovao čitav hrvatski narod, pa je u idućih 15 godina oslobođena čitava Slavonija, Banovina, Lika, Gacka i Krbava.
1684. god. - Sklopljen je savez nazvan Sveta liga za rat protiv Turaka između cara Leopolda I, poljskog kralja , Venecije a sve uz blagoslov pape.
1685. god. - Vodio je karlovački general grof Herberstein dvaputa krajišku vojsku na ličke Turke. Cilj krajiške vojske nije bio oslobođenje Like, već samo stvaranje preduvjeta za takve akcije.
1689. god. - Turcima u Lici uslijed napada sa svih strana nije bilo više obstanka u Lici i Krbavi. Došao je kraj sto i šestdesetgodišnjoj turskoj vlasti u Lici. Lika je odlobođena od Turaka.
11.09.1697. god. - Princ Eugen Savojski se 11 rujna 1697. približio pontonskom mostu kod Sente, preko kojeg je osmanska vojska prelazila Tisu i porazio Turke. Pobjeda je označila kraj jedne i početak nove epohe u europskoj povijesti. Osmansko Carstvo više nema snage vratiti izgubljeni prostor između Save, Dunava i Drave, a još manje pokrenuti kotač povijesti unatrag. Bitkom kod Sente bilo je završeno tri stoljeća dugo ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom.
1729. god. - Gospić postaje sjedište Ličke i Otočke pukovnije, ali i Štabsko mjesto.
1788. god. - Nakon oslobođenja Like od Turaka 1689. i dalje je bilo u Lici ratnih okršaja s Turcima. Počeo je 1788. austrijsko-turski rata koji je trajao do 1791. god. Lika je bila poprište ratovanja pa je zapuštena proizvodnja hrane. Oslobođeno je Ličko Pounje.
04.08.1791. god. - Sklopljen je pravi mir u Svištovu na Dunavu s Turcima. Mirom u Svištovu godine 1791 dobila je lička pukovnija od turske Bosne 7 četvornih milja zemljišta na rijeci Uni. Mirom je definirana današnja granica između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Ova granica postala je trajna razdjelnica svjetova i kultura.
Mirom u Svištovu konačno i stvarno je završeno četiri stoljeća dugo ratovanje Hrvata s Osmanskim Carstvom. Pljačkaški upadi preko granice i okršaji na tom prostoru koju godinu kasnije i početkom 19. stoljeća, bili su tek posljednji trzaji umirućeg Carstva, koje više ni samo nije imalo nadzora nad svojom vrlo udaljenom pokrajinom.
15.07.1881. god. - Dana 15. srpnja 1881. Hrvatski sabor je donio odluku o ponovnom sjedinjenju Vojne Krajine s maticom Hrvatskom. To se dogodilo nakon opetovanih zahtjeva za ujedinjenjem tog vjekovnog starog hrvatskog teritorija sa maticom zemljom.
U jesen 1918. Osmansko Carstvo doživjelo je konačni slom da bi 1922. iz njega iznikla Republika Turska i niz država sjeveroistočne Europe i Bliskog istoka.
    Na početak
    Prethodnici Turaka potječu od nomadskoga naroda Oguza, koji su se u XI. st. naselili u Perziji, Khorasanu i Maloj Aziji te utemeljili državu - Seldžuka. Jedan od emirata koji je nastao tijekom postupnoga raspada seldžučke države bio je osmanski emirat. Naziv Osmanlije potekao je od imena Ertogrulova sina, osnivača države i dinastije, Osmana (oko 1301. – oko 1326). Budući da je osmansko područje graničilo s oslabljenim Bizantskim Carstvom, već je za Osmana započela teritorijalna ekspanzija vođena kao sveti rat (džihad). Drugi nazivi za isto carstvo su Otomansko i Tursko Carstvo. (Hrvatska enciklopedija)

    Otomansko je Carstvo, dok nije počelo zaostajati i propadati što bijaše proces koji je počeo sredinom 16. stoljeća, bilo je u svojoj biti vojna organizacija. Težilo je za pljaćkom i ubiranjem danka, a upravni je sustav imao za cilj osigurati dvije stvari: ljudstvo kojim će voditi ratove, i novac kojim će plačati te ljude. [057-1vojkrajina]

    Oružane snage dijelile su se na dvije osnovne kategorije. Postojala je regularna vojska koju je direktno plaćala otomanska država, a sastojala se od janjičara (regularne pješadije) i stalno plaćene konjice poznate pod nazivom "spahije Porte". ("Porta" bijaše tradicionalno ime carske vlade u Istambulu.) S druge strane, postojala je i feudalna konjica: vojnici na konjima koji su obavljali svoju vojnu obvezu radi posjeda što su ih dobili od države. Te dvije kategorije vojnika zajedno tvorile su goleme armije koje su vodile pojedine ratove od ranog proljeća do kasne jeseni.

    Ali, bilo je i raznih pomoćnih snaga koje su igrale važniju ulogu u pograničnim oblastima kao što je Bosna, gdje je bila potrebna vojna aktivnost tokom cijele godine. To su bili takozvani azapi, neka vrsta gradske policije koja je sačinjavali posade tvrđava i djelovala kao pogranična pješadija. Delije ili akinđije su neka vrsta neregularne lake konjice koja je upadala na katoličke teritorije radi pljačke. Svi su ti vojnici bili muslimani: pripadnici pokorenih naroda i uglavnom nisu smjeli nositi oružje. Međutim, za neke posebne namjene, napose u pograničnim područjima u Bosni, koristile su se i lokalne krščanske snage: kao čuvari cesta i prevoja, dobavljači konja i nadasve kao neka vrsta opasnog teritorijalnog pljačkaskog pješaka poznatog pod nazivom "vojnuk" ili "martoloz". [057-1vojkrajina]

    Pravoslavni Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato što su bili pokretni kao stočari, nego i zato što su imali izrazitu vojničku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsburšku granicu. Umjesto plaće, dopušteno im je pljačkanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom "martolozi" ili "vojnuci", postali su najopasniji element u otomanskoj vojnoj mašineriji. [057-2vojkrajina]

1354. god. - God. 1354. osvojili su Turci Ankaru i Galipolje, prvo osmansko uporište u Europi koje je poslužilo za daljnja osvajanja.
    Na početak
1389. god. - Hrvatska borba protiv Turaka zapravo počima još 1389. godine kad hrvatski križari, zajedno s Hrvatima­ dobrovoljcima iz Bosne, postižu najdublji prodor i najveći uspjeh na krščanskoj strani u bitci na Kosovu polju. Jedan odred Hrvata predvodio je ban Ivan od Paližne. [024vojkrajina] Osmanlijska pobjeda na Kosovu 1389. godine je praktično označila kraj Srpskog carstva i otvoren put Turcima u Europu.
    Sudbonosni boj između osmanlijske i kršćanske vojske odigrao se 1389. godine na Kosovu polju. Srpskom kralju Lazaru priključio se kralj Tvrtko s 20.000 vojnika, ban Ivan od Paližne i nekadašnji hrvatski ban Ivan Horvat sa svojim četama (nitko od ugarskih i hrvatskih velikaša pristalica kralja Žigmunda nije se priključio kršćanskoj vojni). Povijest govori da su hrvatske čete kralja Tvrtka i Ivana od Paližne porazile Turke na svojem krilu bojišta i ne sumnjajući u ukupnu kršćansku pobjedu slavodobitno se vratile kući. [028vojkrajina]
    Porazom na Kosovu polju Srbija je izgubila samostalnost i postala turska vazalska država. Stjepan Lazarević je 1390. god. sultanu Bajazitu obećao da će mu kao srpski despot plaćati danak i pomagati Turcima u ratu. [288]
    Bitka na Kosovu polju je definitivno riješila sudbinu Srbije, jer nakon nje u zemlji više nije bilo sile koja bi se mogla suprostaviti Turcima.
    Već 10.10.1394. u bici "na Rovinah" (Rumunjska) bio je potučen sultan Bajazit a na turskoj strani bio je srpski despot Stjepan Lazarević. U toj bici poginuo je sin bivšeg kralja Vukašina zvani "kraljević Marko" koji se borio na turskoj strani. [288]
1394. god. - Vlaška u Rumunjskoj je postala osmanska vazalna država. [023vojkrajina] Vlaška je povjesna pokrajina u Rumunjskoj (Oltenija, Muntenija i Dobrudža), između Karpata i Dunava. Dio je starovjekovne Dacije. Neovisnost je stekla u 14. st. a poslije priznaje turski suverenitet.
25.09.1396. god. - Bitka kod Nikopolja 1396. godine smatra se jednim od posljednjih pokušaja katoličke vojsake u srednjem vijeku koji je imao namjeru zaustaviti napredovanje Osmanlijskog carstva prema Europi. Poraz kršćanske vojske bio je sudbonosan za srednju Europu i cijelo kršćanstvo.
[023vojkrajina]. Katolici iz cijele Europe skupili su oko 100.000 vojnika, većinom konjanika, ali su doživjeli strahoviti poraz. Tursku pobjedu odlučio je srpski despot Stjepan Lazarević. [288]
    Turci su nastavili svoja osvajanja Srbije sve dok nisu uspjeli zauzeti cijeli teritorij. Turskim osvajanjem Smedereva, 20.06.1459. god. ukinuta je despotija i Srbija je došla pod Tursku vlast koja je trajala do početka 20. st.
    Posve neometan, u proljeće 1459. stigao je sultan Mehmed s vojskom do Smedereva, koje mu se 20. lipnja preda bez borbe. Padom Smedereva prestala je postojati srpska Despotovina i pretvara se u pograničnu oblast Osmanskog Carstva. Njezinim uključivanjem u sastav osmanske države opasnost od turske najezde za Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu postaje sve izrazitija i zlokobnija, a obrambeni rat pretvara se u opću značajku ratovanja s Turcima. Premda je u vojnim pohodima 1458. i 1459. stradalo mnoštvo stanovništva u Srbiji, koje su Turci odveli u zarobljeništvo i raselili, znatan dio tog stanovništva uvrstili su oni i u pomoćne vojne redove i koristili ga u borbi protiv Ugarske, i osobito protiv Hrvatske.[181]
    Stalna vojnička naselja neslavenskih Vlaha stvarala su se po Srbiji, kako su Turci osvajali srpske zemlje, počevši od bitke na Marici 1371. Kada je padom srpske despotije, 1459, i slijedećih stoljeća, znatan dio srpskih seljaka iselio u južnu Ugarsku, Turci su počeli naseljavati planinske nomadske Vlahe i kao zemljoradnike s kmetskim odnosima. Turci su im priznavali po­sebna prava i vlašku samoupravu. [027vojkrajina]
    Turska osvajanja uzrokovala su velike migracije naroda a među prvima sa područja današnje južne Srbije i Makedonije kreću prema zapadu pravoslavni Vlasi koji će u hrvatskoj povijesti ostaviti krvavi trag kojeg smo bili svjedoci i u Domovinskom ratu.
    Preko Drine u Bosnu doseljavali su samo Vlasi pravoslavne vjere i uključivali se u vojničku službu Turske države u Bosni.
    Zapadno od Drine danas nema ni 10% Srba, koji stvarno potječu od pravih etničkih Srba. [027vojkrajina]

Vlah čoban [016vlasi]

Vlah ratnik, 14.-15. st. [016vlasi]

Prve turske provale u Hrvatsku

Boj s Turcima u Hrvatskoj (prema drvorezu Hansa Burgkmaira) [051vojkrajina]

Senj, 1660. god.

Od ove bitke rat Ugarske i Hrvatske protiv Turaka pretvara se u obrambeni, u kojem Turci stalnim napadima iscrpljuju branitelje i zadobivaju sve izrazitiju vojnu nadmoć. [181]

Karta Hrvatske prije turakih osvajanja, 1358. god.

Pad Bosne i uloga bosanskih muslimana u budućim ratovima

Karta Hrvatske 1463. god. nakon pada Bosne

Događanja od 1463. do okupacije Like 1527.

U drugoj polovici 15. stoljeća nastavljaju se stalni napadi Osmanlija iz okupirane Bosne prema Hrvatskoj. Njih, zapravo, vode pretežito domaći, islamizirani begovi od kojih su mnogi donedavno bili katolici. [043vojkrajina]

Boj s Turcima

Stari gradovi i utvrde u Lici - karta

Spomenik krbavskoj bitci-prikaz na kenotafu cara Maksimilijana

Za početak Stogodišnjeg hrvatsko-turskog rata se po jednim kriterijima uzima katastrofalni poraz u Krbavskoj bitci 1493., a završna točka Sisačka bitka iz 1593. godine. Kroz tih 100 (odnosno 150 godina, ovisno o povijesnim kriterijima) rat se na prostoru Hrvatskog Kraljevstva vodio u obliku niza manjih sukoba, pri čemu se nisu uvijek sukobljavale vojske, nego se radilo u neprestanim osmanskim (uglavnom vlaškim) pljačkaško-paliteljskim upadima kojima je bio cilj zastrašivanje i demoraliziranje civilnog stanovništva, gospodarsko iscrpljivanje i onemogućavanje normalnog gospodarskog života na pograničnim područjima.

Turska osvajanja i pljačke [006]

Turci su po Hrvatskoj palili, pljačkali i odvodili narod u ropstvo. Rijetko su kada opsjedali neki grad. Zato seljaci sele u sigurnije krajeve pa je na hrvatsko-turskoj granici bilo dosta gradova ali bez sela. [288]

Pravci migracije Hrvata u 15. i 16. st.: južni u pravcu Apenin­skoga poluotoka, zapadni u pravcu Istre, Gorice i Kranjske i sjeverni, koji je bio najmasovniji. Mnoštvo beskućnika i drugih emigranata iz Hrvatske selili su u čitavom 16. st. iz Hrvatske, zapadne Bosne, Like i Krbave u sjeverozapadnom pravcu. Najveći broj emigranata ipak je došao iz krajeva oko donjega toka rijeka Kupe i Une, a osobito ih je puno odselilo iz zapadne Slavonije. [178]

Bježanje stanovništva pred Turcima [006]

Turska okupacija Like 1527. - do oslobođenja 1689.

Turci su po Hrvatskoj palili, pljačkali i odvodili narod u ropstvo. Rijetko su kada opsjedali neki grad. Zato seljaci sele u sigurnije krajeve pa je na hrvatsko-turskoj granici bilo dosta gradova ali bez sela. [288]
Prije turske okupacije u Lici su živjeli samo rimokatolici. Nije bilo pravoslavnih Vlaha a od muslimana ni traga. Na polju donedavno cvatuće vjere i kulture zavladala je pustoš.

Karta Like nakon turskih osvajanja 1527-28. i ostaci Hrvatske nakon pada Bihaća 1592.

Cetinski sabor 1527. (Dragutin Weingartner

Hrvati su raskinuli ugovor s Ugrima i priklonili se Austriji iz jedinog razloga što su vjerovali da će Austrija više učestvovati u obrani Hrvatske od Turaka.

Uskoci, Valvasor 1689.

Otete djevojke i mlade žene kao seksualno roblje i sluge u sultanovom haremu

Juraj III Frankopan Slunjski (? - 1553.)

Petar Keglević (1478. - 1554.)

U stoljetnom ratovanju protiv Osmanskog Carstva Hrvatska je izgubila tri četvrtine svojih područja i više od 60% stanovništva [181]

Karta Bosanski pašaluk 1600. g.

Krajem 16. vijeka je moć Osmanlijskog carstva počela polako slabiti, ekonomski i tehnološki napredak Evrope je bio sve veći, a turska država je sve više zaostajala.

Prvi put su kršćanske snage održale ravnotežu, izborile nekoliko pobjeda, a mirom 1606. Hrvatskoj su vraćeni Čazma, Petrinja i Moslavina.

Karta Hrvatske početkom 17. st. [006]

Ne mogu ne osvrnuti se na vrijeme u kojemu su se odvijali ovi krvavi događaji prepuni boli, stradanja i zebnje, obilježeni slavom i prkosnim otporom jednog malog naroda spremnog da brani svoje domove. Iza ove krvave pozornice živjela je renesansna Europa.
    U Italiji niču grandiozne palače i crkve koje svojim umjetninama ukrašavaju najveći majstori svog zanata. Dvije godine poslije pada Modruša Leonardo da Vinci slika Posljednju večeru pa glasovitu Mona Lisu. Godine 1536. Michelangelo oslikava Sikstinsku kapelu. Shakespeare piše Hamleta a za bogatu publiku muziku sklada Orlando di Laso.
    U francuskoj Louis XVII dograđuje svoj dvorac Louvre. U Španjolskoj nastaje glasoviti Escorial a dva tjedna nakon bitke na Krbavskom polju Kolumbo sa 17 brodova i brojnom posadom kreće na drugo putovanje u tek otkrivenu Ameriku. U Njemačkoj Albrecht Durer radi svoje glasovite bakroreze. Po cijelom prostoru današnje Njemačke, Austrije, Češke, Poljske i Mađarske u ono vrijeme niču prekrasna i prebogata zdanja.
    Bogata Europa zatvara oči pred patnjama i bijedom što su vladali u našim krajevima.
Zvonko Trdić, List Modruš, br. 1, 2004. god.

Razbijena je cjelokupna vojska Bosanskog pašaluka. Osmanlije u Bosni više nisi imali snage okupiti se i ponovo krenuti u napad na hrvatske zemlje. Nikada više iz Bosne nije bilo velikih napada na Hrvatsku. Bio je to početak kraja pravog velike osmanlijske sile u Europi. [038vojkrajina]

Brinje u drugoj polovini 17. st. (crtež Martina Stiera (1630. – 1669.), topografa u austrijskoj vojsci)

Rat Svete lige 1683.-1698.

Otočac 1687. god., bakrorez (J. W. Valvasor) [111]

1685. god. - Vodio je karlovački general grof Herberstein dvaputa krajišku vojsku na ličke Turke. Vojsci su zapovijedali prokušane vojvode: kapetan Turanjski barun Franjo Oršić, predak sadašnjih grofova istoga imena, i kapetani: Ogulinski barun Stjepan Vojnović, Tounjski kapetan barun Ivan Juraj Gusić i grof Adam Purgstal, kapetan u Bariloviću. Pop Marko Mesić, koji nije nikad izostao, kad se trebalo latiti kakova koristna i težka posla, pratio je vojsku kao vojni kapelan i provodić. Prvi pohod bio je u srpnju. [148]
    Vojni Krajišnika po Lici pridružio se kao vodič i pop Marko Mesić. On je Krajišnike odveo u Krbavu pod tvrđavu u Buniću.
    Cilj krajiške vojske nije bio oslobođenje Like, već samo stvaranje preduvjeta za takve akcije.
srpanj 1685. god. - Počele su vojne akcije čiji je cilj bio osim oslobođenja Like i Krbave, spriječiti mletačke pretenzije na Dalmaciju i Primorje. Karlobag je bio glavno vojno polazište za izvođenje svih vojnih operacija u Lici. Prve operacije započele su u ljeto i ranu jesen 1685. kada su krajišnici pod zapovjedništvom karlovačkog generala von Herbersteina izvršili dva snažna napada. U njima je osvojen Bunić na Krbavi.[35]
    Karlovački general Herberstein nije mirovao, već je 14. srpnja 1685. obavijestio providura Valiera da će provaliti u Krbavu i pozvao ga neka istovremeno i on uputi svoju vojsku u Liku. Zapovjednik venecijanske konjice Paolo Michieli je 22. srpnja bio u Lici zajedno s providurom Stojanom Jankovićem. Stojan je za ratničke zasluge nagrađivan mletačkim ordenima, zemljišnim posjedima i prihodima. Opustošene su tvrđavice Ribnik, Vrebac, Medak i Lovinac, te opljačkana i spaljena sela Parčić, Tepšin Dol, Čitluk i Pavlovac kod Vrebca. [181]
    General grof Herberstein prvi put navalio je s krajiškim ćetama mjeseca srpnja u Krbavu, gdje se Turci silno preplaše i na prvi juriš grad Bunić predadu. Grad bude razoren, a uhvaćene Turke odpratiše dalje u Tursku kapetani Oršić i Vojnović. Sela na okolo naši opustošiše te se vojska vrati slavodobitno sa osvojenim topom i tri mužara u Karlovac. [148]
    Nastavljaju se upadi krajiške vojske na turska područja u Primorju, Dalmaciji, a u Lici predvođeni generalom Herbersteinom te su uništili i popalili oko 1000 kuća plus turske kuće i dvorove. Sa sobom su odveli 4000 komada stoke. Lika je ostala i dalje Turska. Generalu su najviše pomagali Otočani, Senjani i Brinjaci. Osvojen je Bunić na Krbavi.
1685. god. - Kada je ljeti i ujesen 1685. godine krajiška vojska izvršila dva upada na turski teritorij Like i Krbave, poveli su Krajišnici sa sobom znatan broj Vlaha koji su svojevoljno željeli napustiti tursko zemljište. Iz okolice Bunića pristupilo je Krajišnicima oko sto vlaških obitelji, koje su za prvo vrijeme bile naseljene u okolici Brinja. Isti broj Vlaha pošao je s krajiškom vojskom i iz Like. Oni su naseljeni po okolici Otočca.


22.07.1685. god. General Leslie i grof Herberstein zauzeli su 22. srpnja 1685. mjesto Perušić. Sudeći po ostatcima stare rimske ceste koja je vodila kroz Perušić i nekoliko crkvenih zidova pretpostavlja se da je ovdje nekoć bilo prilično ugledno mjesto. [111]

    U rujnu 1685. god. Krajišnici pod vodstvom generala Ivana Herbersteina prodiru pod samu utvrdu Bilaj, te pale podgrađe i odvode mnogo stoke (blaga) sa sobom. Ipak tada nisu uspjeli osvojiti utvrdu na brdu i potući one koji su se u nju sklonili.

    U rujnu 1685. ponovo je general Herberstein bio u akciji. On je inače opustošio Liku, smaknuo i zarobio dosta neprijateljskih vojnika uz neznatne gubitke. Njegov upad vodio je preko Budaka, Novog, Ribnika, Bilaja i Perušića s obje strane rječice Like. Turci su se žestoko branili i radije ginuli nego se predavali. Ali kako nije imao topništva da bi razorio njihove kule i gradove, morao se Herberstein zadovoljiti pljačkom i paležoin. [181]
    U odsutnosti generala Herbersteina, koji je s hrvatskim banom dobio nalog da pođe prema Dubici, obitelji naseljene u Brušanima, Trnovcu, Bužimu i Smiljanu, kao i Senjani, Brinjaci i Otočani hrabro su se branili pod mudrim vodstvom svojih vojvoda. Zauzeli su grad Novi kod Gospića, prognali Turke iz cijeloga kraja i gonili ih do čvrstih uporišta gradova Bilaja i Udbine, gdje su im se snažno oduprli. [111]
    Drugi pohod bio je namijenjen Lici, a čete se prikupe polovicom mjeseca rujna od Karlovca i Senja pod tadašnji čvrsti grad Grebenar. U blizini Široke Kule postojala je i tvrđa Grebenar s velikim i uređenim samostanom. [01siroka_kula]

    Iste 1685. izvršena je opsada tvrđave u Grebenaru. Turci iz Grebenara nisu bili voljni na predaju, već su pokušali izvesti proboj kroz redove Krajišnika i tako pobjeći u Bosnu. Satnik Franjo Oršić brzo je prozreo tursku namjeru te ih je u tome spriječio. Nato su Turci pokušali pomoću užadi spuštati žene i djecu iz tvrđave, ali im ni to nije ništa pomoglo. [018vojkrajina]

Široka Kula je malo ličko selo udaljeno tri kilometra od Ličkog Osika, odnosno jedanaest kilometara od Gospića.
    Nakon Grebenara krenula je krajiška vojska u samo središte turske Like, u Široku Kulu. Kako je ovo mjesto imalo prejaku obranu, Krajišnici su odustali od napada. Odlučili su da poharaju okolna vlaška sela i tako oslabe opskrbu turske vojske hranom.
    Ne mogavši ga bez težkih topova na brzu ruku osvojiti, odluće vojvode, da grad spale te spreme zato iz okolice silu svakojaka goriva, drvlja i slame. Kapetan Oršić, koji je obsjedanjem ravnao, vazda je u prvih redovih stojao, pa da druge potakne, sam bi gorivo pred grad snašao. Turci bjehu iz grada izašali, da napadaće odtisnu; ali ih Oršić razbije, posiječe njihova zastavnika i otme mu zastavu. U oćajnosti pred očitom smrću spuste Turci nekoliko žena i djece na konopih niz zidine, a oni, što ostaše u gradu, jadno izgorješe. [148]

    Obližnji Budak, zavičaj glasovitih plemića Budaćkih kod Karlovca, bio je tada znamenit grad. Položaj Budaka bio je posve prikladan za obranu. Grad je sazidan na strmoj litici, a obtjeće ga s jedne strane Lika, dok mu je druga strana bila pojačana palisadami i zidovi, a više ovih podizali se visoki čardaci. Čim se naša vojska gradu primakla, uništiše Turci u okolini grada kuće i usjeve te se sakriše za čvrste gradske zidine, kojim hrvatska vojska nauditi ne mogaše. Pred Budakom dočeka naše 500 konjanika i 300 pješaka turskih. Ove razbije kapetan Vojnović iza žestoka boja te usmrti 250, mnogo ih pohvata, te izruči generalu 7 otetih zastava i 70 turskih glava. Budak bude zbog srčane tadašnje obrane prozvan malim Budimom, koji je u to doba jošter prkosio velikoj vojsci sdruženih kršćana. I oko Široke Kule ovom je prigodom osvojeno i poplienjeno nekoliko manjih gradića i dvorova turskih aga. [148]

    Pod Novim popališe naši 400 kuća, a odatle krenuše na Ribnik, najugledniju tada tvrdju ličku. U njoj je bilo mnogo topova, koje Turci naperiše na naše, ali slabo gadjahu. Ribnik bude osvojen i oko njega devet manjih kula razoreno. [148]
    Usput, prema Karlovcu, oslobodili su od Turaka tvrđavu u Ribniku. Najveća korist od ove vojne sastojala se u tome što su lički muslimani uvidjeli da će uskoro biti prisiljeni na posvemašnje povlačenje iz Like i Krbave. [018vojkrajina]

    Na 17. rujna god. 1685. krene vojska na desnu ruku, mimo grada Vrebca, koji je već prije toga Stojan Janković bio porušio. Kad vojska stigne pod tvrdi na brdu osovljeni Bilaj, podigoše u njem Turci veliku graju, sazivajući u pomoć svetca Muhameda. Bilaj su čvrsto držali, kao da im je posljednji čas udario.[148]
    U rujnu 1685. god. Krajišnici pod vodstvom generala Ivana Herbersteina prodiru pod samu utvrdu Bilaj, te pale podgrađe i odvode mnogo stoke (blaga) sa sobom. Ipak tada nisu uspjeli osvojiti utvrdu na brdu i potući one koji su se u nju sklonili. [181]

    Kršćanska vojska ne zadrži se ipak pod Bilajem, već ode dalje pod Novi. Turci stanu iz grada vatru sipati na naše, a kad im naši vatru uzvrate, za malo te se nije grad upalio. General Herberstein vrati se na 21. rujna natrag u Karlovac sa silnim i bogatim plienom, pa odvede sobom i stotinu Vlaških obitelji. [148]

    Ovoga je puta u Lici na veliku štetu pokrajine, što kasnije i naši ne mogoše dosta prežaliti, spaljeno 1000 kuća, uništeni su i razoreni mnogi dvorovi aga i spahija, te je zaplienjeno više od 4000 komada stoke. Naši su čvrsto držali, da je Lika ovom vojnom tako opustošena, da se više nikad oporaviti neće. [148]
    Grof Herberstein bio je neprijatelj Hrvatske. Htio je ukloniti hrvatski Sabor i bana i umjesto njih instalirati politički gubernij (upravu) koja bi ovisila o bečkom carskom dvoru. Erdődyjevom zaslugom, Herberstein nije uspio podvrgnuti Bansku krajinu Karlovačkom generalatu i Hrvatska nije pripojena austrijskim nasljednim zemljama. Herberstein i hrvatski ban Erdődy ipak su poslije zajedno sudjelovali u oslobađanju Hrvatske. God. 1689. su godine u Bečkom ratu oslobodili djelove Like i Krbave koji nisu bili oslobođeni u prijašnjem valu oslobađanja 1685., a to su Perušić, Budak, Bilaj, Ribnik i Udbina. (wikipedija)

1685. god. - Najteža je nevolja ličke Turke zadesila godine 1685. Tih je godina Stojan Janković. prema zapovijedima mletačkih providura provaljivao u dubinu turskoga područja, najčešće pljačkajući, otimajući ljude i stoku te paleći muslimanska sela. Tako je ljeti 1685. nekoliko puta bio poslan u Liku.
    U siječnju 1685. Janković je sa 2000 ljudi napao lički Lapac.
    Na Gračac Janković kreće u dogovoru sa austrijskim generalom iz Karlovca. Pred Stojanom uzmakoše Turci iz Gračaca. On je nato prodro dalje na sjever, te je zauzeo i porušio tursku tvrđu Vrebac.
    Lovinački kraj su zauzele čete Stojana Jankovića 1685.
U rujnu ponovo upada i pustoši Liku. Odande i iz Krbave na mletačku je stranu preveo na tisuće obitelji i ljudi sposobnih za rat.
    Početkom studenoga 1685. upali su venecijanski krajišnici ponovno u Liku i provalili do Udbine, pustošeći i pljačkajući sela i paleći kule aga i begova. Na povratku s provale napali su Gračac, ali bez topova morali su odustati od napada. [181]
1685. god. - Prema habsburškim izvorima, mletački su podanici 1685. godine upali u gornju Liku i spalili kuće u Raduču, Lovincu i Gračacu, ali su ta mjesta kasnije sami napustili. Mletački vojni upadi na ta područje su dio akcije za mletačko osvajanje novih teritorija. [110]

    Senjani i Brinjaci nisu mirovali. Tako su 1685. godine pod vodstvom generala von Herbersteina s ostalim krajiškim postrojbama Karlovačke krajine prodrli u Liku, pri čemu su pobili 3.000 Turaka i zarobili preko 300 njih, zaplijenili mnogo marve, osvojili Perušić, spalili oko 25 turskih tvrđava i kuća sa svim zalihama i poveli sa sobom preko 100 obitelji turskih podanika. [111]
    Ujedinjene bunjevačke grupe tjeraju tako 1685. Turke s karlobaškog teritorija, osvajaju Konjsko, Oštarije, prelaze u Liku, osvajaju Brušane, Rizvanušu, Smiljan, Bužim i Trnovac. U tim grupama koje predvode Jerko Rukavina i Dujam Kovačevič, pored novodoseljenih Bunjevaca ima i Otočana i Vinodolaca. [192]

1685. god. Povratak Bunjevaca iz Dalmacije u Liku intenziviran je nešto poslije povratka onih koji su se doselili iz Senjske krajine, ali je dosta vjerojatno da su se neki "dalmatinski" Bunjevci sami organizirali i vratili u svoju pradjedovinu već 1685. god. U tome treba tražiti razlog zbog kojeg Julius Fras, poznati povjesničar Vojne krajine, uopće ne spominje sudjelovanje Carevine u oslobađanju jugoistočnog dijela Like. Očito su se Lovinčani sami oslobađali ustajući protiv turske vlasti pod vodstvom Vida Kušata, a s vojskom Marka Mesića susreli su se prvi put pri sukobu s Turcima u Pločanskom klancu 1692. Turci su, naime, prethodno prodrli do Novog i Divosela, gdje su pljačkali, a plijen im oteli Ličani sačekavši ih u Pločanskom klancu. [192]
veljača 1686. god. - Godine 1686 u veljači provališe Turci iz Bilaja i Novog kod Gospića u primorsko Podgorje pod Velebitom, da na paši otmu stoku od žitelja iz Karlobaga. Ličani ih dočekaju kod Kiaca gdje dođe do borbe. Turčin Šaban Ražić pozove Ličane  neka mu dvojica izađu istodobno na megdan. Izađoše Pastuović i Nikola Rukavina, s kojima je Ražić istodobno dijelio dvoboj. Ražiću pođe zarukom te u tom dvoboju rani Pastuovića. No zato je Rukavina ubio ne samo Ražića nego i nekoliko Turaka u Lipoglavici. [059vojkrajina]

1686. god. - U proljeće 1686. godine, provalili su preko Velebita u Liku bunjevački ustanici koji su živjeli po primorskim selima. Usmjerili su se na lička sela Trnovac, Bužim i Smiljan. Lički Vlasi iz spomenutih sela pobjegli su prema Krbavi, odakle su se preko planine Plješivice povukli u Bosnu. [018vojkrajina]
    Nevolju tursku upotrebiše Podgorci, da razmaknu svoje zemlje na račun ličkih Turaka. Najprije si prisvojiše zemlje u Oštarijah, Brušanih i u Rizvanuši, a god. 1686. dopru i dalje preko Velebita u Trnovac, Bužim Smiljan, gdje stanu s oružjem u ruci zemlju orati i kopati. [148]

1686. god. - God. 1688. oplieniše Brinjani i Otočani Liku oko Budaka. [148]

siječanj 1686. god. U siječnju 1686. kreće Stojan Janković prema naredbi mletačkih providura u pohod na Lapac, pri čem uz veliki plijen zarobljava i neke turske vođe.
    Serdar Stojan Janković očisti konačno Kotare od Turaka, te prodre u Liku do Ribnika.[148]
1687. god. - Provale Stojana Jankovića u Liku i Krbavu utjerivale su stanovništvu toliki strah da se ono zaklanjalo u utvrđena mjesta i tvrđavice, zbog čega je Janković vjerovao da će Turci sami napustiti Liku.
    Početkom kolovoza Stojan je opustošio sa uskocima Liku i Krbavu.
    Potkraj kolovoza 1687. napao je Antonijo Zeno (zapovjednik venecijanske konjice) s Jankovićem Duvno, gdje je i proslavljenog vojvodu Stojana snašla smrt. Naslijedio ga je najmlađi brat Zaviša (1649-1702). [181]
    Noviji podaci kažu da je Stojan zarobljen kod Sinjskog Obrovca.
1688. god. - Tijekom 1688. godine Bunjevci i Otočani upali su na područje sjeverne Like gdje su oslobodili okupirana lička sela. Istovremeno je na područje južne Like u mletačkoj službi provalio Zaviša Janković, [018vojkrajina]
29.08.1688. god. Venecijanski upravitelj Dalmacije Girolamo Cornaro skupi sve raspoložive snage i 29. kolovoza počeo opsadu Knina. Izgubivši svaku nadu u mogućnost obrane, predao se Mehmed-paša 11. rujna 1688. na milost. Osvajanjem Knina stekla je Venecija veliku prednost, odakle se mogla domoći Krbave i Like i proširiti svoju vlast na cijelo zaleđe Velebitskog kanala te zavladati obalnim pojasom do Senja. [181]
    Na početak
travanj 1689. god. - Turcima u Lici uslijed napada sa svih strana nije bilo više obstanka u Lici i Krbavi. Primakne se god. 1689. kojom dospijeva sto i šestdesetgodišnja turska vlast u tih pokrajinah. Konac turskoj vlasti pospješili su donekle Mlečani, koji oslanjajući se na narodne vojvode, što su stojali pod okriljem republike, nastojahu, da si pokore ne samo Podgorje već i samu Liku. [148]
travanj 1689. god. - Da ne bi Venecija zavladala Primorjem i Likom, potkraj travnja 1689. bilo je zaključeno da general Herberstein povede vojsku iz Karlovca i Senja i osvoji Liku i Krbavu. General Herberstein s krajiškom vojskom iz Senja i Karlobaga u Liku, kojoj su se također pridružili graničari iz Otočca i Brinja, te narodne vojvode sa svojim četama. Duhovnu potporu narodu u borbi za oslobođenje davao je pop Marko Mesić, koji se nalazio u prvim borbenim redovima, hrabreći vojsku i narod.
    Iz Karlobaga je 1689. godine dio vojske pristigle brodovima iz Senja, zajedno sa slavnim popom Markom Mesićem, krenuo preko Velebita u konačno oslobođenje Like i Krbave od Turaka. [01karlobag]
    U proljeće 1689. godine, poveo je karlovački general Herberstein brojnu krajišku vojsku s namjerom protjerivanja Turaka iz Like. S brinjskog i otočkog područja krenulo je oko 3000 vojnika u oslobađanje Like uz koordinaciju popa Mesića.
    Upravo u vrieme, kad je siedi turski poslanik Sulfikar-efendija prvi put iza pojava Turaka u Evropi kraljevske dvorove u Beču obilazio i u ime sultanovo smjerno za mir moljakao, osvojena je Lika i Krbava. Herberstein pozove hrvatske krajišnike od Karlovca pa sve do mora pod oružje. Sam on podje u Senj, da spremi odanle primorsku Krajinu, dok je od Karlovca imao privesti vojsku njegov sinovac Ferdinand, služeći kao kapetan u krajiških četah. Pop Marko Mesić bio je glasnik i pouzdanik generalov kod naroda, sokoleći ga i na sve strane obletavajući mjesta i gradove, da ljudstvo za vojnu pripravi. Na Mesićev glas radostno se odazovu Hrvati Krajišnici: Senjani, Podgorci, Otočani i Brinjani, te sva karlovačka Krajina, pa se prikupe pod kapetani i narodnimi vodjami na 15. lipnja g. 1689. pod gradom Novim u Lici. S narodnimi vodjami bili su sporazumni i Kotarani, koji u isto vrieme upadoše u Liku, a na čelu im Stojan Janković i neki Franjevac, župnik u Vinjercu, kojemu spomenici niesu imena zabilježili. Pop Marko išao je vazda u prvih redovih s krstom i sabljom u ruci kao pravi brat slavnoga Kapistrana. [148]
Novi
    Hodajući ubrzano iz Karlobaga, vojska je prešla prijevoj na Velebitu na mjestu današnjih Oštarija i u poslijepodnevnim satima 15. lipnja stigla do Novog. Svi dijelovi kršćanske vojske sastali su se 15. lipnja pod turskom tvrđavom u Novom. Bili su to Krajišnici iz Brinja, Otočca, Senja i Podgorja. Vidjevši golemu kršćansku vojsku pred Novim, turska posada predala se 16. lipnja bez borbe uz uvjet da mogu slobodno otići prema Udbini. [271-L] Mesić im to dozvoli; on je dapače odredio, da 300 Hrvata otprati 80 Turaka do Bilaja. Idućega dana napustilo je osmansko stanovništvo Novi i zaputilo se prema Udbini. Ipak nijesu iz Novoga otišli svi Turci, jer se pokrstiše obitelji Asić, Čanić, Jengić, Musić, Šaban i Tunić. K njima je Mesić godine 1691. doveo Hrvate iz raznih krajeva. Tako nastade oveće selo, u kojem je isprvice bilo i sjedište ličke pukovnije. [400-L]<
Ribnik
    Saznavši od izbjeglica o predaji Novoga, posade u okolnim tvrđavicama i gradićima bile su pokolebane, procjenjujući da će bolje proći ako se predaju i slobodno povuku kamo žele. Prvi se predao Ribnik. Ribnička posada sastojala se iz svega sto vojnika, pa se i ona predala bez borbe. U Ribniku je hrvatska vojska zatekla četu Kotarana koju su, u službi Venecije, predvodili franjevački župnik iz Vinjerca Zaviša Janković. Na putu iz Ribnika za Udbinu te su Turke opljačkali i nekolicinu ubili Kotarani, jer se Janković nije držao dogovora o slobodnom prolazu. [148]
    U Ribnik stignuše odaslanici Turaka iz Vrebca, Grebenara i Široke kule s molbom, da im bude prost odlazak kao i Ribničanom General na to privoli; ali kad se na put prama Udbinji spremi 40 Vrebčana i 100 Ribničana, zatekoše ih četnici Kotarski, porobe ih a ljudstvo većim dielom pod mač okrenu. [148]
Vrebac
    Ista sudbina zadesila je i posadu tvrđavice Vrebac, kamo je hrvatska vojska stigla 22. lipnja. Opljačkali su i nekolicinu ubili Kotarani, jer se Janković nije držao dogovora o slobodnom prolazu.
Bilaj
    23.06.1689. bio je na udaru dobro utvrđeni Bilaj. Pouzdajući se u jačinu tvrđave i brojnost posade, odbili su Turci predaju, vjerujući da će Bilaj moći obraniti. Bilaj je branilo 300 Vlaha. Hrvati su drugi dan zauzeli džamiju pod burgom i odande djelovali vatrom na Turke. Nakon dva dana topovske paljbe, klonula je obrana i 26. lipnja predala se uz jamstvo slobodnog odlaska u Široku Kulu. Bilajski Turci, njih 300 na broju, odoše u Široku kulu, gdje su kanili ostati, dok se ne odluči sudbina Budaka i Perušića. I Bilaj se mogao lako još dugo braniti, da niesu obkoljenici duhom bili klonuli. Grad je to bio velik, a unutar gradskih zidina imao je još dva obora za uzmak (retirade), pa i studenac izvrstne vode. [148]
    Iz Bilaja je tad izišlo oko tristo vojnika i tisuću stanovnika. Po sporazumu su mogli ostati i primiti kršćanstvo, tako je nešto kuća ostalo, a pop Marko Mesić ih je pokrstio 1696.g. [02bilaj]
Budak
    Od Bilaja do Budaka ima samo pol drugi sat hoda« Mi smo već spomenuli, kako se je ovaj grad god. 1685. junački branio. Ovaj put su bili Budačani manje oduševljeni za borbu, videći kako su ostali gradovi po Lici već oboreni i znajući, da dolaze težki topovi, koji bijahu već u Novi stigli. I oni se predadu pod istom pogodbom kao što i ostali gradovi. [148]
    Neposredno zatim predao se i Budak, u kojem je ostalo desetak turskih obitelji koje su odlučile prijeći na katoličku vjeru.
Perušić
    Iz Budaka je general Herberstein poveo vojsku na Perušić i 28. lipnja ponudio dizdaragi na dar dva konja ako tvrđavu preda bez borbe. Tu je ponudu dizdaraga odbio, smatrajući da je ona očito neprimjerena. Odmah zatim opkolila je vojska tvrđavu i počela pucati iz topova. Shvativši da je uzaludan otpor, predala se 30. lipnja posada Perušića pod uvjetom da svi koji to žele mogu slobodno otići u Udbinu. Predale se gotovo sve turske obitelji iz Perušića i prihvatile katoličku vjeru. Perušić ostavi 150 turskih obiteljih, koje odoše na Udbinju. a 20 kuća sa 45 oružanih ljudi osta na očinskom ognjištu, da se pokrste. Istoga dana otpjevao je u Perušiću na otvorenom Marko Mesić misu zahvalnicu i pokrstio one koji nisu željeli napustiti svoju vjekovnu postojbinu.
Široka Kula
    Istoga dana, 30.06.1689. predala se i posada Široke Kule. Kada su Krajišnici došli do Široke Kule, njezini branitelji već su bili napustili grad.
Bunić
    Osvajanjem Like produžila je krajiška vojska za Krbavu, u kojoj su bili gradovi Bunić i Udbina. Ne čekajući dolazak te vojske, Turci su sami zapalili Bunić, i povukli se u Udbinu, odlučni da je brane dokle bude moguće. Jedna turska obitelj iz sela Bunića ostal je i prešla na katoličku vjeru.
Udbina
    Iz Bunića Turci su se povukli se u Udbinu, odlučni da je brane dokle bude moguće. Turska posada Udbine brojila je 500 branitelja. Opkolivši Udbinu sa svih strana započeo je 3. srpnja general Herberstein opsadu, pazeći da svoju vojsku ne izlaže uzaludnim jurišima i nepotrebnim gubicima. Turci su odbili krajišku ponudu za predaju. Udbinska tvrđava bila je vrlo jaka, a uz to bijaše dobro opskrbljena hranom. Idućeg dana, 4. srpnja od nekog prebjega doznao kako u gradu ima dovoljno hrane ali nema vode, odlučio je general čekati da se obrana izbezumljena od žeđi sama preda. Već na 17. srpnja bila je u Udbinji tolika oskudica vode, da su obkoljenici kruh i pogače samo krvlju zaklane živine miesili. Punih 18 dana trajala je agonija Udbine, dok se nije istopila i posljednja nada da će gradu možda stići pomoć iz Bihaća. Konačno, 21. srpnja 1689. predala se Udbina uz uvjet da muslimani, Vlasi i vojska bez oružja mogu slobodno napustiti grad i otići kamo žele. Po pogodbi ostaviše Turci na 21. srpnja Udbinju. Bilo ih je zajedno sa ženami i djecom do hiljadu. [148]
Lapac
    Dok su naši uzimali Udbinju, četovao je Stojan Janković okolo po Krbavi, osvojio kulu Ibrahim-paše u Lapcu i požegao Lapac. I drugi kotarski vojvoda Vid Jurjević desio se tada blizu naše vojske, porobio kulu Nuzup-age Grizića u Visuću, kojom prigodom mnogo je Turaka poginulo, ali je mrtav ostao i Jurjević. [148]

    Vojska naša predje odmah u Krbavicu, gdje je prenoćila. Drugi dan ode na Plaški, odkuda se general Herberstein 25. srpnja povrati u Karlovac, a pop Marko Mesić odtisne se s primorskimi krajišnici, kojim su bili na čelu vojvode: Zdunić, Holjevac, Orešković i Novačić u Zrmanju te sdruživ se tu sa četami Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića, otmu Zvonigrad i Rakovnik bezima Jaiću i Atlagiću. Vojnom od mjesec dana pokorena je tako sva Lika i Krbava, nekoć ponosna turska država, koju Turci nikad zaboraviti, nikad dosta oplakati ne mogoše. [148]

    Ulaskom krajiške vojske u Udbinu i postavljanjem posade od stotinu vojnika završio je general Herberstein vojni pohod. Uz vrlo male gubitke i bez prolijevanja krvi, za nešto više od mjesec dana bile su tako Lika i Krbava zauvijek oslobođene osmanske vladavine. U Lici su porušene su sve džamije, dvorovi aga i spahija, te brojni drugi objekti kulturne vrijednosti.
    Lika je konačno oslobođena od Turaka. Što se tiče stanovništva, Lika je skoro bila prazna. U borbi protiv Turaka posebno se istakao pop Marko Mesić iz Brinja. Ban Erdödy i general Herberstein oslobode Liku i Krbavu (Perušić, Budak, Bilaj, Udbinu) uz pomoć tamošnjih vojvoda (Knežević, Došen, Kovačević, Mesić).

    Na početak

    Na početak

1689. god. - Nakon oslobođenja Like od Turaka, po drugi je puta opljačkana, spaljena i uništena u svakom pogledu - bila je zemlja bez stanovništva i gospodarstva.
    Lika je gotovo nenaseljena osim sjeverne Like koja nije bila pod Turcima. U slijedeća dva deesetljeća Lika je ponovo naseljena ali su to sasvim drugo stanovništvo od onog prije Turaka.
    Izvještaj popa Marka Mesića o Lici i Krbavi poslije oslobođenja od Turaka: U Krbavskoj županiji zbog straha od Turaka nitko ne stanuje, izuzev straža koje zapravo trajno trebaju boraviti u Prozorcu, Buniću, Pisaću i Udbini, i to u Udbini 40 ljudi, u svakom drugom mjestu po deset. Pisano na Trsatu, 24. veljače 1695. [371-L]
24.05.1690. god. - Mletački providur (general) u Dalmaciji Alessandro Molini postavio 24. svibnja 1690. godine Ivana Zinobada za guvernadura Zvonigrada sa zadaćom da organizira postrojbu od pedeset domaćih pješaka, koja će čuvati tu utvrdu. [110]
    Mlečani su sasvim prevladali u Pozrmanju, a 1690. godine mletački je zastavnik Juričević s posadom zaposjeo i Gračac, koji se zbog svoje strategijske važnosti naziva ne samo “najznačajnijim mjestom gornje Like” nego i “vratima Like i Krbave”. Stoga su habsburške vlasti morale reagirati, pa je krajiški zapovjednik barun Johann Wilhelm von Kušlan, na zapovijed tadašnjeg upravitelja Karlovačkog generalata grofa Josipa Rabatte, uskoro “armata manu” istjerao mletačku miliciju iz Gračaca. [110]


1691. god. Osvajanjem Broda, Gradiške i Pakraca bila je Slavonija 1691. godine konačno i zauvijek oslobođena od osmanske vladavine. Idući tada Slavonijom moglo se danima putovati od mjesta do mjesta da se ne vidi drugačija slika i ne susretne ljudski stvor. Zemlja je godinama ležala pusta i neobrađena, jer nikoga nije bilo, a niti je imao s čim da je obraduje.
    Još turobniji izgled imale su Lika i Krbava, donje Pounje i Pokuplje, nekad životna snaga stare Hrvatske. Ni sela ni gradova, svuda samo razvaline i pustoš. Ničega na tom prostoru lijepa ni značajnijega, osim ljepote prirode.
    Posljedice dugotrajnog ratovanja za oslobođenje dijelova Hrvatske od osmanske vladavine imale su razmjere najteže katastrofe. Za to vrijeme izgubila je Slavonija gotovo 80%, a Lika i Krbava oko 95% svoga stanovništva, što nigdje nije zabilježeno u Europi ni u doba velike epidemije kuge 1348. godine.
    Kad je u jesen 1691. godine zamukao zveket oružja i kad je osmanska opasnost u Slavoniji, Lici i Krbavi otišla u nepovrat, život se sporo vraćao u opustošene gradove i gradiće, napuštena sela i selišta. [181]
proljeće 1692. god. - Naseljavalo je stanovništvo iz okolice Senja, Brinja i Otočca Liku I Krbavu, kao i veći broj Vlaha iz Bosne koji su zaposjedali napuštena zemljišta. Bježeći iz Bosne preko Une selili su također Hrvati i skupine Vlaha u Pounje i Pokuplje. [181]
1692. god. - Novi je nastradao godine 1692., kada u Liku prodriješe bosanski Turci, koji su opljačkali i spalili Novi i Divoselo. Ličani su ove Turke na povratku potukli u Ploščanskom klancu. Vjerojatno su Turci tom prigodom zapalili i tvrđu iznad Novoga. To naslućujemo po opisu biskupa Sebastijana Glavinića, koji godine 1696. veli, da je ta tvrđa imala 4 kule, ali da sada postoje samo njezine ruševine. [400-L]
    Godine 1692. bosanski su Turci provalili u Liku, da opljačkaju nove žitelje, koji se nastaniše na nekadašnjim turskim posjedima. Turci su tom prilikom popalili sva sela sve do Divosela kod Gospića. Ovdje ih dočekaše Ličani iz Trnovca, Smiljana i Pazarišta, koji su pljačkaše i palikuće potjerali sve do Plošćanskog Klanca, gdje ih potukoše. U tom boju izgubili su živote junaci: Ivan i Mijat Brkljača iz Trnovca, Sedmak Vrkljan iz Pazarišta, te Jure Milaković i Stipan Tomljenovć iz Smiljana. [059vojkrajina]
    Turci nahrupe istoga ljeta i po drugi put u Liku, a bilo ih je 3200 momaka. I ovi zdravi ne utekoše, već ih uhvati pop Mesić, sakupiv u brzi mah Brinjane i Stajničane, što bijahu na poredovni (straži) u Podlapači i na Udbinji, pa i druge Krbavce, te ih hametom potuče u dolini Tužici kod Kurjaka blizu razvalina nekadašnje od četvrtasta kamena gradjene znamenite crkve. Mesić ote Turkom sav plien, ubije 85 Turaka i ugrabi mnogo vrstih konja. [148]
21.02.1696. god. - Senjski će kaptol 21. veljače 1696. potvrditi da je na području Like i Krbave nakon oslobođenja kršteno 882 muslimana. 14 Od toga 252 ih je iz Perušića i bliže okolice. 15. [370-L]
1696. god. - Kad ie Lika oslobođena od Turaka, a u borbama se osobito istaknuo pop Marko Mesić, budu preseljeni ledenički Uskoci na zemlje oko Novoga u Lici, gdje ih je g. 1696. bilo 34 kuće, kako to spominje biskup Sebastijan Glavinić u svom opisu Like i Krbave. Seobom ledeničkih Uskoka počne staro ledeničko mjesto pustjeti i konačno sasvijem opusti. [01ledenice]
11.09.1697. god. - Princ Eugen Savojski se 11 rujna 1697. približio pontonskom mostu kod Sente, preko kojeg je osmanska vojska prelazila Tisu i porazio Turke. Među tisućama poginulih bio je veliki vezir Elmas Mehmed-paša i mnoštvo viših i nižih vojnih zapovjednika. Gubici carske vojske iznosili su svega 40 poginulih, pa je rijetko kada i u kraćem vremenu izvojevana tako briljantna i dalekosežna pobjeda, koja je označila kraj jedne i početak nove epohe u europskoj povijesti.

1697. god. - Na rimokatoličku vjeru prešlo je do 1697. godine oko 1.700 muslimana. Od vlaških porodica pravoslavne vjere najviše ih je ostalo oko Kosinja i Smiljana. [121]
1697. god. - Tuži se grof Coronini, kako su Primorje istočno od Karlobaga kod Dračevca zaposjeli Mlečani pa naselili 100 kuća Vlaha katolika i šizmatika, pa sad Ličani nemaju zimske ispaše, a bez toga gornja Lika teško može opstati. [71]


1699. god. - Austrija dobiva u posjed Liku 1699. godine, mirovnim ugovorom s Turskom, u Srijemskim Karlovcima. Provodi se plansko naseljavanje: vraćaju se Hrvati starosjedioci, zatim Hrvati Bunjevci, te u velikom broju pravoslavani Vlasi. [022vojkrajina]
08.06.1699. god. - Habsburška vojska – pod zapovjedništvom grofa Antonija Coroninija i drugih vojnih vođa – krenula 8. lipnja 1699. godine iz Gračaca prema obližnjem selu Popini. Odatle se spustila u dolinu rijeke Zrmanje i 9. lipnja 1699. godine u poslijepodnevnim satima stigla pred Zvonigrad. Barun Kušlan s oko 1500 vojnika (uglavnom unovačenih Ličana) zatražio je predaju utvrde, ali je mletački zapovjednik odvratio da će se oduprijeti. Malobrojni Mlečani su ubrzo predali i slobodno otišli prema Zadru. [110]
15.08.1699. god. - Habsburški, mletački i osmanski povjerenici za razgraničenje ustanovili su 15. kolovoza 1699. godine trojnu habsburško-mletačko-osmansku granicu (Triplex Confinium) u ličko-primorsko-dalmatinsko-bosanskom dodirnom prostoru na Medviđoj Glavici (dan. Medveđak), vrhu Velikog (ili Debelog) brda, sjeverozapadno od Knina, preciznije u području između Knina i izvora Zrmanje. [110]
kraj 17. st. - U Otočcu i okolnim selima starosjedioci su krajem 17. stoljeća imali oko 350 naseljenih domova. [121]
    Oko 100.000 katolika starosjedilaca iselilo je koncem 17. stoljeća iz Bosanske Krajine preko Save. [033vojkrajina]


1712. god. - Od 1712. veći dio Like inkorporiran je u Vojnu krajinu. Komorska uprava baruna Andrije Oberburga suspendirana je rješenjem kralja Karla III. 1712. god. kojim je Lika i Krbava konačno oduzeta komorskoj upravi i potčinjena karlovačkom generalu; umjesto komorskoga upravitelja postavljen bude na čelo pokrajine posebni veliki kapetan grof Karlo Attems. [192]
1716. god. - Kapetan Ivan Rukavina iz Perušića, 1716. napao je tursku utvrdu Izačić, ali je u tom napadu izgubio brata. [111]
kolovoz 1716. god. - U kolovozu 1716. godine 2.000 Hrvata je pod vodstvom senjskoga nadkapetana Bartholomäusa Teuffenbacha kod Močila prodrlo na tursko područje, spalilo Ostrožac i Brekovicu te dotjeralo mnogo sitne i krupne rogate marve preko Rakovice. [111]
    Godine 1716 u ratu s Turcima jurišali su Ličani na tursku tvrđu Izačić, tom prigodom junački se poniješe braća Rukavina. Dva brata kapetan Ivan i Panža Rukavina poginuše kod samog juriša, treći brat Marko Rukavina zadobije sedam teških rana, ali ostade živ. On se kasnije tako oporavio da je dočekao i duboku starost. Umro je u Perušiću kad mu je bilo 90 godina. [059vojkrajina]
    Obitelj Rukavina pripada bunjevačkom rodu i spada u najbrojnije hrvatske obitelji. Rukavine su živjela i danas živi na prostoru Like, Primorja, Dalmacije, pa i u drugim mjestima diljem Hrvatske. Mnogi članovi ove obitelji zbog vojničkih zasluga dobili su plemstvo i grb i odlikovani su najvišim vojničkim odlikovanjima, a neki su nosili i barunski naslov. Ova je obitelj dala i nekoliko generala, podmaršala i maršala austrijske vojske. [01rukavina]

    Postrojbe serežana bile su ustrojene nakon Karlovačkoga mira (1699.) Činile su ih elitne, neredovite vojne postrojbe koje su umjesto odore nosile narodno ruho, a bile su naoružane puškom, dvama pištoljima i jataganom. Vojnu su obvezu služili bez plaće, ali su imali povlastice i bili izuzeti od svih oblika podavanja. Bili su zaduženi za nadzor granice s Osmanskim Carstvom, provođenje sanitarnih zakona, carinske poslove, a kao vrsta vojnoga redarstva i za održavanje reda unutar pukovnija kojima su pripadali. U sastavu krajiških pukovnija nalazio se po jedan odjel serežana pod zapovjedništvom oberbaše ili harambaše. (Hrvatska enciklopedija)

    Došeni su bunjevačkog podrijetla, koja se u vrijeme velikih bunjevačkih seoba tijekom 17. st. naselila u Podgorje, Smiljan, Lovinac, Bilaj i Gospić. Zbog zasluga u borbi protiv Osmanlija na cijelom području Vojne krajine, neki članovi ove obitelji su zbog vojničkih zasluga i revnosti u obrani, promaknuti u austrijski vojnički plemićki stalež. [01došen]
    Vjerojatno su Oreškovići u Otočac doselili nakon 1551. godine iz Grižana ili Ogulina. Oreškovići su bili visoki časnici krajiške vojske na dugoj granici prema Turskoj. Zbog vojničkih zasluga bili su promaknuti u plemićki stalež s pravom uporabe grba. Plemstvo je obitelj Orešković iz Široke Kule pokraj Gospića dobila od Marije Terezije izdato u Beču 23. svibnja 1761. godine u kojemu carica daje plemstvo kapetanu Matiji Oreškoviću nadimak Grube, alias Oreskovich Mathias von Breithen – Thurn. [001 i 002Orešković]
1729. god. - Od 1729. g. Gospić je sjedište Ličke i Otočke pukovnije, ali i Štabsko mjesto, pa je intenzivirana izgradnja za vojne, časničke potrebe. [03gospic]
1737. god. - Dvojica paša, paša od Bosne i paša Kulenovič od Vakupa krenuli su na Mazin. Opljačkali su stoku, kuće zapalili i ljude zarobili. Nisu uz sve napore osvojili samo jedan čardak imenom Ilića. Stigao je kapetan Dujam Došen sa svojom vojskom i pobjedi bosanske Turke. Turci su pobjegli ali su se i vratili na Gubovače polje. Navale na njih nekoliko stotina Kaura i pobili su 3000 martologa i 200 zarobili. Među zarobljenim bio je Klučki beg kojeg je ranio i zarobio Tadia Šarić od Lovinca. Od Kaura poginuo je prokulab Čukić, zastavnik Marinković i 50 vrijednih Kaura. [056vojkrajina]

24.08.1739. god. - Turci su 24. kolovoza. 1739. pod vodstvom triju paša s jakim snagama prodrli preko Mazina i Sv. Petra sve do grkonesjedinjene crkve i Kamenog Kriza kod Gračaca. [116]
    Tri paše turske provališe 24. kolovoza 1739. iz Bosne s velikom vojskom u Liku. Turci su oplijenili selo Mazin i pohvatali mnogo ljudi. Drugi se Mazinjani zakloniše u Ilica čardak, gdje su ih Turci uzalud podsjedali. Pop Marko Polovina ustrijelio je Turčina, koji htjede zapaliti kuću njegovu. Vojvoda Dujam Došen dočekao je prednju tursku četu kod mazinske Previce. Tu su Ličani isprvice mnogo Turaka postrijeljali, ali ipak su morali zmaknuti, kad je nadošla glavna turska vojska. Nato su Turci oplijenili selo Bruvno i gornji Gračac sve do Kamenoga križa. Odavle se vratiše putpolja Gubavce, gdje su prenoćili. Međutim su iste ove noći ovamo sasvojim četama pohrlili Dujam Došen, Grube Orešković, porkulab Jukić i porkulab Marinković. Još po noći zaposjedoše Ličani klanac Gubaci, gdje je sutradan (25. kolovoza) došlo do boja s Turcima. U tome boju poginuše mnogi lički junaci; a s njima također porkulab Marinković iz Mekinjara, te porkulab Simo Jukić i njegov brat Marko iz Srednje Gore. Ipak budu Turci potučeni i prisiljeni na povratak u Bosnu. Jedni Turci su se vraćali preko Mazina, ali ih kod Gluvih Dubrava potuče lički pukovnik Depoczy. Još gore prođoše Turci, koji su se vraćali preko Glogovca, Popine i Tromeđe. Na njih je naime u Crnim potocima kod Tromeđe udario glasoviti lički junak Martin Knežević, koji bijaše tada porkulab, a kasnije postade generalom. Knežević je sabrao Zrmanjce, Popinjane i dalmatinske pastire, koji su svoja stada pasli na ličkom zemljištu. S njima je razbio Turke i oslobodio mnogo zarobljenika Mazinjana i Bruvnjana. Tom prigodom domogao se Knežević i srebrene sinije, koju je imao jedan od spomenutih triju paša turskih. [020]
1739. god.Godine 1739 dok je još trajao rat sa Turcima, sastavio je vojvoda Medo Rukavina iz Lovinca odjel Ličkih dobrovoljaca, s kojima je provalio u Bosnu do Bilajskog Polja. Kad se Rukavina vraćao sa brojnom pohvatanom stokom, pođoše Turci iz Vakufa u potjeru za njim te ga stigoše kod razvalina kule Borićevac. ovdje je došlo do jutog boja u kojem Ličani savladaše Turke te se sretno vratiše u Lovinac s ugrabljenim plijenom.

1767. god. - U Gospiću je sjedište generala brigadira, koji zapovijeda ličkoj i otočkoj krajiškoj pukovniji; za njega je g. 1767. sagrađena zgrada, u kojoj se uz njegov stan nalaze i brigadni uredi.[02gospic]
1788. god. - Ogulinski pukovnik i kasniji barun Peharnik od Hotkovića oslobodio je Drežnik. Zarobljeno je 178 Turaka. U Lici je bila bogata žetva.

1788. god. - Počeo je austrijsko-turski rata koji je trajao do 1791. god. Lika je bila poprište ratovanja pa je zapuštena proizvodnja hrane. Oslobođeno je Ličko Pounje. [35]
09.02.1788. - Car i kralj Josip II navjestio je Turskoj rat. Odmah su krajiške čete po noći prešle tadašnju tursku među na vrhuncu Ličke Plješivice. Istodobno se u Lici sabraše »Crnoaljci«. To su bile 4 satnije starijih ljudi (»brkajlije«), koji nisu imali vojničku uniformu, već su bili obučeni u domaće crno sukno. Prvi sukob nastade na Uncu mjeseca ožujka 1788. god. Tamo se sa svojim junaštvom odlikovao stražmeštar Ivica Kovačević. U toj borbi je poginuo i beg Radaslić iz Glamoča. Jednako je kod sela Očigrije iznad Rmanja poginuo beg Žambegović. Ličanima su se pridružili mnogi uskoci iz Bosne, koji su uoči rata sa svojim obiteljima prebjegli u Liku. U borbi sa Turcima zadobio je lički barjaktar Pile Došen 4 rane. Rat je završio 4. kolovoza 1791.
    Na granici naime Hrvatske i Bosne vodio se t. zv. "mali rat". Ovdje su se borili i klali junački ljudi istoga zika: muslimani iz Bosne i krajíšnici iz Hrvatske. Nebrojena junaštva počiniše u tom ratu osobito naši Ličani.
    Medju šerežani ličkimi odabere Budisavljević (zastavnik krajiške ličke pukovnije) 15 smionih ljudi, koji će s njim poći na četovanje u Bosnu. Malena ova četica dopre početkom srpnja g. 1788 sve do tvrdje Glamoč. Odvažni Budisavljević usudi se dapače, da se po noći sa šerežani penje na zidine tvrdjave. Njihov štropot uzbuni stražu, a ova probudi čitavu posadu. Budisavljević morade sa šerežani uzmicati. Turci su ga progonili, te je na putu došlo i do okršaja. Ipak šerežani utekoše bez ikakove štete, jedini zastavnik Budisavljević dopade rana. [055vojkrajina]

    Tako je i početkom srpnja 1788. oko 400 Turaka navalilo na one kršćane, koji su se izselili iz sela Podić i Zbjeg, te su već doprli do gornjeg Unca (pritoka Une). Turci već namjeravahu da pliene biednu raju, kad li se u blizini pokaže Budisavljević, koji se sa svojimi šerežani upravo vraćao od Glamoča. Budisavljević je navalio toli odvažno, te su Turci mislili, da on imade oveću vojsku, radi čega pobjegoše glavom bez obzira. [055vojkrajina]
Jeseni g. 1788 vodio se na kordunu hrvatskom t.zv. "mali rat", ponajviše u tu svrhu, da krajiske čete pribave preko zime potrebiti živež. Za takovu svrhu nije bilo sgodnijeg čovjeka od zastavnika Budisavljevića. Sa 50 šerežana uputi se Budisavljević 13. rujna preko planine Crljivica pod zidine same tvrdjave Petrovac. Dok se ondje Turci sabirahu na obranu tvrdje, polove šerežani oko Petrovca 500 goveda i 20 konja. I premda se Turci dadoše u potjeru za Budisavljevićem, vratio se ovaj kući bez ikakova gubitka. [055vojkrajina]
    Otac i dva brata Budisavljevićeva, koji su takodjer služili kao častnici u pukovniji ličkoj, odaberu u Lici 500 dobrovoljaca, te s njimi 15. travnja 1789. provale u Bosnu. Medju Turci bosanskimi je tada uživao veliku slavu junački Izmail Kalinović, beg vakufski. Stari Budisavljević doznade, da se beg nalazi kod Ključa, te se i on s Ličani zaputi onamo preko Unca. Turci bijahu posve iznenadjeni. U nastalom boju pogibe mnogo Turaka, medju njima i beg vakufski. Preostali Turci su utekli u tvrdju. No Ličani zapale tvrdju, te je ona izgorjela zajedno s onimi, koji u njoj potražiše utočište. [055vojkrajina]


1789. god. - Bilježimo bitku kod sela Željava na Plješivici u kojoj su otočki graničari potukli Turke.
1789. god. - Rat iz 1788. nastavio se i narednih godina sa teškim i velikim žrtvama. Kod Bobare je sama Divoselska satnija izgubila 106 mrtvih junaka 22.05.1789 god. Turci su 27.05.1789 god. više puta bez uspjeha jurišali na lički šanac (opkop, rov) kod Dobroga sela, gdje pade i turski vođa paša Žutelica. Tokom mjeseca svibnja god. 1789 poginulo je u borbama sa turcima 300 Ličana i 13 Ličkih časnika među njima također; satnik Filip Knežević, natporučnik Butorac, zastavnik Dane Radošević, pa i stari 77-godišnji satnik Zekan Tomljenović iz Smiljana. (ovaj se Tomljenović još 1739., dakle prije 60 god. odlikovao u ratu s Turcima). [010vojnakrajina
28.05.1789. - Lička se pukovnija morala pred Turcima 28.05.1789. povući preko tadašnje granice na perivoju kod Mazina. Turci pojuriše za Ličanima, ali dopriješe samo do Lumbardenika, jer je Ličanima pomogla četa dobrovoljaca koju je ustrojio tadašnji potpukovnik Filip Vukasović. Od vojnika Crnogoraca, Austrijanaca i Ličana sastavio je dobrovoljačku pukovniju" Gyulay" [03udbina]
    Potpukovnik Filip Vukasović rođen je u Sv. Petru (Bruvnu) u Lici 1755. godine. Sin je Petra, graničarskog časnika i majke Ane, rođene Bašić, koja je također podrijetlom iz poznate ličke časničke obitelji. Umro je pd posljedica ranjavanja 1809.

11.11.1789. god. - Turci i Arnauti udariše na Priboj, selo na Plješivici. Ondje ih je dočekala Otočka pukovnija kojoj su bile pridodane još 4 Ličke satnije, otočki pukovnik Kulnek potuče Turke i postade generalom.
Car je 1789. godine uveo »medalje za hrabrost«. Ove su medalje u ličkoj pukovniji prvi dobili Pešo Krpan, Marko Stošić i Belko Utvić. [010vojnakrajina]
27.05.1789 god. - Turci su više puta bez uspjeha jurišali na lički šanac (opkop, rov) kod Dobroga sela, gdje pade i turski vođa paša Žutelica.
1789. god. Bilježimo bitku kod sela Željava na Plješivici u kojoj su otočki graničari potukli Turke.
1789. god. - Tokom rata u Lici znatno je porastao proj izbjeglica iz Bosne. Pošto za njih nije bilo više mjesta u Lici, otpremila je krajiška uprava u studenom 1789. mnoge izbjeglice u Slavonsku i Varaždinsku krajinu. [010vojnakrajina]
1790. god. - Rođen je Budislav Budisavljević general-major austrijske vojske (Pećani kod Korenice, 25. IX 1790 — Gospić, 12. VIII 1862). Od 1799. pohađao je školu (Trivialschule) u Podlapcu (poslije Podlapača), a 1801–04. u Gospiću. (Hrvatski biografski leksikon)
1790. god. - Ličani su god. 1790. god. stajali utaboreni na turskoj međi, kod Mazinske previje i u Popinskom klancu. Mjeseca svibnja provališe u Bosnu, gdje su pohvatali mnogo stoke kod Petrovca i na Bilajskome polju. U rujnu 1790 god. dođe s Turcima do primirja, a u kolovozu god. 1791. bio je sklopljen i pravi mir. Tek su se tada Ličani vratili svojim kućama. [010vojnakrajina]

Nekoliko velikih bitaka protiv Turaka

Velika pobjeda 1491. na prijevoju Vrpila kod Korenice

Političke prilike

Karta okolice Korenice, Mrsinj i Vrpile

Prijevoj Vrpile

Turski pljačkaški pohod

Turski pljačkaški pohod

Hrvatska vojna taktika

Tijek bitke

Nakon bitke

Veličanstvena pobjeda nad Turcima 1663. kod Jurjevih stijena

Karta Hrvatske 1606.

Jurjeve stijene

Zašto je došlo do bitke ?

Vojna utvrda Brlog iz 17. st.

Brojnost vojske

Otočac na bakrorezu iz 1687. god.

Hrvatska vojna taktika

Prikaz bitke

Tijek bitke

Vojni gubici

Sudionici bitke

ban grof Petar Zrinski (06.06.1621. - 30.04.1671.)

markiz Fran Krsto Frankopan (04.03.1643. - 30.04.1671.)

      Najprije je u Karlovcu bilo veliko veselje povodom pobjede. U Beč su poslali caru 16 najljepših turskih zastava. Vijest o uništenju turske vojske kod Jurjevih stijena brzo se proširila Europom. Vijest o pobijedi žurno je nošena u Rim, navodno da su u čast te pobjede zvonila zvona na Bazilici sv. Petra i na drugima rimskim crkvama.

      Stalne čarke i manji sukobi Petra Zrinskog s Osmanlijama u Bosni nisu bili po volji vojnokrajiškim časnicima njemačkog podrijetla. Osobito to nije bilo po volji zapovjedniku Hrvatske krajine karlovačkom generalu Herbertu Auerspergu. Ne treba niti dvojiti da ga je sam Auersperg, ali i niz drugih njemačkih časnika, stalno optuživao na Bečkom dvoru, navodeći da stalno krši mir s Osmanlijama te da se potpuno samovoljno ponaša, ne uvažavajući hijerarhiju u Vojnoj krajini. Optužbe su išle dotle da mu se imputiralo kako vodi svoje privatne ratove protiv bosanskih begova i aga, a to je za jedno Carstvo posve neprihvatljivo.
      Pobjeda kod Jurjevih stijena izvojevana je bez „pomoći“ njemačkih časnika Vojne krajine, dakle s čisto hrvatskim snagama, kako u zapovjednu kadru, tako i u vojsci. To je iz suvremenog opisa bitke posve vidljivo. Nadalje, plijen nakon bitke je bio ogroman. S plijenom i zarobljenim osmanlijskim vojnicima Petar Zrinski je otišao u Karlovac i tamo na veleban način proslavio vojnu pobjedu. Je li to bila Petrova želja da još više istakne svoj značaj i veličinu pred nesklonim mu Auerspergom, ostaje nagađati. Istine radi valja kazati da u vrijeme bitke i slavlja u Karlovcu Auresperga nije tamo bilo, bio je u Ljubljani, no glasi su se očito redovno i revno širili Carstvom. Taj isti Auersperg, da bi se domogao velike otkupnine iz zarobljeništva bosanskih odličnika, tužio Zrinskoga Bečkom dvoru, što dodatno ukazuje na njihov animozitet.
      Bečki dvor je imao neke druge planove i interese, nastojao je Hrvatskoj nametnuti centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku (koja je postala „nasljedna zemlja“ nakon Bjelogorske bitke 1620.). Takvu sudbinu krojio je Dvor i hrvatskim zemljama, čemu se Zrinski i Frankopani, kao tada najmoćniji hrvatski velikaši protive. Zato velika pobjeda u Bitci kod Jurjevih stijena nije išla Zrinskom nimalo u prilog, dapače uzeta mu je kao grijeh, okarakterizirana je kao nevjera prema Bečkom dvoru, pripisan mu je neposluh i sve ono što se može pripisati protuhrvatskoj politici istoga dvora. Zbog čiste objektivnosti, zaključimo da ova bitka nije bila presudna za kasnije pogubljenje Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.

Izvori:
Milan Kranjčević: 350. obljetnica Bitke kod Jurjevih stijena - I, II i III. dio, Glas Gacke, 2013. god.
Jure Karakaša: RATNIK (Petar Zrinski)
doc. dr. sc. Hrvoje Gračanin: Petar Zrinski s 2000 krajišnika potukao 8000 Turaka i - kažnjen, Večernji list 04.07.2010.

Priredio Zdravko Grčević, studeni 2016. god.
    Na početak

---

      Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača. Kada su Turci konačno 13.01.1578. ušli u Gvozdansko našli su svuda samo blijede leševe izranjavanih, izgladnjelih i smrznutih ljudi koji su svjesno pošli u smrt.
      Epizoda s mrtvim braniteljima Gvozdanskog ostala je do današnjih dana nekako prešućena i vrlo slabo poznata. Ne zna se čak ni jesu li se preostali živi branitelji međusobno poubijali da ne padnu u turske ruke ili su jednostavno svi izginuli.
      Takvih primjera nema mnogo u svjetskoj ratnoj povijesti, zapravo su poznata samo dva slična. Jedan se zbio iste godine, nešto kasnije u ljeto 1578., kada su izginuli svi portugalski branitelji tvrđave Alkazar (Al-Kasr al Kabir) u sjevernoj Africi braneći se od nadmoćnijih islamskih napadača. Drugi je slučaj znatno stariji. Riječ je obrani Herodotove palače Masade na litici iznad Mrtvog mora, koja je bila posljednje uporište židovske obrane protiv Rimljana u tzv. Judejskom ratu od 66.-73. Tada su se preostali branitelji međusobno poubijali zajedno sa ženama i djecom.
      Tek u slobodnoj Hrvatskoj počelo se pisati o Gvozdanskom i njegovim junacima.

      Naselje Gvozdansko imalo je starohrvatsku utvrdu koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. U njemu je Nikola III. Zrinski imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Utvrda je građena da bi sačuvala obližnje rudnike željeza, bakra, olova i srebra. Nakon pada utvrde Ferhadpaša dade kod Gvozdanskog razoriti sve rudnike iz kojih su knezovi Zrinski vadili srebro i kovali novac. [288]
      Gvozdansko je utvrda smještena petnaestak kilometara sjeverozapadno, na glavnoj cesti između Dvora i Gline, na brdu iznad utoka potoka Gvozdne u potok Žirovac. Prvi se put spominje 1488., a posebno često od 1524. Imena utvrde su različito zabilježena: Kosdansko, Guosdannskhi, Gwoszdannszkho, Gozdanczky, Giessdenitzka, Gnasdannskho i sl., pa stoga i nije čudno što je ponekad bilo nesporazuma između imena Kostajnice i Gvozdanskog. {050vojkrajina]. Ova utvrda se u 16. stoljeću postavila kao brana pred turske osvajače i njihove vlaške sluge s istoka.
      Kad je 1556. g. pala pod Osmanlije utvrda Novigrad, današnji Dvor na Uni, Gvozdansko je došlo na udar, budući da se nalazilo na strateški važnom putu u meki trbuh Hrvatskog Kraljevstva. Dolinom potoka Žirovnice na zapad išao je stari put koji je padom Novigrada postao nebranjen i otvoren za turske provale.

Gvozdansko

Gvozdansko

      Mještani Gvozdanskog oduvijek su bili čvrsti u katoličkoj vjeri. Iz prvoga poznatoga popisa župa Zagrebačke biskupije 1334. godine, vidi se pripadnost Gvozdanskog župi u Žirovcu. Popis župa iz 1501. spominje već tada katoličku župu u Gvozdanskom. A onda su Turci sve uništili, a sizuacija se nije popravila do današnjih dana.
      Već 1561. godine zloglasni poturica Malkoč-beg (Dugalić) u dva je navrata opsjeo utvrdu, no oba je puta napadač odbijen. U travnju je braniteljima u pomoć priskočio kapetan Ivan Lenković nakon čega su se osmanlijske snage povukle.
      Dvaput je Ferhad-beg Sokolović 1574. pokušao osvojiti utvrdu. Svaki su put članovi gvozdanske posade odbile napade, a svaka je opsada bila dramatična i u dramatičnim okolnostima hrvatske su snage odbile napade osmanskih snaga i njihovih martoloških saveznika. Utvrdom su zapovijedali kapetani Damjan Doktorović i Jure Gvozdanović, nazivan Šišmanović. Zapovijedali su posadom od 60 Hrvata i 30 primorskih rudara iz Novog Vinodolskog i Bakra. Kasnije je pristigla vojska generala Herberta Auersperga i grofa Franje Blagajskog i rastjerali tursku vojsku. [050vojkrajina]
1576. godine (Kapidži-paša) poduzeo je veliki napad na utvrdu. Nakon višednevnog bombardiranja teški osmanlijski topovi probili su istočni zid grada te su Kapidži-pašini pješaci jurnuli prema nastalom otvoru. Isti otvor bio je zatrpan mrtvim tijelima turskih vojnika. Nakon gotovo tri dana teške borbe oko istočnog zida braniteljima je ponovno u pomoć došao general Auersperg nakon čega su se Osmanlije u panici povukli.
      Slobodno krstareći u većim ili manjim skupinama vojske između Une i Kupe, negdje sredinom lipnja 1576. osvojili su Turci na prevaru Bužim, stari i tvrdi grad grofova Keglevića. Neposredno zatim bila je napadnuta tvrđava Gvozdansko, na koju su Turci tri danajurišali i pokušavali slomiti obranu, ali je opsjednutom gradu pravodobno stigla pomoć.
      Već tijekom ljeta 1577. turska je vojska sagradila most preko rijeke Une kod Novigrada preko kojega je prešla velika komora i sedam velikih topova za rušenje tvrđavskih bedema i još 30 manjih topova. Lukavo je 3.listopada 1577. blokirao sve pravce iz kojih je posadi mogla stići pomoć te odvojio dio vojnika da posadu drže u okruženju.


      Saznavši da braniteljima Gvozdanskog neće pristići pomoć, Ferhad-paša procijenio je sredinom listopada kako ima dovoljno vremena da pošalje dio svoje vojske na obližnji Zrin. Čuvši da će i oni ostati bez pomoći, zapovjednik Zrina, kaštelan Petar Kamenjak odlučio se predati Osmanlijama u zamjenu za slobodan prolaz u neokupirane hrvatske krajeve. Predaja je izvršena 20. listopada, no Ferhad-paša odveo je branitelje Zrina kao zarobljenike u Bosnu.
      Zatim je zahvaljujući teškom topništvu zauzeo preostale susjedne hrvatske utvrde među kojima su bile: Kladuša, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Potom se s glavninom vojske vratio pred Gvozdansko.
      Opsada Gvozdanskog je počela 3. listopada 1577. godine. Za razliku od prethodnih, bila je znatno bolje pripremljena.
      Utvrdu je branilo svega 300 branitelja. Oko 250 su bili seljaci i rudari iz podgrađa Jame sa ženama i djecom, te nešto hrvatskih haramija i kranjskih puškara. Drugi izvori spominju hrvatske rudare iz Bosne, iz Japrage, današnje Ljubije i okolice. Stalnih tvrđavskih stražara, posade zrinskih vojnika bilo je svega pedesetak. Zapovijedali su iskusni ratnici i kapetani: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Obranom utvrde zapovijedao je kapetan Damjan Doktorović. Tri mjeseca su branitelji odolijevali napadima Turaka. Njih je zapisao osvajač, turski kapetan Ahmed aga Veletanlić.
      Damjan Doktorović i njegova supruga Dora Zrinski.
      Juraj Gvozdanović, žumberački uskok, bio je (1574-1578) jedan od četiri kapetane utvrđena grada Gvozdanskog. Prema obiteljskoj predaji, podrijetlom iz sjeverne Makedonije, gdje su 1460. posjede Turci oduzeli Šišmanu, najstarijem poimence poznatom članu obitelji. Prije 1525. u hrvatske su se krajeve pred Turcima sklonili knez Tomo i brat mu Antun. God. 1531. na Žumberak se doselio vojvoda Resan Šišmanović koji je 1535. od kralja Ferdinanda I. dobio zemlju u Grabru. Kapetan Juraj poginuo je 1578. braneći grad Gvozdansko – po kojemu su se Resanovi potomci nazvali Gvozdanovićima.
      Nikola Ožegović iz obitelj Ožegović od Barlabaševca koja je bila najznačajnija obitelj kalničkog plemstva.
      U međuvremenu osmanlijsko je bombardiranje Gvozdanskog trajalo gotovo dva mjeseca, ali su čvrste gradske zidine odolijevale topovskim udarima. Oko Božića se Ferhad-paša vratio podno Gvozdanskog kako bi nastavio opsadu. Ponovno je pozvao branitelje na predaju (treći puta), što su oni opet hrabro odbili vjerojatno saznavši za sudbinu branitelja Zrina. Predaju su odbilinadajući se da će im ponovno u pomoć pristići general Auersperg. Nažalost, general Auersperg nije raspolagao dovoljnim ljudstvom te se nije usudio udariti na tako brojnu osmanlijsku vojsku.
      Turske snage od 10.000 utaborile su se zajedno s vlaškim četama podno grada. Hrvatske su snage bile odsječene od slobodnog dijela Hrvatskog Kraljevstva. Logistika je bila u očajnom stanju. Pomoć u ljudstvu nije nikako stigla tijekom opsade, niti u hrani, dok su zalihe bile sve potrošene. Te osjetljive informacije znao je turski osvajač.
      Uvidjevši da braniteljima pomoć ne pristiže, Ferhad-paša odlučio se na odugovlačenje s konačnim jurišom. Rasporedio je svoje topništvo po okolnim brdima te je naredio neprestano bombardiranje grada. Vrlo je vjerojatno dio svoga topništva Ferhad-paša postavio na brežuljak Vijenac, sjeverozapadno od Gvozdanskog, a ostatak na današnje Naokovo brdo zapadno od grada, odakle se najlakše moglo tući po gradu. Također je blokirao sve prilaze gradu i onemogućio dolazak branitelja do potoka Žirovac ili Gvozdina, što je obustavilo obnavljanje zaliha vode.
      Ferhad-paša nastupio je suprotno dotadašnjem načinu ratovanja. Nije čekao proljetnu sezonu, kad bi narasla trava kojom se hranilo konje i vučnu stoku, odnosno nije se povukao zbog zime kada više nije bilo hrane za životinje i kad su se se vojske obično povlačile u zimovnike sve do novog proljeća. Odlučio je po svaku cijenu zauzeti Gvozdansko, što je zateklo branitelje koji nisu bili spremni za zimsku opsadu.
      Zima je bila iznimno hladna. Od hladnoće u gvozdanskim šumama drveće je pucalo od hladnoće, a konji na otvorenom su ugibali od studeni.
      Stalno bombardiranje topovima znatno prorijedivši braniteljske redove. Posada je i nadalje odbijala turske ultimatume. Zbog nedostatka hrane, prisiljeni su bili jesti pse-čuvare.
      Posada se naime održavala tako što je jela jednog po jednog psa čuvara. 9. siječnja 1578. posada je ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa. Pozvao je posadu neka se preda, no odbili su odgovorivši da će radije umrijeti nego se sramno predati.
      Nakon tvrdoglavog odbijanja pozive na predaju, bijesni Ferhad-beg 10. siječnja zapovjedio je juriš. Posada koja je smanjena na tridesetak živih branitelja, koji su bili izranjeni, izgladnjeli, žedni i promrzli, junački je odbila napad i ostali bez streljiva. [050vojkrajina]
      No već sutradan Osmanlijama su došle nove snage iz Bosne, stoga su ponovno jurnuli na gradske bedeme koji su dotad bili već teško oštećeni, ali je i taj napad odbijen.       Štoviše, odbijen je i treći juriš osmanlijske pješadije 12. siječnja. Do kraja toga dana u utvrdi je ostalo svega tridesetak glađu i žeđu izmorenih branitelja, od kojih je većina bila teško ranjena.
      Tada je Ferhad-paša ponovno promijenio taktiku te se odlučio na noćni napad na kaštel koji je trebao biti izveden u noći s 12. na 13. siječnja.
      U zapisima stoji: "Kad je pristigla glavnina osmanske vojske Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće. Temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće.
      Tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu i više se nije čulo ni glasa. To je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvjestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu. Ferhad-beg odgodio je napad do zore. 13. siječnja.
      U jutro su osmanske su snage izvršile topničku pripremu te krenule u juriš. No s druge strane paljbe nije bilo. Provalili su vrata tvrđave, ne naišavši na otpor, i ostali su osupnuti prizorom. Zatekli su grad pun ruševina u kojem su bila na svojim borbenim položajima mrtva tijela smrznutih branitelja izmučenih glađu i mrazom koji su svjesno pošli u smrt. U gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni strjeljiva, ni ogrjeva. Prizor je potresao osmanskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade zapovijedio dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti. Cijeli je pokoreni predjel oslobodio plaćanja većeg dijela poreza. [050vojkrajina]
      Inače Turci nisu dugo vladali Gvozdanskim jer je hrvatsko-kranjska vojska još iste godine oslobodila i tu i sve ostale obližnje utvrde, a Ferhad-bega i njegovu razbijenu vojsku protjerala preko Une. No taj je veliki uspjeh obezvrijedila epidemija kolere koja je dovela do rasula u kršćanskoj vojsci i omogućila Ferhad-begu da još iste godine vrati sve prije zauzete utvrde. [050vojkrajina]

Najstarija poznata fotografija Gvozdanskog	Ostaci utvrde Gvozdansko
Ostaci utvrde Gvozdansko	Ostaci utvrde Gvozdansko

      Obrana Gvozdanskog i njezin ishod nadmašili su sve ratne strahote s kojima su se Hrvati nosili gotovo dva stoljeća braneći svoj opstanak u borbi protiv Osmanskog Carstva. U suodnosu i nasuprot stvarnosti čina branitelja grada, sve antičke tragedije doimaju se jednostavno kao izazovno duhovno štivo u kojem se isprepliću osobne strasti i sudbine na granici mogućeg i nestvarnog u iskazivanju moralnih i ljudskih vrlina. Posada u Gvozdanskom svojim je životom tvorno pokazala i potvrdila snagu i veličinu moralnih, duhovnih i ljudskih vrijednosti u kojima se istodobno zrcalio i sam duh naroda kojem je ona pripadala. Izjednačujući pravo na opstanak, slobodu i smrt, u Gvozdanskom je samo smrt mogla biti pobjednik. Svjesno i u mukama odlazeći u nepovrat, sudionici tih više nego stravičnih zbivanja nisu ni slutili da će, zapravo, umrijeti poslije smrti, a smrtni udarac zadat će im vlastiti narod koji nije našao za shodno da ih sačuva od zaborava i pretvori u vječiti plamen i spomenik odlučnosti, hrabrosti i slobode, kao jednoj od značajki svoga povijesnog bića. [181]
      Ante Tresić Pavičić, nadahnut djelima fra Andrije Kačića Miošića napisao je ep o “najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva”. Tri godine (od 1937. do 1940. ) pisao je najveći hrvatski ep “Gvozdansko” sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja kako bi probudio hrvatski narodni ponos.

Izvori:
[037vojkrajina] Opsada Gvozdanskog 1577. - 1578. – Wikipedija
[181] Ive Mažuran POVIJEST HRVATSKE 15-18 st
[288] Rudolf Horvat: Povijest Hrvatske, knjiga I. od najstarijeg doba do 1657., Zagreb 1924.
[050vojkrajina] Časopis Građevinar 55 (2003)
[01gvozdansko] Gvozdansko, predziđe krščanstava, Hrvatske pravice, 2019.
[02gvozdansko] Gvozdansko - svetište hrvatskog junaštva dio 1, portal Hrvatskog kulturnog vijeće, 2018.
[03gvozdansko] Gvozdansko - svetište hrvatskog junaštva dio 2, portal Hrvatskog kulturnog vijeće, 2010.
[04gvozdansko] Gvozdansko - svetište hrvatskog junaštva dio 3, portal Hrvatskog kulturnog vijeće, 2010.
[05gvozdansko] Heroji Gvozdanskog, Selo.hr, Vladimir BRNARDIĆ www.hrvatski-vojnik.hr [06gvozdansko] Nema predaje: Junački otpor malobrojnih hrvatskih branitelja protiv Osmanlija u Gvozdenskom
Damir Borovčak - Gvozdansko - hrvatsko velejunaštvo bez svjetskih uzora, drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje monografije, 2019.

Priredio Zdravko Grčević, kolovoz 2019.
    Na početak

---

      Bitka na Krbavskom polju drži se početkom i glavnim uzrokom raspada cijelog hrvatskog kraljevstva čiji su temelji bili temeljito uzdrmani. Iz Like i Modruša mnoge su plemićke obitelji zajedno s pučanstvom odselile na sigurniji sjever. Hadum-paša još je neko vrijeme pustošio, a onda je kralj Wladislaw s Turcima sklopio primirje.
      Tragičnu i tužnu sudbu hrvatske vojske poražene na Krbavskom polju potanko su opisali povjesničari Bonfinije, Unresi i Tubero, ali kud i kamo vjerodostojnijim čini se opis ninskoga biskupa Jurja Divnića koji je odmah nakon bitke pohitao u Liku i svoje izvješće o boju sročio za papu Aleksandra VI. upozoravajući ga na pogibelj koja je zaprijetila cijeloj Europi. Bitku je opisao i češki putopisac Ivan Hasišteinski.
       Turci su se vraćali iz pljačkanja Štajerske. Osim pljena vodili su sa sobom i zarobljeni narod. Turke je vodio Hadrem Paša s oko 10.000 konjanika. Hrvati su skupili oko 3.000 konjanika i 8.000 pješaka predvođeni banom Emerikom Derenčinom.. Kada su Turci saznali da ih čekaju Hrvati, najprije su pobili sav zarobljeni narod. Pripremili su zamku. Dio turskih konjanika sakrio se u šumu a dio je bio mamac za zamku. Pokazali su se Hrvatima koji su krenuli za njima i započeli borbu. Tada su Turci počeli bježati, ali prema svojim sakrivenim konjanicima koji su opkolili hrvatske snage i pobili Hrvate na Krbavskom polju. Poginulo je puno naših velikaša, knez Ivan Frankopan Cetinski, sin bana Emerika i još oko 10.000 bojovnika. Ostali su bili zarobljeni kao i ban Derenčin.
Knez Ivan Frankopan je zagovarao da se Turke napadne u brdovitom području, a na na otvorenom polju. Prevladalo je mišljenje bana Emerika pa se bitka odigrala kod rijeke Krbave.
      Nepunih pola tisućljeća kasnije Krbavsko će polje ponovno biti poprište bitke, ali s potpuno drukčijim ishodom. Već prvoga dana vojno-redarstvene akcije Oluja hrvatski su vojnici na potezu Bunić-Krbava-Svračkovo selo-Podlapača Krbavsko polje oslobodili u cijelosti. Dana 7. kolovoza 1995. 9. gardijska brigada oslobodila je Udbinu i kod Donjeg Lapca se ujedinila sa 118. domobranskom pukovnijom.
      Krbavska bitka je tragična prekretnica za budućnost Like i Hrvatske. Slijedi 200 god. borbe s Turcima, nakon koje se Hrvati izgubili teritorije u današnjoj Bosni. Slijedile su velike seobe Hrvata zbog turske opasnosti. Lika je najvećim dijelom bila raseljena i više nikada neće imati značaj kao prije dolaska Turaka. No, osim Turaka odigrali su se i drugi povijesni procesi.
    Na početak

---

Izvori:
[003] Enver Ljubović-Grbovi i plemstvo Like, Gacke i Krbave, Zagreb 2003.
[004] Nikola Tominac - STAJNICA I OKOLICA, Zavičajni klub Stajnica Zagreb, Zagreb 2004.
[006] Hrvoje Salopek-Stari rodovi Ogulinsko-modruške udoline, Matica Hrvatska Ogulin, Zagreb 2000.
[007] Milan Kranjčević-Švica, Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, Otočac 2003.
[010] Rudolf Horvat-Lika i Krbava dio1, Matica Hrvatska, Zagreb 1941., -stao na 15 str.
[020] Stjepan Pavičić-Seobe i naselja u Lici, Jugoslavenska kademija Zagreb, Zagreb 1962.
[025] Petar Runje-Otočac, srednjovjekovna biskupija i kulturni centar, Senjski zbornik 33, 2006.
[035] Nikola Tominac-Stajnica i okolica, Zavičajni klub "Stajnica" Zagreb, Zagreb 2004.
[036] Hrvoje Hitrec-Hrvatska povjesnica, Most Zagreb 1999.
[064] Ivan Šarić-Novi nalazi starohrvatskog oružja u Lici, Vjesnik Arheološkog muzeja Zagreb
[071] Stočari u Lici i na Velebitu kroz povijest, LikaWorldNet.hr
[084] Osvajanje županija Like, Krbave i Zvonigrada, CRO-eu.com
[104] Kratki povijesni pregled zla nad Hrvatskom, Zagreb 2006.
[107] Porijeklo stanovnika velebitskih naselja, web Velebit, 2012.
[110] Željko Holjevac-PROBLEMI HABSBURŠKO-MLETAČKOG RAZGRANIČENJA U PODGORJU I POZRMANJU POTKRAJ 17. I POČETKOM 18. STOLJEĆA, Institut društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu, Zagreb 2002.
[111]Franz Bach-POVIJEST OTOČKE PUKOVNIJE, HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST KATEDRA ČAKAVSKOG SABORA POKRAJINE GACKE, ZAGREB - OTOČAC, prosinac 2010.
[115] Vjekoslav Klaić-Krčki knezovi Frankopani (OD GOD. 1118. DO GOD. 1480.), njiga prva, Matica Hrvatske, Zagreb 1901.
[116] Franjo Julije Fras-Cjelovita topografija Karlovacke Vojne Krajine, Ličke župe Gospić, 1988.
[117] Stajnica-CRKVA KROZ POVIJEST
[121] Marko Marković-O etnogenezi stanovnistva Like, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1995.
[126] Drago Roksandić-Triplex Confinium (Granice i regije hrvatske povijesti 1500.-1800), Barbat Zagreb, Zagreb 2003.
[148] Radoslav Lopašić-Dva junaka - Marko Mesić i Luka Ibišimović, Matica Hrvatske, Zagreb 1888.
[155] Zorislav Horvat-O NEKIM OSOBINAMA SAKRALNE ARHITEKTURE U LICI NAKON PROTJERIVANJA TURAKA, Senjski zbornik 30, 2003.
[158] Hrvoje Kekez-Lička županija i Kasezi u srednjem vijeku,
[174] Zorislav Horvat-Turske kule i gradovi u Lici i Krbavi, Senjski zbornik 40, 2013.
[176] Klaić -Hrvatsko kraljevstvo u XV. stoljeću i prvoj četvrti XVI. stoljeća (1409.-1526.)
[178] MIRKO VALENTIĆ-Turski ratovi i hrvatska dijaspora u 16. st., Senjski zbornik 17, 1990.
[181] Ive Mažuran - POVIJEST HRVATSKE 15-18 st.
[185] R. Horvat-Povijest Hrvatske 1491-1495.
[191] MilanKruhek-Utvrde senjske kapetanije u 16 st., Senjski zbornik 17, 1990.
[192] Damjan Pešut-ETNIČKA I KONFESIONALNA PODJELA NAKON OSLOBAĐANJA LIKE OD TURAKA, Senjski zbornik 24, 1997.
[201-L] [210-L] Rudolf Horvat-Kralj Ferdinand (dio knjige 288 Povijest Hrvatske)
[212] Tade Smičiklas-Poviest Hrvatska, dio prvi, Matica Hrvatske, Zagreb 1882
[216-L] Naseljenici u ličkim selima 1700. godine, prema literaturi [121], CRO-eu.com
[219-L] Jure Karakaš-Podlapac monografija, Ministarstvo kulture RH, Zagreb 2001. [224-L] DINASTIČKI SUKOBI I OSMANSKA OPASNOST XV i XVI st. [225-L] KRUHEK-Turske utvde u Lici i Krbavi 1527.-1689., Senjski zbornik 40, 2013.
[261-L] Mirko Marković-Područje Like u razdoblju vladavine Turaka, CRO-eu.com, 2008.
[270-L] Udruga Uskok Sošice-Žumberački Uskoci branitelji Hrvatske i Europe kroz stoljeća, Žumberački krijes 2015.
[271-L] Marko Šarić-Osmanski korijeni Gospića: nahija Novi u XVI. i XVII. stoljeću, Zavod za hrvatsku povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.
[288-L] Rudolf Lopašić: Karlovac, knjiga VI, Poučna knjižnica, Matica Hrvatska, Zagreb
[288] Rudolf Horvat-Povijest_hrvatske, knjiga I, od početka do 1657., Zagreb 1924.
[370-L] MILE_BOGOVIC-RESTAURACIJA KATOLIČKE CRKVE U LICI I KRBAVI NAKON OSLOBOĐENJA OD TURAKA GODINE 1689., Senjski zbornik 20, 1993.
[371-L] MILE_BOGOVIĆ-DVA PISMA PAVLA RITTERA VITEZOVIĆA I JEDNO MARKA MESIĆA, Senjski zbornik 21, 1994.
[381-L] Radoslav Lopasić - Karlovac, Matica Hrvatske, Zagreb 1879.
[388-L] Milan Kruhek-Fortifikacijsko graditeljstvo i obrana hrvatskih zemalja tijekom stoljeća, CRO-eu.com, 2009.
[389-L] Krešimir Matijevi ć - Utvrđeni gradovi srednjovjekovne Like, Lička revija, 2015.
[391-L] www.saborsko.net - Povijest Like 2
[400-L] Rudolf Horvat-Gradovi u Lici – Prvi dio, https://darkoantolkovic.wordpress.com/, 2017. [430-L] LOVORKA ČORALIć-ISELJAVANJE STANOVNIKA MODRUŠA I NJIHOV ŽIVOT U VENECIJI U 15.1 U PRVOJ POLOVICI 16. STOLJEĆA, Senjski zbornik 21, 1994.
[441-L] Marija Šercer- Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana, Modruški zbornik 2008.
[442-L] Balthasara Hacqueta - Abbildung und Beschreibund der südwest – und östlichen Wenden, Illyrer und Slaven, Lepzig 1804.

001vojkrajina-Ava Maria Grunfelder-reforme Vojne krajine
009vojkrajina- Jurisic-Rat za oslobođenje od Turaka
010vojkrajina-Iz kronike Like i Krbave od 1689
015vojkrajina-Jurjako-Vojna granica posljednje borbe
[016vojkrajina] ] Bosna i Hrvatska uoči turskog osvajanja, Posavski vremeplov siječanj 2010. (Trpimir Macan - Povijest hrvatskog naroda)
[017vojkrajina] Enver Imamović - Šta je Bosni Turska, a šta Turskoj Bosna, Dnevni avaz 23.11.2014.
[018vojkrajina] Područje Likeu u razdoblju vladavine Turaka, CRO-eo.com (Mirko Marković)
[019vojkrajina] Osmanska vlast tamni vilajet i beskrajni rat 1463-1878, web stranic Herceg Bosna, 22.08.2010.
[020vojkrajina] Nikola Tominac - Velikani naše povijesti-Pop Marko Mesić,web stranica Zavičajni klub Stajnica, 04.03.2005.
[021vojkrajina] Robert Stipetić - Propast Modruša, web stranica Katedra čakavskog sabora
[022vojkrajina] Općina Lovinac - Povijest lovinačkog kraja kroz razdoblja, web stranica
[023vojkrajina] Osmankso carstvo, Hrvatska enciklopedija
[024vojkrajina] Stjepan Antoljak - Jesu li Hrvati sudjelovali u Kosovskoj bici 1389. godine ?, Historijski zbornik, Savez povijesnih društava Hrvatske, Zagreb 1989.
[025vojkrajina] Stogodišnji hrvatsko-turski rat, Wikipedija
[026vojkrajina] Krvavi sabor u Križevcima, www.krizevci.net
[027vojkrajina] Dominik Mandić - Hrvati i Srbi - dva stara različita naroda, Posavski vremeplov web stranica, kolovoz 2011.
[028vojkrajina] Mladen Lojkić - Reliquiae reliquiarum, Hrvatska udruga Enedikt web stranica, 09.05.2014.
[029vojkrajina] Radoslav Lopašić - O epraihiji karlovačkoj (1879)
[030vojkrajina] Dragan Ilić - Hrvati su u svojoj povijesti dobili više bitaka protiv Turaka dok su se Srbi samo skrivali, HOP PORTAL, 2016
[033vojkrajina] Ante Milinović - Etničko porijeklo današnjih Bošnjaka, 2011.
[035vojkrajina] Vrijeme od Osmanlija do Prvog svjetskog rata, iz knjige [035] Stajnica i okolica
[038vojkrajina] HRVATSKI DUHOVNIK I RATNIK PETAR ZRINSKI DIO DRUGI
[040vojkrajina] Osvajanje županija Like, Krbave i Zvonigrada, CRO-eu.com, 2009.
[042vojkrajina] Od Brinja do Gospića, CRO-eu.com, 2010.
[043vojkrajina] Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću (Wikipedija)
[045vojkrajina] Srpska laž da je BiH srpska država, Nezavisna država Sandžak
[050vojkrajina] ZRINSKE UTVRDE U HRVATSKOM POUNJU, Gvozdensko-tvrđava, GRAĐEVINAR 55 (2003)
[051vojkrajina] TOMISLAV RAUKAR - HRVATSKA NA RAZMEĐU XV. I XVI. STOLJEĆA, Senjski zbornik 17, 1990.
[052vojkrajina] Porijeklo stanovnika velebitskih naselja, Velebit, 2011.
[055vojkrajina] Junak iz Like, CRO-eu.com, 2009.
[056vojkrajina] Lovinac - rat s Turcima, CRO-eu.com
[057-1vojkrajina] Hamdo Camo-Povijest Bosne RAT I OTOMANSKI POREDAK 1463.-1606.
[057-2vojkrajina] Hamdo Camo- Povijest Bosne SRBI I VLASI
[059vojkrajina] Junaštva nekadašnjih Ličana. Naša Lika-forum, 2008.
[062vojkrajina] Ivan Jurković-TURSKA OPASNOST I HRVATSKI VELIKAŠI - KNEZ BERNARDIN FRANKAPAN I NJEGOVO DOBA
[084vojna krajina] Ive Mažuran-Osnivanje vojne granice u Slavoniji 1702., Državni arhiv u Osijeku, Osijek 2005.
[085vojnakrajina] Valvasor i Rabatta o Vojnoj krajini 1689-1719-karte, Barbat Zagreb 2003.
[03boricevac] Nasa - Lika Forum, 2007.-2013.
[01brlog] Brlog nad Gackom, enciklopedija
[03brinje] IVAN STANDL: FOTOGRAFIJSKE SLIKE IZ DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE, 1870., Hrvatski državni arhiv
[01donji_lapac] Povijest Donjeg Lapca, Službena stranica Općine Donji Lapac
[01dosen] Enver Ljubović - Lička i bunjevačka obitelj Dossen.Došen, Hrvatski portal u Švicarskoj
[02gospic] Gospić godine 1834.,CRO-eu.com, 2008.
[03gospic] Povijest Gospića, stranica Grada Gospića,2013. [02jesenice] Kronologija nastanjivanja Jesenice, stranica Saborsko - grad na Kapeli, 2017.
[01karlobag] Mnogobrojna stradanja utvrde u Karlobagu, časopis Građevinar 53, 2001.
[01mrsinj] Ogromna zmija i danas čuva blago Mrsinj-grada, najviše srednjovjekovne utvrde u Hrvatskoj, Lika klub, 2018.
[001oreskovic] Enver Ljubović - Lička obitelj Orešković
[02otocac] Otočac u Lici, CRO-eu.com, 2013.
[01rukavina] Enver Ljubović - Bunjevačka plemena i časnička obitelj Rukavina, Senjski zbornik 31, 2004.
[01siroka_kula] Široka Kula, CRO-eu.com, 2009.
[03udbina] Iz kronike Like i Krbave od 1689., Naša Lika - forum, 2008.
[016vlasi] Vlasi... ko su i odakle potiču?, Melnica-Online

    Na početak

ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD
Pišite nam na e-mail: vrilo-mudrosti@vrilo-mudrosti.hr